Početna strana > Rubrike > Politički život > Prva, Druga i Treća Srbija
Politički život

Prva, Druga i Treća Srbija

PDF Štampa El. pošta
Vladimir J. Konečni   
petak, 04. septembar 2009.
(Ovo je proširen tekst napisa koji je objavljen u NIN-u, br. 3062, 03.09.2009)
U Srbiji su se odavno odomaćile sociološke i političke analize koje se zasnivaju na ideji o dve Srbije. Druga Srbija navodno govori o Prvoj kao o masi razularenih primitivaca, nazadnih prostaka i znojavih seljaka (valjda i radnika, naročito ako su navijači FK Rada). Za mnoge u Drugoj Srbiji, veći deo srpske istorije od nekih osam stotina godina je mitologija, a pravoslavlje nazadno. Za neke u Drugoj Srbiji Patrijarh Pavle je bio "ratni huškač". Druga Srbija je oštro sekularna i beskompromisno zahteva da se učini sve što bi ubrzalo evroatlantske integracije. Svi do jednog su vatrene demokrate, mada su prijemi kod Prestolonaslednika prihvatljivi ako dolazi i američki ambasador. Kosovo, "egzodus" Srba iz Hrvatske i Republika Srpska su nevažni ili, još gore, kamenje o vratu kojeg se treba ratosiljati kako bi se udovoljilo "željama" SAD i nesmetano ušlo u "Evropu".

Većina u Prvoj Srbiji, kad uopšte razmatra Drugu (jer je mahom samo psuje), govori o njenim pripadnicima kao o "stranim plaćenicima" i misli da, pošto su sposobni da to budu baš u ovom istorijskom trenutku, onda mora da su izrodi. I da "takvih nigde nema". Takođe, Prva Srbija više ili manje artikulisano kaže da su mnogi u Drugoj Srbiji živeli sjajno u "brozovštini", sa očevima i dedama "komunjarama". Ne samo su izrodi, nego su i nepošteni prevrtljivci.

Drugim rečima, Srbiji je data dijagnoza totalne polarizacije, pune animoziteta i vulgarnosti; ako se ona ne može ublažiti, postoji opasnost da podeljenost nepovratno uruši nacionalno biće koje svaka funkcionalna zemlja mora da ima.

Međutim, postoji i Treća Srbija. Mnogi u njoj su vanpartijski, visoko obrazovani ljudi koje politički život u sadašnjici ne interesuje i koji s nevericom posmatraju kako Druga Srbija s jeftinim cinizmom kritikuje "ostrašćenost" Prve Srbije. Ipak, većina Treće Srbije je u dijaspori. Tu su ljudi koji su otišli u inostranstvo tokom prethodnih 30-40 godina, ali ne na način na koji su to učinili oni kojima je Broz šezdesetih i sedamdesetih "dozvolio" da se "privremeno" bave najtežim fizičkim poslovima u Nemačkoj da bi odatle kući slali devize, preko potrebne truloj socijalističkoj Jugoslaviji (kakva frojdovska projekcija, da su baš titoisti nadenuli Kraljevini Jugoslaviji epitet "trula"). Neki u Trećoj Srbiji su odlično školovana deca baš tih "gastarbajtera" (koje Druga Srbija mahom prezire jer je bila na vlasti kad su ti ljudi odlazili u tuđinu, bez osnovnog znanja jezika, trbuhom za kruhom). Mada rođeni u inostranstvu, mnogi se osećaju kao Srbi. Neki u Trećoj Srbiji su iz najstarijih srpskih porodica, koje su pripadale srednjoj i čak visokoj klasi od sredine 19. veka nadalje.

U poređenju sa mnogima u Drugoj Srbiji koji su do juče bili "drugovi", a sad su, da se starinski izrazimo, građani ili gospoda buržuji, mnogi u Trećoj Srbiji su prava pravcata srpska – dobronamerna! – aristokratija. Ti su ljudi bolje obrazovani od onih u Drugoj Srbiji, bolje govore strane jezike, imaju bolje manire. Treća Srbija je daleko sofisticiranija i od Druge Srbije, a kamoli od Prve. Ona iznutra savršeno poznaje Zapad, pa o njemu ima objektivna, razumna saznanja i gledišta, što je sve mnogo drugačije od odboja koje Prva Srbija iskonski oseća, kao i od često patetično udvoričkog stava Druge Srbije, koji mahom potiče iz veoma površnih predstava koje njeni pripadnici imaju o Zapadu, stvarnim "evropskim vrednostima", demokratskim načelima i zapadnom načinu mišljenja i rada.

Malo ko je u Trećoj Srbiji ikad bio komunista ili julovac. Malo ko je uvažavao Miloševića, mada je stav pripadnika Treće Srbije prema Miloševiću često mnogo odmereniji nego onaj ekstremno agresivni kojim Druga Srbija pokušava da se dodvori, na uštrb minimalnih interesa svog naroda, a svesno (sebično, samoživo?) ignorišući činjenicu da je poslednjih dvadesetak godina 20. veka obilovalo zaista nepredvidljivim komplikacijama i zapadnim revizionističkim intervencijama s kojima se Milošević neuko i osiono suočio. To Treća Srbija razume objektivnije i bolje. Između ostalog, neuporedivo dublje poznaje fundamentalnu pristrasnost zapadnih (ne samo američkih) medija; poznato joj je, na primer, kako se prethodno lagalo o Vijetnamu, o raznim kolonijalnim ratovima i pučevima, o zapadnim urbanim borcima ("teroristima") protiv sirovog kapitalizma i rasizma, kao i u kojoj meri se i dalje laže o razlozima za ekspanziju NATO-a i o ratovima u Iraku i Avganistanu (bez obzira na to koja administracija je na kormilu, na primer, u SAD) – a ti su željeni ratovi ad perpetuum.

Iako mnogi u Trećoj Srbiji nisu religiozni, osećaju duboko poštovanje za Srpsku pravoslavnu crkvu, a Patrijarha Pavla smatraju za sveca, kao što to čini Prva Srbija. Da je on bio "ratni huškač" je domaća ideja iznedrena u Drugoj Srbiji, ne u nekakvoj američkoj ambasadi. Svaki ambasador SAD je svestan da 85% Amerikanaca veruje u Boga i pouzdano znam iz prve ruke da im nisu simpatične prezrive opaske ovog ili onog blogiste i soroševskog spisateljčića Druge Srbije o pravoslavnim sveštenicima.

Pripadnici Treće Srbije su podjednako tolerantni prema Guči i Egzitu, ili su pak netolerantni prema obe manifestacije, opet podjednako: vide razularenost na oba mesta i ne smatraju droge "evropskijim" od šljivovice, niti brzu hranu sofisticiranijom od prasetine – sve to ili vole ili ne vole, ali znaju da se sve moguće manifestacije dešavaju i po zapadnim zemljama, a da niko nikoga ne mrzi zbog toga. Za razliku od Druge Srbije, Treća ne nalazi "nacionalističku" dlaku u jajetu u "Knjizi o Milutinu" Danka Popovića: umesto da je nipodaštava, tronuta je. Treća Srbija se obraća Drugoj i kaže: "Dobro, ovaj Milutin u opancima vas nije dirnuo, ali kako reagujete na sjajno pisanje o srpskom selu i Bogu Milovana Danojlića?" (npr. "Ceo svet je Ljig", NIN, 27.8.2009).

O mnogom što je ružno i loše u Srbiji, a za šta Druga Srbija okrivljava i ponižava Prvu, Treća Srbija ima odmereniji, kosmopolitskiji stav. (Druga Srbija, ukljućujući i neke od njenih najuglednijih predstavnika, često pati od neiskrenog ili naivnog mondijalizma – od pravila pristojnog diskursa u javnom životu do pravog značenja demokratskih i pravnih normi.) Prosto je neverovatno kako Druga Srbija neće da zna da naizgled obični ljudi u zapadnim zemljama, a ne samo u "divljoj" Srbiji, viču samoubicama "Skoči već jednom!" Druga Srbija okreće glavu kad treba da pročita ili čuje o hrvatskim fudbalskim navijačima ili, baš skoro, o divljem sukobu londonskih navijača Milvola i Vest Hema. Na zgražavanje Prve i prezir Treće Srbije, Druga Srbija je takođe s glavom u pesku po pitanju hrvatskog ustaškog pevača Tompsona. Za razliku od Druge Srbije, Treća Srbija smatra da nije bilo voljnog egzodusa Srba iz Hrvatske, već brutalnog progona. I, za razliku od Druge Srbije, Treća Srbija čvrsto drži u svom istorijskom sećanju pokolj Srba u NDH i Genšerovo beskrupuložno zanemarivanje tog pokolja kao najuticajnijeg faktora u odvajanju Srba od nove Hrvatske, stvorene unilateralnom secesijom i bez davanja ikakvih garancija srpskom stanovništvu. Čak i kad razmišlja o takvim stvarima, Drugoj Srbiji je važniji "ulazak u Evropu" od istine i istorijski odgovornog ponašanja.

U poređenju sa Drugom Srbijom, oni u Trećoj insistiraju na simetriji u raznim političkim i kulturološkim odnosima, kao i na kritici zapadnog licemerja. Kad ste čuli da je neko iz Druge Srbije pomenuo mučenja u Gvantanamu i tajnim američkim (CIA) zatvorima u Evropi, ili stravične uslove u američkim domaćim zatvorima? (O čemu, kao psiholog koji se bavi psihologijom odlučivanja u pravnim sistemima, mogu da posvedočim.) Kad je Druga Srbija potegla pitanje neistraženih i nekažnjenih ubistava i nestajanja najmanje pet novinara srpske nacionalnosti na Kosovu?

Nema sumnje da su obrazovani Srbi u dijaspori daleko više patriotski raspoloženi nego oni u Drugoj Srbiji. To nije zato što ne znaju činjenice, nego, naprotiv, zato što ih znaju. Taj patriotizam nije nostalgija nego nešto normalno, što bi možda bila novost za mnoge članove NVO-a u Srbiji, ali se podrazumeva u svakoj zapadnoj zemlji. Druga Srbija nije svesna u kojoj meri je lokalni ekvivalent osećanja "Voli Ameriku ili odlazi!" uvrežen u svest ogromne većine ljudi zapadnih zemalja.

Sve u svemu, ideja o dve Srbije krajnje pojednostvaljuje činjenice. Opravdano se sociološki može govoriti o nekih šest-sedam Srbija. Ali ova, koju sam nazvao Trećom Srbijom, naročito pada u oči svojim odsustvom iz svesti i pisanja domaćih analitičara. Međutim, ta Treća Srbija može da bude konstruktivan faktor u našoj delikatnoj nacionalnoj podeli i političkom manipulisanju njome. Mnogi iz Treće Srbije u dijaspori želeli bi da se aktivno uključe u život zemlje. Neki, malobrojni, već su u tome uspeli, mada mnoge, često neobično uspešne u svetu, obeshrabruje degutantna zavidljivost lokalnih mediokriteta u raznim oblastima – od ministarstava do univerziteta i kulturno-umetničkih ustanova. Koliko znam, to se mnogo ređe dešava u državama u "okruženju" – Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji, a da ne govorimo, na primer, o baltičkim republikama. Da li je uzrok tome mentalitet Prve Srbije ili pohlepnost Druge?

Autor je redovni profesor (Emeritus) psihologije Kalifornijskog univerziteta u San Dijegu i Beogradskog univerziteta

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner