Početna strana > Rubrike > Politički život > Vreo kesten u letnjoj vrelini
Politički život

Vreo kesten u letnjoj vrelini

PDF Štampa El. pošta
Dragan M. Kojadinović   
sreda, 29. jul 2009.

Sve je već rečeno o predloženim izmenama i dopunama Zakona o informisanju. Istina, ostalo je nejasno ko je pisao te izmene i dopune, ali iza njih je stalo resorno ministarstvo, vlada ih je usvojila i (amandmanima) preuredila, rasprava u Skupštini Srbije je završena i usvojene su neke izmene (amandmani). Ostalo je još samo da se glasa.

Pozicija i opozicija čvrsto su ukopani u svojim šančevima za i protiv. Analitičari kazuju da su pata karte, da će biti vrlo tesno i do kraja neizvesno. Mislim da će izmene i dopune proći. Vlada i koaliciona većina neće sebi dozvoliti da budu poraženi u Skupštini. Za njih je ovo pre svega borba pozicije i opozicije. Mediji, novinarstvo i novinari ovde su, ipak, u drugom planu.

Za novinarstvo i dalji razvoj demokratije najbolje je da se konačno izjašnjavanje odloži na neki rok. Recimo do kraja godine. Nerealno je očekivati da vlada u poslednjem trenutku povuče zakon iz procedure, jer time bi, u neku ruku, priznala svoj poraz. U međuvremenu treba dati šansu esnafskim udruženjima, redakcijama i novinarima da se na pravi način posvete svom pozivu, svom zanatu. Ako ministar Nebojša Bradić govori o disciplinovanju novinara i to potkrepljuje primerima koji zaista nemaju veze sa novinarstvom, onda treba dopustiti novinarima da se pozabave svojim zanatom. Konačno! O tome niko, iz raznih razloga, ne vodi računa od petooktobarskih promena 2000. godine. Tako bi i UNS i NUNS sve manje bivale mesne zajednice novinarstva, a sve više prave strukovne organizacije, koje bi reafirmisale sve postulate ove profesije. To, naravno, podrazumeva i da se sama udruženja iz osnova promene i da u njihovim rukovodstvima budu najbolji novinari, koji iza sebe imaju uspešne karijere.

Ne tako davno oba udruženja usvojila su Kodeks rada novinara, a sada treba načiniti odlučan korak unazad. Unazad, jer novinarstvo je već devet godina na samoj ivici provalije! I tu je ministar Bradić u pravu. Ali greši kada namerava da disciplinuje novinare i novinarstvo, jer vrlo dobro znamo šta to znači! I kako će da izgleda u praksi. Novinarstvu je hitno potrebna pomoć. Međutim, ne samo u vidu onih njegovih 60 miliona dinara.

Odavno su tržišni principi nadvladali profesionalne u ovoj oblasti, novinarske redakcije i dalje su oružje u rukama pojedinih političkih i tajkunskih formacija, koje se koristi u međusobnim obračunima na političkoj sceni, a zanata gotovo da nema. Kao što se potpuno izgubila uloga urednika, glavnih urednika i programskih kolegijuma. Ali i osnovnih ljudskih, odnosno, civilizacijskih normi.

Kada je, pre nekoliko godina, počeo rat Kurira i nekih drugih štampanih medija sa ministrom Mlađanom Dinkićem, ali i nekim drugim najvišim funkcionerima u Srbiji, sasvim je bilo jasno da će žrtava biti na sve strane. Tako smo došli do današnjeg Dana D. Od ishoda glasanja strahuju svi. I predlagači i oponenti. A i predsednik Srbije Boris Tadić. Na kraju krajeva, on i DS i jesu najodgovorniji za sve danas. Dakle, ovo je vruć kesten u letnjoj vrelini. Međutim, s druge strane, ovo je i sneg koji veje ne da zaveje breg, već da svaka zverka pokaže svoj trag!

Kada smo poslednji put, u Ministarstvu kulture i medija, pripremali izmene i dopune istog zakona, predstavnici OEBS-a i drugih evrop(ej)skih organizacija u Beogradu duvali su nam za vrat tako pomno kao da smo se, maltene, spremali da na razvojnom putu, u samom uzletu, zaskočimo našu mladu demokratiju i nasilno je zaustavimo. I tada smo smatrali da su neophodne još neke izmene, ali ne samo Zakona o informisanju već i Krivičnog zakona.

Toliko su bili protiv svega što smo smatrali takođe neophodnim da je rasprava sa njima (okrugli stolovi, mnogi individualni i kolektivni razgovori, dopisi, otpisi, pritisci) potrajala skoro devet meseci. Činilo se tada da je njima odnekud draža naša demokratija nego nama samima, koji smo tolike godine svog života proveli boreći se za nju protiv autoritarnog režima! Nisu nam, recimo, dozvolili ni da imamo evidenciju glasila. Evidenciju, a ne, ne daj bože, registar javnih glasila!

OEBS i svi drugi sada uglavnom ćute ili, budući da su prozvani, izjavljuju da još ništa ne mogu da komentarišu dok se ne završi glasanje u Skupštini. Šta to znači? I otkuda sada ovakvo različito postupanje? Kud nestade sva ona njihova briga za novinarstvo u Srbiji i dalji razvoj demokratije kod nas?

Ne znam i neću da nagađam. Ali pogađam da će zakon proći! A primena tog zakona biće strašna već narednog dana po stupanju na snagu svih tih novih normi. I pogubna za sve. Neminovno, procesi koji će uslediti veoma će podsećati na one iz ‘98, ’99. i 2000. godine! S tim što su u međuvremenu i SPS i SRS, tvorci onog monstruoznog zakona o informisanju, dobili lepu priliku da se operu. Jedni glasajući protiv ovih novih izmena i dopuna, a drugi tako što će biti prisutni, ali uzdržani! Ovakvu šansu nisu mogli ni da sanjaju!

Elem, ma kako da bude, ovde neće biti ni pobeđenih ni poraženih u Skupštini, ali hoće van nje. Stradaće novinarstvo i demokratija! Naravno, pojedine redakcije koje su stavljene na listu za odstrel neće se predati bez borbe. Najpre će izmestiti sedište svojih firmi na Kosovo (jer „Kosovo je Srbija“), pa će nam Kurir i drugi stizati iz Prizrena, Peći, Prištine… Kao i svi oni opijati. Zvaničnici nedavno proklamovane Republike Kosovo dobiće sjajnu priliku da se celom svetu predstave kao veće demokrate od ovih naših u Srbiji, a biće spremni i da finansijski podrže te naše odbegle medije. Tako da će nužda, eto, spojiti staru OVK i novu (sada medijsku) gerilu OVK (Odbegli Vlasnik Kurira)! A zvanična Srbija opet neće moći na Kosovo (za Kurirom i sličnima)!

Naravno, iz svega ovoga, prošao zakon ili ne, najočiglednija je namera vlasti da se obračuna sa nepodobnim medijima. I ona će u toj nameri uspeti. Ovako ili onako. Koliko će nas to kao društvo koštati, ostaje da se vidi. Ovako mlakom reakcijom OEBS zadržava sva prava da ubrzo potom drekne kako mediji u Srbiji nisu slobodni i kako i zbog toga još nismo za Evropu! Bojim se da će tako i biti. Zato i mislim da je sada važnije biti mudar nego snažan! Ovo se, pre svega, odnosi na predlagače i članove vladajuće koalicije. U tom smislu, uzdam se i u Mlađana Dinkića. Ako je tačno da je baš on inicijator ovih izmena i dopuna, onda ima nade jer verujem da Mlađan Dinkić ima snage da kaže: Okej, gospodo novinari, evo vam prilike da rešite svoje probleme!

Sa nekim grejs periodom od šest meseci može se dobiti mnogo. Može se pomoći i novinarstvu i novinarskim udruženjima, ali i vladi i predsedniku Tadiću. Na kraju krajeva, Srbiji i svima nama u njoj.

Ne bih sada ulazio u to da li esnafska udruženja treba da uvedu novinarske (saradničke i uredničke) licence ili nešto drugo, ali treba im dati priliku da stave prst na čelo i zapitaju se gde je naše novinarstvo danas, kuda sve ovo vodi i gde je izlaz?!

To podrazumeva, već rekoh, i provetravanje u samim udruženjima, ali i osnivanje novih, boljih. Ako nemaju snage za tako nešto, čemu onda udruženja, čemu zanat, čemu sva ova halabuka – neka se list Komunist vrati na velika vrata! A s druge strane, neka tržište određuje naslove u žutoj štampi (često i po sistemu čega ima u izlogu, nema u radnji), pa neka onda takvi mediji pređu u nadležnost tržišne inspekcije. U težim slučajevima i krivičara. Pa kom opanci, kom obojci!

Dakle, predlažem da se dâ šansa da vreme, razum i profesionalizam pobede. Svima je već jasno šta je šta, šta se hoće, šta se mora i, što je najvažnije, šta treba da se uradi. Ne treba lomiti preko kolena. Ne tim pre ako će nas kao društvo u celini to vratiti deset godina unazad!

Zakon će biti lakše povući iz procedure za šest meseci nego sada. Naravno, pod uslovom da svi učesnici u ovim poslovima budu razumniji i odgovorniji. Posebno oni u tabloidima. Uostalom, u zemljama u kojima razuma, i odgovornosti ima sasvim dovoljno i nema zakona o informisanju!