Početna strana > Rubrike > Politički život > Srpske medijske igre
Politički život

Srpske medijske igre

PDF Štampa El. pošta
Milan Damjanac   
sreda, 20. oktobar 2010.
Živimo u svetu u kome mediji projektuju događaje i u kome je na delu politika dvostrukih standarda. Strašno je, pak, to što su se naši mediji pretvorili u bukvalne „proizvođače“ istine. Čak i minimum objektivnosti koji su posedovali, i minimum raznovrsnosti sadržaja i načina interpretacije događaja je u zadnjih par godina isparilo.

Ponekad je teško shvatljivo kako i zašto se tako nešto dogodilo. Jasno je da je u pitanju, sa jedne strane, upliv stranačkih i inostranih interesa, a sa druge poplava mediokritetstva.

Ne samo što elektronski mediji prenose, u najmanju ruku, nekorektne izveštaje, a druge i važnije događaje u potpunosti ignorišu, već i pisani mediji učestvuju u atmosferi javnog licemerja i „jezivih“ namera. Tako je u dnevnoj štampi događaj u Đenovi opisan na takav način da se ima utisak da su kolumnisti bili pod uticajem jakih emocija, neizrecivog osećaja „pravdoljubivosti“ i začuđenosti nad eskalacijom nasilja i nemilim scenama. Stiče se utisak da novinari imaju sve nedovoljno poznate informacije o ovim događajima, samo one poznate i javne nemaju. Svaki novinski ili televizijski izveštaj praćen je, u najvećem slučaju, analizama poznatih dežurnih mediokriteta koji su u službi medijskog rata. Naravno, većina takvih analiza se svodi na jadikovke nad mračnim devedesetim godinama i gorljivim povicima da država reaguje i pokaže svu silinu državnog aparata.

Koliko su takve analize, pozivi i medijski izveštaji fer i u demokratskom duhu, ne treba ni govoriti. Dakle, to je to građansko društvo koje želimo da gradimo, na razgovorima i demokratskim dogovorima po kazamatima? A koliko se takvi javni pozivi na obračun odnose na svaku pretnju državnom aparatu pokazuje nam odnos prema problemima u Raškoj oblasti koje svi već vrlo dobro znamo. Indirektno, a neretko i direktno se zahteva reakcija države protiv „huligana“ koji „ruše imidž Srbije u svetu, razbijaju Beograd, ruše ustavno-pravni poredak zemlje“.

Pozivi na obračun sa „huliganima“ doprinose javnoj histeriji po kojoj je svako ko se ne slaže sa odlukama vlasti obavezno „ultradesničar“, „huligan“ i „ekstremista“, čime se svaki budući protest i neslaganje delegitimiše. Kao ilustraciju, navešću scenu iz domaćeg filma „Šišanje“ koji se upravo prikazuje u srpskim bioskopima. Na početku i kraju filma, prikazuje se scena u kojoj se u izvesnoj televizijskoj emisiji govori o problemu navijača. U toj emisiji, Predrag Ejdus glumi uvaženog akademika koji ne podržava nasilje, ali ima razumevanja za bunt omladine i ukazuje na širi kontekst problema u odnosu na sagovornicu iz nevladine organizacije, koja problem „huliganizma“ svodi na posledicu „teškog nasleđa devedesetih godina“ (dokle više?) i upire prst u akademika, govoreći mu da su „on i slični“ krivi za tako katastrofalno stanje u kome se omladina nalazi. Zanimljivo je da kroz film saznajemo da je taj isti akademik ustvari prikriveni nacista koji sarađuje sa delom vlade i instruira navijače na rušilačke akcije. Zanimljivo je ovo poređenje, kao što je zanimljivo i poklapanje događaja. Baš u vreme problema sa navijačima i uličnim protestima, u bioskope stiže film koji se bavi istom tematikom i na identičan način kao i domaći mediji.

Predstavljanjem osobe koja se ne slaže sa javnim mišljenjem o događaju ili vladajućoj politici, etiketiranjem te osobe kao naciste, zapravo se uvodi nova vrsta borbe protiv neistomišljenika u Srbiji- pokušaj javne lustracije nepodobnih. Zanimljivo je da se u spomenutom filmu u kontekstu nacističkih pojava pojavljuju sveštenici Srpske pravoslavne crkve, gusle i borba protiv bele kuge čime se šalje jasna poruka da su na novom medijskom nebu Srbije tradicionalne vrednosti neprihvatljive i ravne nacizmu, i da je dozvoljeno ljude koji zastupaju tradicionalne vrednosti staviti u taj kontekst. Tako, domaća filmografija, mediji, kako pisani tako i elektronski učestvuju u atmosferi javnog linča, stvarajući atmosferu optuživanja u kojoj je svaki protest sam po sebi deo šire zavereničke mreže. Stvara se atmosfera u kojoj vlast postaje branik „normalnog“ dela stanovništva od onog „nenormalnog“. Stiče se utisak da u Srbiji vreba virus fašizma, nacizma i sveopšteg ludila. Činjenice, doduše, govore u prilog tezi o povezanosti nekih događaja, kao i o opravdanosti nekih od ovih strahova, ali ne na način na koji se to u javnosti predstavlja i nipošto ne u toj meri.

Problem je u tome da je u Srbiji redovan redosled poteza onaj koji uključuje medijski pritisak na sve sfere javnog života. Predstavnici vlasti, mediji, čak i najviši funkcioneri koji koordinišu rad pravosudnih organa smatraju svojom dužnošću da određuju i razrezuju presude. Ovaj nelegitiman i nedemokratski pritisak na, navodno, nezavisno pravosuđe pokazuje koliko je zapravo društvena atmosfera u kojoj živimo demokratska i legalna. Toliko o „nezavisnom sudstvu“, koje do sada ničim nije pokazalo da ima kapaciteta da se sa pritiscima izbori. Najgore je što je najvećem delu srpske elite takav pritisak potpuno legitiman i u njemu se ne vidi ništa loše. Mnogi od pripadnika današnje medijske elite su drukčije govorili devedesetih. Samo što tada na visokim pozicijama nisu bili oni, pa im je takvo ponašanje smetalo. Sada je sve dozvoljeno, pošto izgleda od njih zavisi hoće li Srbija biti demokratska ili ne. Ukoliko sud, kojim slučajem, i izrekne presudu koja nije po volji vlasti i medijskoj slici, nakon par medijskih priloga i emisija, u žalbenom postupku se ista presuda obori. Važnije od mira u narodu je, izgleda, sačuvati medijski mir. Da ne pominjemo činjenicu koju sam već ovlaš nagovestio, da se u medijskim izveštajima pojedine društvene pojave „etiketiraju“, čime se unapred prejudicira odnos prema njima i razmatra potreba daljih akcija.

Nakon događaja u Đenovi, dnevni listovi su svaki za sebe, imali nešto novo da kažu o pozadini ovih događaja i biografiji uhapšenog vođe navijača Ivana Bogdanova. „Blic“ je, na primer, uz fotografiju Bogdanova sa lisicama na leđima dostavio i njegovu „huligansku“ biografiju zgodno napomenuvši da je isti čovek učestvovao u „napadu na strane ambasade“ nakon mitinga „Kosovo je Srbija“. Međutim, u delu teksta u kome se govori o udelu navijača u krađi i paljenju skupštine petog oktobra 2000-te, pominje se tadašnji vođa jedne od grupa, Marko Vučković, te se tek stidljivo može naslutiti da je i Ivan Bogdanov učestvovao u petooktobarskim promenama. Deluje da su mediji, posebno pisani, želeli da dokažu povezanost između naizgled nepovezanih događaja i da dokažu vezu između uticaja tajnih službi, domaćih struktura moći i takozvanih „huligana“. Čitava konstrukcija o instruiranim dešavanjima bi bila relevantna ukoliko bi uključivala i iskrenu ocenu dešavanja petog oktobra, i činjenicu da su ti isti navijači, ti isti ljudi, te iste vođe, predvodile napad na skupštinu. Ukoliko se zastupa teza da su skorašnji događaji na gej paradi, Đenovi i pre toga, nakon mitinga „Kosovo je Srbija“ instruirani odnekuda, uz pomoć stranih, obaveštajnih službi i domaćih struktura i potpomognuti „bratski“ od strane još nekih organizacija mora se biti principijelan i dosledan. Pod tim podrazumevam da se onda i događaji iz 2000-te moraju posmatrati na isti način. Neće biti da je peti oktobar „spontano izražavanje nezadovoljstva poniženog naroda“ a skorašnji događaji „pokušaj državnog udara usmerenog protiv evropske budućnosti ove zemlje“. Ni medijima ni vlasti se ne dopada eventualni zaključak da je nezadovoljstvo u narodu veliko, a da su se u Srbiji velike promene uvek događale na svaki drugi način sem spontano. Takav zaključak bi promenio sliku o pravim ciljevima i realnim dometima petooktobarskih promena. Naravno, ovaj se zaključak odnosi i na Miloševićev dolazak na vlast, a da ne pominjemo dolazak komunista na vlast nakon Drugog svetskog rata.

Po mišljenju dela naše političke i intelektualne „elite“ koja redovno u medijskim izveštajima igra ulogu stručnog sagovornika, događaji koji su njih doveli u poziciju moći su spontani, dok oni događaji koji prete da ih sruše sa tih pozicija jesu zlonamerni i instruirani. Tako ovi „narodni junaci“ drukčije doživljavaju ulogu države. Dvehiljadite, ti isti ljudi su smatrali da je „nečuveno nezadovoljne građane nazivati huliganima i na njih slati miliciju“ dok su nakon skorašnjih događaja potpuno promenili mišljenje. Sada podržavaju izvođenje bornih kola na ulice Beograda. Nakon toga će prizivati i tenkove, verujem. Ako ništa, sad bar znaju kako se Milošević osećao kada je gubio moć i uticaj.

Kada već govorimo o medijskom izveštavanju, treba spomenuti i neverovatne navode novina povodom skandaloznog poteza policije da u stanici zadrži i saslušava tek venčanu i trudnu ženu Mladena Obradovića. Novine ovu neviđenu 48-časovnu torturu nad trudnom ženom pravdaju navodima i saznanjima policije da je ona trebala da „predvodi jednu grupu huligana koja bi tukla učesnike gej parade“. Da li je moguće da je u ovoj zemlji demokratski potencijal i građanska svest toliko niska da niko ne reaguje na ovu sramotnu činjenicu? Trudna žena će predvoditi ulične tuče, i zbog toga je(trudnica) zadržana u stanici na saslušavanjima?

Još nešto. Da li iko ozbiljno veruje u informaciju da naše službe nisu znale za navodnu „beležnicu“ koju su naprasno pronašli baš tog jutra kod Mladena Obradovića. Dakle, BIA je znala da se spremaju neredi, znala je i u kom opsegu i predstavila je detalje plana da se spreči održavanje parade, ali je spisak vođa navijača policija dobila tek toga jutra? Nismo mi deca pa da poverujemo u takve šarene laže.

Bojim se da nije u pitanju samo progon određenih organizacija, već i drugačijeg mišljenja. Skorašnja dešavanja će poslužiti kao povod za obračun sa svim neistomišljenicima. U celoj medijskoj histeriji, niko ne želi da vidi realne domete srpske krize. Ekonomski, socijalno, identitetski, kulturno, verski, teritorijalno, biološki,srpska država je pred potpunim slomom i kolapsom. Umesto da predstavnici države povuku mudre poteze koji će doprineti smirivanju tenzija, svojom politikom, „jezivim“ namerama državnih funkcionera i tolerisanjem policijske brutalnosti, pa čak i javnim odlikovanjem jednog od policajaca koji je učestvovao u tučama (blago rečeno) dodatno pale fitilj ionako besnog i razjarenog srpskog naroda. A nikako nije pametno dovesti čoveka na ivicu propasti, do momenta kada nema više šta da izgubi. Ukoliko se to desi, biće to, bojim se, pogubno i po vlast i po narod.

P.S. Da li je iko primetio da vlast prodaje Telekom? Ili se mediji i dalje bave događajima na „Farmi“?

Ukoliko narod izađe na ulice da protestvuje protiv prodaje Telekoma, šta mislite, kakvu će etiketu dobiti? Ukoliko mediji uopšte i izveste o tome.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner