Politički život

Principi

PDF Štampa El. pošta
Milan Damjanac   
četvrtak, 09. septembar 2010.

Srpska država je odavno dovedena u poziciju iz koje ne može da utiče na svoju budućnost. Institucije su neizgrađene ili podležu uticajima stranih vlada, a političari najčešće predstavljaju samo pozorišne lutke koje igraju po tuljim željama. Teško se šta i može očekivati od države u kojoj vlada nije u mogućnosti da kontroliše segmente društva koje treba da kontroliše, ali jeste u mogućnosti da kontroliše segmente društva koje ne sme da kontroliše. U tim uslovima, jedino preostaje postepeno izgraditi institucije, nacionalni plan i program koji bi s vremenom doveli do boljitka.

Pitate se zašto to u Srbiji nije moguće? Odgovor je jednostavan – usled sujete, umešanosti u kriminal i manjka hrabrosti i vizije. Sujete, zato što je u Srbiji nemoguće očekivati minimum konsenzusa na političkoj sceni. Svaka partija i svaki lider ponaosob veruju da baš oni sve to mogu bolje i da se baš oni mogu odupreti stranom uticaju, čim se domognu fotelja. Većina dođe na vlast u evropejskom zanosu, iluzijama o spremnosti zapada da nam pomogne, a završi kao nanovo rođene patriote. I gotovo svaki na vlast dolazi uz podršku stranog faktora koji je nezadovoljan prethodnikom. Tako je bilo, a tako će se izgleda i nastaviti.

Posebna priča je situacija u Republici Srpskoj. Najednom, svi koji su godinama smatrani za nacionalističke elemente i kočničare evropskog puta BiH iz RS su rehabilitovani, vraćeni u politiku i potpomognuti finansijski od strane onih zemalja koje su ih i anatemisale. Najlakše je Srbe okrenuti jedne protiv drugih.

Šta tek reći o umešanosti u kriminal? Mogao bih da razumem izvesne kriminalne radnje koje čine članovi srpskih stranaka. Teška je ekonomska situacija, čovek se nađe u iskušenju i u mogućnosti da na nečastan način obezbedi porodicu. To je teško kontrolisati, i takve vrste kriminalnih aktivnosti će uvek postojati, u svakoj demokratskoj zemlji. Problem je što je to kod nas nešto po sebi razumljivo, što samo po sebi ne predstavlja marginalnu već opštu pojavu i što nam se država uvek svede na partijsku državu. Da ne pominjemo što se bogaćenje vrši na račun nacionalnog. Lepo je jednom prilikom napomenuo Dušan Kovačević: „Srbija mora da je najbogatija država sveta čim još uvek ima šta da se opljačka.“

Hrabrost i vizija nam nedostaju usled objektivnog straha i podaničkog mentaliteta. Prvo smo ubeđivani da je dobro da se odreknemo srpske ideje u ime jugoslovenske, zatim da smo uspostavljanjem navodne hegemonije zaslužili prezrenje ostalih jugoslovenskih naroda. Zatim smo ubeđivani u titoističke ideale i to nakon Jasenovca, a zatim smo sami sebe optužili za izbijanje rata.

Sve smo to nekako preživeli. Ali ova medijska ofanziva u proteklih deset godina je u stanju da nas dotuče. Balon koji je napunjen iluzijama o srećnoj budućnosti, brzim evropskim integracijama, očuvanju Kosmeta toliko je prenaduvan da je pitanje dana kada će pući. Narod je apatičan i bezvoljan, a u poslednje vreme i zabrinjavajuće tih.

Javno mnjenje je zbunjeno, a obični ljudi ne vide alternativu u opoziciji niti misle da bilo kakvi i bilo koji budući izbori mogu doneti neku suštinsku promenu. Danas u raspravama gotovo uvek odnose pobedu upravo apstinenti. Ko je kriv za ovakvo stanje? Možda „onaj“, ili „oni“, ili svi mi, ili politička elita koja je po čuvenoj marksističkoj mantri „ideologija je tu da obeća, ne da ispuni“, obećavala sve dok nije više ostalo šta da se obeća, i sve dok nije postalo otužno slušati izlizane priče i gledati ljude koji više liče na karikature nego na ljude sa vizijom.

Na kraju, pitaju me ljudi – šta sa Kosmetom? Ama baš ništa. Pitanje Kosmeta se ne rešava u Generalnoj skupštini niti u okviru međunarodnog prava. Pitanje Kosmeta se rešava u našim glavama i srcima, u kolevkama, u školama, u porodicama i u običnom govoru. Pitanje Kosmeta se rešava u spremnosti da sebe izgradimo kao ljude a našu državu kao ozbiljnu i sposobnu državu. Pitanje Kosmeta je stoga pitanje opstanka Srbije. Pitanje Kosmeta je pitanje opstanka Novog Pazara i Novog Sada. Još važnije pitanje je pitanje opstanka Republike Srpske koja svedoči, kako jednom reče Dobrica Ćosić, o pravu na istinu, na istinu o zverstvima nad Srbima i o pravednosti rata i opstanka. Zato je pitanje Kosmeta i Republike Srpske zapravo pitanje opstanka Kragujevca, Niša, Vranja, Subotice.

Što se tiče same rezolucije, rezolucija o kojoj će se glasati je toliko skandalozna da o njoj ne vredi trošiti reči. Suština rezolucije je da nema suštine. Ja bih operaciju „rezolucija“ preimenovao u „hteli jesmo, smeli nismo“. Meni je lično bilo sasvim jasno da je ideja spoljne politike Srbije od starta bila podela Kosmeta, ili bar neformalna podela, eventualno široka autonomija. Ukoliko se pitate zašto smo naprasno pristali na ultimatum – ukoliko ste prvo pomislili na reč kompromis eto vam dokaza koliko nas zapravo mediji iondoktrinišu- zapitajte se sledeće: kolika je bila uloga krize u Raškoj oblasti u odlučivanju da li prihvatiti ultimatum ili ne?

Otkuda baš sada zapaljivi govori verskih lidera, poziv na redefinisanje položaja „Sandžaka“, zahtev za tzv. „partizanskom autonomijom“? Nije li to veštački izazvana kriza spolja, upravo od onih država koji žele da iskoriste nacionalne manjine koje žive u Srbiji kao pritisak na zvanični Beograd? Ko finansira delovanje separatističkih organizacija i pokreta u Vojvodini? Nisu li sve te organizacije finansirane iz američkog budžeta?

Odgovor je jednostavan. Najlakše je pobeđenog protivnika držati pokornim ukoliko mu se oko vrata namakne omča. Ukoliko pokuša da se izvuče, lako će biti eliminisan.

Sve su to zečevi iz šešira koje izvlače naši zapadni prijatelji. Nemaju onu snagu kao nekada, ali i ne treba im. Ima dovoljno lakomislenih usijanih glava koji će završiti taj posao umesto njih.

Zamislimo fiktivnu situaciju u kojoj Srbija prekida pregovore o članstvu u EU: Kako će povodom toga reagovati glavni grad evropske regije Vojvodine?

I dokle se više može plesati po žici? Ukoliko već moramo da plešemo, priznajmo sami sebi istinu. Nećemo samozavaravanjem od neprijatelja napraviti prijatelje, niti ćemo postati deo onih koji žele da stanu na kraj našim nacionalnim interesima.

Apatija me rastužuje. Tišina me plaši. Bojim se da odavde nema normalnog i jednostavnog izlaza, ali da će biti nekakvih promena – biće ih. Nekako se oseća promena stava običnih ljudi po pitanju patriotizma, opstanka, nacionalnih interesa.

Mi i jesmo dotakli dno upravo zato što nismo u stanju da predvidimo i kontrolišemo sopstvenu budućnost. Mi nismo u stanju da se održimo. Vreme je da bar prestanemo da se lažemo – sa kolena možemo na stopala samo ukoliko osmislimo način i put i ukoliko zajedno budemo radili na tome. Ukoliko i dalje svako bude želeo da gleda sopstveni interes, uzaludno je govoriti o izdajama. Ne može drugi izdati onoga ko svakoga dana izdaje samoga sebe. Ne može drugi voditi bitke umesto onoga ko ne priznaje da je podanik sopstvenoga straha.

U tom slučaju, srpski narod zaslužuje i elitu i sudbinu kakva mu je namenjena. Ne može elita biti bolja od naroda. Miloš Obrenović je klečao onda kada je iza sebe imao uspravnu Srbiju. A to i jeste suština politike. Sun Tzu bi rekao: Kada si slab pretvaraj se da si jak, a kada si jak da si slab. Ukoliko smo već na kolenima, pokušajmo da bar delujemo kao ljudi koji se drže nekih principa. Ukoliko nam je spoljnopolitičko delovanje ograničeno, bar delujmo nepokolebivo, pokažimo bar mrvu dostojanstva.

Još samo jedna stvar – valjalo bi napraviti protest ali ne ispred stranih ambasada ili ispred vlade već ispred Srpske akademije nauka i umetnosti. Ukoliko čuju glasove naroda, možda se sete da još postoje.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner