Početna strana > Rubrike > Politički život > Referendum u Srba
Politički život

Referendum u Srba

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Dikić   
četvrtak, 26. januar 2012.

Referendum je oblik neposredne demokratije, odnosno neposredno učešće građana u donošenju političkih odluka.

Da bi se u praksi potvrdila ova defenicija, odgovarajuće premise takođe moraju biti ispunjene.

A to su: ozbiljnost, trenutka i snažna potreba građana za takvim vidom učešća u donošenju odluka, jasno referendumsko pitanje, odgovarajući period javne rasprave i predreferendumske kampanje, anticipacija posledica rezultata referenduma...

Srbi su se sa referendumom, a i sa drugim demokratskim tekovinama, ponovo susreli tek po ukidanju jednopartijskog sistema i uvođenja pluralizma i stvaranja pretpolitičkog društva u bivšoj Jugoslaviji. Taj proces širio se od zapada ka istoku, i nekako se najteže primao kod najbrojnije nacije u zajedničkoj državi, čije se rukovodstvo nužnim promenama najduže opiralo.

Referendumi su postali način da narod posle pedeset godina diktature proletarijata i partijskog jednoumlja progovori kroz ovu formu demokratskog izjašnjavanja i nametne sopstvenu volju odnarođenom i okoštalom režimu, koji se i tada kada su duvale oluje a ne vetrovi promena, ponašao kao da ne shvata kakve su nove klimatske promene nastale, da je počelo izumiranje političkih dinosaurusa i da je počelo novo ledeno doba koje će zalediti, sahraniti i u večiti zaborav odneti komunističke mamute.

Nacionalizmi su se svesno potpirivali među južnoslovenskim narodima, jer je to bio efikasan antidot za prevaziđeni crveni internacionalizam i brzi način transformacije društva.

Taj nacionalistički cunami imao je za cilj da sruši temelje bivšeg sistema i da na tim ruševinama izgradi nove državoidne forme koje će počivati na događanjima naroda, koji je, najzad, iz očaja, besa, decenijske ćutnje i zapostavljanja od svojih nedodirljivih vođa pokazao svoju snagu.

Neočkivano buđenje pratio je krik koji je ledio krv u žilama, a njegov eho je odjekivao planinama i gudurama, kao i beskrajnim hodnicima i kabinetima centralnih komiteta.

Posle toga je usledila konfuznost i dezorijentacija kao posle izlaska iz pećine, narod je vođen primitivnim nagonima i iskonskim strahovima, pa je u takvom stanju postajao lak plen za manipulaciju i ponovno, ali ovog puta bezbolno, uz nacionalističku anesteziju, zauzdavanje, s tim što će mamuze u trbuh zabadati ovog puta nacionalne vođe sa punim bisagama i dugačkim bičem.

Prvi referendum koji su Srbi održali bio je 17. avgusta 1990. godine i predstavljao je političku konsolidaciju srpskog naroda u Hrvatskoj i izraz njegove volje za buduće rešenje sopstvenog statusa u procesu transformacije postojećeg uređenja federacije.

On je i raspisan u senci najave hrvatskog rukovodstva o ustavnim promenama tada još uvek socijalističke republike i promene konstitutivnog karaktera srpske zajednice.

Najbitnija konsekvenca koja je proistekla iz ovakvog izjašnjavanja bila je proglašenje autonomije 30. septembra od strane prethodno formiranog Srpskog nacionalnog veća, koja je obuhvatala srpski narod na etničkim i istorijskim teritorijama na kojima on živi, a koje su unutar sadašnjih granica Hrvatske kao federalne jedinice SFRJ.

Rezultat nije bio priznat od strane nove hrvatske vlasti, koja je pored hronične ignorancije srpskog pitanja uzvratila novim udarcima i dodatno zakomplikovala problem izglasavanjem božićnog Ustava 22. decembra čime je najavila sopstveni referendum o svom statusu ili o opstanku zajedničke države.

Potezi koji su u sledili bili su dalja homogenizacija srpskog naroda koji je u strahu od ponavljanja genocida, uplašen od najezde ustaške emigracije, kao i od otvorenog antagonizma koji je kiptio iz hrvatske vrhuške, tražio adekvatni politički okvir koji bi obezbedio njegov opstanak.

Dvadeset prvog decembra 1990. proglašena je SAO Krajina, koja je obuhvatala opštine severne Dalmacije i Like, što je Ustavni sud Hrvatske par nedelja kasnije ukinuo pokušavajući da sprovede pravni sistem uspostavljen novim Ustavom.

Dvanaestog maja 1991. raspisan je još jedan referendum na kome su Srbi iskazali svoju želju za ostanak u Jugoslaviji u slučaju proglašenja nezavisnosti Hrvatske.

Ovu odluku potvrdila je i Skupština SAO Krajine četiri dana kasnije kao legitimni predstavnik srpskog naroda, nudeći se tako za ravnopravnog pregovarača u procesu sukcesije zajedničke države i trasirajući sopstveni put u budućim političkim tokovima.

I ovu odluku Ustavni sud Hrvatske proglasio je neustavnom i nevažećom, dajući do znanja da na celoj teritoriji ove republike važe zakoni potvrđeni u Saboru, a doneti u skladu sa najvišim aktom izglasanim prethodne zime.

Ceo proces formiranja državnog aparata koji će počivati na volji srpskog naroda okončan je ujedinjenjem SAO Krajine sa SAO Slavonijom, Baranjom i Zapadnim Sremom u jedinstvenu Republiku Srpsku Krajinu (proglašena 01. 03. `91.) 19. decembra 1991. godine.

Istog dana proglašen je i Ustav RSK, glavni grad postao je Knin, a prvi predsednik dr Milan Babić.

I Srbi u Bosni krenuli su tim putem sluteći da im se sprema sličan scenario obespravljivanja i odvajanja od matice, a stvari su se nekontrolisano ubrzale posle najave predstavnika muslimanskog naroda da će organizovati referendum o osamostaljenju BiH.

Odgovor Srba bio je plebiscit održan 10. novembra 1991. na kome se preko milion i po Srba, kao i skoro 50.000 građana druge nacionalnosti izjasnilo za zajednički život u Jugoslaviji, dok referendum sarajevskog rukovodstva nije dobio dvotrećinsku većinu niti u izlaznosti niti u potvrđivanju namere o suverenoj Bosni.

Srbi zapadno od Drine u godinama koje su usledile često su praktikovali ovaj oblik „direktne demokratije“, jer su odluke koje je trebalo donositi bile izuzetno teške i sudbonosne i prevazilazile su kapacitete bilo kog političara ili državnog tela.

Petnaestog maja 1993. raspisan je referendum na kome je narod trebalo da se izjasni o prihvatanju ili odbijanju Vens-Ovenovog plana.

Propratno pitanje na listiću bilo je da li se podržava samostalno i slobodno udruživanje Republike Srpske sa drugim državama.

Izlaznost je bila 92% upisanih birača, a negativan odgovor na prvo a pozitivan na drugo dalo je 96% izašlih.

Ovo je bio uvod u sledeći referendumski krug koji je za cilj imao spajanje dve novoformirane i poludefinisane srpske državoidne tvorevine, RSK i RS, uz mogućnost zajedničkog ujedinjenja sa drugim srpskim državama, koji je održan 19. juna te godine.

Izlaznost je bila 95%, a takvoj ideji koja je prkosila gotovo svim međunarodnim faktorima, pa čak i politici koju je matica vodila, podršku je dalo 98,61% izašlih.

Sledeće godine međunarodna inicijativa za rešavanje krvavog bosanskog sukoba bila je oličena u Mirovnom planu tzv. Kontakt grupe, iza koje su stajale SAD, Rusija i EU (Nemačka, Britanija i Francuska).

Rukovodstvo bosanskih Srba je i na nivou Predsednika, Vlade i Skupštine odbilo ponuđeno rešenje i po starom dobrom običaju konačnu odluku prepustilo narodu.

Referendum je održan 27. avgusta 1994. godine. Izlaznost je bila 90,86%, a protiv se izjasnilo 96,06%.

Ni Srbi u Srbiji nisu ostali imuni na mogućnost direktnog odlučivanja o ključnim stvarima za njihovo društvo.

U zenitu kosovskog konflikta, u preseku tvrde unutrašnje politike i međunarodnih pritisaka, posle formiranja nelegalne OVK 28. novembra 1997. godine i likvidacije njenog vođe Adema Jašarija u februaru sledeće godine, posle pritisaka reaktivirane Kontakt grupe i bezuspešnih pokušaja srpskih organa vlasti da privole pobunjene Albance na pregovore, posle odbijanja misije EU predvođene Felipe Gonzalesom i uvođenja paketa sankcija Jugoslaviji, Slobodan Milošević, tada na funkciji predsednika SRJ, predložio je 7. aprila 1998. raspisivanje referenduma o međunarodnom posredovanju u sukobu Kosmetu.

Da bi se stvari ubrzale, a politički stav srpske strane što jasnije iskazao pred odlučujuće događaje koji će uslediti, Vlada Republike Srbije je prvo jednoglasno prihvatila predlog, a onda usvojila poseban Zakon o skraćenju potrebnog vremena između zakazivanja i održavanja referenduma, čime je rok sa neophodnih 30 do 60 dana skraćen na 15.

Održan je ekspresno, dva dana pre sastanka Kontakt grupe, 23.aprila 1998. godine, a referendumsko pitanje je glasilo: „Da li prihvatate učešće stranih predstavnika u rešavanju problema na Kosovu i Metohiji?“

Na referendum je izašlo 73,05% upisanih birača i protiv stranog mešanja izjasnilo se 94,73% izašlih građana.

Referendum u prethodnoj deceniji,održan 2006. godine, doneo je mitrovdanski Ustav i poslednji je u nizu, ali i jedini čije su odluke i danas na snazi.

Ovo podsećanje može pomoći u podvlačenju zajedničke crte ovih narodnih izjašnjavanja, iako se radi o različitim okolnostima i pitanjima na koje se odgovaralo, a takođe je dobra smernica i upozorenje za najavljene referendume kako na severu KiM tako i u Republici Srpkoj.

Ono što spaja pomenuta narodna jednoglasja jeste da su sve odluke koje su donešene bile zanemarene, izneverene i izokrenute u poptunu suprotnost onog čemu su građani dali legitimitet.

To i nije toliko čudno jer su zajednice unutar kojih se sve to dešavalo, i ma kakvim se imenom one obeležavale i pokušavale definisati zarad političkih i nacionalnih ostvarenja, bile zasnovane na odnosima koji po mnogo čemu liče na plemensku zajednicu, bez razvijene kulture dijaloga ili tolerancije za drugačije mišljenje, što su neophodni preduslovi za održavanje tako sofisticirane i senzitivne metode koja služi za određivanje narodne volje.

Sa druge strane, okolnosti u kojima su oni održavani zahtevale su potpunu narodnu mobilizaciju, građanin je postajao vojnik i na biračkom mestu i na prvoj borbenoj liniji, pa su i pre kao i za vreme referenduma vladala vojna pravila koja podrazumevaju bespogovornu poslušnost nadređenima.

U toj atmosferi opšte opasnosti i borbe za opstanak, kada adrenalin preplavljuje razum a emocije i nagoni za održanjem su glavna pokretačka snaga i pojedinca i zajednice, može se govoriti samo o referendumskoj formi iliti zloupotrebi njegove suštine. On je postao paravan dezorijentisanih, zbunjenih političara, koji nisu imali dovoljno hrabrosti niti umeća da vode svoj narod, već su ga poturali ispred sebe, gurajući ga s leđa, nizbrdo, u provaliju.

Ovakvu ocenu potvrđuju i posledice koje je upravo taj narod pretrpeo posle plebiscitarne podrške političkim kukavičkim jajima.

Proglašenje RSK, njeno virtuelno, jednostrano pripajanje Srbiji, ukidanje važenja Ustava Hrvatske i prihvatanje Ustava i zakona Republike Srbije, avantura u vidu ujedinjenja sa RS... sve odluke donete „u ime naroda“ na kraju su završile propašću takve politike ,koja, bez obzira na „narodnu podršku“, nije imala u sebi dovoljnu predvidivost onoga što je moguće postići, niti dovoljno razuma da ne počiva na vatri usijanih glava i njihovih megalomanskih ambicija, čija ludost nije probila zid, ali se svima to uporno udaranje obilo o glavu, bilo da je usijana ili hladna.

Odbijanjem oba mirovna plana, i to sa pozicije vojničke dominacije i strane koja može da diktira i postavlja uslove, Srbi u Bosni su sebe doveli u poziciju da poslednju godinu rata budu izolovani i od sveta i od matice, da budu prokaženi od svetske javnosti, da sebe dovedu na nivo nekontrolisanih afričkih milicija koje kidnapuju pripadnike međunarodnih snaga uz prisustvo kamera, da zauzimaju zaštićene UN zone, da kriju zarobljene pilote i njihove živote koriste za ucenjivanje...

Kao glavni krivci za nastavak rata bili su izloženi konstantnim muslimansko-hrvatskim ofanzivama, bombardovanjima NATO-aviona koja su koštala iznurenu srpsku vojsku hiljade života, a posle Oluje i nastavka ofanzive i ulaska većeg dela regularne hrvatske vojske na teritoriju BiH, uzastopni porazi i gubici teritorija bili su dramatični, što je pratio egzodus onog istog naroda koji je bio žrtva političkog avanturizma.

Koga kriviti, sa ove strane fronta, za takav ishod i odabir takvog puta na raskrsnici na kojoj se nudilo i skretanje u drugom pravcu.

Narod ili lidere?

Na ovom se pitanju i vidi sva hipokrizija i demagoški karakter referendumske navike srpskih političara.

Jer odluke koje su oni sprovodili dobile su direktnu i nedvosmislenu podršku naroda koji oni zastupaju.

To pranje njihovih ruku, koje su prljave makar radili i u belim rukavicama, jeste zločin saučesnišva u ubistvu sa predumišljajem, jer oni imaju odgovornost predvodnika i staratelja nad nejakim, uplašenim i zbunjenim narodom koji u stanju sužene svesti nije odgovoran za svoje postupke, a u odgovarajućim uslovima, uz dovoljno pomućen razum, strahom, euforijom i hipnozom ishod stanja ovakvog pacijenta može biti tragičan.

Poseban primer sveopšte šizofrenije predstavlja referendum iz 1998. godine.

Samo par nedelja posle proglašenja rezultata u Beograd je doleteo Ričard Holbruk koji je organizovao razgovor Miloševića i Rugove, a deset dana pre toga izaslanik ruskog predsednika Igor Ivanov najavio je posle sastanka sa jugoslovenskim predsednikom mogućnost dolaska misije OEBS-a na teritoriju Kosmeta, što je na kraju i utvrđeno 25. oktobra rezolucijom Saveta bezbednosti 1203, kojom se traži da se Srbija povinuje dogovoru Holbruk-Milošević čime se dopušta dolazak dve hiljade verifikatora na čelu sa Vilijamom Vokerom.

Očigledniji primer gaženja narodne volje, obesmišljavanja referendumske jasne poruke i supremacije volje i odluke autokratskog vođe odavno nije viđena na tlu moderne Evrope.

Da li prethodna iskustva mogu da se barem delimično aplikuju na situaciju na Severu?

Da li je i tamo narod ugrožen i da li se bori za opstanak?

Da li su okolnosti u kojima živi, radi i politički funkcioniše slične onim u kakvim su bili Srbi u Hrvatskoj i BiH?

Da li su njihove želje da ne priznaju Deklaraciju o nezavisnosti Kosova i da žele da ostanu da žive u Srbiji, slične željama Srba u Bosni da ne priznaju nelegalni referendum raspisan od strane bahate i kratkovide sarajevske vlade i da plebiscitarno odluče da nastave da žive u Jugoslaviji?

Da li su i oni izolovani i označeni kao remetilački faktor od strane Zapada, dok njihovi neprijatelji imaju otvorenu podršku međunarodnih institucija, kako onih van Kosova tako i onih koji su legalno instalirani na teritoriji Pokrajine?

Da li je njihova odluka o neprihvatanju i otvorenoj kritici beogradske politike, otkazivanje poverenja članovima pregovaračkog tima Vlade Republike Srbije, kao i negativan stav prema rešenjima koje pregovori donose mogu da se uporede sa odbijanjem mirovnih planova u Bosni i nastavkom tvrdoglave politike rukovodstva sa Pala?

Da li je organizovanje referenduma samo pokriće preambicioznih i neodgovornih političara, koji na taj način traže izgovor za svoju politiku koja ima suženi manevarski prostor i sumnjivu perspektivu?

Ili se radi o definisanju narodne volje i korišenju neotuđivog prava jednog naroda da sam odluči gde, kako i sa kim će živeti?

Da li glas naroda može da oslabi ili da ojača poziciju pregovarača?

Pitanje najavljenog referenduma odnosi se na prihvatanje ili odbijanje institucija samoproglašenog nezavisnog Kosova.

Odgovor srpskog naroda je unapred poznat, ali implikacije koje će on imati mogu biti različite.

Karakteristično je da se o svakom pitanju, kojim su se direktno ili indirektno bavili pomenuti referendumi, pitala takođe i međunarodna zajednica koja je u odgovarajućem periodu bila slabije ili intenzivnije uključena u rešavanje tog problema.

U skladu sa tim možemo kao po nekakvoj izvedenoj formuli i doći da zaključka kakve će posledice posle ovog međuopštinskog referenduma nastupiti.

Onda, kada je uloga međunarodne zajednice bila epizodna, kada se, sa razlogom ili bez, držala na bezbednoj i može se reći čak i posmatračkoj distanci, posledice su bile blage kao što je slučaj bio sa refrendumima `92. i `93.

Međutim, kada je na terenu njena uloga bila aktivna, pogotovo kada je imala izvršnu vlast in situ i suvereno postavljala, određivala i menjala uslove, kako pregovora tako i konkretnih rešenja, onda je poigravanje sa njenom voljom značilo preuzimanje na sebe velikog rizika i snošenje ozbiljnih posledica.

Sever Kosova, nažalost, nalazi se u nezavidnoj poziciji.

Referendum će, po svemu sudeći, imati sudbinu prethodnih.

Svako će deklarativno, verbalno, formalno, ali ne i suštinski poštovati odluku jednog naroda, ali ona će biti samo mali teg na tasu koji će najverovatnije poleteti u vazduh, jer će prevagnuti olovna težina već zacrtanih istorijskih tokova koji na Kosovu daju jasne obrise.

Ta odluka neće obavezivati nikoga i biće samo još jedan papirni zmaj koga će oduvati vetrovi promene koje ni Ibar neće moći da zaustavi.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner