Početna strana > Prenosimo > Bizmark sigurno nije bio Srbin, niti je imao srpsko poreklo!
Prenosimo

Bizmark sigurno nije bio Srbin, niti je imao srpsko poreklo!

PDF Štampa El. pošta
Dušan Kovačev   
nedelja, 23. decembar 2018.
  • Godinama se širi fama da je Oto fon Bizmark bio srpskog porekla, da je cenio Srbe, da mu je baba bila Srpkinja, pa čak i da je njegova baba „srbovala“.
  • Izmišljaju se Bizmarkove prosrpske izjave koje on nikad nije izrekao. Sve to su neistine i s tim glupostima mora da se prestane
  • Nemački „čelični kancelar“ nije bio Srpskog roda
  • Bizmark nije bio čak ni prijatelj Srba. Svega četiri godine nakon ujedinjenja Nemačke je njegova vlada zabranila srpski jezik u crkvama i školama

Bizmarku se kod nas bez ikakvog stvarnog osnova pripisuje da je izjavio: „Mi (Nemci) i Srbi bi smo pokorili Evropu“. Dokumenta o istinitosti te tvrdnje nema, jer to nisu Bizmarkove reči.

Borislav Pekić je zapisao da je od Milića od Mačve čuo kako Bizmarkova baba nije znala nemački, kako je govorila srpskim jezikom, kao i da je čak Bizmarkova poslednja reč na samrtničkoj postelji bila „Srbija“. O tome „postoji podatak“, tvrdio je Milić, a zabeležio Pekić. Gde je taj podatak, koji navodno „postoji“? Tražio sam, ali „podatka“ o Bizmakovom srpskom poreklu nema. Nailazio sam na slike na kojima balvani nebom lete, naišao na ikonu na kojoj Mihail Gorbačov ima anđeoska krila, na crkvu živopisanu freskom na kojoj Sveta trojica o ramenu nose srpske čobanske torbice… Postoji čak i Sentimentalna povest britanskog carstva. Međutim, o srpskom poreklu Bizmarka podatka nema.

Od nekud se u prilog tvrdnji o Bizmarkovom srpskom poreklu pojavila i čudna izjava koja se sa profila Lužički Srbi proširila Fejsbukom, da je Bizmrk, bajagi, negde izjavio: „Moja baba ne ume dobro da govori nemački, ali zato ume dobro da srbuje“. Naravno, ni o tome nema dokumentovanog izvora jer se radi o izmišljotini.

Nailazim čak i na tvrdnje da je Martin Luter bio nekakav „lužički Srbin“ i slične gluposti. Sva ta „postojanja“ i „činjenice“ su takođe izraz mašte pametnjakovića. Martin Luter je bio sin saksonskog rudara i preduzetnika. Prezirao je Srbe. O tome ima podataka u dokumentima, i ono što sam u dokumentima uspeo da otkrijem o tome, objavio samSrbe je  smatrao „najgorim od svih naroda“, „seljačinama“ i „kradljivcima“.

 Spomenik Otu fon Bizmarku u tvrđavi Lužički Baršć, na severnom ulazu u Lužicu

Pošto se među južnim Srbima uporno uvećava  fama da je Bizmarkova majka ili baba bila nekakva Srpkinja, moramo znati da to uopšte nije istina. Zato, hajde da vidimo šta o precima nemačkog „čeličnog kancelara“ zaista kažu podaci, a naročito šta svedoče podaci o Bizmarkovim babama.

Bizmarkovo poreklo po očevoj liniji

Bizmarkov otac  je bio Karl Vilhelm Ferdinand fon Bizmark, sin Karla Aleksandera fon Bizmarka i Kristine Karlote Gotlibe fon Šelfet. Karl Aleksander i Kristina Karlota su se venčali u seocetu Vjerbno (Werben) u oblasti Branibor (Brandenburg). Vjerbno je nekad davno bilo slovensko selo, ali Bizmarkovi nisu bili Srbi, već junkeri. Preci njihovih kmetova su možda nekad bili Sloveni. Kulučili su oni Bizmarkovima, a Bizmarkovi su gospodarili iz „jednog zamka koji je bio jako lep, jer je imao prozore“, kako bi to rekao Volter u svom Kandidu. Naime, dvorac su Bizmarkovi nazvali Lepokućnik (Schönhausen). Zato se i loza Bizmarkovih, kojoj je pripadao i njihov sin Oto, prozvala Bizmark – Šenhauzen.

Otac nemačkog „čeličnog kancelara“ je bio sin Avgusta Fridriha fon Bizmarka i Štefanije Karlote fon Devic. Štefanija Karlota je bila baba Ota fon Bizmarka po ocu i ona je umrla veoma mlada, s 28 godina. Njena familija nije bila junkerska, već mnogo višeg ranga, jer je duboko poštovana među starim nemačkim istorijskim plemićkim familijama, a strahopoštovana među nemačkim junkerima. Fon Devici su prisutni u istoriji od XIV veka. Prvi od njih (Oto i Ulrih) su postali grofovi na otetoj zemlji nekadašnjih slovenskih Bodrića, pošto su učestvovali u istrebljenju Bodrića u krstaškim ratovima. To što su nemački grofovi u svojim nazivima imaju imena poseda koja su očigledno slovenskog porekla ne znači da su i sami bili Sloveni, već znači da su svoje feudalne zemoposede oteli od Slovena. U Nemačkoj se verovalo da je familija fon Devic prastara nemačka vlastelinska familija, jedna od retkih koje pripadaju ekskluzivnom krvnosrodničkom redu za koji se verovalo da potiču od prastarog roda gospodara čovečanstva. Taj umišljeni gospodarski krvni red su nemački maštari plemićkih genealogija prozvali Adel ili Adelsgeschlecht, tj. „Orlovski red“. Verovalo se da od  tog tajanstvenog krvnog roda vode poreklo svi rodovi vitezova i gospodara u svetu.

Bizmarkova poreklo po majčinoj liniji

Majka Ota fon Bimarka Vilhelmina Lujza Menken je bila ćerka hercoga Aleksiusa Ludviga Menkena i Johane Elizabete Bekel.

Aleksius Ludvig Menken je bio jedna od najvažnijih i najbolje obaveštenih ličnosti Pruske svog doba. Bio je šef kabineta pruskog kralja Fridriha Velikog (i tvorca sistema moderne opšte špijunaže), a potom njegovog sina Fridriha Vilhelma II.

Baba Ota fon Bizmarka po majci, Johana Elizabeta Bekel, bila je iz Šćećina, grada koji je veoma davno ranije bio poljski grad. Međutim, nakon Sedmogodišnjeg rata je pod pritiskom germanizacije potpuno nestajalo stanovništva koje je govorilo slovenskim jezikom ili imalo svest o slovenskom poreklu. U mesto nekada naseljeno Slovenima, naseljavano je nemačko stanovništvo. Do 1630. godine u Šćećinu nije više bilo ni jednog građanina slovenskog roda. Najzad, 1720. g. Šćećin je postao deo Pruske države. Johana Elizabeta Bekel je krštena 1775. g, u doba kada tamo nije bilo ni jednog slovenskog stanovnika, 1755. g, pa stoga ni njeni roditelji nisu bili slovenskog roda. Zvali su se Vilhelm Rajnhard Bekel i Šarlota Elizabet Miler. Tek sto godina kasnije, sredinom XIX veka, u Šćećinu se ponovo pojavljuju Poljski doseljenici. Ovog puta su Poljaci došljaci u čistonemačkom gradu, stupaju u njega kao gastarbajteri nemačke industrije Šćećina. Ipak, i tokom celog XIX veka Nemci čine 95% stanovnika Šćećina. Šćećin je postao poljski grad ponovo tek pošto su ga oslobodile trupe Crvene armije i poljske Armije krajove.

Naravoučenije lakovernim Srbima

U Dnevniku pisca je pre više od jednog veka Fjodor Dostojevski zapisao da kad Rus udari Nemca ovaj se buni jer je to „varvarsko delo“, ali kad Nemac udari Rusa, Rus se hvali da ga je „dotakla ruka kulturnog čoveka“.

Naivnim južnim Srbima danas neko kaže da je Bizmrkova baba bila Srpkinja, oni olako poveruju da je to istina, a svojom naivnom maštom potom izvode dalekosežne zaključke. Lakoverno prepisuju tuđe fame kao istinu i objavljuju ih obogaćene maštom kao „otkrića“. Ima i takvih koji smatraju daje Bizmark bio Srbin, pa i javno govore o tome. Godine prolaze, a njima ne pada im na pamet bilo šta provere. Nemaju Srbi pojma da je moderna pamfletistika proizvod manira javne rasprave doba razvoja nemačkog luteranstva i da su nemački stručnjaci do danas savršeno izučili fenomen stvaranja, razvoja, delovanja, kontrolisanja i upotrebe fame. Jedan takav stručni rad je čak preveden na naš jezik (Nojbauer, Hans-Joahim, FAMA – Istorija Glasina, Klio).

Nemački „Gvozdeni kancelar“ je bio ličnost u kojoj su se stekle krvne tradicije nekoliko loza predaka koje su predstavljale prastarih germanskih mističkih viteških redova poteklih od krstaških istrebitelja Slovena, junkerskih nosilaca vojničke „pruske vrline“, hanzeatskih bogataša, visokih vladarskih birokrata i gospodara moderne opšte špijunaže.

Svojim poreklom, životom i radom je Bizmark bio potpuna suprotnost srpskom duhu.

Oto fon Bizmark nikako nije bio Srbin.

(CARSA)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner