Početna strana > Rubrike > Politički život > Postizborna groznica i "nada koja pobeđuje iskustvo"
Politički život

Postizborna groznica i "nada koja pobeđuje iskustvo"

PDF Štampa El. pošta
Milan Živković   
sreda, 26. mart 2014.

Čemu toliki žal za jakom demokratskom opozicijom? Šta bi to „jakih“ 124 njih moglo više da uradi u parlamentu nego što može sadašnjih 93? Misli li iko da bi onih željenih 124 bili ujedinjena opozicija i da većina među njima ne bi koketirala sa Pobednikom i nudila svoje dobre usluge? Zakone, rezolucije i slične odluke donosi većina u Parlamentu i sasvim je svejedno koliko je velika ta većina. A Pobedniku dvotrećinska većina nije potrebna još dugo. Nije valjda lud da posle ovakve pobede sastavlja dvotrećinsku većinu i menja Ustav. Novi ustav – novi izbori. A ti novi izbori neće doneti tako lak plen kao ovi, jer će tada glasači valjda već shvatiti da li stvarno žive bolje ili su još jednom lakoverno poverovali u šarenu lažu.

Drugo, da li iko od SPS očekuje da bude opozicija? Ta partija je već dvadesetak godina vlast ili u protivprirodnom bludu sa vlašću (osim par godina posle 2000. kad su se umirili, da ne bi bili počišćeni zajedno sa njihovim dotadašnjim vođom). NDS, sa Mikijem Rakićem na čelu kolone, teško da može da bude opozicija svom bezbednosnom partneru. Stranke manjina, po prirodi svoje egzistencije, gledaju da se umile režimu ne bi li izborili neko dodatno pravo za svoje nacije. Ostaje DS. Ali, iako su na staroj adresi, oni su kao javno preduzeće u permanentnom restrukturiranju. Nisu još ni novu ličnu kartu kartu (tj. sopstveni identitet) napravili.

Nadam se da će sve gubitničke stranke, kad analiziraju rezultate ovih izbora, biti dovoljno pametne da zaključe da nisu poražene u martu 2014, nego u maju 2012. A pre dve godine su poraženi ne zbog korupcije i neodlučnosti, već zato što su korupcija i neodlučnost dovele do lošije ekonomske situacije države i građana. Pre desetak dana je samo potvrđeno ono što je činjenično stanje već 22 meseca. Na isti način na koji je (EU-SAD-Rusija-Vučić) Briselski sporazum samo overio (NATO-Rusija-Milošević) Kumanovski sporazum i potvrdio da KiM nije deo Srbije. Ako je SNS-SPS vlada bar nešto jasno artikulisana, onda je to da ne gajimo nadu da ćemo zadržati KiM nego gajimo nadu da ćemo živeti bolje. Znamo da „nada uvek pobeđuje iskustvo“.

Ko kaže da samo političke partije treba da budu opozicija režimu? Ipak, ono malo političke opozicije u Skupštini ima dovoljno mogućnosti da iskaže svoj kritički stav. Ne mora njih 124 da galami, dovoljno je da bar nekoliko njih govori suvislo i svoje argumente potvrđuje činjenicama. Mediji će valjda ostati bar ovoliko slobodni koliko su i danas. (A i ako ne bude tako, nije velika šteta, jer sve što valja u medijima jedva može da popuni jednu dobru redakciju.) Sindikati će valjda shvatiti već jednom da je u odnosu na njih država isto što i poslodavac – u najboljem slučaju partner, a u najgorem protivnik. Valjda će i stručna javnost skinuti sa sebe Bendinu stigmu, prestati da bude sluškinja vlasti i početi da ukazuje glasačima na pogrešne stavove i postupke vlade. Nevladin sektor će valjda, pod patronatom EU, biti angažovaniji u analizi stanja u društvu.   

Istina je, međutim, da jedina stvarna i najopasnija opozicija režimu jesu građani. Isti oni građani koji su, rukovođeni nadom i emocijama a ne razumom i skepsom, izabrali ovog Pobednika. Oni jedini, štiteći sopstvene interese, mogu da budu korektiv režima. Nevolja (ili sreća) je u tome što se prosečni građanin mnogo više plaši nemaštine nego tiranije. To se nije promenilo još od vremena Aptona Sinklera do danas. Ni u Americi, ni u Rusiji, Ni u Kini, ni u EU, pa ni ovde kod nas. Ako je iskren, prosečni građanin/glasač će vam reći da mu je važnije da prima redovnu i solidnu platu, da može da se leči i školuje decu, da može da kupi neku novu mašinu... nego što mu je važno ko vlada i da li taj što vlada poštuje demokratske institucije i procedure. Tokom dvadesetog veka takav stav prosečnog građanina doveo je do katastrofa. A u tim katastrofama najviše je stradao upravo taj prosečni građanin. I opet – „nada uvek pobeđuje iskustvo“.

Videćemo kako će se stvari odvijati kod nas. Da li smo iz očaja glasali za nadu, a ne protiv onih ili za ove? Da li je ovo stvarno početak promene nabolje, kako tvrdi Aleksandar Vučić? Ili je u pravu Ema Goldman kad kaže – „da glasanje stvarno može nešto da promeni, vrlo brzo bi bilo proglašeno nelegalnim“.

Kad sam se posle višegodišnjeg izbivanja iz Miloševićeve Srbije vratio u zimu 1996/97, u šetnji sam sreo prijatelja. Začuđen što me vidi, prijatelj me je upitao: „Šta ti, bre, bi da se vraćaš?“ Bez mnogo razmišljanja, rekao sam: „Došao sam ovde da umrem.“ Prijatelj nije mogao da sakrije pogled pun iznenađenja i samilosti. Da bih izbavio prijatelja iz neprijatnog osećaja, brzo sam nastavio: „Došao sam u Srbiju da umrem zato što ovde sve dolazi kasnije.“ Skoro dvadeset godina kasnije, evo me i dalje i živog i zdravog, a onaj „prosečni građanin“ i ja i dalje stojimo na tramvajskoj stanici i čekamo onaj zakasneli tramvaj zvani „Želja“.