Početna strana > Prenosimo > Filigranski Dejton
Prenosimo

Filigranski Dejton

PDF Štampa El. pošta
Milorad Dodik   
utorak, 06. mart 2012.

(Glas Srpske, 6. 3. 2011)

Krajem 2009. godine Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je presudu u “predmetu Dervo Sejdić 

i Jakob Finci protiv BiH”. Njih dvojica, kao pripadnici romskog, odnosno jevrejskog naroda u BiH, podnijeli su aplikaciju i pokrenuli postupak zbog onemogućavanja da budu kandidati za izbor članova Predsjedništva BiH.

Ustav

Prema Ustavu BiH, koji je sastavni dio međunarodnog ugovora poznatog kao Dejtonski sporazum, članovi Predsjedništva biraju se neposredno, tako da Srbina iz Republike Srpske biraju birači u Republici Srpskoj, a Bošnjaka i Hrvata biraju birači u FBiH. Ovakvo ustavno određenje proizlazi iz entitetsko-etničke konstrukcije BiH kao države stvorene mirovnim sporazumom. Nije to jedini takav institut u Ustavu, zato što je u BiH vođen građansko-vjerski rat, pa je ustavnim rješenjima trebalo obezbijediti balans koje će onemogućiti dominaciju jednog naroda nad drugim narodima, ili dominaciju dva protiv trećeg naroda. Ustavom je takođe određeno da će se “prava i slobode koje određuju Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni protokoli primjenjivati direktno u BiH. Te će odredbe imati prioritet nad svim drugim zakonima”. U vrijeme zaključenja Dejtonskog sporazuma postojala je, dakle, Evropska konvencija i nije bila nepoznata tvorcima Sporazuma i njegovog Ustava. Dali su joj primat nad svim drugim zakonima BiH, ali Ustav BiH kao Aneks IV Dejtonskog sporazuma nije njen zakon, već dio međunarodnog ugovora. Dejtonski sporazum i Aneks IV su u skladu sa Bečkom konvencijom i odredbom člana 12. Ustava, stupili na snagu danom potpisivanja, dakle 14. decembra 1995. godine.

Kada je to tako, onda je pitanje da li iko može mijenjati međunarodni ugovor, suprotno postupku njegovog zaključenja i obavezujuće primjene, kako su se strane potpisnice obavezale članom 3.3.b Ustava, uz konstataciju da “opšti principi međunarodnog prava predstavljaju integralni dio prava BiH i entiteta”. Zato je diskutabilno da li se Evropski sud mogao upustiti u reviziju međunarodnog ugovora čijem su zaključenju doprinijele, a potom svjedočile najveće svjetske sile. Nije mogao, niti imao pravo, ali u današnjem svijetu i to je moguće. BiH je obavezana međunarodnim ugovorom na primjenu Evropske konvencije, pa i njenog Protokola broj 12 koji je bio osnov za presudu Evropskog suda. Inače, taj Protokol nije ratifikovalo 30 država Savjeta Evrope, a samo 17 jeste. To dovoljno govori.

Dejtonski sporazum

BiH jeste specifična, jer je nastala, bolje rečeno sastavljena tek na mirovnim pregovorima u Dejtonu od 1. do 21. novembra 1995. godine. Do tada je postojala kao raspadnuta teritorijalna jedinica bivše Jugoslavije, sa tri, čak i četiri zaraćene strane, imajući u vidu sukob između Bošnjaka u zapadnoj Bosni. Kako je razarana Jugoslavija, tako se raspadala i njena SRBiH, po nacionalnim šavovima.

Sam Dejtonski sporazum je jedan od najvažnijih dokumenata međunarodnog prava poslije Drugog svjetskog rata. Ne postoji greška u samom sporazumu, nego u onome kako se shvatilo njegovo sprovođenje, izjavio je Ričard Holbruk povodom desetogodišnjice zaključenja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Holbruka smatraju tvorcem dejtonskog mirovnog procesa kojim završen krvavi i višegodišnji građanski rat u BiH. Potpisivanje sporazuma i okončanje rata bilo je moguće zato što je Dejtonskim sporazumom ustanovljena potpuno nova unutrašnja struktura BiH, način izbora i funkcionisanja organa, u skladu sa Ženevskim i Njujorškim principima iz septembra 1996. godine. Te principe kao preduslov dejtonskih pregovora, dogovorile su dvije strane - Republika Srpska i “Republika BiH”. Mirovni sporazum je samo okvir koji svojim sadržajem upućuje na anekse koji su kao njegov sastavni, provedbeni dio, potpisan od strane dva entiteta - Republike Srpske i FBiH. Da nije bilo tih aneksa, a pogotovo Aneksa IV - Ustava BiH, nikada ne bi došlo do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Zato s punim pravom smatramo da je BiH sporazumna država dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Zbog brojnosti (12 aneksa), ovaj međunarodni ugovor bi trebalo da ima naziv Dejtonski sporazumi.

Presuda Evropskog suda je jedan od instrumenata revizije dejtonskog Ustava BiH i to je nastavak onoga što su prvi započeli visoki predstavnici primjenom takozvanih izmišljenih bonskih ovlašćenja, sa čijom se bespravnošću i posljedicama muči BiH, a sve više briselska administracija. Pedi Ešdaun koji se ponašao kao neograničeni gospodar, javno je napisao da je njegov zadatak bio postepena razgradnja Dejtonskog sporazuma, za što je dobio kancelariju poznatu kao OHR i budžet od 30 miliona evra mjesečno. To je mogao činiti i hvaliti se time samo arogantni tip koji je nanio nepopravljivu štetu gradnji povjerenja i demokratije u BiH. U nekim slučajevima slično je činio i Ustavni sud BiH, odlukama sudija-stranaca i sudija-Bošnjaka, preglasavanjem 5:4 protiv sudija Srba i Hrvata.

Izdvojeno mišljenje

Bošnjačka nezajažljivost u stvaranju unitarne države po mjeri samo bošnjačke nacije jednom je sve narode odvela u krvavi građanski rat. Rata više neće biti, ali je raspad moguć po istoj formuli nestanka Jugoslavije - odlukom velikih sila kada konstatuju da nije mogla opstati ni “Jugoslavija u malom” kakvom se uvijek smatrala višenacionalna BiH. Kada to nije dovoljno, onda su “ostali” Sejdić-Finci, u stvari oni koji pripadaju bošnjačkim političkim opcijama, krenuli pred Evropski sud, koji je prihvatio njihovu apelaciju. Interesantno je da se Evropski sud nije oglasio nadležnim za drastična kršenja ljudskih prava upravo od strane OHR-a, daleko gorim od nemogućnosti kandidovanja onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici nekog od tri konstitutivna naroda.

Najvažniji dio spomenute presude Sejdić-Finci je izdvojeno mišljenje Đovanija Bonela, dugogodišnjeg sudije Evropskog suda. To je pravi mali pravno-moralni esej o pravdi i odgovornosti, pa zato vrijedi citirati njegove dijelove. Bonelo navodi:

“Glasao sam uz veliku rezervu, za proglašenje aplikacije dopuštenom. Ali sam isto tako gotovo bez oklijevanja, protiv stava da postoji povreda Konvencije. Vjerujem da je ova presuda razvela BiH od realnosti njene vlastite prošlosti. Dejtonski sporazum je postignut dugotrajnim i upornim pregovaranjem čiji cilj je bio stvaranje institucionalnih tijela koja su se skoro isključivo bazirala na sistemu kontrola i balansiranja između tri zaraćene etničke skupine. Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala BiH. Ona je bazirana na podjeli vlasti, posloženoj do najsitnijih detalja, koja reguliše način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim predstavničkim organima države. Dejtonski sporazum je sa apotekarskom preciznošću dozirao tačne etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj Sud na sebe preuzeo da sve to poremeti. Pitanje je da li je u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratifikovani i implementirani. Da li ovlašćenja Suda uključuju i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije niti optuženici u ovom slučaju? Jesu li prava dvojice aplikanata (Sejdića i Fincija) da se kandiduju na izborima tako neograničena i primoravajuća da ponište mir, sigurnost i javni red uveden za cijeli narod, uključujući i njih same? Je li Sud svjestan svoje odgovornosti u ponovnom otvaranju dejtonskog procesa kako bi ga uskladio sa svojom presudom. I hoće li se Sud suočiti sa grozotama promašaja? Sud je naložio BiH da odbaci Dejtonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba da bude dovedena u pravnu ili etičku obavezu da sabotira sistem koji je očuvao njeno demokratsko postojanje. Sud je godinama olako prihvatao ograničavanje izbornih prava (u drugim državama) - pravo glasanja i pravo kandidovanja koja su se zasnivala na najširem spektru opravdavanja koja se mogu zamisliti: od nepoznavanja jezika, do boravka u zatvoru ili zbog kazne ranije izrečene za teško krivično djelo; od nepostojanja uslova od četiri godine stalnog mjesta boravka do uslova za dobijanje državljanstva; od toga da je neko član parlamenta druge države do toga da neko ima dvostruko državljanstvo; od uslova u pogledu godina do toga da neko mora biti mlađi od 40 godina za izbore u senat; od predstavljanja prijetnji za stabilnost demokratskog društva do davanja zakletve kod preuzimanja dužnosti na određenom jeziku; od toga da je neko lice javni radnik do toga da je neko lice državni službenik; od uslova da se budući kandidati ne mogu kandidovati dok ne sakupe određen broj potpisa glasača do uslova pod kojima se polaže zakletva na vjernost monarhu. Sve ove razloge Strazbur je smatrao dovoljno jakim da opravda uskraćivanje prava na glasanje ili kandidaturu. Ali jasnu i prisutnu opasnost od destabilizovanja nacionalne ravnoteže u BiH, nije. U “slučaju Sejdić-Finci” Sud nije utvrdio da rizik od građanskog rata, izbjegavanje pokolja ili očuvanje teritorijalnog  jedinstva, ima dovoljnu društvenu vrijednost da opravda izvjesna ograničenja ova dva aplikanta. Ja ne dijelim ovakvo mišljenje. Ne mogu podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće.”

Tako je napisao sudija Bonelo i kada ovo pročitate, postaje jasno koliko je veliko i časno njegovo zvanje. Pred BiH stoji samo još jedan uslov Evropske unije da bi mogla postati kandidat za članstvo. Ono što su već dobile sve balkanske države, a da im niko nije tražio da se odreknu svog Ustava, a kamoli međunarodnog mirovnog sporazuma. Zato bi Evropska unija morala prihvatiti da samo razmatranje zaštite ljudskih prava, široka javna rasprava i rad parlamentarne komisije koju čine predstavnici svih stranaka, predstavlja kredibilni napredak u sprovođenju presude. U protivnom, ovo ne bi bio uslov za kandidaturu, već nametnuta prepreka. Promjena Ustava u ovom vremenu svake neizvjesnosti i nepredvidive dugotrajnosti puta do punopravnog članstva, ne vodi stabilnosti BiH. Zato što ruši temelje konstrukcije i postojanja dejtonske BiH. Valjda je opstanak BiH svima cilj. Ili možda nije?

(Glas Srpske, 6. 3. 2012)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner