Početna strana > Prikazi > Farenhajt 451
Prikazi

Farenhajt 451

PDF Štampa El. pošta
Milan Šećerović   
četvrtak, 03. mart 2011.

(Prikaz dve knjigeUstaški pokolji Srba u glinskoj crkvi Đura Aralice i Vučje srce Marije Line Veke)

Knjige se, kao i ljudi, razlikuju. Postoje dobre i loše knjige, postoje podebele i tanušne u gabaritu, značajne i beznačajne, knjige koje izdržavaju ispit vremena, a i one na koje je uzalud izarčena hartija. Knjige, opet kao i ljude, srećemo na raznim mestima: na književnim tribinama, na sajmovima knjiga, u izlozima knjižara i u boljim samoposlugama, u antikvarnicama pa i na pijačnim tezgama, na kartonskim kutijama kod uličnih prodavaca, u medijskim prikazima i, naravno, u bibliotekama. I na svim tim mestima srešćemo sve žanrove i ukupan raspon stvaralaštva – od remek-dela do najnižeg šunda.

Postoje, međutim, i knjige koje se nigde ne pojavljuju, teško da za njih može da se čuje, još teže da dopru do šire javnosti. To su knjige-izgnanici koje kao nekad rani hrišćani žive u nekakvim književnim i publicističkim katakombama, daleko od svakog čak i najmanjeg javnog nastupa i prezentacije, ukratko, to su knjige-parije, knjige-gubavci, knjige kojima je zabranjen pristup na kulturnu i istorijsku scenu današnje Srbije. To su, kratko rečeno, knjige koje se prećutkuju i koje su gurnute na marginu marginine margine. Jednom rečju ignorisane.

Pa kakve su to knjige i zašto se sve čini da ne dođu pred oči javnosti? U čemu je njihova falinka? Greh („greh“) ovih knjiga nije ni mali ni zanemarljiv. To su knjige koje čine častan napor da svedoče o srpskim stradanjima a koja se poodavno u svetu sistematski potiskuju i zataškavaju, pre svega političko-medijskim, čitaj gebelsovskim, manipulacijama moćnika, pri čemu se uspešno obavlja alhemijski politički proces koji Srbe-žrtve pretvara u Srbe-zločince. I ne samo to. Cilj je da se van Srbije ispiše „prava“ i „demitologizirana“ istorija Srbije. Tribunal u Hagu ima i ovo za cilj, i da ovu i ovakvu istinu i istoriju, Srbija prihvati kao svoju. Ovakvu istorijsku čitanku, čiji su izdavači „Milosrdni anđeo“ i Hag, zvanična Srbija polako poslušnički prihvata i nemojmo se iznenaditi ukoliko „na putu evropskih integracija koji nema alternativu“ ova nova čitanka uđe u naš školski program. Ergo, štiva i knjige koje nisu u saglasju sa tom novom čitankom nisu dobrodošla u zemlji Srbiji.

Beleži Đuro Aralica, istini za volju, da je bilo Hrvata koji su pokušavali, retko uspešno u vremenu zla, da pomognu ili spasu nekog Srbina. Takvih je, nažalost, bilo malo.

Najnovija dva primera ovakvih „grešnih knjiga“ su Ustaški pokolji Srba u glinskoj crkvi (autor Đuro Aralica) i Vučje srce (autorka Marija Lina Veka). Izdavač Araličine knjige je Muzej genocida iz Beograda. Aralica je istoričar-amater koji je uložio više od trideset godina u stvaranje ove knjige čija je svaka od 264 stranica (baš svaka!), natopljena krvlju nevinih žrtava. Araličin otac, stric i dva ujaka takođe su među ovim, užasnom smrću, umorenim Srbima mučenicima.

Kada se pomene monstruozni pokolj Srba u glinskoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice – bila su, zapravo, dva pokolja: 30/31. jula 1941. i nekoliko dana kasnije ¾. avgusta – svako odmah pomisli na ustaše, udarnu sadističku i krvožednu pesnicu NDH (Nezavisne države Hrvatske). Autor ovo potvrđuje iznoseći imena mnogih kako nalogodavaca tako, i neposrednih izvršilaca, među kojima nisu samo dojučerašnje siledžije, mesari, zidari, seljaci i još kojekakav bašibozluk sa dna društvene lestvice, već su među koljačima i činovnik glinske bolnice, student muzike, pisar u advokatskoj kancelariji, učitelj... Ustaše, međutim, u ovom masakru nisu bili sami. Zbog toga su posebno zastrašujući podaci koje iznosi autor, a koji pokazuju i dokazuju da su u ovom jezovitom činu ustašama punu pomoć pružili i mnogi meštani Hrvati, iz same Gline i iz okolnih sela. Ova, kako bi se danas reklo, „logistička podrška“ hrvatskih meštana sastojala se u lociranju Srba, njihovom sprovođenju i stražarenju nad uhapšenima, sve do odvođenja leševa i zakopavanja u zajedničke jame, pri čemu skidanje cipela i odevnih predmeta sa unakaženih tela nije bila retkost.

Drastičan i užasavajući primer ovakvog odnosa „običnih Hrvata“ civila prema svojim dojučerašnjim komšijama Srbima dogodio se drugog dana nakon prvog pokolja. Tri Srbina uspela su da se u noć pred pokolj popnu i sakriju visoko u crkvenom tornju. Ožedneli pokušali su da uhvate malo kišnice, ali bivaju opaženi od meštana prolaznika koji odmah alarmiraju ustaše. Pristigle ustaše ne usudiše se da se penju na toranj plašeći se da ih jadnici mogu zasuti ciglama, pa pozvaše nesrećnike da siđu i dovikujući da im se ništa neće desiti. Nesrećna trojica, svedoci pokolja, ne htedoše da siđu. Za to vreme ispred crkve širio se broj znatiželjnih meštana radoznalih da uživo prate ovu „igru“ između ustaša i trojice Srba na tornju. Ubrzo su ustaše puščanom paljbom „poskidali“ sa crkvenog tornja sva tri „okorela četnika“, zaklete neprijatelje Hrvatske.

Jednaka paradigma je o stradanju Srba i moglo bi se reći da spada u usmeno predanje o genocidu, predanje koje, kako stvari stoje, teško da će biti pretočeno u makar jednu lekciju u školskim udžbenicima.

U glinskoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice mučeničkom smrću stradalo je 1564 Srba, među kojima i dečaci od 15–16 godina. Mesec dana posle drugog pokolja crkva je sravnjena sa zemljom.

Beleži Đuro Aralica, istini za volju, da je bilo Hrvata koji su pokušavali, retko uspešno u vremenu zla, da pomognu ili spasu nekog Srbina. Takvih je, nažalost, bilo malo.

Ime jednog Srbina svakako valja zapamtiti: Ljuban Jednak, jedini koji je preživeo pokolj. I posao koljača umori, te su ustaše pravile „radne pauze“, tek da povuku iz flaše ili da, kao neki, dooštre noževe. Ovo je, kao i neki drugi Srbi koji su čekali „na svoj red“, iskoristio Ljuban Jednak i ugurao se među do tada poklane i pritajio. Ova varka jedino je njemu pošla za rukom. Ustaše su „overavale“ prethodno pobijene, boli su bajonetima i ispaljivali metke u svako telo koje im se učinilo da još daje znake života. Tako je i jedan kuršum prošao kroz Ljubanovu nogu, ali je on uspeo da se ne pokrene i da ne jaukne. U tome mu je pomogao polumračni prostor crkve osvetljavane baterijskim lampama i „četničkim“ svećama koje su ustaše prethodno naterali jadnike da pripale i da istovremeno kliču Poglavniku. Uspeo je da prikrije da je živ i kada su ga sa ostalim leševima kao cepanice nabacivali na kamione, a i kada je bačen u jamu. I tada, iskoristivši još jednu „radnu pauzu“, Jednak pod okriljem noći uspeva da se izvuče ispod gomile leševa, iskoči iz jame i sve sa prostreljen nogom da se spasonosno dokopa šume. Do jutra je stigao do jednog rođaka u selo koje ustaše još nisu pohodili. Ubrzo oporavljen, pridružio se ustanicima. Pedeset četiri godine kasnije, sad kao starac tokom „Oluje“, bio je u traktorskoj koloni koja se mitraljirana i sa zemlje i iz vazduha vukla prema Srbiji. Dve godine kasnije preselio se u večnost negde na daljoj periferiji Beograda. Sudbina Ljubana Jednaka paradigma je o stradanju Srba i moglo bi se reći da spada u usmeno predanje o genocidu, predanje koje, kako stvari stoje, teško da će biti pretočeno u makar jednu lekciju u školskim udžbenicima.

Posle rata SPC (Srpska pravoslavna crkva) i preživeli Srbi godinama su bezuspešno tražili od nadležnih u Hrvatskoj da im se dozvoli da ponovo sagrade crkvu u Glini. To im je dozvoljeno posle mnogo namernih birokratskih sabotaža da se izda građevinska dozvola, te je crkva najzad svečano osveštana tek na Malu Gospojinu 1963. godine, osamnaest godina po okončanju rata.

Izgradnju nove crkve pomoglo je dobrotvornim prilozima oko pet stotina srpskih iseljenika iz Amerike i Kanade. Jedna grupa ovih dobrotvora najavila je dolazak na osveštanje nove crkve. Međutim, jugoslovenske vlasti su pokušale da im to onemoguće uskraćivanjem izdavanja viza. Tek posle otvorenih intervencija ambasada SAD i Kanade u Beogradu nađeno je „solomonsko rešenje“: Savezna komisija za verska pitanja saopštila je predstavnicima SPC da će iseljenici dobiti vize, ali je pri tome skrenuta pažnja da se prilikom Osveštavanja crkve i tokom drugih ceremonija ne pominju ustaški zločini, odnosno da se ne smeju povezivati sa hrvatskom državom. Ta opaska je obrazložena stavom, uobičajenim za ono vreme, da bi se to eventualno moglo protumačiti kao raspirivanje verske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti. Sasvim razumljivo: kao što se posle Prvog svetskog rata gradila „zajednička država bez osvrtanja na prošlost“, tako se sada gradilo „bratstvo-jedinstvo“ sa dozvoljenim pogledom jedino na budućnost i sa znakom stroge zabrane sećanja na kosti novomučenika koje bi takvu budućnost mogle samo da opterećuju. Dodatna so na srpske rane bilo je prisustvo lokalnog katoličkog župnika Franca Žužeka koji je u vreme NDH terora izdavao zapravo nevažeće potvrde Srbima o pokatoličenju i kod njih na taj način negovao zabludu da će preživeti ako promene veru. Sem toga, ključevi Bogorodičine crkve, zabravljene odmah po dolasku ustaša na vlast, bili su pohranjeni kod ovog župnika koji je ključeve uredno sačuvao i predao zlikovcima na njihovo traženje kako bi se prvi pohvatani Srbi zatvorili u crkvu za prvi pokolj. Ovom župniku je tako nezasluženo pripala počast da prisustvuje Osveštanju, verovatno na osnovu diskutabilnog ubeđenja preživelih Srpkinja da je on izdejstvovao puštanje iz zatvora tri stotine glinskih Srpkinja, koje su pohapšene posle likvidacije njihovih muških članova porodica. Prisustvo župnika imalo je i jednu neskrivenu, mada perverznu, poruku, odnosno da katolički kler nema ništa zajedničko sa genocidnom politikom NDH.

Nova crkva, pomenimo i to, nije mogla biti sagrađena na mestu stare crkve, već na lokaciji udaljenoj oko 150 metara. I ovo nije kraj priče o Glini i glinskoj crkvi. Godine 1969, na mestu stare uništene crkve, na mestu pokolja, podignut je Spomen-dom, zapravo dom kulture gde će se održavati „kulturno-umjetnički ugođaji i programi“, najviše igranke i đuskanje, a mokri čvor ove sramote naći će se na mestu nekadašnjeg oltara.

Priča se nastavlja neodustavnom željom SPC i Srba da podignu spomen-obeležje. Vuklo se i ovo godinama. Najzad, 29. jula 1995. godine, na 54-godišnjicu zločina, spoljašnji deo spomen-obeležja je bio završen, dok je trodelna mozaička kompozicija veličine 54 kvadratna metra, predviđena za enterijer, ostala u Beogradu i čekala da bude dopremljena i ukomponovana. Kroz nekoliko dana, na Sv. Iliju 2. avgusta 1995. godine, zadušnu službu Božiju služio je njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle. Posle službe osveštao je bakarne ploče sa imenima žrtava. Kroz tri dana počela je zločinačka „Oluja“ i tek podignuto spomen-obeležje zadesila je sudbina Republike Srpske Krajine – spomen-obeležje je srušeno. Ovaj vandalski čin imao je nedvosmislen cilj: izbrisati sve tragove koji bi svedočili o ustaškim zločinima nad srpskim narodom. To potvrđuje i preimenovanje Spomen-doma na kome je vrlo brzo ispisano novo ime – „Hrvatski dom“. I tako nova i demokratska Hrvatska veruje da je „na slučaj Glina stavljena povijesna točka“.

Izgradnju nove crkve pomoglo je dobrotvornim prilozima oko pet stotina srpskih iseljenika iz Amerike i Kanade. Jedna grupa ovih dobrotvora najavila je dolazak na osveštanje nove crkve. Međutim, jugoslovenske vlasti su pokušale da im to onemoguće uskraćivanjem izdavanja viza.

Glas koncila, zvanično glasilo zagrebačke nadbiskupije, list koji stiže u možda većinu hrvatskih domova, tokom 2006. godine objavljuje feljton posvećen Glini. Zaključak feljtona je da zločina u Glini nije bilo i da je to „veliki srpski mit“ koji ima za cilj blaćenje hrvatstva i katoličanstva.

Ove godine, krajem jula, u Glini će biti obeleženo 70 godina od pokolja u crkvi Rođena Presvete Bogorodice. Predstavnik Srba iz današnje Gline, koji je specijalno došao na predstavljanje Araličine knjige, rekao je da se sa velikom sigurnošću očekuje dolazak Ive Josipovića, predsednika Hrvatske, na ovu tužnu godišnjicu i parastos. Možemo, u tom slučaju, očekivati i dolazak Borisa Tadića, predsednika Srbije. I možemo, unapred, biti sigurni da će hrvatski predsednik govoriti o hrvatskom antifašizmu tokom Drugog svetskog rata, dok će srpski predsednik po ko zna koji put pružiti ruku pomirenja i na taj način, opet po ko zna koji put, izjednačiti žrtve i dželate, istina ne više u duhu nekadašnjeg „bratstva-jedinstva“ već po mantri dobrosus(j)edstva i evrointegracija.

Knjiga Đura Aralice Ustaški pokolji Srba u glinskoj crkvi predstavljena je u sali opštine Novi Beograd, u organizaciji Udruženja Srba (izbeglih) iz Hrvatske. U skoro do pola popunjenoj sali (lepše je ovako reći nego da je bila poluprazna) mahom su bile sede glave, oba pola. I tek nekoliko junoša. Predstavljanje knjige ličilo je na još jedno opelo. Ako je bilo trunke veselosti te večeri to je nastup pevačke grupe ojkača sa Banije, a koji su nastupili na samom početku. Šestorica krajiških starina spletom pesama iz starog kraja pokazali su da srpska Krajina još uvek postoji, makar samo ovako u pesmi i sećanju. Potpisnika ovih redova posebno je i oduševilo i potreslo to što su ove časne starine bili u krajiškim narodnim nošnjama. Ove nošnje svedoče da su u užasu „Oluje“, spasavajući gole živote, uz ono najpreče što su na brzinu potrpali na traktorske prikolice, poneli kao posebnu dragocenost, kao živo svedočanstvo dotadašnjih života kako svojih, tako i mnogih generacija predaka, upravo ove narodne nošnje.

Druga „grešna“ knjiga, nedavno izašla iz štampe, koju vredi pomenuti je Vučje srce, roman koji je napisala Marija Lina Veka, italijanska novinarka i pisac. Autorka već godinama posećuje Kosovo i Metohiju i piše o svojim tragičnim saznanjima i iskustvima na ovoj za Srbe i nealbance napaćenoj zemlji. Nije joj, naravno, otvoren pristup velikim medijima, samim tim joj je i ekonomska egzistencija blizu granice ugroženosti, ali sve to ovu hrabru i odlučnu ženu nije pokolebalo da javno govori i piše o Srbima na Kosovu kao najugroženijoj vrsti u Evropi, o šiptarskim kontinuiranim zverstvima i pljačkama kojih bez sumnje ne bi bilo u tako zastrašujućem i sveprisutnom obimu bez makar prećutne ako ne saglasnosti, a ono svakako hladne i proračunate nezainteresovanosti njihovih okupacionih mentora.

Roman se bavi monstruoznom trgovinom ljudskim organima na Kosovu, a knjiga je napisana pre nego što se pojavio zaprepašćujući izveštaj Dika Martija. Priča je jednostavna. Radnja romana teče u dva toka koji se prepliću. Jedan tok prati i opisuje kidnapovanja Srba i drugih nealbanaca, pre svega tragičnu sudbinu jednog Srbina arhitekte iz Prištine, vađenje organa od strane lekara kojima bi pozavideo i doktor Mengele iz Aušvica, te transport i prodaju „krajnim korisnicima“. Drugi tok, pak, prati dramu jednog mladog Francuza i njegove porodice iz Nansija. Život mladog Francuza zavisi od transplantacije srca. Mladić je na raznim listama čekanja, stanje mu se pogoršava, sve bolnice odgovaraju da novog srca još nema... Iznenada se pojavljuje mogućnost da se za pozamašnu sumu preskoče sve liste čekanja i da se za mladog Francuza nabavi spasonosno novo srce. I – ugradiše mu to novo srce i mlađani Francuz zakorači pun novopronađene vere u svoj novi život. Francuz, međutim, poželi da sazna ko je donor, odakle je i kako stiglo srce koje sad oseća u grudima. Nailazi na sumnjive i neubedljive odgovore i počinje da ga obuzima sumnja da nije ovo njegovo novo srce možda stiglo neljudskim putem, moguće nasilno, da nije možda neko ubijen da bi on živeo...

O knjizi hrabre autorke govorili su Dragan Mraović (književnik i prevodilac), Ranko Đinović (pesnik sa Kosova i nekadašnji predsednik Udruženja kidnapovanih i nestalih sa Kosova) i Vladislav Jovanović (pesnik i nekadašnji ministar spoljnih poslova). Na kraju se skupu obratila autorka. Posebno upečatljiv i vredan zabeleške je jedan od mnogih njenih susreta i svedočenja, iz prve ruke, sa Kosova. U razgovoru sa jednim višim oficirom italijanskih karabinjera oštro mu je zamerila što se istina o mračnim događanjima na Kosovu sramno zataškava. „Moj zemljak mi je, uz osmeh,“ naglašava Marija Lina Veka, „odgovorio da se ništa ne skriva i ne zataškava, a istina je samo ono što zvanično saopštavaju UNMIK i NATO komanda.“

Sam naslov romana – Vučje srce – rezultat je jedne slučajne šetnje, kaže autorka. Zapravo, obilazeći Prištinu, ispred jedne od bezbroj radnji i ćepenaka, na isturenoj gvozdenoj kuki visila je koža odranog vuka sa sve vidljivim tragovima krvi duž celog krzna. Koža do skoro moćne i slobodne životinje, takođe Božjeg stvora, sablasno se njihala na hladnom vetru. Valjda je ovom morbidnom reklamom vlasnik ćepenka želeo da privuče mušterije. Autorki se odrani vuk odmah nametnuo kao naslov romana, videla je u toj koži metaforu za celo srpsko Kosovo, pojačano činjenicom da je vuk sveprisutan u srpskoj mitologiji i epici.

Roman Vučje srce predstavljen je u prostorijama Udruženja književnika Srbije. Mali prostor ispunili su, kao i u slučaju knjige o Glini, uglavnom „trećepozivci“ uz tek nekoliko mlađih osoba. Od Dragana Mraovića smo čuli da je bilo podosta muka da se obezbede vreme i prostor za predstavljanje ove knjige. I još nešto porazno: knjigu je teško plasirati u knjižare. Zasad se može naći jedino u knjižari SPC, prekoputa Patrijaršije.

Satanizacija Srba i njihove svekolike istorije, kao i gebelsovsko „preuređenje“ istine od strane „velikog sveta“, odavno ne čudi, ali utoliko više izaziva zgražavanje činjenica da su srpska stradanja i svedočanstva o tome najčešće ignorisana i tabu tema u samoj Srbiji.

Povremeno se pojavljuju ovakve knjige, knjige-svedoci o dugotrajnom, često više puta ponovljenom, postradanju Srba. I baš zbog toga to su knjige koje praktično žive u ilegali i s toga ne čudi da na predstavljanju obe ove knjige nije bilo novinara, nigde TV kamera, nigde odjeka u medijima, makar crtice, najsitnije fusnote.

Satanizacija Srba i njihove svekolike istorije, kao i gebelsovsko „preuređenje“ istine od strane „velikog sveta“, odavno ne čudi, ali utoliko više izaziva zgražavanje činjenica da su srpska stradanja i svedočanstva o tome najčešće ignorisana i tabu tema u samoj Srbiji. Obe ove knjige (poslednje u nizu), odnosno njihovo ignorisanje od strane javnosti, predstavljaju još jedan neoboriv dokaz (koji po redu?!) dubokog zastranjenja srpske zvanične politike, njene posuvraćene pameti, izgubljene duše i istrošenog morala čiji postulati kao da su preuzeti iz pomenutog „Glasa koncila“.

Vidimo, dakle, da se knjige kod nas ne spaljuju kao u Trifoovom filmu. Ovde se lobotomija vrši blažim zahvatom: u tišini i mraku na delu je medijski ostracizam nepoćudnih knjiga. Knjige, eto, mogu da gore i bez dima i vatre.

No, uprkos svemu, knjige-parije ostaju da žive, makar u onom nepotkupljivom i plemenitom getu malobrojnih koji duh istine i plamen otpora održavaju prenoseći saznanja – i osećanja! – usmenim putem, od čoveka do čoveka, od uveta do uveta. Kao u onom Trifoovom filmu „Farenhajt 451“ (232,7 Celzijusova stepena), temperatura na kojoj hartija počinje da gori, i gde u malom i skrivenom getu hrabrih, u svetu iz koga su knjige i štampana reč proterani i zabranjeni, stariji na mlađe prenose svoje znanje najvećih klasika svetske književnosti koje znaju napamet. Nešto slično imali smo u našoj istoriji, tokom vekova ropstva, kada su naš duh samosvesti i svetlost nade održavali naši guslari.

Dok je u Srbiji, u zvaničnoj politici i disciplinovanim medijima, pijetet prema Srebrenici daleko isprednjačio ispred zbira Jadovna, Gline, Jasenovca, Bratunca, Skelana, „Bljeska“ i „Oluje“, kosovometohijskih oskrnavljenih i spaljenih manastira i crkava, stotina hiljada izbeglica, i dok je sve to tako, ne smemo se nimalo ni čuditi ni zgražavati nad podatkom da postoje knjige izgnanice iz društva.

Vidimo, dakle, da se knjige kod nas ne spaljuju kao u Trifoovom filmu. Ovde se lobotomija vrši blažim zahvatom: u tišini i mraku na delu je medijski ostracizam nepoćudnih knjiga. Knjige, eto, mogu da gore i bez dima i vatre.

A mi koji se sa tim ne slažemo? Možemo li bilo šta? Možemo. Kao nekada prvi hrišćani po katakombama, kao nekada italijanski karbonari, moramo održati u životu ovakve knjige, i ne samo knjige, a sve to se svodi na održavanje plamena istine, dostojanstva i nacionalnog ponosa.

U suprotnom, ukoliko ćutimo, stići će nas aforizam Jiržija Leca: „Istina kad-tad ispliva na površinu – kao leš.“