Početna strana > Rubrike > Politički život > Vizija "plana strategije"
Politički život

Vizija "plana strategije"

PDF Štampa El. pošta
Slavoljub S. Lekić   
subota, 02. maj 2009.

Proizvodnja hrane i poljoprivreda u razvijenim i nerazvijenim zemljama pod budnim je okom države. Bogati ne žele da njihov lagodan život ugrozi nestašica hrane ili iznenadna zaraza a siromašni pak nastoje da se otarase gladi i steknu ulaznicu u svet razvijenih. Ovaj svet uvek je sit i uživa u izobilju, stoga podstiče poljoprivredu da bi hrana za čitavo stanovništvo bila jeftina. Takođe i siromašni ulažu u poljoprivredu ali da bi stekli višak vrednosti i izvozom jeftine radne snage obezbedili skromnu ali neophodnu zaradu za skupe proizvode i napredne tehnologije.

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Srbije, kao organ vlade donosi raznovrsne dokumente. Jedan od takvih je nacrt pod naslovom: Plan strategije ruralnog razvoja, 2009-2013. Dokument je objavljen na veb sajtu Ministarstva.[1]

Jezik i sadržaj dokumenta

Nacrt Plana strategije ruralnog razvoja, 2009-2013 privlači pažnju svojim stilom i sadržajem. Dokument ima 36 strana ali ga je teško razumeti mada je pisan na srpskom jeziku umereno modifikovanom tuđicama. Dokument je jasan samom piscu budući da njegova stilistika odskače od uobičajenog govornog i književnog jezika, stoga je izazov za stručnu javnost (jezičku i poljoprivrednu). Stručnjaci iz njega ne mogu naučiti ništa novo dok javnost (čak i obrazovana) neće naslutiti kuda se namerilo Ministarstvo i kakav će uticaj njegove zamisli imati na našu prehrambenu bezbednost i selo.

Da bi se dokument potpuno shvatio valjalo bi prvo rastumačiti njegov naslov. Prve dve reči iz naslova – plan strategije zbunjuju. Obično se govori o planu razvoja, planu napada, planu odbrane od poplava ali retko kad o planu strategije. Očigledno je jedna od reči suvišna.[2] Bolje zvuči: plan ruralnog razvoja ili strategija ruralnog razvoja. Prvi naslov je razumljiv, reč je o dokumentu koji se bavi ruralnim razvojem, drugi je nešto zakulisniji ali se sluti njegovo značenje. Reč strategija primerenija je u naslovima dokumenata koji se odnose na odbrambenu i spoljnu politiku zemlje nego na oblast poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Ali očigledno je da je autor želeo da zaseni čitaoce te se odlučio da nagomila reči u sam naslov držeći se narodne – od viška glava ne boli. Da bi se pokazao besmisao i uzaludnost predočenog dokumenta nije neophodno ulaziti u njegovu temeljniju analizu već samo letimično pročitati naslove poglavlja i po neki podnaslov. Ako je struktura jednog dokumenta jezički i logički neutemeljena a naslov i sadržaj nepovezani, onda je analiza hipoteza, zaključaka i predloga sasvim bespredmetna.

Plan strategije Ministarstva pored uvoda ima šest delova. Uvod se sastoji od dve rečenice u kojima se konstatuje da je Evropska unija uspostavila novi okvir za pružanje pomoći zemljama kandidatima i potencijalnim kandidatima za članstvo u EU te da Srbija ima pravo na pomoć.  

Prvi deo nosi naslov: Analiza postojećeg stanja (14 strana). Na samom početku analize definisana su ruralna područja kao prostor čija je glavna fizička i geografska karakteristika korišćenje zemljišta za proizvodnju poljoprivrednih i šumskih proizvoda. Iz ove definicije mogao bi proizaći razumljiviji naslov čitavog dokumenta – plan razvoja sela ili pak plan razvoja poljoprivrede i šumarstva. Premda se u naslovu ne pominje Srbija ovaj geografski pojam javlja se u tabeli 1. u kojoj je prikazano mnoštvo podataka među kojima je i površina Srbije koja u dokumentu Ministarstva iznosi 77 508 km2. Ovaj podatak nije tačan budući da je površina Srbije 88 361 km2.[3] Ali ako se od ovog broja oduzme površina Kosova i Metohije (10 887 km2) dobija se 77 474 km2 što je nešto niža vrednost od one navedene u tabeli 1.

Mada se u nazivu dokumenta Plan strategije ruralnog razvoja ne pominje Srbija ona vaskrsava u naslovu drugog dela koji nosi naslov: Strategija ruralnog razvoja Republike Srbije za period 2009-2013 (devet strana). Ostaje da se razjasni da li se ostali delovi dokumenta odnose na Srbiju ili pak neko uže područje. Ali već predočene sitnice zaoštravaju se u tekstu drugog dela koji se deli na tri celine: 2.1. Vizija, 2.2. Strategije, 2.3. Mere. U delu 2.1. konstatuje se da vizija za ruralnu Srbiju do 2013. godine predstavlja „triptih sastavljen od tri „pod-vizije“: jedna za poljoprivredu, jedna za prehrambenu industriju i marketing i jedna za ruralnu ekonomiju Srbije u celini“ (str. 16). Dakle, pojam povezan sa našim psihičkim životom (vizija) u dokumentu Ministarstva opredmećuje se uz pomoć složenog metodološkog i jezičkog postupka.[4] Ovaj metod najbolje pokazuju brojne, neobične konstrukcije, definicije i sintagme. Tako, pisac štiva na jednom mestu konstatuje: „Vizija za poljoprivredu je vizija“ (str. 16). U podpoglavlju 2.2. strategija s početka promišljanja ruralnog razvoja pretvara se u strategije a potom pisac teksta iznenada nalazi da se ukupnom strategijom može na efikasniji način upravljati ukoliko se ona dalje podeli na „specijalizovane strategije“ (str. 18). Na žalost, izostaje objašnjenje kako se upravlja ukupnom a kako specijalizovanim strategijama.

Valja zapaziti da je sintagma „održiv razvoj“ (suprotno je neodrživ razvoj) nastala pod uticajem engleskog jezika u ovom tekstu dobila blizanca – „neodrživa gazdinstva“ (str. 20). Čitanje teksta može se posmatrati i sa zabavne strane jer pisac vešto kombinuje šarolike termine iz različitih oblasti života kao što su vizija, dijetetski proizvodi, strategija, dobrobit životinja i strateški savezi.

Poglavlje 3 nosi naslov: Strategije ruralnog razvoja za svaku od Osa (sedam strana). Ovo poglavlje je podeljeno na sledeće delove: 3.1. Ose i mere koje je potrebno sprovesti tokom perioda 2009-2013, 3.2. Obrazloženje za mere u okviru Ose 1 koje će se sprovoditi tokom celokupnog perioda programa strategije (2009-2013); 3.3. Obrazloženje za mere u okviru Ose 3 koje će se sprovoditi tokom celokupnog perioda programa strategije (2009-2013); 3.4. Obrazloženje za dve mere koje će se sprovoditi u kasnijoj fazi (2011-2013); 3.5. Obrazloženje za odlaganje sprovođenja dva gore pomenute mere do početka druge faze NPRR (2011-2013).

Pasaže nerazumljivih naslova i podnaslova, izliva učenog stila, s vremena na vreme, prekine poneka fantastična konstrukcija i zamisao. Tako se životne namirnice: mleko i mlečni proizvodi, meso i proizvodi od mesa, voće i povrće na jednom mestu označavaju kao sektori robe a malo dalje kao privredne grane (str. 26). Napokon, grom iz vedra neba je rečenica: „Mleko i mlečni proizvodi: Mleko je odabrano jer se kod njega na karakterističan način javljaju posebni problemi u procesu proizvodnje i plasmana“ (str. 26).

Posle poletnog obrazlaganja vizija, podvizija, triptihona i osa odjednom napetost jenjava pošto se četvrto poglavlje pod naslovom Program za ruralni razvoj i indikativna namenska sredstva sastoji od četiri reda teksta i jedne male tabele u kojoj su rasuti milioni eura. Ako bi ovaj naslov preveli na naš jezik on bi glasio: program ruralnog razvoja i znakovita namenska sredstva. Ali šta onda znači naslov poglavlja? Stilske piruete i izražajna sredstva pisca živa su i u petom poglavlju (tri strane) gde saznajemo da nacionalni plan može biti dosledan i to sa unutrašnje i spoljašnje strane! Maštar i književnik Pavić otkriva jednu, unutrašnju stranu vetra a naši vizionari čak dve strane doslednosti! Naslov petog poglavlja glasi: Unutrašnja i spoljašnja doslednost nacionalnog plana strategije, komplementarnost sa ostalim instrumentima finansiranja. U tekstu ovog poglavlja umesto da objasni iz kog referentnog sistema je ustanovio fenomen unutrašnje i spoljašnje doslednosti pisac brže bolje obrazlaže doslednost u programiranju unutar osa i između osa! A sam kraj ovog poglavlja završava se trijumfalnom konstatacijom da je strategija saglasna sa strategijama: „Ova strategija odražava etos relevantnih nacionalnih strategija i u saglasnosti je sa njima“ (str. 35).

U poslednjem, šestom poglavlju pod naslovom: Uspostavljanje nacionalne mreže za ruralni razvoj (jedna strana) Ministarstvo zagonetno najavljuje umrežavanje i centralizaciju decentralizacije i pokretanje „aktivnosti podrške održivom ruralnom razvoju u dva pravca – kroz podršku razvoja socijalnog kapitala i umrežavanje za ruralni razvoj sa ciljem postavljanja centara osnove za decentralizovanje podrške i obezbeđivanje interaktivne veze nacionalnog i lokalnog nivoa“ (str. 36). Da li se ovo može prevesti na neki jezik?!

Analizom sadržaja teksta nije teško zaključiti da je odnos pojedinih poglavlja i iznetih zamisli u sukobu sa naslovom dokumenta. Kao bi inače bilo moguće da pisac dokumenta konstatuje da „manje od 8% svih raspoloživih voda potiče sa teritorije Srbije, dok su ostale „tranzitne“ vode“ (str. 10) i za analizu stanja voda i zemljišta, bez koga nema ni biljne ni animalne proizvodnje (a ni života), odvoji manje od jedne strane teksta. Pored toga, meliorativne mere i vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem izmakle su pažnji autora. Posebno je čudno što barem nije natuknut značaj SSP-a i uticaj njegovih odredbi na razvoj poljoprivrede i analiziran odnos između države i monopolista u sektoru proizvodnje hrane i trgovine.

Teško je izbeći zaključak da nejasan sadržaj i sumnjiva jezička i stručna vrednost predočenog nacrta nisu slučajnost. Da bi se doprlo do izvorišta ovog neprimerenog dokumenta valja zaviriti u resorno Ministarstvo i njegovu organizaciju.

Ministarstvo – mesto i organizacija

Ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Srbije spada u najstarija ministarstva u sastavu srpske vlade. Sadašnje Ministarstvo čine: Kabinet, Sektor za analitiku i agrarnu politiku, Sektor za ruralni razvoj, Sektor za pravne, opšte i normativne poslove, Sektor za agrarnu operativu i finansijsko upravljanje, Generalni inspektorat, Uprava za veterinu, Uprava za šume, Uprava za zaštitu bilja i Republička direkcija za vode.[5]

Da bi se sudilo o ustrojstvu Ministarstva najbolje je pogledati naziv koji jasno i nedvosmisleno kazuje koja je oblast njegovog delovanja.

Poljoprivreda, šumarstvo i vodoprivreda čine celinu naše materijalne stvarnosti o kojoj se stara Ministarstvo. Ali domaći vizionari potisnuli su poljoprivredu, istina ne potpuno, i degradirali šumarstvo i vodoprivredu.[6] To je jasno pošto ni jedan od tri odeljka (poljoprivreda, šumarstvo, vodoprivreda) nema rang sektora već u Ministarstvu postoji Uprava za šume i Direkcija za vode a poljoprivreda je podeljena između Uprave za zaštitu bilja, Generalnog inspektorata i Uprave za veterinu! Na prvi pogled, izgleda da je Uprava za zaštitu bilja organizaciona čestica Ministarstva okrenuta kontroli proizvodnje i primene pesticida. Ali ova uprava pokriva ratarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo (zemljoradnja) čiji je maleni deo zaštita bilja.[7] Slično je prošao i drugi vid poljoprivrede – stočarstvo. Ni jedna organizaciona jedinica u Ministarstvu u svom nazivu nema reč stočarstvo (animalna proizvodnja). Ali postoji Uprava za veterinu. Dakle, lekari za životinje preuzimaju stočarstvo a biljni lekari zemljoradnju.[8] Na kraju izlazi da su u Ministarstvu iznad svega poželjni lekari za biljke i životinje a ne ratari i stočari koji uzgajaju biljke i životinje.

Dalja analiza nižih organizacionih jedinica Ministarstva ustanovila bi protivurečnosti i neracionalnosti. Na primer, Sektor za pravne, opšte i normativne poslove i Sektor za agrarnu operativu i finansijsko upravljanje imaju viši organizacioni rang od Uprave za šume i Republičke direkcije za vode. Pored sektora za agrarnu operativu i finansijsko upravljanje u nekim nižim organizacionim jedinicama javljaju se službe za finansije. Naravno, uvek se ovakvi kalamburi mogu opravdati specifičnim potrebama evropskih integracija, složenih i osetljivih poslova, okolnosti i sl.

Borba različitih cehovskih lobija ostavila je posledice na rad i organizaciju Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede i ono danas izgleda kao postmoderna instalacija koja formom i sadržajem samouvereno osporava estetiku štafelajnog slikarstva.

Naš odnos prema telu i idejama

Pedantni ljudi dobrog pamćenja mogu se zapitati: da li je jednom neko ministarstvo javnosti poslalo suvišan i beskoristan dokument javnosti? Odgovor nije teško naslutiti ali ovaj slučaj Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede paradigmatičan je jer pokazuje kako naopako ustrojena struktura proizvodi neželjene posledice. Delatnost Ministarstva, u paučini rutine i bezvoljnosti, otkriva naš odnos prema telu i zdravlju. Između proizvodnje neupotrebljivih strategija, štetne hrane i organizacije državnog aparata postoji čvrsta veza. Naše institucije daju privid normalnog života koji povremeno prerasta u halucinaciju. One su ujedno i prekrivač našeg neurotičnog sebičluka koji, nekada prostački razobručen, vređa zdrav razum. Organizacija Ministarstva i njegovi strateški dokumenti samo su jedan od pokazatelja naše otuđenosti od stvarnosti i od drugih ljudi. Za to su možda ponajmanje krivi njihovi čelnici, skučene duševnosti i svetskoistorijskih nazora. Organizacija Ministarstva poraz je naše inteligencije koja je dozvolila da se realni sektor nađe u rukama ljudi lišenih ambicija i želje da moralno gratifikuju svoj društveni položaj. Preobraćeni u politički objekt vizionari su postali štetni i opasni po okolinu jer su njihova animalna instinkivnost i egoizam izbili u prvi plan i ukinuli civilizacijsku obavezu ispoljavanja učtivog altruizma. Deo društvene stvarnosti kojom predsedava Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede nije predmet pažnje naših britkih intelektualnih umova okrenutih svetu praktične filosofije politike. Dok se oko njih sve ruši oni proizvode političke himere i ideale koji se neće zapatiti u društvu praznih stomaka. Pokazalo se da politički idealisti posebno brinu o sopstvenoj materijalnoj stvarnosti koja je neraskidivo povezana sa novčanim krvotokom države. Stvarnost udaljenu od magistralnog krvotoka ne prate niti poznaju jer je, na prvi pogled, zanemarljiva i bez uticaja na glavne pravce kretanja društva i države. Ali poremećaji periferne cirkulacije postepeno i nepovratno uništavaju sve veće delove našeg društvenog organizma i gase nadu u svetlu budućnost. Kako zauzdati propadalački mentalitet dok mirno sečemo granu na kojoj sedimo?

 


[2] Strategija – nauka o veštini ratovanja, knjiga o veštini ratovanja, dugoročno planiranje u radu nekog preduzeća, način na koji se postiže neki cilj. Videti: Klajn, I., Šipka, M. 2006. Veliki rečnik stranih reči i izraza. Prometej, Novi Sad.

[4] Vizija – psihička slika stvorena u mašti kao rezultat halucinacije, bez istinskog uporišta u stvarnom svetu, priviđenje, utvara; dalekosežna zamisao o predvidljivom i željenom razvoju događaja ili nekog poduhvata. Videti: Klajn, I., Šipka, M. 2006. Veliki rečnik stranih reči i izraza. Prometej, Novi Sad.

[6] Današnja poljoprivreda, valja podsetiti, imala je buran razvoj u poslednjih stotinak godina. Prvobitna zemljoradnja (ratarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo) i stočarstvo u dvadesetom veku toliko su se razvili da je pored osnovne proizvodnje žita, industrijskih biljaka, mesa, mleka i voća izbujala prerađivačka industrija zahvaljujući strukturnim promenama savremenih kapitalističkih privreda u kojima je masovna proizvodnja jeftine hrane postala temelj industrijalizacije. Savremena poljoprivreda tako je postala veliki potrošač vode te je po prirodi stvari vodoprivreda sa njom pod istim krovom. Šumarstvo je u tesnoj vezi i sa poljoprivredom i sa vodoprivredom.

[7] Valja znati da je jedna od važnih oblasti biljne tehnologije zaštita bilja. Budući da je ona danas zasnovana na primeni različitih pesticida za suzbijanje korova, insekata i patogena ovom oblašću biljne proizvodnje vladaju proizvođači i prodavci pesticida. Tačnije skoro sav profit iz biljne proizvodnje pripada proizvođačima otrova za zaštitu bilja i proizvođačima semena. Otuda su velike kompanije za proizvodnju pesticida u poslednjoj deceniji dvadesetog veka preuzele velike semenske kuće i tako zagospodarile biljnom proizvodnjom. Stručnjaci koji se bave istraživanjem i primenom ovih sredstava na fakultetima i u poljoprivrednoj praksi potisnuli su u drugi plan druge stručnjake iz oblasti biljne proizvodnje (za zemljište, seme, selekciju i sl). Takav trend negativno je uticao na ustrojstvo srpskog Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva.

[8] Ali moćniji od veterinarskih medicinara su humani medicinari koji su u prošlosti pokušavali da preuzmu kontrolu hrane. Mnogi lobisti u medicinskim krugovima misle da su oni pozvani da kontrolišu hranu. Ne hemičari, ne stručnjaci za stočarstvo, ne čak ni njihove kolege veterinari, jer hranu jedu ljudi!