Početna strana > Rubrike > Politički život > Rupa na saksiji: Paralelna diplomatija i „ekonomski ambasadori“
Politički život

Rupa na saksiji: Paralelna diplomatija i „ekonomski ambasadori“

PDF Štampa El. pošta
Božo Bjelak   
sreda, 25. novembar 2009.

Od prvog DOS-ovog ministra spoljnih poslova 2000. godine do danas, kuća diplomatije u Kneza Miloša br. 26, postala je centar za eksperimentalna ispitivanja. Ko su eksperimentatori, tj. oni koji stalno vrše nepotrebne eksperimente? Na ovo pitanje trebalo bi potražiti odgovor, pre svega, u kući diplomatije, kao i u jednom centru izvan zemlje Srbije.

Nama, poreskim obveznicima, preostaje da podnosimo posledice, kao i posledice koje ostavljaju iza sebe neki spisatelji i samozvani analitičari o ovoj temi, posebno bivš ambasadori u metropolama Evrope, čiji rezultati nisu vidljivi. Tako, nedavno bljesnuše (pročitasmo nekoliko tekstova i izjava o tzv. ekonomskim ambasadorima, te da „srpske diplomate vole kerozin“) zvani i nezvani, uglavnom laici, o toj delikatnoj i izuzetno važnoj sferi države.

Diplomatija je zanat, koji se ne uči tri ili četiri godine, ne dobija se diploma. Taj zanat se uči celi radni vek i na kraju shvatite da ga niste savladali u čemu se i očituje njegova veličina. Takođe, niko nema ništa protiv da se planski, s vremena na vreme, „unosi svježa krv“ u Ministarstvo spoljnih poslova (MSP), da se i širom otvore vrata za „oticanje nečiste krvi“. Niko ne želi da zgradu u navedenoj ulici opaše gvozdenom ogradom, ali upućivati u diplomatsko-konzularna predstavništva (DKP) amatere, bez osnovnih znanja iz tehnike diplomatije, poznavanja ogromnog kompleksa međunarodnih disciplina, znanja jezika, u svim vremenima i režimima, pokazalo se pogubnim.

Nije u pitanju birokrtaski pristup, već jednostavno potrebno je primenjivati ono što radi celi normalni svet, da diplomate postanu stručnjaci i to multidisciplinarni, „univerzalni“ stručnjaci, nezavisni od partitokratije i smjene raznih režima. Ovo ne znači da ne bi trebalo da postoji kadar koji bi ujedinjavao usku stručnu specijalnost sa opštim znanjima, koja zahteva određen posao.

Slanje tzv. ekonomskih ambasadora ne bi smelo da ostane u okvirima neke grupe ili moćnika koji samovoljno odlučuje, što je u ovom eksperimenu evidentno. Poznato je da su svi aspekti života jedne zemlje prožeti međunarodnom dimenzijom. Zato je, više nego ikada ranije, Srbiji potreban jedan centar (ne centralistički) koji bi garantovao doslednost akcija, kontinuitet u opredeljenjima i autoritativnost odluka, za kadrovanje u diplomatiji i kreiranje spoljne politike, što ne znači da se time smanjuje uloga Vlade i MSP.

Još iz vremena socijalizma, posebno nakon razgrađivanja države 1974. godine i uvođenja republičkih i pokrajinskih ključeva u diplomatiji, koji postoje i u ovim vremenima, samo je razlika u tome što se sada zovu partijski ključevi (dipomata po kodeksu ne sme biti član neke partije), uvriježilo se mišljenje da određena skupina ljudi može obavljati sve poslove i zadatke. Dakle, stvorena je jedna vrsta genijalnih svaštara.

Ozbiljno je pitanje da li direktno mogu biti „lansirani“u diplomatsko-konzularna predstavništva veliki poljoprivrednici, uzorni direktori, književnici, poznati lekari, bibliotekari, hotelijeri, opštinski funkcioneri, činovnici neke birokratske republičko-pokrajinske institucije (razna ministarstva), a da se ne govori o ekstremnim slučajevima slanja pašenoga, sestrića, kafedžija, šofera, prijatelja/ca iz kafića, na visoka diplomatska mesta. Činjenica je da se među njima, osim što su u teškoj i komplikovanoj diplomatskoj profesiji totalni amateri, nađu i oni koji se nisu dokazali ni u svojim životnim i radnim sredinama, pa ih je, da ne bi smetali, trebalo skloniti u „diplomatsku hladovinu“.

Ovaj najnoviji eksperiment upućuje i na preispitivanje odnosa MSP-a i drugih ministarstava. Koordinator aktivnosti ministarstava, koja imaju udela u međunarodnim odnosima, trebalo bi da bude MSP. Ono mora da daje i pruži usluge celom državnom aparatu – sve ono što se od njega očekuje. Da bi se to postiglo, i MSP i svako DKP moraju biti vrhunski timovi, timovi koji rade na najrazličitijim oblastima: politike, ekonomije, kulture, prosvete, informatike, tehnike, nauke. Posebna oblast su konzularni poslovi i stvaranje plejade vrhunskih konzula, koji na osnovu poznavanja normi zemlje odašiljanja i zemlje prijema, štite svoje državljane. Konzularni poslovi su još iz doba pre nove ere (koreni diplomatije) bili, a i sada bi trebalo da budu, osnov rada DKP.

Slanje tzv. ekonomskih ambasadora, odnosno predstavnika drugog Ministarstva, upućuje na stvaranje kvazi-diplomatije. Ti predstavnici ne mogu nositi diplomatski pasoš, a da rade one poslove koji su izvan Bečkih konvencija. To je, u stvari, stvaranje paralelne institucije u DKP. Niko u DKP ne može posebno raditi za bilo čiji račun, pa makar to bilo neko resorno ministarstvo, ministar, veliki privrednik, ili se baviti lukrativnom delatnošću. Osim što svaka zemlja prijema ima pravo da ne vizira tim i takvim predstavnicima diplomatske pasoše (a diplomatski pasoš se mora vizirati pre stupanja na dužnost u zemlju prijema, bez obzira na rang diplomate), ti kvazi diplomati će biti veliki kamen razdora u DKP, uz već postojeće probleme, kao što su svađe među diplomatama iz raznih partija, a što brzo registruju organi strane zemlje u kojoj se to događa. Najbolji primer za to su bili menadžeri, koje je uveo i poslao u DKP prvi ministar spoljnih poslova, nakon petooktobarskih promena. Zbog te vrste kvazi diplomata došlo je do niza afera u nekim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, a te afere dobro dođu raznim funkcionerima MSP-a, koji odlaze da ih gase, uz velike devizne dnevnice.

Očito je da onaj koji je doneo odluku o stvaranju paralelne diplomatije (Nomina sunt odiosa), nema iskustva u diplomatiji i da je, osim velikih kompetencija koje ima u Vladi, na ovaj način uveo ličnu kontrolu rada DKP-a. Invalidni ambasadori, kojih je previše, sve će to podnositi. On ne prihvata rad ekonomista iz MSP-a, već šalje u DKP svoje ljude iz svog ministrstva. Provlačiće se tu, u zavosnosti od ministara (neće valjda biti doživotnih ministara), razni prijatelji, rođaci i mnogi drugi amateri. To su radili „mupovi“ iz osam država (republika i pokrajina) u doba socijalizma. Velika je nesreća ove države i naroda da svi ti eksperimenti i manipulacije prolaze. Svi smo se već umorili od takvih i mnogih drugih „genijalnih“ rešenja. Kao da je juče napisano Domanovićevo „Mrtvo more“.

U međuvremenu masmediji obaveštavaju da su neki inženjeri (mašinstva, elektrotehnike) dobili postavljenja na mesta ekonomskih savetnika u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Čak se, među petoro imenovanih, nalazi i jedan profesor engleskog jezika i književnosti. Šta još možemo očekivati, kada svih 28 bude imenovano. Prvi DOS-ov ministar inostranih poslova bio je u pravu kada je slične kvazi-diplomate nazvao menadžerima, tako da je mogao da šalje i kuvarice i šofere i dr, a ovi ih sada nazivaju ekonomskim savetnicima, iako nisu ekonomisti. Svih 28 biće provjereni i odani partijski kadrovi, posebno iz G17- minus.