Početna strana > Prikazi > Demokratija na zalasku?!
Prikazi

Demokratija na zalasku?!

PDF Štampa El. pošta
Lorna Štrbac   
utorak, 16. novembar 2010.

(Prikaz knjige Zorana Vidojević, Demokratija na zalasku – autoritarno totalitarna pretnja, Službeni glasnik i IDN, Beograd, 2010)

Iskustvo neslobode, individualne ili kolektivne, jedno je od najsloženijih i najradikalnijih iskustava. Koji ga politički, socijalno ekonomski, ontološko antropološki, kulturološki ili čak civilizacijski činioci determinišu? Saznajno traganje za odgovorom na ovo pitanje i oblicima političke vladavine koji bi iskustvo neslobode i zarobljenosti otklonili ili bar sveli na najmanju moguću meru, evropsku emancipujuću misao je dovelo do afirmacije učenja o demokratijiklasičnoj, liberalnoj, neoliberalnoj, kosmopolitskoj, konsocijalnoj, participativnoj itd. Institucionalizacija demokratije kao oblika političke vladavine koji se zasniva na vladavini zakona, principu jednakosti i ravnopravnosti građana, stranačkom pluralizmu, podeljenoj i dekoncentrisanoj vlasti, slobodnim izborima, slobodnom tržištu roba, ljudi i ideja, građanskim pravima, u funkciji je ostvarenja suštinskog značenja same reči demokratija-vladavine naroda odnosno većine. U izvornom značenju demokratija je vladavina naroda. Ovo značenje je jezgro identiteta pojma demokratije. No, prof. dr Zoran Vidojević, autor knjige Demokratija na zalasku autoritarno totalitarna pretnja, smatra da tradicionalnom određenju pojma demokratije treba dodati normativni kriterijum po kojem je demokratija ona vladavina naroda u kojoj je taj narod u stanju da ostvaruje opšte dobro.

Knjiga Demokratija na zalasku autoritarno totalitarna pretnja, koju je objavila izdavačka kuća Službeni glasnik u saradnji sa Institutom za društvene nauke iz Beograda 2010. godine, sastoji se od uvoda i pet poglavlja; 1. Logika pada; 2. Moral, ekonomija i demokratija u svetlosti epohalnih izazova; 3. Tranzicija, demokratija i društvena svest; 4. Srbija - drama opstanka; 5. Ka slodnom mišljenju. Koristeći impozantnu literaturu, teorijska saznanja i rezultate brojnih empirijskih istraživanja, autor knjige nas uvodi u svet demokratije, njenog značenja, njenih socijalno ekonomskih, političkih i kulturnih, antropoloških pretpostavki, ali i opstrukcija, i determinanti koje demokratiju u savremenom dobu sve više relativizuju, ugrožavaju, udaljavajući je od njenog pojma i sadržaja. Demokratija je vladavina naroda, ali ne naroda koji je sveden na vulgus, nekritičku manipulisanu i marginalizovanu masu. U demokratskom političkom poretku, narod (većina, moderno građanstvo) je ključni subjekt političkog života i u stanju je da, iako unutar sebe diferenciran po osi interesa, putem institucionalnog usaglašavanja tih različitih interesa kroz argumentovanu raspravu, dođe do nivoa relativno opšteg dobra i ostvari to dobro. Pravi smisao demokratije sastoji se ''u otvaranju realnih mogućnosti da svaki pojedinac u solidarnoj, jednakopravnoj i prosperitetnoj zajednici sa drugima, postaje subjekt društvenog života, da se ukida jaz između vladajućih i onih kojima se vlada, ostvaruje relativno opšte dobro, postiže izrazito većinsko zadovoljstvo postojećim poretkom i vlastitom životnom perspektivom, pri čemu se isti principi proširuju i na ravan celokupnog čovečanstva.'' (29) Demokratija nije samo oblik vladavine, politička kategorija, ona je i egzistencijalna kategorija, način života koji izrasta iz individualnog i kolektivnog etosa u čijem središtu su vrednost slobode i samodeterminisanosti, odnosno gospodarenja sopstvenim životom. Ona je instrumentalna vrednost, sredstvo za slobodniji i potpuniji život, ali kad je nema ona je i finalna vrednost. Ako se ne sačuva ono suštinsko u pojmu demokratije ''da svi (koji ispunjavaju zakonima propisane uslove, pri čemu su i zakoni utemeljeni na principu pravde i slobode) mogu javno da iskazuju stavove i predloge u vezi s opštim razvojem njihove države, da se ti stavovi i predlozi, dovedeni do nivoa relativno opšteg dobra, uvažavaju u političkoj praksi, da svi imaju stvarne mogućnosti da učestvuju u donošenju odluka koje se tiču njihovog položaja u društvu i njihovih najvažnijih interesa, te da efektivno kontrolišu vlast u njenom radu, onda je taj pojam prazan i obmanjujući.'' (17)

Knjiga Demokratija na zalasku autoritarno totalitarna pretnja, koju je objavila izdavačka kuća Službeni glasnik u saradnji sa Institutom za društvene nauke iz Beograda 2010. godine, sastoji se od uvoda i pet poglavlja

U prvom delu knjige; Logika pada, autor ukazuje na krizu demokratije u savremenom društvu koja se ispoljava u njenoj desubjektivizaciji i desupstancijalizaciji, podređenosti profitu, udaljavanju od svog izvornog značenja. Ulogu naroda kao subjekta političkog života preuzimaju ustanove i procedure, a smisao se svodi na slobodne izbore i smenjivost vlasti. Proceduralno shvatanje demokratije, zanemaruje ono shvatanje demokratije po kojem ona nije samo skup formalnih principa kao što su: slobodni izbori, smenjivost vlasti, stranački pluralizam itd, nego i egzistencijalna kategorija, način života. Redukovanje demokratije na procedure i ustanove, demosa na vulgus, građanina na podanika uvek je bilo praćeno pojavom vođa, demagogije, autoritarizma, tiranije, diktature, totalitarizma. Najveći uspon liberalna demokratija je imala u periodu nakon okončanja Drugog svetskog rata pa sve do osamdesetih godina 20. veka. Posle ove faze uspona i proširivanja prostora političkih i ekonomskih sloboda i prava, ekspanzija neoliberalnog kapitalizma generišući širom sveta socijalne polarizacije i sledstveno tome političke antagonizme, doprinela je indirektnoj delegitimaciji i krizi demokratije posredstvom sve veće desubjektivizacije i desupstancijalizacije. Ako se nastave negativni trendovi marginalizovanja naroda, odnosno većine i njenih interesa, i ako se nastave negativni socijalno-ekonomski trendovi koje proizvodi strukturalna kriza svetskog kapitalizma kakva postoji u sadašnjim okolnostima, mogli bismo prisustvovati pojavi postmodernog totalitarizma ili nekog drugog tipa autoritarnog političkog poretka. Postoji, po mišljenju autora knjige, realna opasnost od demokratije bez smisla, i zbog toga je neopohodno rehabilitovanje normativnog značenja pojma demokratije, njene suštinske svrhe i sadržaja.

U Drugom delu knjige; Moral, ekonomija i demokratija u svetlosti epohalnih izazova, nakon supstancijalnog određenja demokratije, i reaktuelizacije njenog normativnog kriterijuma na osnovu kojeg se procenjuje stvarno stanje demokratije u nekom društvu, autor ispituje ulogu intelektualaca, građanske javnosti, postojećeg vrednosnog sistema, morala, ekonomskih karakteristika društva u društvu. ''Um jeste moć, ali ona koja oplemenjuje ljudski svet. Stoga um bez suštinskih ljudskih vrednosti samo je privid uma, ili njegov nakazni lik, u najboljem slučaju bezdušni um.'' (86) Kontroverzna uloga intelektualaca sastoji se, sa jedne strane, od njihove senzibilnosti za nepravde i patnje, koja ih vodi kritici političkog poretka, sledstveno tome, ukoliko žive u nedemokratskom društvu, statusu objekta sistemskih intervencija i represija, dok je, s druge strane, upravo ova društvena kategorija često najodgovornija za stanje u kojem se jedno društvo nalazi. Ta specifična uloga intelektualaca u društvu, kao i postojanje raznih tipova statusa, bilo statusa ''krivca'' ''suodgovornog'' ili ''žrtve'' koje imaju u nedemokratskim režimima, nalaže da se pitanje položaja intelektualaca, ali i njihove odgovornosti neprekidno drži otvorenim. Na izazove krize intelektualci reaguju tako što sebi pripisuju mesijansku ulogu spasilaca nacije odnosno društva iz nesrećnog stanja. Tada je njihova borba za demokratiju podređena ličnom narcizmu, a ta narcistička autopercepcija dalje vodi u kreiranje jaza između inteligencije i naroda, odnosno većine, pa čak i u mržnju prema narodu, to jest u socijalni ili kulturni rasizam. Kako bi opravdali sopstvene promašaje nastale konkretizacijom pseudoteorija u jednoj složenoj stvarnosti, pseudointelektualci pribegavaju taktici autolegitimacije i apologije oligarhijskih vladajućih grupa posredstvom specifične deskripcije većine kao primitivne, neobrazovane i nepismene mase. Tom deskripcijom, anulira se legitimitet većine, legitimitet njenih interesa i stavova, koji inače bivaju izigrani u nedemokratskom poretku. Jedno od glavnih pitanja koje intelektualci sebi postavljaju jeste pitanje; Da li svet može da bude bolji nego što jeste? Da li je moguć svet u kojem bi bilo manje nesreće, siromaštva, patnje, beznađa, međusobnog satiranja, nasilja i zla? I koji je smisao političkog poretka koji se pretstavlja kao demokratski ako u njemu vladaju nesreća i zlo? ''Između religije čovečnosti i nihilizma, koji je zapravo, univerzalizacija besmisla i beznadežnosti svakog ljudskog poduhvata, postoji prostor ograničenog humanizma, koji može biti osnova, ne idealnih, nego realno mogućih boljih ljudskih institucija, među njima i demokratije. Sve je u tome da se mogućnosti pretvore u delo.'' (100) Borba za humanije društvo, protiv zla i nesreće u sebi nosi rizik i mogućnost poraza. No, uprkos porazima, bez otpora dehumanizaciji, nesreći i zlu, iščezava ona tanka linija na kojoj se zasniva nepristajanje na varvarstvo i zverstvo u raznim oblicima. Po mišljenju prof. dr Zorana Vidojevića, demokratija pada ako ne sadrži etos otpora sistemskom, institucionalno podržanom ukidanju dostojanstva ljudi i obezvređivanju njihovog života.

Demokratija nije samo oblik vladavine, politička kategorija, ona je i egzistencijalna kategorija, način života koji izrasta iz individualnog i kolektivnog etosa u čijem središtu su vrednost slobode i samodeterminisanosti, odnosno gospodarenja sopstvenim životom.

U trećem delu knjige; Tranzicija, demokratija i društvena svest, autor analizira stanje u postrealsocijalističkim zemljama, njihovo iskustvo tranzicije i načine na koje je ona sprovedena, stanje demokratije, itd. "Propast sistema realsocijalizma i zbivanja na širokom prostoru koji je on zauzimao, ne mogu se objasniti ako se ne smeste u sklop globalnih promena a pre svega u strukturu svetske moći. Suština tih promena je u planetarnom prodoru neoliberalnog kapitalizma, čija je bit nova kolonizacija sveta na temelju ekonomsko tehnološke, vojne, političke i propagandne nadmoći Zapada, pre svega Sjedinjenih država, kao i činjenice da je taj sistem već istrošio svoju razvojnu snagu i zapao u duboku i sveobuhvatnu krizu." (149) Prvi utemeljujući antidemokratski čin u postrealsocijalističkim zemljama bila je privatizacija, koja je sprovedena, a da većinu (koja je subjekt političkog života demokratskog političkog poretka) nije niko pitao da li, kako, koliko i na koji način treba da se sprovede taj proces transformacije svojinskih odnosa. "Ona je nametnuta silom kapitala, pre svega zapadnog, i interesima domaće nomenklaturno mafiozne buržoazije koja se ubrazano stvarala u ovim zemljama." (150) Tranziciju u postrealsocijalističkim zemljama nije moguće posmatrati kroz prizmu kategorija revolucije ili kontrarevolucije. Ona se odvijala, pre svega, u znaku restauracije primitivnog, surovog i civilizacijski nazadnog kapitalizma. Ona je restaurativni proces. Bitna oznaka restauriranog kapitalizma s nomenklaturno mafioznom buržoazijom kao subjektom je njegova nesposobnost da bude u funkciji društvenog napretka, to jeste to je njegova civilizacijska regresivnost. Ne sme se zapostaviti serija indikatora civilizacijskog pada u postrealsocijalističkim zemljama kao što su; nezadovoljstvo većine ekonomskim i političkim promenama i njihovim učincima, pad životnog standarda, visok stepen korupcije, oštre socijalne nejednakosti, postojanje oligarhija, nepoverenje u političke institucije itd. Empirijska istraživanja u postrealsocijalsitičkim zemljama pokazuju da građani ovih zemalja uglavnom osećaju nezadovoljstvo stanjem u kojem se nalaze i naginju levičarskom opredeljenju, odnosno državi blagostanja, ali, uprkos tome, u većini postrealsocijalističkih država ne postoje partije levičarskog opredeljenja koje imaju neki veći politički značaj. "Sad se može zapaziti razilaženje između rađanja spontane masovne, protestne svesti u čijem jezgru je vrednost socijalne pravde i nedostatka odgovarajuće idejnoprogramske kao teorijske artikulacije te svesti u društvima postrealsocijalističke tranzicije." U ovom poglavlju autor takođe pažnju poklanja analizi dvaju svetskih sila, Rusije i Kine, na početku 21. veka. Tokom devedesetih godina 20. veka Rusija je prolazila kroz katastrofičnu tranziciju, tokom koje su političke slobode proširene, ali su zato, sa druge strane, nastali arhipelazi siromaštva, bede i beznađa. Režim u Rusiji se tokom devedestih može sagledati kao "privatizacija i haotizacija vlasti, na temelju republikanskog carizma, višepartijske oligarhije, i neke vrste anarhoidne demokrature." (167) Početkom 21. veka Rusiju karakteriše ekonomski oporavak, rast deviznih rezervi i bruto nacionalnog dohtoka po glavi stanovnika, podizanje životnog standarda, ali, uprkos uzlaznoj ekonomskoj liniji još uvek postoji izražena socijalna polarizacija, politički reflektovana kroz političku polarizaciju na autoritarno - neoliberalnu i socijalističku struju, koje se u sadašnjim okolnostima pod uticajem krize svetskog neoliberalnog kapitalizma, zaoštravaju. Kina, beleži stopu najvišeg rasta, raspolaže s najvećim deviznim rezervama, a ekonomske i tehnološke potrebe navode je na sve viši stepen kooperacije s svetom. Kako je Kina uspela da reformiše ekonomiju, podigne stopu rasta, poveća devizne rezerve, sačuva državni integritet i suverenitet, tradicionalnu kulturu konfučijanizma, a da ne napusti socijalističku ideologiju? "Verovatno je u tome odlučujuću ulogu imala promena tipa vladajuće elite, elastičnost novih državnih i partijskih vođa, njihova sposobnost sjedinjavanja visprenog pragmatizma i vizionarstva, tradicije i modernizacije, pretvaranja onoga što je dugo bio istorijski minus za tu zemlju - ogromne mase stanovništva u istorijski plus (jer je ono postalo neiscrpni rezervoar jeftine, a veoma spretne radne snage), kao i otvaranje prema svetu, ali takvo da prvenstveno koristi razvoju domaće privrede.'' (180, 181)

U četvrtom poglavlju knjige; Srbija drama opstanka, autor ističe: "polazna metodološka tačka u analizi društvenih zbivanja morala bi biti da se ne mogu razdvajati ekonomski, politički i kulurni sistem toliko da se gubi iz vida njihova isprepletenost, promenjivost međusobnih veza i uticaja, i pre svega celina tih zbivanja." (187) A kad je reč o demokratiji, moralo bi se insistirati na shvatanju po kojem ona nije samo politička nego i šira egzistencijalna kategorija. Ukupno stanje u Srbiji se ne može pokriti pojmom krize. Srbija je antagonizovano, razoreno , virusom podela opterećeno i teško bolesno društvo, slaba, čak zarobljena država čije granice propadanja pod uticajem spoljašnje i unutrašnje destrukcije kao da ne postoje. Srbija je opterećena razornim procesima polarizacije, podela, netrpeljivosti, u stanju je nestabilne, defektne demokratije redukovane na proceduralnu dimenziju, nižerazrednog i civilizacijski nazadnog kapitalizma s nomenklaturno mafioznom buržoazijom, bez strategije opstanka i strategije suprotstavljanja pogubnim procesima a kamoli strategije napretka. Prvi utemeljujući nedemokratski, nelegitimni i nelegalni čin bila je pljačkaška privatizacija. Demokratija je u Srbiji dovedena u pitanje činom privatizacije jer je ona sprovedena na način koji nije imao većinsku podršku od strane građanstva, niti je to građanstvo uopšte pitano o načinima privatizacije. Uspostavljen je restauriran primitivni, surovi kapitalizam bez one kapitalističke klase koja bi imala razvojnu funkciju. Ukupno socijalno ekonomsko stanje u Srbiji je dramatično. Njega karakteriše visoka stopa nezaposlenosti, niska prosečna primanja, nekonkurentna privreda, tehnološka zaostalost, visok stepen korupcije, nizak stepen sindikalnog organizovanja, deklasizacija radništva, jeftina, nezaštićena radna snaga itd. Ovde je moguće navesti sugestiju autora izloženu u drugom poglavlju knjige o potrebi korenite tranzicije tranzicije u svrhu gradnje humanijeg, pravednijeg i tehnološki razvijenijeg društva. ''To između ostalog pretpostavlja vrlo konkretizovane mere i delatnosti, da se zakonskim putem oduzme opljačkano bogatstvo i vrati društvu, politiku proporcionalnog oporezivanja radi smanjivanja siromašva i bede, deprivatizaciju onih preduzeća koja su od vitalnog značaja za zemlju a kao privatizovana rade na štetu društva kao celine, ili neuspešno posluju, institucionalizaciju svojinskih odnosa mešovitog tipa, oplodnju modernog znanja kao najvažnije privredne snage, obaveznu participaciju zaposlenih u upravljanju privrednom i vanprivrednim organizacijama." (131) Većina savremenih društava, pa i Republika Srbija, nalaze se pod udarom krize neoliberalnog kapitalizma. Negativne socijalno - ekonomske tendencije u sklopu sadašnjih okolnosti, bi se mogle pogoršati odnosno dovesti do još dramatičnijih kriza. Socijalna drama u Srbiji, nije jedina njena dimenzija. Jednako složena je i politička drama. Koja je suština režima nakon propasti druge po redu Jugoslavije, onog koji je trajao do 2000. godine, i onog koji je uspostavljen nakon 2000. godine? Po mišljenju autora knjige, režim iz devedesetih je bio "autoritarni s elementima lične vlasti nastao na izrazitom većinskom nezadovoljstvu statusom Srbije kao države, demagogiji koja je uključivala kupovinu socijalnog mira, i masovnom nacionalističkom pokretu kao tehnologiji dolaska na vlast i opstanka na njoj." (261) Ali taj režim, mada je naginjao totalitarizmu, nije bio totalitaran. Režim koji je uspostavljen nakon pada Slobodana Miloševića i traje do današnjih dana, u suštini je "vladavina višepartijske oligarhije, pomešane s nestabilnom proceduralnom demokratijom, rasprostranjenom korupcijom, raspodelom vlasti, privatizovane unutar političko ekonomske elite, na nekoliko centara." (262) Savremena politička scena je podeljena na dve struje, nacionalističku u nekoliko njenih varijanti i "evropejsku". Ne postoji alternativa koja bi bila u stanju da nadiđe ovu dihotomiju, i ponudi istorijsko inovativna rešenja za izlazak iz dramatične situacije. Iako evrointegracioni procesi za sada nemaju alternativu, i mada je članstvo u Evropskoj uniji neizvesno jer će ekonomski i politički nestabilna Srbija još dugo biti neželjeni član Evropske unije, ogoljeni realizam upućuje na saznanje da "ako nije sigurno da će Srbiji biti bolje u Evropskoj uniji, vrlo je verovatno da bi joj bez nje bilo još gore." (222) Govor o Evropi u Srbiji, monopolisan od strane "evropejaca" je nemisaon, trivijalan, i daleko od onog filozofskog učenja usmerenog ka Evropi kao zajednici zasnovanoj na umu. Sa druge strane, odnos Evropske unije prema Srbiji liči na politiku čekanja Godoa, politiku mamca, beskonačnih uslovljavanja, odgađanja itd. Kakva je demokratija u državi koja živi svoju socijalnu, političku, razvojnu dramu, moralni i vrednosni kolaps? Stabilna demokratija u čijem središtu su narod kao subjekt, vrednosti slobode i pravde, nije moguća u siromašnom i socijalno raslojenom društvu. Danas je u Srbiji prostor slobode širi nego što je bio, nema autoritarnog sistema s ličnom vlašću, ali demokratija je defektna, nestabilna i svedena na proceduralnu dimenziju. Desubjektivizacija, desupstancijalizacija delegitimišu i podrivaju suštinsko značenje i smisao demokratije, narod se marginalizuje i svodi na paradni element a građanin na podanika, i sve to utiče na pad poverenja kojeg građani imaju u ustanove, kao i na mogućnost razvoja antiparlamentarnog radikalizma, nasilničkih pokreta, ekstremizma itd.

Postoji, po mišljenju autora knjige, realna opasnost od demokratije bez smisla, i zbog toga je neopohodno rehabilitovanje normativnog značenja pojma demokratije, njene suštinske svrhe i sadržaja.

U petom poglavlju; Ka svodnom mišljenju,ističe da je kriza demokratije, koju je moguće uporediti s krizom svetog, regresija njenog uticaja, rezultat strukturalne krize svetskog kapitalizma, ali ona je takođe i deo jedne šire civilizacijske krize. Prof. dr Zoran Vidojević postavlja dve hipoteze o mogućem uticaju krize neoliberalnog kapitalizma na budućnost demokratije. 1. Kapital će na vlastitu krizu reagovati sužavanjem demokratije i njenim svođenjem na proceduralnu dimenziju, dok će država pojačanim intervencionizmom u korist kapitala preuzeti starateljsko naredbodavnu ulogu radi obezbeđivanja socijalnog mira i inklinirati autoritarnom sistemu. 2. Po drugoj pretpostavci, kao reakcija na strukturalnu krizu svetskog kapitalizma, mogla bi se pojaviti nastojanja da se rehabilituje neposredna demokratija, i to u onim zemljama u kojim već postoji otpor neokolonijalizmu. U epohi svog pada, svet može skliznuti u nove tiranije, diktature ili u postmoderni totalitarizam, ali će se isto tako tragati za novim modelima demokratije s socijalističkom i humanističkom dimenzijom. Ono najvrednije u modernom dobu, bile su ideologije liberalizma i socijalizma utemeljene na vrednostima slobode, jednakosti i pravde. Po mišljenju autora, neophodno je novo teorijsko mišljenje, koje bi moglo, na izazove savremene krize demokratije, i krize sveta na kraju epohe realsocijalizma i imperijalnog neoliberalizma, odgovoriti kombinovanjem onog najboljeg iz neimperijalnog neoliberalizma i nerepresivnog socijalizma. Sadašnje stanje u Srbiji je u znaku sloma, finanijskog, moralnog, opštesistemskog i ono je rezultat sloma dva modela društvene konstitucije, realsocijalističkog i neoliberalnog u njegovoj perifernoj varijanti. Tri mogućnosti se otvaraju u budućnosti društva Srbije, to su: oligarhizacija, refeudalizacija i haotizacija vlasti, vazalna demokratura, i treća u znaku približavanja šibice buretu baruta.

Karakteristike ove knjige koje je čine vrednim naučnim delom su sledeće; Prvo, od velikog značaja je insistiranje na normativnom značenju pojma demokratije i na diskrepanciji koja postoji između pojma demokratije i stvarnosti koja samo nosi njeno ime. Iako demokratski poredak nije moguć bez forme koja se sastoji od određenih institucija, procedura, pravila, političkih mehanizama i instrumenata, demokratija je pod znakom pitanja ukoliko zanemari sopstvenu suštinu i smisao. Desubjektivizacija i desupstancijalizacija demokratije determinišu opasne društvene procese i antagonizme, njih je moguće, u određenom vremenskom periodu sakriti, moguće je i delegitimisati nezadovoljstva generisana pod uticajem udaljavanja demokratije od svog smisla, i sadržaja, ali na duži rok, ovi procesi vode ozbiljnoj krizi demokratije ili čak njenom slomu. Drugo, takođe je od značaja autorovo ukazivanje na polideterministički sklop faktora od kojih stanje demokratije u jednom društvu zavisi. Postoji čitav niz varijabli koje su u kauzalnoj vezi s demokratijom; ekonomske pretpostavke, institucionalno-organizacione, formalno-pravne, kulturološke, civilizacijske, ontološko-antropološke, moralne itd. Svođenje demokratije samo na formalne principe, ustanove i procedure, a zanemarivanje ukupnog društvenog stanja pogrešna je polazna pozicija. Treće, posebnu pažnju čitalaca zaslužuje četvrto poglavlje; Srbija drama opstanka, u kojem je dat socijalno-ekonomski, politički presek izuzetno složenog društva Srbije, karakterističnog po svojim neprekidnim ekonomskim, političkim, socijalno-psihološkim, moralnim i kulturnim krizama. Možda se može reći da je ovo jedno od poglavlja knjige, u čijem se načinu na koji je napisano, nalazi ključni razlog zbog kojeg prof. dr Zoran Vidojević zaslužuje poštovanje naučne ali i šire građanske javnosti.      

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner