Početna strana > Rubrike > Politički život > Revolveraško novinarstvo vs. revolveraški zakon
Politički život

Revolveraško novinarstvo vs. revolveraški zakon

PDF Štampa El. pošta
Darko Velimirović   
četvrtak, 23. jul 2009.

U sred leta, kad mu vreme nije, u Skupštinu Srbije kročio je on – Predlog novog zakona o informisanju. Čim vlast oseti potrebu da pored rečenice: „Štampa je slobodna“, dopiše još po koju, to pre svega predstavlja jasan signal da ona od medija ima još neka očekivanja. Upravo ta očekivanja, po prirodi predloga novog zakona o informisanju, jesu disciplinovanje medija, što se čak i nije skrivalo od strane predlagača. Ono što je neoboriva činjenica jeste teza da izvestan broj javnih glasila u Srbiji veoma ozbiljno i opsežno zloupotrebljava slobode „javne reči“, ali je takođe neoboriva činjenica da za to primarnu odgovornost, pre svega, imaju sadašnji zakonodavci, koji su medije tretirali kao sredstvo za dolazak na vlast – a ne kao sredstvo javnog informisanja.

Tako se u Srbiji pojavio značajan broj javnih glasila čiji zadatak nije informisanje, što inače treba da bude jedini i osnovni cilj kome, bar deklarativno, treba da teže javna glasila u savremenom društvu, već takozvano „ucenjivačko“ ili „revolveraško“ novinarstvo. Otišlo se čak korak dalje, pa je Srbija svojevremeno imala i sudski dokazan „mafijaški medij“, kao što je to bio list „Identitet“. U istoriji srpskog novinarstva mnoštvo glasila je imalo toliko neverovatnu vlasničku strukturu da se u njima nije mogla neprepoznati po koja tajkunova majka, rođak ili komšija koji je baš tih dana otvarao firmu na ostrvima koja se teško mogu pronaći na karti sveta.  Srbija je čak imala i otvoreno tajkunske medije poput BK Televizije, ima ih i danas!  Srbija je imala tu nesreću da upadne u onaj red zemalja u tranziciji gde su se javna glasila koristila za međusobne, uglavnom beskompromisne, obračune ljudi čija je sfera interesovanja na granici privrednog i političkog. Problem je i što kod nas ta tranzicija izgleda da nema kraja, taj čardak ni na nebu ni na zemlji još uvek lebdi u praznom istorijskom prostoru.

Sa druge strane ovakav razvoj situacije „pogodovao“ je i samim medijima. Prosečnom uredniku ili vlasniku novina, radija, televizije... mnogo je lakše zaraditi za platu ako mu je udarna vest pitalica poput: „Ko je podmetnuo bombu pod džip Čedomira Jovanovića“, nego dosadni meteorološki izveštaj o vodostaju reke Tise. Loša ekonomska situacija u ovom slučaju predstavljala je samo loš izgovor za odsustvo novinarske etike, tako da su se u nedostatku „bombi“, te „bombe“ fabrikovale, i ako se zaviri u novinske arhive mogu se naći i gotovo neverovatne vesti. Meni je npr. „omiljena vest“ koju je objavio nekadašnji list Nacional, koja pak čitaoca informiše o tome kako je svojevremeno nekadašnji ministar Aleksandar Vlahović prevozio službenim autom džakove paprika za zimnicu svojoj majci u Sopot, čime je navodno zloupotrebio službeni položaj. Nekako u to vreme formirala se čuvena rečenica i određena grupacija ljudi u novinarskom esnafu čiji je moto glasio: „Plati da ne objavim“. Vremenom se isplata na ruke zamenjivala „oglasnim prostorom“. Danas u Srbiji ako ikom više nije jasno kome neko javno glasilo „pripada“ dovoljno je da pogleda ono što se naziva reklamama. 

Ovakvom degradacijom medija i same medijske sfere bili su zadovoljni i ovdašnji političari. Ispostavilo se da nema te političke ideje ili ličnosti koja će odoleti snazi medijskih intriga ili linča. Tako su političari u uredničkim kancelarijama uglavnom u redovima čekali kako bi ispričali „nešto“ o političkom konkurentu, njegovoj svastici ili kafiću koji drži njegov bratanac. Gotovo da nema ličnosti iz javne ili političke sfere koja nešto nije „dojavila“ nekom „svom novinaru“ ili je o njoj „dojavljeno“. U nedostatku „svojih novinara“ u Srbiji su nicale, uglavnom pred izbore „svoje redakcije“, koje su se po obavljenom poslu gasile.  Time se novinarstvo u Srbiji spustilo na one grane na kojima sedi i dan danas.

U narednom periodu biće veoma zanimljivo videti da li će pomanjkanje etičnosti u medijskoj sferi moći da bude nadoknađeno novim zakon, ili će taj zakon biti samo kontra teza već pomenutoj rečenici „plati da ne objavim“ koja bi mogla otprilike ovako da glasi „začepi da te ne ugasim“. Sasvim su opravdana strahovanja ovdašnja koja se pre svega bude među ono malo preostalih ljudi za koje bi se sa sigurnošću moglo reći da se pored novinarskog ne bave ni jednim drugim npr. ucenjivačkim poslom. Veruje se naime da će kao kolateralna šteta zakonskog obračuna aktuelne vlasti sa neposlušnim medijima sumnjive etičnosti stradati pre svega onaj mali zametak koji se naziva „istraživačko novinarstvo“. Zbog represivnih odrednica koje se pre svega odnose na ono što se sme objaviti, postavlja se pitanje koji će novinar odoleti onome što se zove autocenzura i hoće li javnost u Srbiji u buduće moći da sazna bilo koju po vlast „škakljivu vest“. 

Može vlast da bude i najbolja moguća na svetu, ali ukoliko raspolaže represivnim mehanizmima, šta je garancija da ih neće upotrebiti ili ako se više voli zloupotrebiti? U pravu su oni koji povlače paralelu između nekadašnjeg tzv. Vučićevog zakona o informisanju i predloga budućeg zakona koji reguliše medijsku oblast. Predlog budućeg zakona o informisanju koje pred skupštinu postavlja aktuelna vlast predstavlja korak više po svojim represivnim odrednicama. Šta npr. ako se ispostavi da je poput Vučićevog zakona o informisanju, za koji mnogi smatraju da je suštinski bio „zakon o Dnevnom telegrafu“, ovaj novi zakon bude npr. „zakon o Kuriru“?

Banalno deluje i naknadno šminkanje tog istog predloga, ono samo oličava činjenicu da ni vlast ovdašnja nema poverenja u sebe, a ne želju da se zakon „doradi“. Ovde se izgleda uglavnom ne shvata da se krivična dela koja učine ljudi koji rade u medijima mogu regulisati i kažnjavati samo krivičnim zakonom, isto onako kako se kažnjavaju osobe zaposlene u npr. poljoprivredi, kulturi, građevini... Ne postoji zakon o informisanju koji može regulisati ili sprečiti krivično delo novinara ili nekog drugog građanina. Stravično je štetna zamena teza da će Srbija bilo kojim novim zakonom o informisanju dobiti “bolje novinarstvo“. Može se izglasati i zakon da građani Srbije imaju građevinske parcele na Mesecu, ali to ne znači da će i na njima graditi kuće! To samo znači da vlast ne ume na pravi način da reši problem beskućnika u državi. Slično je i sa medijskom situacijom.

Ono što građane treba zaista da brine jeste jedan nespretan i nepotreban pokušaj uvođenja represije u javnu sferu. To što pojedini mediji konstantno i bezobzirno krše krivični zakon Srbije, to je problem krivičnog zakona, tog medija i onog ko taj zakon treba da primenjuje. U tome je stvarno teško pronaći sponu sa informisanjem. Otvara li aktuelna vlast novo poglavlje u kome planira da se obračunava sa medijima, umesto da se obračunava sa krivičnim delima koja čine novinari.