Početna strana > Prenosimo > Da se zna ko je vlast
Prenosimo

Da se zna ko je vlast

PDF Štampa El. pošta
Boško Mijatović   
sreda, 15. jul 2009.
(Politika: 15.07.2009)

Vladajuća koalicija u poslednje vreme dalekosežno menja karakter političkog sistema u Srbiji, i to tako što menja odnos grana vlasti u korist vlade, a na štetu Skupštine Srbije. Naime, donose se zakoni kojima parlament prenosi svoje suštinsko ovlašćenje na republičku vladu i njene akte.

Da na praktičnom primeru prikažem ovu tehnologiju. Sadržaj novog Zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju krajnje je sužen na deklarativne priče o ciljevima i metodima poljoprivredne politike i o lepim stvarima koji će njihovim sprovođenjem biti postignuti, kao što su jačanje konkurentnosti i profitabilnosti, zdrava hrana itd, zatim na inaugurisanje Strategije poljoprivrede i ruralnog razvoja kao okvira pomoću koga će utvrđeni ciljevi biti realizovani i, na kraju, na sasvim nepotreban, školski spisak dozvoljenih vrsta podsticaja poljoprivrede (regres, premija, kredit itd).

A gde su, pitanje je, ozakonjeni ti podsticaji, gde se propisuje koji će se od njih koristiti, ko ima pravo na njih i u kom iznosu, kako se i kada dele, jer, svakako, da bi se angažovale državne pare i da bi neko stekao pravo na državne pare (subvencije) potreban je zakon koji će sve to da reguliše.

E, to je ono o čemu govorim: pomenuti zakon sve te poslove jednostavno prepušta vladi, jer kaže da „vlada propisuje za svaku budžetsku godinu vrste i oblik podsticaja, obim, uslove i način ostvarivanja prava na pojedine vrste i oblike podsticaja i određuje korisnike podsticaja”, a na osnovu strategije poljoprivrede i nacionalnog programa.

Ali ako parlament usvaja strategiju i nacionalne programe onda je sve u redu? Ne, nije, i njih donosi vlada, kako nalaže ovaj zakon. Drugim rečima, vlada određuje politiku razvoja poljoprivrede kroz strategije i planove, a onda na osnovu njih sama određuje mere (podsticaje, visinu, ko ima pravo na njih itd). A šta radi parlament, taj najviši predstavnički organ u državi? On donosi zakon (hm, već ga je doneo) i on odobrava republički budžet u kome se jedna sumarna stavka odnosi na poljoprivredu. On, taj „izvor i utoka vlasti”, neće ni znati koji podsticaji postoje, koliki su i ko na njih ima pravo, a kamoli da o njima kaže neku reč ili da, ne daj bože, baš on odlučuje o poljoprivrednoj politici i njenim detaljima.

Da je ovaj zakon jedinstven slučaj možda bi se i moglo progledati kroz prste. Ali ne, svi ekonomski zakoni koji sada izlaze iz skupštine napravljeni su na isti način. Evo, isti je skorašnji Zakon o zapošljavanju, gde vlada pravi strategiju i na osnovu nje priprema mere i troši pare.

Isti je i predlog Zakona o regionalnom razvoju, koji hladnokrvno prepušta vladi da raspolaže sredstvima kroz programe regionalnog razvoja, a na osnovu strategija koje ona sama donosi. Parlamentu se i ovde dozvoljava samo da u budžetu izglasa okvirni iznos sume za regionalni razvoj, dok će se vlada pobrinuti za sve ostalo. I zaista, zašto da se poslanici muče sa pitanjima kao što su kakav je regionalni razvoj potreban Srbiji, kojim se instrumentima to ima postići, gde da budu naglasci, kakva struktura podsticaja da se primeni, ko da ima prava na podsticaje i pomoć i slično. Ne, sve će to brižna vlada preuzeti na sebe, a poslanicima preostaje samo da ga glasaju. Kako im se kaže.

I zaista, ovakav koncept podele poslova između vlade i parlamenta jasno dokazuje iznetu tvrdnju – da se minimalizuje uloga zakonodavnog tela, a da stvarnu vlast preuzima vlada i proširuje je daleko preko granica koje su u duhu Ustava Srbije, koji, podsetimo se, predviđa klasičnu podelu vlasti na tri grane. Ovde se daje pravo izvršnoj vlasti da svojim odlukama uređuje materiju koja, bez sumnje, pripada oblasti zakona.

Otkad postoje savremeni parlamenti, isključivo se zakonom uređuju prava građana i njihov položaj prema fiskusu (državnoj blagajni), kao što se i jedino zakonom može propisivati raspodela državnog novca. Tako se, na primer, samo zakonom može uvesti ili promeniti neki porez, a ne bilo kakvim dokumentima vlade, pa zvali se oni strategije, nacionalni planovi ili obične uredbe. U protivnom se derogira zakonodavna funkcija parlamenta i uvodi svevlast izvršne vlasti. A to nije dobro, kako znamo i iz teorije i iz političke istorije. skupština se sada svodi na glasačku mašinu o deklarativnim stvarima. Nekada su takvi poslanici zvani aminašima, pošto su aminovali sve što im se da.

(Autor je direktor ekonomskih studija CLDS-a)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner