Početna strana > Rubrike > Politički život > Zrenjanin: Trajno zaustavljanje perspektive
Politički život

Zrenjanin: Trajno zaustavljanje perspektive

PDF Štampa El. pošta
Dušan Kovačev   
utorak, 09. decembar 2008.

Do početka devedesetih godina prošlog veka, Zrenjanin je bio jedan od najperspektivnijih gradova Jugoslavije. Poljoprivredni kombinat „Servo Mihalj“1 bio je najveći u SFRJ. Sedišta proizvodnih pogona i tehničkih postrojenja „Naftagasa“, imala su sedište u ovom gradu. Postojala su predstavništva skoro svih značajnih firmi „od Vardara pa do Triglava“. Standard građana je bio relativno visok. Industrija je, uz poljoprivredu i uslužne delatnosti, zapošljavala 50000 radnika. „Begej“ je bilo najveće rečno brodogradilište u Evropi.

 

Prva moderna sportska hala socijalističke Jugoslavije, „Medison“, podignuta je u Zrenjaninu. U gradu se održavao „Šampionat evrope u slobodnom letenju“. Nad gradom su letele jedrilice, a pedesetih se izgrađivao najmoderniji vodovod u zemlji. Osamdesetih je uvedena gradska gasovodna mreža, pa počela hidroregulacija toka Begeja kroz grad. Zrenjaninska privreda je plasirala 80 procenata proizvodnje u bivšu SFRJ, zemlje Istočne Evrope, SSSR, zemlje Magreba i Bliski istok. Bilo je čak i privredne sardnje sa zapadnim firmama2. Radi izvoznih potreba moćne privrede najvećeg banatskog grada, na plovnom Begeju je 1988. godine, južno od Zrenjanina, ambiciozno početa gradnja robno – transportnog centra „Pristanište“. U doba kad je Mile Dragić počeo sa jednom malom štamparijom u Zrenjaninu, Srednji Banat je ostvarivao gotovo tri miliona tona robnog prometa godišnje.

Devedesete

Početkom ratova, usled ekonomskih sankcija i propasti Istočnog bloka, Privredni gigant Banata je preko noći ostao bez tržišta. Zaposleni su poslati na „prinudne godišnje odmore“.

Tokom devedesetih, propala je zrenjaninska industrija. Čak je i prehrambena industrija sasvim propala, što svakako nije moralo da se desi. Zaposlenost je brzo pala na jednu trećinu predratne.

Zrenjaninci su dali svoj doprios obaranju Miloševićevog režima. Tokom 1996. godine bili su među prvim građanima Srbije koji su na lokalnim izborima dali poverenje onima koji nisu bili po volji Miloševića. Ta vlast nije trajala dugo3, ali je ubrzo došao kraj i Miloševićemom režimu.

Suočavanje sa stvarnim stanjem

Kada je prošla euforija „petog oktobra“, shvatilo se da je privredna propast trajno stanje. „Grinfild investicije“ željno očekivane, slabo su dolazile.

Ni jedna privredna grana u gradu nije se vratila na predratni nivo. Zrenjaninska fabrika lekova, „Jugoremedija“, koja je uspešno poslovala i u doba devedesetih, „zapela je“ u „prljavoj privatizaciji“, posle pogibije Zorana Đinđića, kada se u njoj pojavio kapital Jovice Stefanovića Ninija. Zaposleni u Jugoremediji, koji su učestvovali u delimičnoj privatizaciji, odlučno su ustali u zaštitu sovjih interesa, protiv „nezakonite dokapitalizacije“. Banaćani nisu dali na sebe. Na žalost, specifičnost farmaceutske industrije je da fabrika koja odsustvuje sa tržiišta više od šest meseci trajno gubi tržišta.

 


Privredni giganti Srednjeg Banata nisu proradili. Oni koji su radili, privatizovani su na problematičan način. Zrenjaninska uljara, koju su privatizovale i „mrtve duše“4 na kraju je prodata hrvatskom „Agrokoru“. Miškovićeva kupovina zrenjaninske šećerane za par evra, osujećena je. Na kraju je nju kupio Filip Cepter. Izgubljeno je dragoceno vreme. Deset godina pre Zrenjanina, Temišvar i Segedin su krenuli u kapitalizam. Deset godina kasnije, Zrenjanin, sa tek nešto više od dvadeset hiljada zaposlenih, nije imao ništa da ponudi građanima, osim nade. Jedna studentska inicijativa je postavila plakat u centru s natpisom: „ovo nije mrtav grad“.

Skadar na Begeju kraj otrovane vode

„Najpre se pivu pokvario ukus“. Još devedesetih se pričalo kako je glavni bunar zrenjaninske pivare presušio. Gradom je kružila priča kako se „zrenjaninsko pivo pravi od vodovodske vode“. Popularni „Dani piva“ u gradu su ostali bez lokalnog izlagača, „Zrenjaninske industrije piva“, koja je sredinom osamdesetih tu manifestaciju osnovala. „Zrenjaninska industrija piva“, je najstarija5 gradska industrija koja je „dotegla“ do kraja dvadesetog veka. Tokom devedesetih se ugušila u dugovima, pa je pala u stečaj. Čaršija je pričala kako je ovo preduzeće 1993. godine uvalio u probleme lokalni biznismen Anđelko Bitević. Bitević je desetak godina kasnije optužen zbog prodaje metil alkohola jednom privatniku, koji je iskoristio za proizvodnju rakije6 od koje su stradali mnogi Banaćani.

Politika „transparentnosti“ posle 2000. godine je građane Zrenjanina suočila s novom neprijatnom činjenicom: Voda iz gradskog vodovoda je zabranjena za piće, zbog visokog procenta arsena. Ispostavilo se da su i vodovodne azbestne cevi (pedesetih godina moderna tehnologija), postale porozne i da u vodi ima štetnih mikroorganizama. Banatska voda je loša za piće, ali je jedino zrenjaninska opasna po zdravlje. Ona flaširana je za mnoge preskupa. Jedini spas za Zrenjanin i okolinu je fabrika vode.

Ovo je otvorilo nova pitanja. U doba rasta i napretka posle šezdesetih, komunalne potrebe su se uspešno isplaćivale iz sredstava samodoprinosa građana. Međutim, ta politika je osamdesetih izgubila sve mere i granice. Zrenjanin se preopteretio ambicioznim projektima koji su proždirali sredstva bez nade da će biti završeni. Hidroregulacija Begeja je ostavila nekoliko jezera i baruština u centru grada, za šta nikad nije odgovarao niko. Jedan most je ostao na suvom kao sumanuti spomenik megalomanije. Zrenjaninski klinički centar u izgradnji (uporediv jedino sa zagrebačkim „Rebrom“ u SFRJ), ostao je nezavršen iako je za njegov završetak prikupljeno pet građanskih samodoprinosa. Zrenjaninci su ga prozvali «Skadar na Begeju». Finansijski najproždrljivija investicija po Srednji Banat, kažu da je bila priprema izgradnje robno transportnog centra na Begeju. Ni za to, naravno, niko nikad nije odgovarao.

Od fabrike vode do gradske fontane

 


Koalicija parlamentarnih stranaka koja od 2000. godine vlada Zrenjaninom, okupljena je oko Demokratske stranke. Nju je vodio Goran Knežević. Ovaj zrenjaninski političar je uživao veliki ugled u svojoj stranci, kao i kod Zrenjaninaca. Rukovodilac sa iskustvom u „Servo Mihalj Komercu“ još iz doba osamdesetih, obećavo je velike i razvojne projekte.

 Jedan od takvih, na koje je Knežević računao, bila je izgradnja fabrike biogoriva, radi koje je duži niz godina vodio pregovore s nekakvim „nemačkim partnerima“. U nedostatku „grinfild investicija“ i povoljnih privatizacija, pokušavao je da bar izgleda kako se nešto pokreće. Zrenjaninci znaju za pokušaj aktiviranja „Mini bescarinske zone“ na prostoru propale fabrike nameštaja, ili „Poslovnog inkubatora“ koji je, u centru grada, kažu, uspevao da zaposli po nekog omladinca. Kneževićevim „projektima“ zlonamerni mogu zameriti čudan naziv i nefunkcionalnost, ali bez investicija, bar je održavao nadu u bolje sutra.

Kenžević je svojevremeno imao ambiciju da Zrenjanin dostigne status grada i njegovu administraciju podeli u tri opštine. Međutim, pre dve godine, građevinski kapital koji je izobilno zapljusnuo Srbiju, omogućio mu je da najpre obnovi gradski cantar, a zatim je u Zrenjaninu konačno „nešto počelo da se gradi“.

Ministarstvo za kapitalne investicije je izgradilo veći deo kružnog toka oko Zrenjanina, još jednu od „večitih“ gradskih investicija. Za to vreme, gradska vlast je završila obnovu glavne ulice, čije se otvaranje završilo skandalom oko gradske fontane u centru7.

Stari stečaji, nova industrijska zona i najnovija hapšenja

Zrenjanin je i posle 2000. godine bio čudan grad. U njemu je bilo peduzeća gde su ljudi radili jeftinije od republičkog minimalca ili čak bez plate, „širom zatvorenih očiju“ za činjenicu da im poslodavac ne uplaćuje ni doprinose obaveznog socijalnog osiguranja. Bilo je firmi gde su zaposleni kolektivno, na svakih pola godine tužili sopstvenu firmu i na taj način kamčili plate, radeći u firmi sa kojom se sude. Bilo je firmi u kojima su plate kasnile i po godinu dana. Najzad, bilo je i takvih, gde su zaposleni „dolazili na posao“ da bi samima sebi izgledali kao zaposleni.

 



Dok su novi vlasnici ili stečajni poverioci kucali na vratima zrenjaninskog BEK-a i Šinvoza, Knežević je prepustio Bojanu Kostrešu da im obećava „podršku“. U propagandi skorog dolaska „grinfild investicija“, Knežević je podizao hale u „Novoj industrijskoj zoni Zrenjanina“. Nekoliko radionica smeštenih u ogromnim halama proglašavano je fabrikama. Krenulo se i u propagandu o efikasnosti gradske administracije. Izvršena su određena lokalna administrativna olakšanja za eventualne investitore, nazvana „Giljotina za propise“. Ali, tada je počela velika finansijska kriza.

Najzad je postalo jasno kako je zrenjaninsko lokalno rukovodstvo zaboravilo bitnu činjenicu - poštovanje pravne države je preduslov bez kojeg razvojni projekti ostaju samo fabrike na papiru ili kulise od iverice. Raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem mimo propisa je krivično delo. Organi pravosuđa u Zrenjaninu kvalitetno rade svoj posao. To se moglo videti i na slučaju Jugoremedije i Agroživa. Na kraju je poveden krivični postupak protiv Gorana Kneževića i ostalih osumnjičenih za niz krivičnih dela počinjenih tokom njihovog boravka na vlasti.

Borba protiv kriminala je prioritet celog društva. Ali, ako kriminala ima u Zrenjaninu, ne znači da ga ima samo u Zrenjaninu. Svojevremeno se Koštuničinoj vladi prigovaralo da je uvođenjem prinudne uprave u ovoj opštini, privremeno zaustavila obnovu privrede grada. Posle skoro dve godine, uporedo s iznenadnom izradom separatističkog vojvođanskog Statuta, Zrenjanin je iznenada trajno politički obezglavljen po sasvim drugom osnovu. Šta god mislili o Kneževiću, ostaje činjenica da je tokom njegove vlasti počelo da se radi na fabrici vode, koja bi trebala da obezbedi pijaću vodu za Zrenjaninsku i još nekoliko okolnih opština. U Banatu pravosuđe dobro funkcioniše. Međutim, privreda stoji bez perspektive, sada, više nego ikada. Poljoprivredu su i ovde preuzeli strani monopolisti i domaći tajkuni. Voda u Banatu je je puna ugljovodonika, a u Zrenjaninu opasna po zdravlje. Od nafte i gasa slabo ima vajde. Hoće li Zrenjaninu i Banatu biti koristi iz propisanog fonda kapitalnih investicija, koje predviđa Nacrt Statuta Vojvodine, ako ga usvoji Skupština Srbije? Hoće li Investiciona banka Vojvodine, koju Nacrt statuta APV predviđa, biti u stanju da završi bar ono što je neophodno Zrenjanincima da bi preživeli. Bar pijaću vodu?


1. Poljoprivredni kombinat nosi naziv narodnog heroja mađarske narodnosti iz Zrenjanina. U sastavu ovog kombinata bila je šećerana, industrija prerade kukuruza „Ipok“, industrija prerade pšenice „Žitoprodukt“, industrija ulja s pogonom proizvodnje biljnih masti i margarina „BIMA“, industrijom mesa „BEK“, „Mlekoproduktom“, Fabrikom stočne hrane, klanicom živine[^]
2. Zrenjaninski „Luksol“ je sarađivao sa francuskom kozmetičkom firmom Helen Kertis od 1968, a sa francuskom „Mane Fils“ od 1984. godine.[^]
3. Ubrzo se izdvojila grupa odbornika, koja je formirala odborničku grupu „Petrovgrad“. Njena koalicija sa gradskim SPS-om je vratila Miloševićev režim na vlast. [^]
4. Protiv nezakonite privatizacije zrenjaninske fabrike Ulja je svojevremeno vodio kampanju zrenjaninski Otpor. [^]
5. Vodi poreklo od pirave koja je podignuta još 1745. godine i dostigla je kapacitet koji je mogao da proizvdede 100 hiljada hektolitara piva. [^]
6. Čuveni „Guslar“.[^]
7. Najavljivana „čudesna igra svetlosti i vodoskoga“ završila se drastičnim odstupanjem od prvobitnog projekta, radi čega se projektant revoltirano javno oglasio. [^]
 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner