Početna strana > Rubrike > Politički život > Premijer poslednja rupa na svirali
Politički život

Premijer poslednja rupa na svirali

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Dikić   
četvrtak, 22. mart 2012.

Ostaće zabeleženo da su dva Mirka, od kojih je jedan vanstranačka ličnost, a drugi je bio u trećem ešalonu partije koja ga je delegirala, svoje vlade vodili pun mandat. Oba premijera bila su u senci političkih lidera koji su u vreme njihovog rukovođenja Vladom bili i predsednici stranaka i predsednici država i samim tim kao realni i milionskom podrškom ustoličeni vladari centar moći i odlučivanja ukorenili u zdanje na Andrićevom vencu, a u Nemanjinoj nastanili operativnog izvođača radova.

Ove svojevrsne vlade u senci nisu bile bez trzavica, velikih iskušenja ili hronične bojazni da već na sledećem zasedanju neće imati za izglasavanje novi „sveti“ srpski broj – 126. Ipak izgurale su prediđeni rok trajanja.

Zna se da sve što raste u senci obično je zakržljalo, jalovo ili sa sitnim i neukusnim plodovima pa je slična sudbina zadesila i ove rekordere. Izborna kampanja koja je pre neki dan krenula u prvi plan je izbacila pitanje kandidata za predsednika Vlade partija koje se nadaju da će napraviti značajniji rezultat na ovim izborima. Posebno je zanimljiv odnos prema ovom pitanju potencijalnih trećeplasiranih ili kandidata za najprijatnije iznenađenje izborne trke.

 

Ove svojevrsne vlade u senci nisu bile bez trzavica, velikih iskušenja ili hronične bojazni da već na sledećem zasedanju neće imati za izglasavanje novi „sveti“ srpski broj – 126. Ipak izgurale su prediđeni rok trajanja.

 

URS je već na prvom koraku istakao da je najbolji čovek za tu funkciju Mlađan Dinkić i nada se da će demokrate napraviti još jednom ustupak kojim su se opekli kada su Koštunici ustupili premijersko mesto posle izbora 2007. godine.

SPS na osnovu rezultata svog predsednika kao ministra unutrašnjih poslova kojeg opisuje kao najboljeg i najefikasnijeg člana Vlade smatra da ima pravo da unapredi svog lidera i pretvori ga u ozbiljnog kohabitacionog partnera.

Naprednjaci još pre nego što su se setili mogućnosti prevremenih predsedničkih izbora su u prvi plan isturili svog najjačeg aduta i to samo kada je Aleksandar Vučić opravdano odsutan opsednut dvobojem sa Draganom Đilasom.

Iako lično smatram da Aleksandar predstavlja i mozak i kičmenu moždinu i ceo centralni sistem SNS-a ostaje činjenica da ostale sisteme organa krvotoka, disanja, mišića, a naročito digestije – od pljuvačnih žlezdi do rektuma, kontroliše čovek koji je kao u igrama bez granica spreman za okršaj na bilo kom terenu – zemlja, vazduh, voda i napeto čeka pucanj da bi se svom silinom obrušio na protivnika.

Prognozirano lutanje sa funkcije premijera na funkciju kandidata za predsednika i prazan hod i upražnjeno mesto koje bi ostalo eventualnom pobedom naprednjaka moglo bi da izostane ukoliko bi Boris Tadić podneo ostavku i iz te nezavidne početne situacije pokušao da svojom političkom snagom obezbedi što bolji izborni rezultat koaliciji koju predvodi.

Radikali, Dveri i DSS u ovim kombinacijama se i ne uzimaju u obzir budući da svi predviđaju vegetiranje ovih partija na „ničijoj zemlji“ i da se jedino šansa daje Vojislavu Koštunici koji iz pozicije pijuna na kraju može da se naprednjačkim poljupcem pretvori u kraljicu. I to istu onakvu kakva stoluje u Londonu – protokolarnu, slabu, bez suštinskog političkog uticaja.

Poznavajući principijelnost, dostojanstvo i tvrdoglavost bivšeg predsednika Jugoslavije malo je onih koji bi mogli da ga zamisle u takvoj situaciji makar na stolu bila i tako željeno skidanje DS-a sa vlasti. Zna to dobro i ona druga strana ali je ionako mali manevarski prostor dodatno sužen otvorenim antievropskim stavovima DSS-a koji su prava otrovna udica za zahuktale naprednjake.

Inače predsednik Vlade kao ustavna kategorija i u ovom najvišem pravnom aktu je definisan inferiorije i od predsednika Skupštine i od predsednika Republike.

 

Prognozirano lutanje sa funkcije premijera na funkciju kandidata za predsednika i prazan hod i upražnjeno mesto koje bi ostalo eventualnom pobedom naprednjaka moglo bi da izostane ukoliko bi Boris Tadić podneo ostavku i iz te nezavidne početne situacije pokušao da svojom političkom snagom obezbedi što bolji izborni rezultat koaliciji koju predvodi.

 

U petom dela Ustava, Uređenje vlasti, pod broj jedan se navodi Narodna skupština što nije samo simbolično već se na indirektni način pokazuje gde pre svega leži pravi centar vlasti u modernom uređenju Srbije.

On nije u Parlamentu kao takvom, već prave insignije vlasti drži onaj ko kontroliše parlamentarnu većinu te je ona samo reprodukcija partijskih kadrova i slika koja se dobija uticajem raznih hemikalija na partokratski negativ. U istom delu Skupštinu pod broj dva navodi se predsednik Republike sa osam nadležnosti.

Pod brojem tri navodi se Vlada Republike Srbije sa svojih šest nadležnosti.

Samo jedna pozicija u Srbiji nikada nije mogla da se obezvredi niti je bilo kojim političkim peripetijama moguće umanjiti njenu moć. To nije ni pozicija predsednika Republike ni predsednika vlade.

Srbija je za predsednika imala jednog Milana Milutinovića (1997–2002) o čijem predsednikovanju najbolje svedoči oslobađajuća presuda Haškog tribunala koji mu je samo udario završni pečat da je bio čovek koji se ni za šta nije pitao i ni o čemu nije odlučivao.

Koliko je ta funkcija sve više gubila na značaju govori i činjenica da je to mesto faktički bilo upražnjeno više od godinu dana kada je tadašnja predsednica Narodne skupštine Nataša Mićić postala vršilac dužnosti predsednika Republike (decembar 2002 – februar 2004).

Čak je i legitimno izabrani sledeći predsednik Boris Tadić bio „obezvlašćen“ i figurirao kao nominalni deo nužne kohabitacije posvađanih demokrata.

Takođe Srbija je imala i oba Mirka od kojih nijedan nije imao nikakvu realnu političku snagu.

Jedina funkcija koja uvek nosi sa sobom moć jeste predsednik partije koja ima većinu u parlamentu.

Partokratija koja je nastavljena još iz jednopartijskog sistema svoju primenu našla je i u parlamentarnoj demokratiji na srpski način.

Da ne budemo usamljeni u ovoj polit-patologiji može se povući paralela i sa putinokratijom u Rusiji gde su državne funkcije postale samo prolazne stanice za aklamacijom ustoličenog lidera.

Prvog Mirka (ako preskočimo nesrećni intermeco prelazne vlade) nasledio je Zoran Đinđić koji je ovoj funckiji dao kancelarsku snagu.

Zoran Đinđić nije zatekao snagu ove pozicije nego ju je svojim dolaskom podario, a legitimitet i moć crpeo je iz neponovljive pobede na izborima decembra 2000. godine. On je nominalno bio premijer ali je uz to bio i „menadžer“, koordinator i kontrolor skupštinske većine.

 

Srbija je za predsednika imala jednog Milana Milutinovića (1997–2002) o čijem predsednikovanju najbolje svedoči oslobađajuća presuda Haškog tribunala koji mu je samo udario završni pečat da je bio čovek koji se ni za šta nije pitao i ni o čemu nije odlučivao.

 

Za taj rovovski posao, za koji je trebalo imati nerve hodača na žici i hrabrost krotitelja lavova, angažovao je svoju desnu ruku, svog naslednika i duhovnog sina Čedomira Jovanovića koji je ovu većinu pretvorio u efikasnu mašinu za izglasavanje Vladinih predloga zakona kojim se menjala Srbija.

Ako ponovo preskočimo nesrećni intermeco Vlade Zorana Živkovića sledeći premijer sa istom snagom postao je Vojislav Koštunica, koji je, takođe, pre svega, bio predsednik stranke koja je pobedila na decembarskim izborima 2003. godine što mu je dalo „licencu“ da nastavi kancelarsko vođenje Srbije. Dakle, pitanje premijera u Srbiji je bespredmetno i ukoliko nije samo kao otrovna strelica odapeta političkim protivnicima to pitanje bi jednostavno trebalo izbegavati. Srbijom odavno ne vladaju institucije države već stranački izabrani delegati.

Komunističko ophođenje prema državi ukorenilo se u političkom životu tako da partija koja dobije poverenje građana kruniše i blagosilja i premijera i predsednika.

Da smisao svega bude besmisleniji, partijska vrhuška odlučuje i o poslaničkoj listi koja ulazi u parlament tako da je put od birača do onog ko njegovu volju sprovodi obavezno prolazi kroz partijsku naplatnu rampu, a valuta u kojoj se plaća iznos putarine kao i način carinjenja „prtljaga“ potencijalnog kandidata poznat je samo najužem vrhu svemoćne partije.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner