Početna strana > Rubrike > Politički život > Zloupotreba poverene moći
Politički život

Zloupotreba poverene moći

PDF Štampa El. pošta
Dragan Mitrović   
petak, 05. mart 2010.

Kada su rastavljeni Evropljani počeli da ruše Berlinski zid, nisu ni pomišljali da će nešto što se naziva tržištem poput cunamija nasrnuti na drugarice i drugove sa istočne strane raja. Preplavljeni i potopljeni imali su šanse da zatraže pojas za spasavanje samo ako se smesta prekrste u građanke i građane.

Razlika nije bila samo u imenu, ali nije bila ni u samoj suštini. Jedna vera zamenjena je drugom, jedna ružičasta perspektiva (utopija) ustupila je mesto drugoj, naizgled realnijoj (heterotopija). Kolektivitet koji je nudio socijalnu sigurnost zamenjen je kolektivitetom koji nudi slobodu. Proleterski internacionalizam zamenjen je primamljivijim, plutokratskim.

 „Utvrdili smo da su pojedine sudije držali butike, kafane, auto-perionice, mehaničarske radnje, salone.“[1] I ne samo naprednije sudije, već i mnogi zaposleni pripadnici osiromašene srednje klase krenuli su ka svome komadiću obećanog bogatstva.

„Mi smo korumpirani prosperitetom!“ uzviknuo bi Tacit. Ko bi o ovome mogao znati više od mudrog posmatrača ekstatičnog vrhunca nestale imperije.

Redistribucija moći – polumafijaške mreže

„U situaciji kad država više nije toliko jaka da otima, a građansko društvo da povrati kontrolu nad prirodnim poljem svog delovanja, taj teren zauzimaju one polumafijaške mreže koje su u prednosti nad anarhičnim oblicima društvenosti jer raspolažu organizacijom, a organizacija je moć.“ [2]

Da li postoji snažniji atraktor moći od novca? Sume ne moraju biti velike, mogu biti dovoljne i one od „svega“ 30 evra. Toliko košta neka skuplja laboratorijska usluga ili zdravstveni pregled specijaliste. Gornja granica ne postoji, nju određuje odnos ponude i tražnje, ekskluzivnost društvene pozicije ili vrednost pribavljenog posla (namet zvani desetak).

Ni organizacija ne mora biti prevelika, bolje je da družina bude mala, ali odabrana. Bitno je da se delegirana društvena moć bude ojačana monopolom i atmosferom nekažnjivosti. Nekažnjivost se obezbeđuje formiranjem sprege unutar koruptivne piramide u kojoj oni gore neće sankcionisati one dole, jer se ovi dole bave sitninom. Oni dole aplaudiraće onima gore, ma koliko im zavideli na privatizacionim rentama, jer će u suprotnom ostati bez svoga plena.

Država, kojoj je neoliberalnom teatru namenjena uloga otimača, u stvarnosti ostaje opljačkana, a korupcija postaje moćna privredna grana za isisavanje novca iz bespomoćnog stanovništva. Iluzija slobode vodi u ropstvo, to je zakon oslobođenog tržišta.

Organizacije za defamaciju

„Za dobijeni novac one propagiraju ideološka ubeđenja fondacija koje ih finansiraju i nameću ih javnom mnjenju na koje žele da utiču radi ostvarivanja interesa fondacije i onih koji su je osnovali.“ [3]

Gužva u „nevladinom sektoru“ najbolje svedoči o tome koliko se novca tamo sliva, ali samo opstanak na ovom uzavrelom tržištu govori o efikasnosti u obavljanju poverenih nadležnosti. Otvara se i dekontaminira, a potom humanizuje i oplakuje sve – od identiteta, porodice, seksualnosti, morala, ili patriotizma, do književnosti, medija, države, tradicije, istorije ili budućnosti.

Vrline ovih organizacija ostaju javne, dok su poroci u vidu skrivene dobrobiti i dalje tajni. Netransparentnost novčanih tokova omogućuje im da neometano govore u ime novih vrednosti i viših tržišnih ciljeva. Svi segmenti društva okreću se u ovoj mašini za pranje trezvenog i autentičnog mišljenja iz koje će izaći ogoljeni potrošač globalnog tržišta.

„Ološ ekonomija podstiče korupciju na globalnom nivou.“[4] Ona nameće novi životni stil lišen moralnog i svakog drugog obzira. „Danas se ekonomijom bavi ološ zato što se u društvu dešavaju duboke promene, kao nikada do sada.“[5]

Diskretan dogovor među prijateljima uz malu pomoć države

„Principi funkcionisanja tržišta... ne mogu se primeniti na tržište zdravstvenih usluga“ [6]- reči su uticajnog pripadnika još uticajnije društvene grupe (eksperata) koja je pribavila ekskluzivna društvena ovlašćenja da u bankarstvo i industriju Srbije uvede tržište. Nasilno uvođenje tržišta poseban je ekonomski fenomen, a kod nas se sveo na rasprodaju nečije imovine. Proizvodni sektor Srbije se raspao, ali to možemo na trenutak zanemariti.

U sasvim drugoj poziciji je onaj ko je, s jakim i vrlo pravednim tržišnim razlogom, ostao bez posla. On teško može zanemariti da, uz utešno državno zdravstveno osiguranje, prijem u državnu bolnicu ipak vodi kroz vrata privatne ambulante. U njoj će pregled morati da plati direktno iz svog davno ispražnjenog džepa, inače ga doktor iz privatne ordinacije neće primiti u državnu bolnicu.[7]

Kasnije, ako ga teška bolest nanese do konzilijuma, srešće poznato lice (iz privatne i državne ordinacije) koja će mu usput objasniti u kojoj (privatnoj) laboratoriji treba da pribavi neophodne nalaze za državni konzilijum. A mimo konzilijuma se svakako nikud ne stiže, jer nema lečenja!

Naš proleter ostaje zarobljen u začaranom krugu malih usluga, administrativnih smicalica, dramatačnih odlaganja i malih dogovora mreže povlašćenih znalaca, koji u ime države štite bolesne ljude od bezobzirnog i nehumanog tržišta. Dok sede istovremeno ne dve stolice – privatnoj i državnoj, oni naplaćuju svoj nevidljivi reket.

Na mikroplanu ovako izgleda fenomen nasilnog suzbijanja tržišta. Kao i nasilno uvođenje tržišta i njegovo suzbijanje ima razorno ekonomsko dejstvo, a oba indukuju koruptivno ponašanje. Suočavamo se sa posledicama hegemonije neoklasične (neoliberalne) doktrine koja se ipoljava u interesnoj manipulaciji tržištem.

Ako je neko, pored svega, još željan tržišta tamo gde mu „nije mesto“, tržišne cene u zdravstvu ipak može naći u „večernjim klinikama“.[8] Da li će i tamo oslobođeni proleter susresti svoje zaštitnike?

Blagostanje koje korumpira

Koruptivnu moć nema samo nastupajuće, već i aktuelno blagostanje. Milan Mišić izveštava nas o prekookeanskim razmišljanjima o snegu koji, vrlo često, ne pada da bi zabeleo breg, već da svaka zverka pokaže svoj trag: „Sve češće se, ovim povodom, ukazuje i na to da su klimatolozi „u sukobu interesa”, jer što su dramatičnija njihova predviđanja, to više novca dobijaju za nastavak svojih istraživanja.“[9] Na drugoj strani najveći autoriteti društvenih nauka uzvikuju da je vreme velikih narativa nepovratno prošlo, dok istovremeno konstruišu meganarativ današnjice, onaj o globalizaciji.

U uslovima blagostanja kome teži svako slobodno društvo, korupcija je samo još jedan dokaz vere u demokratiju. „Korupcija je prirodan način da obnovimo našu veru u demokratiju“, govori nam Piter Ustinov! Ali demokratije pre i posle pada gvozdene zavese nisu iste, prva je industrijska, druga postindustrijska – lišena moralnog i informacionog legitimiteta.

Korupcija globalne demokratije ima nova, obmanjujuća imena: sukob interesa, nezasluženi bonusi, poslovna spretnost, kreativno tumačenje zakona... U nastupajućem izumiranju moralnog stava korupcija će sasvim nestati, jer niko neće moći da se seti kako se to zove.

Začarani krug moći – izopačenje integriteta

Korupcija je zloupotreba poverene moći da bi se ostvarila prikrivena dobit. A moć je sadašnji način da se u budućnosti dobije nešto prividno dobro (Tomas Hobs). Varka se iz budućnosti premešta u sadašnjost i postaje trenutna dobit koja postupno izopačava dobitnika.

Jer ostvareni dobitak najčešće je suviše mali, bilo u odnosu na pretrpljenu štetu (unutrašnji moralni imperativ), bilo u odnosu na pretrpljni strah (socijalni imperativ) ili ne donosi dovoljno trenutnog zadovoljsta (odsustvo bilo kakvog imperativa kod sociopata, opšti manjak zadovoljstva kod sindroma nedostatka zadovoljstva).

Korupcije nema bez viška društvene moći, manjka moralnih normi i žudnje za trenutnim zadovoljstvom. Psihološka suština tržišta je razmena nezadovoljstva za zadovoljstvo. Globalno tržište ove procese čini promptnim i masovnim, sve više smanjujući razliku između ta dva stanja. Na ovaj način postepeno preovlađuje stanje razdraženosti koje dalje umanjuje kritičnost, a povećava frustriranost.

Kada se prevaziđu tradicionalne socijalno-psihološke barijere sve postaje lako i dostupno – od medijske prostitucije, preko korupcije do nasilja. Utopija trijumfuje, sada i ovde.

„Koren krize je svugde isti – želja da se troši više nego što se može, da se živi samo za danas i na teret sutrašnjeg dana.” [10]


[4] Loreta Napoleoni, "Ološ ekonomija", Politika, 14.2.2010, str. 24.

[5] Isto.

[7] „O tome najbolje govori nedavna izjava poslanika za skupštinskom govornicom u prisustvu ministra zdravlja, po kojoj građani Srbije stavljaju zdravstvo u sam vrh korumpiranih javnih službi te da je 30% anketiranih građana moralo da plati za lečenje u državnoj ustanovi!“ Vidi na http://www.katalaksija.com/v2.0/index.php?option=com_content&task=view&id=339&Itemid=1

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner