Početna strana > Prenosimo > Nemoćni apsolutista
Prenosimo

Nemoćni apsolutista

PDF Štampa El. pošta
Batić Bačević   
petak, 21. januar 2011.

 (NIN, 13. 1. 2011)

Milutin Mrkonjić nije štedljiv čovek. Nije prošlo ni desetak dana od čuvenog sastanka lidera vladajuće koalicije, na kojem je zaključeno da bi u 2011. godini prvi strateški zadatak Vlade morao da bude širenje optimizma, a Mrkonjić je odlučio da građane časti sa 120 kilometara autoputa koji će biti izgrađen do kraja marta. U Srbiju nije iznenada stiglo nekoliko milijardi evra, niti su najveće građevinske svetske kompanije odlučile da obaraju rekorde po vojvođanskoj ravnici, već je uoči Nove godine Mrkonjić dobio neoborivu garanciju u liku predsednika Tadića koji je, u svojstvu predsednika Saveta za nacionalnu infrastrukturu, uneo sebe u projekat i snažno podržao vizije glavnog srpskog neimara.. “Ja kao graditelj to nikada nisam imao u životu, pa ni kod Slobodana, da se razumemo”, izjavio je Mrkonjić, koji priznaje da je Tadiću ponudio ostavku ali je ponuda odbijena. Ministarska funkcija će, međutim, sigurno biti u opasnosti ako se 1. aprila ispostavi da se Srbija beznadežno zaglavila na 118. kilometru novog autoputa.

Tako nekako se zaokružuje priča o Borisu Tadiću, koji je na svojim leđima podigao projekat demokratske, evropske i pomirene Srbije, da bi na kraju postao sabirni centar svih argumenata zašto Srbija još dugo neće biti ni demokratska, ni evropska, ni pomirena. Kada je u mađarsku javnost dospeo govor premijera Ferenca Đurčanja sa zatvorene sednice Socijalističke partije u kojem je priznao da su morali da lažu građane kako bi dobili izbore, u Budimpešti su izbili najveći nemiri od 1956. godine, a Đurčanju je na prvim izborima pokazan crveni karton. Nimalo skrivena izjava potpredsednika Vlade i glavnog kreatora ekonomske politike Srbije, Mlađana Dinkića, da je obećanje da će svaki građanin dobiti hiljadu evra od besplatnih akcija dao kako bi Tadić pobedio Nikolića, u umornoj Srbiji je izazvala tek nekoliko medijskih komentara, ali je u samoj vlasti otvorila ozbiljnu, unutrašnju borbu u kojoj se svi sumnjivi poslovi i rezultati vladajuće koalicije smeštaju pod kišobran Borisa Tadića.

Kada je, na početku prve predsedničke kampanje, odlučio da se na jednom brodu u dorćolskoj marini slika za naslovnu stranu NIN-a sa pojasom za spasavanje, Boris Tadić je uspeo da ubedi većinu građana da će upravo on uneti u politički rečnik Srbije pojmove kao što su saradnja, smirenost, kohabitacija, a svojoj stranci baciti pojas za političko oživljavanje. Pobeda nad Nikolićem kao da je označila početak velikog izlivanja Tadićevog autoriteta ili popularnosti u stranku, ali su ozbiljni problemi nastali kada je stranka postala najmoćnija u Srbiji i kada je predsednička harizma počela da se izliva po čitavom političkom i društvenom sistemu Srbije, ako je tu sistema uopšte bilo. Bilo je dovoljno da se sretnu kolektivne težnje za prosvećenim liderom, lična narcisoidnost i želja stranog faktora da imaju jednu i jedinu pouzdanu adresu za dogovore, pa da Tadić postane neproglašeni premijer, stidljivi šef diplomatije, komandant združenih snaga za krizne situacije, vrhovni nacionalni psihoterapeut i dežurni vatrogasac Srbije. “Ne rade svi ministri dobro, niti svi predsednici opština rade dobro. Ako me pitate na koga mislim, kažem vam da mislim na koga mislim i neću vam reći na koga mislim, već im dajem šansu da se poprave”, upozoriće Tadić na izvesna skretanja u okviru vlasti, ali demokratska javnost još nije obaveštena koji su to ministri ili predsednici opština iskoristili priliku da se poprave.

Kult predsednika Srbije dobio je takve razmere da su se i njegovi kreatori zabrinuli – na čuvenoj skupštini DS je delegatima u šali u rečenici o velikom uspehu srpskih sportista objašnjavano da za to nisu zaslužni ni stranka, ni predsednik Tadić. Predsednik Srbije je, rečnikom antičkog pozorišta, tako postao neka vrsta nebeske sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar. Jedini problem je što bi od skupštine DS mogao da bude opisivan kao nebeska sila koja iznenada nestaje kada se pojavi problem.

Oslonjen na moć najjačih marketinških kuća i fascinantnu kontrolu medija, Tadić je pre dve i po godine imao otvorena sva vrata – Evropa nas je čekala, opozicija se raspadala, građani su poverovali da ih svetla budućnost čeka na prvom uglu. Dok je romansa trajala, niko u Srbiji se nije sećao da je ista vlada u kampanji obećala 200.000 radnih mesta, četiri milijarde evra godišnje investicija, da penzije iznose najmanje 70 odsto zarada i najmanje hiljadu evra za akcije. Danas se, međutim, čak i najveći evroentuzijasti sećaju da je Tadić na mitingu u Nišu (hala Čair) obećao građanima da Srbija može da 2013. godine uđe u EU, dok se u ekspozeu Cvetkovića u Skupštini Srbije navodi da je cilj Vlade da već krajem 2008. ili početkom 2009. Srbija dobija status kandidata. Liberalni ekonomisti, koji su promukli ubeđujući javnost da Vlada samo treba da sledi irsko ekonomsko čudo, iznenada su počeli da citiraju Tadićev govor studentima Megatrenda u novembru 2008. godine, kada je ocenio da se “baš u ovakvoj finansijskoj krizi, i možda čak u pretećoj recesiji, možda nalazi šansa za Srbiju, za njen ubrzani razvoj, možda ne na način na koji smo do sada planirali već na način koji sada treba osmisliti i projektovati”.

I dok se profesionalni kolekcionari gafova sadašnje vlasti sećaju da je Tadić, dok su ministri sadašnje vlade polagali zakletvu u Skupštini, bio počasni gost Dragana Markovića na kik-boks meču i koncertu Seke Aleksić u Končarevu, niko se ne seća izjave koja možda najbolje odslikava strahopoštovanje prema majstorijama političkog marketinga i prezir prema inteligenciji običnih birača. “Kada sam saopštio da smo počeli pregovore sa socijalistima, istog trenutka je vrednost evra pala za dva dinara. Verujem da je dinar i danas nastavio da jača, ajde da pogledamo”, izjavio je Tadić na početku pregovora sa Dačićem, na dan kada je evro vredeo 78 dinara.

Jedan ministar je svojevremeno u šali rekao da Demokratska stranka i sam Tadić najbolje funkcionišu u kampanjama, dok se naglo opuštaju između izbora. Tadićeve predsedničke pobede će ostati upamćene kao trijumf političkog marketinga i dozlaboga dosadnih procedura koje su morale da se prilagode talasima svakodnevnog spinovanja, lucidnih inicijativa kojih se danas niko ne seća ali su tako dobro zvučale kada su se čitale u TV vestima. Nošeni entuzijazmom prodavaca koji su upravo uspeli da ubede domaćice i domaćine da će im život biti nezamisliv ako baš danas ne kupe proizvode za koje nisu čuli, kreatori srpske politike su napravili samo jednu grešku – pomislili su da isti proizvod mogu da prodaju dva puta, iako znaju da se prvi put nije nikako pokazao.

Predstavnici vlasti imaju pravo da se pozivaju na ekonomsku krizu koja je poremetila sve strateške planove Vlade i dovela do zamrzavanja evropskih integracija, ali imaju slabe argumente kada ih neko upita zašto su u Srbiji plate najniže u Evropi, kako je to Vensan Dežer izračunao da Srbija svake godine izgubi milijardu evra zbog korupcije u javnim nabavkama i zašto je Brisel morao da ispravlja skandaloznu reformu pravosuđa. U razgovorima sa visokim zvaničnicima može se čuti da je Tadić svestan da naredne izbore više neće dobijati velike, istorijske teme, poput Evrope, već neki sasvim konkretni, dostižni projekti. Zato se sve oči zaljuljane vladajuće koalicije okreću ka pilonima mosta na Adi (najveći projekat u Evropi, reći će Tadić) i nemačkim kupcima Telekoma koji bi mogli da odustanu od kupovine ako se pojavi neki neplanirani kupac sa većom ponudom.

Prilagođavanje institucija potrebama marketinga počelo je plemenito, sa uvođenjem Narodne kancelarije predsednika Republike, koja će rešavati probleme običnih, ugroženih građana, koje nijedna ustanova u Srbiji ne može da reši. Iako je opozicija često zlobno komentarisala da ne zna za slučaj Narodne kancelarije koji nije rešen pred kamerama ili na stranicama režimskih listova, ta važna institucija je počela da se gasi kada je njen šef Dragan Đilas postao gradonačelnik Beograda, da bi netragom nestala iz svih medija kada je i Đilasova naslednica Tanja Pašić napustila kancelariju i postala pomoćnica gradonačelnika. Opsednutost da se svakodnevno nešto zanimljivo i kreativno servira javnosti obeležilo je i svojevremeno formiranje predsedničke komisije za decentraliziciju, kada je predsednički kabinet obavestio medije da će jedan ugledni pravnik voditi komisiju, ali je, izgleda, zaboravio da obavesti nesuđenog šefa komisije da takva ideja uopšte postoji. Nema tog medija koji nije detaljno obaveštavao čitaoce i gledaoce o famoznoj rekonstrukciji Vlade, pa i o detaljima novog kabineta, ali je ostalo da je na tu temu održan samo jedan ozbiljan liderski sastanak na kojem je odlučeno da se o tome razgovara ponovo u januaru. Tako će i ta priča završiti na groblju spin-projekata koji su ostvarili cilj odvlačenja pažnje od loših vesti.

Iako je ovih dana Srbija obeležila dve decenije od uspostavljanja prvog višestranačkog parlamenta, zemlja je za to vreme uspela samo da od vladavine jedne partije dođe do sistema partokratije. Od prvih sastanaka predsedništva DOS-a, sa kojih su lideri javljali koga su imenovali na koju funkciju, do izjave sadašnjeg ambasadora u SAD koji komentariše slučaj Nastić ispred amblema Demokratske stranke, Srbija je uspešno čuvala partijski sistem. Ključne odluke donose se na trojnim sastancima (Tadić, Dinkić, Dačić), dočim se kao nova važna državna institucija izdvojio “predsednički kolegijum”, telo sastavljeno od potpredsednika i važnijih ministara iz DS koji se obično sastaju na Andrićevom vencu.

U zborniku radova “Kako građani Srbije vide tranziciju”, objavljenom na osnovu ozbiljnog istraživanja javnog mnenja (CeSid, Fondacija „Fridrih Ebart“), navodi se da institucija predsednika Republike znatno dobija na ugledu posle predsedničkih izbora 2004. godine, kada prvi put ima više onih koji veruju od onih koji ne veruju u tu instituciju, ali od tada predsednik beleži konstantnu eroziju poverenja. Prošle godine je 28 odsto građana imalo poverenja u predsednika Srbije, dok 42 odsto nema poverenje, a 31 odsto ima ambivalentan odnos. U radu Zorana Slavujevića navodi se da je poslednjem kvartalu poverenje u predsednika na nižem nivou nego ikada u vreme dok je tu funkciju obavljao Milošević, mada je na nešto višem nivou nego kada ju je vršio Milutinović.

“U instituciju predsednika Republike ima poverenja otprilike onoliko građana koliko je spremno da glasa za partije vladajuće koalicije. Međutim, to ne znači čak ni to da se integrativni potencijali institucije predsednika Republike završavaju na granicama vladajuće koalicije. Naime, poverenje u predsednika Republike ima svaki treći izborni pristalica SPS-a i G-17 plus ili tek svaki osmi pristalica SPO-a i JS-a! Doduše, poverenje predsedniku Srbije iskazuje 40 odsto pristalica LDP-a, kao i po desetak procenata pristalica SNS-a i SRS-a, ali sve je to daleko od toliko rabljene floskule o „predsedniku svih građana“. Kada se pomene još i podatak da poverenje u predsednika Srbije nema čak ni desetak procenata izbornih pristalica DS-a, a da još svaki peti pristalica DS-a, stranke na čijem je čelu predsednik Republike, ima ambivalentan odnos prema ovoj instituciji, onda bi cinici rekli da Boris Tadić nema potencijale da u potpunosti bude ni „predsednik svih pristalica DS-a“! Nije nikakva uteha to što se institucija predsednika Republike nešto bolje kotira od drugih političkih ustanova budući da ona, dakle, sama po sebi nema integrativne i mobilizacijske potencijale da bi predstavlja tzv. instituciju – lokomotivu legitimnosti sistema i promena samog sistema i odnosa u društvu”, piše Slavujević.

Dobra vest za Tadića je što od svih institucija, građani imaju najviše poverenja u predsednika, ali je veoma loša vest za celokupnu političku kastu to što tek svaki peti građanin veruje Vladi, svaki sedmi Skupštini, a svaki deveti partijama. Budući da niko ozbiljan ne dovodi u pitanje moć partija i nemoć institucija, nije teško doći do zaključka kako je čitav sistem izgubio na legitimnosti, iako je ustanovljen na osnovu demokratskih izbora. Lakoća sa kojom je Tadić svojevremeno uspeo da uspostavi kontrolu nad državnim aparatom i korumpira nešto što se zvala kritička javnost, pretvorila se na kraju u ozbiljnu teškoću za samog Tadića da shvati situaciju na terenu, a njegovo pozajmljivanje autoriteta će se završiti u tome što će na kraju morati da prihvati odgovornost svih predsednika opština, ministara i građevinara. Čak i kada bi odlučio da smeni Cvetkovića zbog slabih ekonomskih rezultata, niko u Srbiji ne bi poverovao da Cvetković može da bude odgovoran za bilo koji projekat. Lavina loših rezultata koja se kotrlja ka nekadašnjim šampionima u medijskoj proizvodnji obećanja i inicijativa mogla bi da destabilizuje vladajuću koaliciju, ali to ne znači da u sledećoj vladi Demokratska stranka ne bi ponovo bila glavni partner. “Dobićemo možda manje glasova, ali ćemo sigurno biti deo vlade jer od svih stranaka imamo najveći koalicioni kapacitet”, rekao je, krajem prošle godine, uticajni funkcioner DS, čime potvrđuje tezu da su odnosi na političkoj sceni sve stabilniji dok se u društvu nastavljaju lomovi.

Potpisnik ovih redova je svojevremeno imao tročasovni razgovor sa predsednikom Srbije Milanom Milutinovićem, koji bi mogao da ostane upamćen po tome što telefon nije nijednom zazvonio, sekretarica nijednom nije ušla i niko nije čekao u predsoblju za sledeći razgovor. Njegov naslednik na Andrićevom vencu, Boris Tadić, svakako je njegova sušta suprotnost. Uložio je ogromne napore da svojim autoritetom popuni sve rupe u bušnom srpskom društvu i istrči sprint iz ustavnih ovlašćenja, ali će možda biti zbunjen kada bude prozivan za loše rezultate ministara ili funkcionera. Kada ga, recimo, početkom aprila budu pitali šta se to dogodilo sa 120 kilometara novog autoputa, koje je, u njegovo ime, obećao Mrkonjić. Samo ne bi bilo pametno da kao opravdanje navodi da ozbiljne svetske kompanije ne ulaze u velike projekte kada je temperatura ispod nule ili oko nje, jer je već neko u Srbiji to mogao da zna i pre izricanja obećanja. 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner