Početna strana > Prikazi > Narod ga nije voleo
Prikazi

Narod ga nije voleo

PDF Štampa El. pošta
Mario Brudar   
četvrtak, 23. decembar 2010.

Prikaz knjige: Venceslav Glišić, Susreti i razgovori – prilozi za biografiju Petra Stambolića, Beograd, Službeni glasnik, 2010.

„Čini mi se da sam umeo u svim prilikama

da odredim mesto moga ja“

Ništa sebi generalno ne prebacujem“

P.Stambolić

O Petru Stamboliću (1912–2007), srpskom komunističkom političaru koji je obavljao „najodgovornije partijsko-političke i državne dužnosti u Srbiji i u Jugoslaviji“ tokom i posle Drugog svetskog rata, sve do odlaska u penziju 1984. godine sa mesta člana Predsedništva SFRJ, malo je do sada pisano. Verovatno se dok je bio moćan (a dugo je bio) nije smelo, a kada je otišao sa vlasti, nastupili su važniji događaji koji su ga odneli u zaborav. U ovoj i prošloj godini pojavila su se, međutim, dva spisa koja skidaju veo zaborava sa političara koji je vladao Srbijom duže nego kralj Milutin, kako je jednom primetio Dobrica Ćosić, i daju dobru osnovu za vrednovanje uloge Petra Stambolića u srpskoj istoriji. To je, pre svega, knjiga istoričara Venceslava Glišića u celini posvećena Stamboliću, a zatim i „memoarsko-politički esej“ o Stamboliću od 50 stranica u knjizi Pogled iskosa (2009) nekadašnjeg visokog srpskog političara iz epohe SFRJ Dušana Čkrebića (1927).

Neko bi mogao da upita, kome još treba, naročito u ovom trenutku, da se bavi Petrom Stambolićem kada je kod njega ionako sve jasno? Pa upravo je on na 10. kongresu Saveza komunista Jugoslavije 1974. godine predložio Tita za doživotnog predsednika SKJ, a posle Titove smrti on je prvi upotrebio parolu I posle Tita Tito. Zar nisu njegove reči: „Kad je u pitanju Partija zakoni ne važe“? Šta tu ima više da se priča? Ima, međutim, i da se priča i da se nauči. Petar Stambolić je, piše Glišić, posle pada Rankovića, „postao prva politička ličnost Srbije i to je ostao skoro dvadeset godina“(str.77). Drugačije rečeno, Petar Stambolić je bio „jedan od najuticajnijih, a potom i najuticajniji partijski i državni funkcioner Srbije i pripadnik najužeg kruga jugoslovenskog političkog vrha u kome je bila neprikosnovena uloga Josipa Broza Tita“(169). Već samo navođenje najvažnijih političkih funkcija koje je zauzimao posle Drugog svetskog rata govori dovoljno: ministar fininansija i potpredsenik Vlade Srbije, ministar poljoprivrede u Vladi Jugoslavije, predsednik Vlade Srbije, predsednik Skupštine Srbije, predsednik Skupštine Jugoslavije, predsednik jugoslovenske vlade (SIV-a), član i predsednik Predsedništva SFRJ, politički sekretar CK SK Srbije, član CK SKJ, Politbiroa CK SKJ, Izvršnog komiteta CK SKJ, Predsedništva CK SKJ. Tokom rata bio je član Predsedništva AVNOJ-a, komandant GŠ NOV i PO Srbije, sekretar ASNOS-a. Imao je čin general-majora, a proglašen je i za narodnog heroja. Bio je član SKOJ-a od 1945, a KPJ od 1935. i delegat na 5. zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu 1940. godine.

Neko bi mogao da upita, kome još treba, naročito u ovom trenutku, da se bavi Petrom Stambolićem kada je kod njega ionako sve jasno? Pa upravo je on na 10. kongresu Saveza komunista Jugoslavije 1974. godine predložio Tita za doživotnog predsednika SKJ, a posle Titove smrti on je prvi upotrebio parolu I posle Tita Tito.

Šta je političar sa tako impresivnom političkom karijerom uradio za Srbiju i njene stanovnike? Glišić izbegava da oceni političku ulogu Petra Stambolića, tvrdeći da bi to bilo pretenciozno od njega, primećujući da je Stambolić „jako složena ličnost i neće biti jednostavno objasniti je“(10), a umesto svoje navodi pozitivnu ocenu Dušana Čkrebića. I zaista na osnovu onoga što se u knjizi nalazi, može se reći da Stambolić nije jednostavna ličnost. Lukav je i oprezan, vlada sobom i svojim emocijama, ali je isto tako uzdržan i pažljiv sagovornik.[1] Uprkos visokim političkim položajima živi prilično skromno, ne voli pompu i publicitet. Završio je Poljoprivredni fakultet, a dobar je poznavalac i ljubitelj srpske književnosti i istorije i ima veliku biblioteku. „Dok su drugi rukovodioci sakupljali materijalna dobra i umetničke slike, Stambolić je sakupljao knjige“ - primećuje Glišić. Omogućio je tokom 1950-ih književnicima-modernistima osnivanje časopisa Delo, a realistima časopisa Savremenik. Vaspitavan je na srpskoj tradiciji i narodnim pesmama, a postao je komunista i marksista koji se oduševljavao Kardeljom.

Na osnovu sadržaja Glišićevog i Čkrebićevog pisanja, Stambolić kao politička ličnost, međutim, to bogatstvo, raznovrsnost i složenost nema. Glišić smatra da je Stambolić „umeo da uoči karakterne crte ljudi s kojima se družio i sarađivao...verovatno mu je ta osobina uz urođenu opreznost omogućila da dugo ostane na vlasti“(9). Na drugom mestu piše da je Stambolić imao „sposobnost da proceni šta je u politici moguće, vodeći uvek računa o odnosu snaga“(7). Kao karakteristiku tog vremena, koja odlikuje i Stambolićevo ponašanje u politici, iznosi: „ne reći šta misliš, dok se ne izmeri odnos snaga u vrhu SKJ i šta će reći glavni autokrata“(32).

Čkrebić u Stambolićevom portretu zaključuje: „Nema nikakve sumnje u to da je Petar Stambolić posedovao vrlo razvijen smisao za prilagođavanje u tekućoj politici gde pragmatizam uspeva da značajno utiče na doslednost u političkim stavovima“(74). Malo dalje nastavlja: „s njim se čovek i nije morao slagati, ali bi teško mogao da mu ospori političko iskustvo i neku vrstu umešnosti u veštini svog dugog održavanja i opstojavanja u vrhu našeg političkog života“ (74-75). Kod Čkrebića se nalazi i sledeća rečenica: „Stamboliću se mora priznati da je posedovao veštinu opstojavanja u našem javnom i političkom životu“(82). Jednom prilikom, navodno u šali, Peko Dapčević je Stambolića nazvao oportunistom. Čkrebić komentariše: „Možda je Dapčević i bio u pravu, jer se Petar održao i prošao sve opasne okuke, podvodne stene i brzake jednog režima koji je mnoge revolucionare i istaknute borce i partijske funkcionere, pogotovo iz Srbije, vremenom sklonio i marginalizovao. Petar je opstao i sve to preživeo...“(58).

Oba autora ističu da Stambolića narod nije voleo. Prema Glišiću: „nije nikada uživao popularnost u narodu“ i „narod ga je negativno ocenjivao, odnosno, smatralo se da je više vodio računa kako da ostane na vlasti a manje o interesima naroda“(9). Glišić objašnjava da „zbog opreznosti i lojalnosti Titu (iako se međusobno nisu podnosili), odnosno, zbog nedovoljnog poznavanja njegove ličnosti, srpski narod ga nije dovoljno uvažavao, jer je shvatan kao neko ko se isključivo borio da što duže ostane na vlasti i po cenu kompromisa kada su srspki interesi u pitanju“(8). Čkrebić smatra da je Stambolić uspeo „doduše uz neke ožiljke, da sačuva obraz, ali nisam siguran da je obezbedio za sebe i najšire poštovanje, koliko zbog stavova koje je zastupao, a koliko zbog ideološke isključivosti, pokazaće tek neka buduća analiza“(81). Glišić citira i Aleksandra Rankovića, koji je sa Slobodanom Penezićem-Krcunom i Spasenijom-Canom Babović, činio partijsku komisiju osnovanu 1952. godine kako bi utvrdila Stambolićevu odgovornost zbog optužbi da se švaleriše sa ženom generala Đurića. Krcun i Babović su tražili da Stambolić bude oštrije kažnjen i prigovorili Rankoviću da večito vuče i izvlači iz blata „jednog lukavog seljaka, koji je u stanju da gazi preko drugih da bi se održao i probijao dalje u stvaranju svoje karijere“(102). Glišić citira i Petra Stambolića koji zaključuje: „Čini mi se da sam umeo u svim prilikama da odredim mesto moga ja“(8), što je sigurno u vezi i sa sledećom Stambolićevom ocenom: „Tito je imao moć sve da nas promeni i da zato u određenom trenutku dobije podršku“(114). Iz svega navedenog proističe da se crvena nit Stambolićeve duge političke karijere zasnivala na: opstati i trajati. Zahvalan Titu koji ga nije pustio niz vodu zbog ljubavne afere sa ženom generala Đurića, Stambolić mu je bio na usluzi kada god je trebalo. O tim uslugama govori i Vladimir Dedijer u pismu upućenom Stamboliću 1987. godine, čiji deo objavljuje i Glišić: „Istorija od Tebe očekuje da odgovoriš kako je uništen cvet KP Srbije, ti neposredno znaš kako je likvidiran Blaško Nešković, a zatim Crni Žujović, pa Aleksandar Ranković... Ti si učestvovao i u strašnom pokolju srpskih kneževa 1972. godine. Posle si sredio i svog rođenog kuma Miloša Minića, i konačno, Dražu Markovića, da bi danas u svom ćepenku u Srpskoj skupštini sedio i odlučivao i o najmanjim sitnicama u Srbiji“(76). Glišić to opisuje ovako: „Bio je svestan da je Tito centar moći i da bez njegove podrške u jednopartijskom sistemu, nema opstanka u politici. Zbog toga ga je Stambolić podržavao, ponekad i nevoljno, u svim njegovim obračunima u vrhu Partije (Žujović, Nešković, Đilas, Ranković, Nikezić)...“(83).

Oba autora ističu da Stambolića narod nije voleo. Prema Glišiću: „nije nikada uživao popularnost u narodu“ i „narod ga je negativno ocenjivao, odnosno, smatralo se da je više vodio računa kako da ostane na vlasti a manje o interesima naroda“.

Što se tiče zastupanja interesa Srbije, Glišić uočava da se Stambolić „izjašnjavao kao Srbin i branio je srpske interese u sporovima, ne samo s pokrajinama, nego i s republikama, koliko je sistem dozvoljavao (kurziv M. B.)“(8), a na drugom mestu, povodom sukoba pokrajinskih rukovodstava sa republičkim, Glišić se pita koliko je uopšte Stambolić mogao samostalno da odlučuje. Jednom prilikom Stambolić mu je rekao da su „objektivno, problemi pokrajina, ekonomski i politički, rešavani u federaciji“(63). Ponašanje Stambolića ilustruju i reči Dragog Stamenkovića (1920-2004) koje se odnose na period 1964-1967. kada je Stamenković bio predsednik srpske, a Stambolić savezne vlade – SIV-a (1963-1967): „U to vreme predsednik SIV-a bio je Petar Stambolić, a potpredsednik Miloš Minić od kojih nisam imao nikakvu podršku, jer su se bojali da ih u Saveznoj vladi ne optuže da brane srpske interese, čak i kada su misliili da su u pravu. Međutim, tako se nisu ponašali članovi SIV-a iz drugih republika. Oni su, manje-više, otvoreno ili prikriveno zastupali uvek uže interese svojih republika“ (Čkrebić, Pogled iskosa, 307).[2] I Glišić i Čkrebić dopuštaju da razlozi (opravdanje) za ovakvo Stambolićevo ponašanje mogu biti i partijsko-ideološki. Petar Stambolić je, prema Glišiću, bio „disciplinovan član Partije koji se držao partijske linije uveren da su komunisti na pravom putu da ostvare socijalizam“(9). Čkrebić smatra da je „predanost komunističkoj ideji morala duboko da potiskuje svaki njegov lični osećaj za nacionalno i srpsko, zarad... zajedničkog života u jugoslovenskoj federaciji“(63), kao i da je bio „sklon i na više srpskih ustupaka samo radi kompaktnosti Jugoslavije kao federativne države, kojoj je mesto u Evropi“(38).

U vezi sa odnosom prema nacionalnom, Glišić zaključuje da se Stambolić „preterano plašio srpskog nacionalizma... nije podnosio nikakvo protivljenje oficijelnoj politici i s lakoćom je kritičare režima proglašavao neprijateljima“(8). Isto tako „nije trpeo nacionaliste ma kako bili značajna imena nauke i kulture, pogotovo disidente koji su se s Partijom razišli“(9). Glišić zaključuje posle jednog razgovora sa njim u junu 1985. godine da je Stambolić „ostao nepopravljivi internacionalista i Jugosloven“(69). I Čkrebić spominje Stambolićev „u izvesnoj meri anacionalni odnos“ i njegovo uverenje „da ’srpsko pitanje’ kao problem u avnojevskoj Jugoslaviji više ne postoji i da ga je KPJ svojim odnosom prema nacijama i formiranjem federacije uspešno rešila i stav ila ad acta“(37). To ne znači da je Stambolić bio za Kosovo-republiku, što mu neki prebacuju, a Glišić naziva besmislicom. Albanski političari sa Kosova su se čak (bezuspešno) suprotstavljali izboru Stambolića na mesto predsednika CK SK Srbije u martu 1968. godine i Stambolić će mnogo kasnije priznati da je pogrešio što to nije odmah raščistio. Ali, isto tako, deceniju ranije u vreme Prizrenskog procesa (1956), kada su pohapšeni albanski agenti bili nagovoreni, prema Stamboliću, da optuže rukovodeće Albance na Kosovu, uključujući i Fadilja Hodžu, da su učestvovali u zaveri, kod njega dolazi grupa Albanca: „Kod mene, kao sekretara CK došli su da se žale Albanci. Ako se ne varam, ja sam nazvao telefonom Slobodana Penezića koji je vodio unutrašnje poslove u republici i optužbe protiv albanskih rukovodilaca, pa i Fadilja, obustavljene su i svi su oni ostali na svojim dužnostima“(129). Istovremeno, Stambolić nema iluzija o albanskom rukovodstvu na Kosovu na čelu sa Fadiljom Hodžom za koga kaže da „snosi odgovornost za ukupni albanski nacionalizam, otvorenost i nekontrolisane odnose Kosova prema Albaniji i stvaranju jednog antisrpskog raspoloženja u stalnom nastojanju da se položaj autonomije podigne do prava i položaja republike. On snosi odgovornost za progon srpskih kadrova koji su se suprotstavljali albanskom nacionalizmu“(129) kao i „za pobunu Albanaca 1981. godine i za sve ono što ju je pripremilo“(131). Sve mu to ne smeta da sa Fadiljom „neguje odnose“: „Bio je sa mnom u Ivanjici i Brezovi. Obojica smo nastojali da ostvarimo saradnju u Predsedništvu SFRJ“(129). Možda ključ za ovakvo ponašanje objašnjava detalj iz 1977. godine povodom Plave knjige kada Stambolić Živanu Vasiljeviću (1920-2007) kaže: „mogu da razumem drugove sa Kosova da oni predstavljaju veliku etničku grupu i da su zaostali..., ali ne razumem Vojvođane zašto odvajaju Vojvodinu od Srbije i zašto su autonomaši“(36-37). Već u penziji i bez uticaja, zapitaće se tokom razgovora sa Glišićem u februaru 1988. godine u jeku Miloševićeve borbe za Kosovo: „zar se mogu dva miliona Albanaca držati u potčinjenosti“(79). Stambolić je hvalio politiku svog sestrića Ivana Stambolića (1936-2000) prema pokrajinama: „On je diskusiju sa njima podigao na jedan viši nivo i, ako se ne varam, naziralo se jedno dobro ustavno rešenje koje je presečeno Osmom sednicom. On nikada nije prekidao dijalog sa pokrajinama“(133). Stambolićevo shvatanje politike polazilo je od toga da se ne daje povod koji bi radikalizovao ponašanje kosovskih Albanaca, već je bio za politiku nadmudrivanja sa njima. O srpskom pokretu otpora na Kosovu posle Miloševićevog stavljanja na njihovu stranu u 1987. godini prokomentarisao je: „Šta s tim hoćemo, da izazovemo Albance, pa eto nam rata“(75). Sa druge strane negira da je on uvećao teritoriju Kosova i Metohije na severu, već je Glišiću izneo kako je to učinio Krcun da bi povećao broj Srba u pokrajini. Dušan Čkrebić pak otkriva da u Arhivu Srbije nije mogao da nađe ništa što bi ukazivalo da je Stambolić u tome učestvovao, tako da i dan-danas nema pouzdanih dokaza ko je na severu u prvoj polovini 1960-ih godina uvećao teritoriju Kosova i Metohije za 197 kvadratnih kilometara.[3]

Već je spomenuto da Glišić ne ocenjuje direktno Stambolićev politički angažman već da citira Čkrebića koji kaže da Petar Stambolić zaslužuje „bolje i časnije mesto. Mnogo više je uradio za opšte dobro, kao što je poznato, a o nekoj navodnoj šteti, koju je pričinio, govori se neodgovorno, proizvoljno i očigledno sa ciljem političke diskvalifikacije...“(39). Čkrebić u knjizi Pogled iskosa zaključuje o Stamboliću i sledeće: „Sigurno je da je on Srbiji želeo samo dobro, sa dubokim uverenjem da će je socijalističko uređenje preporoditi, razviti, izvući iz zaostalosti, a da će je socijalistička ideja sačuvati od međunacionalnih svađa i u okviru Jugoslavije svrstati u red industrijski srednje razvijenih zemalja...“(71). Niko i ne prebacuje Stamboliću da je Srbiji želeo loše, ali problem je u tome što sadržaj i Glišićeve knjige i Čkrebićevog političkog portreta Stambolića (što je u ovom prikazu i pokušano da se pokaže) ne idu u prilog oceni da je Stambolić više uradio za opšte dobro i da zaslužuje bolje i časnije mesto. Glišić na četiri mesta u knjizi spominje negativan odnos naroda prema Stamboliću (nije uživao popularnost, nije ga dovoljno uvažavao, nije ga voleo, negativno ga ocenjivao) s osnovnom zamerkom da je više vodio računa o sebi i svom trajanju u politici nego o narodu i Srbiji. To, uostalom konstatuje na više (u ovom prikazu citiranih) mesta i Čkrebić, a evo još jednog. Poredeći Stambolićevo postupanje prema Nikeziću i Fadilju Hodži, Čkrebić piše: „možda i mimo njegove volje ispada da se Nikezićev liberalizam Stamboliću učinio opasnijim po Partiju i državu od Fadiljevog separatizma i to je njegova kobna greška. Tu se jasno mogao nazreti njegov strah od političkog marginalizovanja do tada dobro prikrivani, a pred tim su izgleda padali svi drugi obziri (kurziv M. B.)“ (74). Ovo ne znači da je Stambolić ćutao i da nije imao svoje ja. Navodeći nekoliko primera, Čkrebić pokazuje „da je Petar, mada ne uvek i o svemu, imao stav i svoje uverenje na kome je ponekad istrajavao. Nažalost, izgleda da je to bilo u većini slučajeva u onim, manje bitnim pitanjima po Srbiju i njeno mesto u jugoslovenskoj federaciji“(67).[4]

Ne samo Stambolić, već i drugi srpski političari iz perioda SKJ nisu se na adekvatan način borili za interese Srbije, već samo onoliko „koliko je sistem dozvoljavao“. Posle Rankovićeve smene, srpski političari zauzimali su u jednom trenutku, najvažnija važna mesta u federalnom vrhu posle Tita. Koča Popovič (1908-1992) bio je potpredsednik države, Stambolić je do 1967. godine bio na čelu savezne vlade, Mijalko Todorović (1913-1999) došao je na mesto sekretara novoustanovljenog Izvršnog komiteta CK SKJ, Milentije Popović bio je od 1967. do iznenadne smrti 1971. godine predsednik savezne skupštine i predsednik Savezne ustavne komisije. Na čelu CK SK Srbije došli su 1968. godine Marko Nikezić (1921-1991) i Latinka Perović (1933), predsednik Skupštine Srbije i Ustavne komisije Srbije bio je Draža Marković (1920-2005). Takav srpski sastav prihvatio je, doduše, ne bez otpora, ustavne amandmane 1969-1971, iako su znali da oni znače, osim početka razgradnje federacije, istovremeno i razgradnju Srbije (podela na tri dela) zbog privilegovanog položaja pokrajina. Dušan Čkrebić u knjizi Pogled iskosa na jednom mestu (u portretu Dragoslava-Draže Markovića) pretpostavlja kako bi sve da je srpsko rukovodstvo i dalo ostavku zbog amandmana bila „odmah nađena zamena“. Kao one, među srpskim političarima, koji su podržavali ustavne amandmane Čkrebić navodi Miloša Minića, Živana Vasiljevića, Mirka Popovića, Momčila Dugalića, Stevana Doronjskog. „Žrtva bi“ – zaključuje Čkrebić – „u svakom slučaju bila uzaludna, jer bi do ustavnih promena ipak došlo“(211). Na drugom mestu (u portretu Milentija Popovića), Čkrebić, međutim, izražava drugačije uverenje: „Duboko verujem, da su na toj Kardeljevoj koordinacionoj komisiji Milentije Popović i Mijalko Todorović, naravno uz Dragoslava Markovića... ustali i sa čvrstim argumentima osporili ključne amandmane na Ustav 1963. godine... ti amandmani ili ne bi prošli, ili bi moralo da dođe do vanrednopg plenuma CK SKJ na kome bi se sve to moralo detaljno raspravljati... ali, nažalost sve je to izostalo, jer ni Milentije ni Mijalko nisu ni približno raspolagali čvrstinom, hrabrošću i uverenjem jednog Blagoja Neškovića ili Koče Popovića“(194). Na stranici 210. Pogleda iskosa (portret Draže Markovića) Čkrebić pak piše sledeće: „Velika je šteta što najznačajnije ličnosti iz političkog vrha Srbije (ovde mislim na Milentija Popovića, Mijalka Todorovića, Petra Stambolića, Koću Popovića, Dragog Stamenkovića) nisu u ime te Srbije otišle zajedno kod Tita sa jasnim pitanjem stoji li on iza ovakvih ustavnih promena... mogu samo da pretpostavim razlog njihovog zajedničkog neodlaska kod Tita. Kratko rečeno, ni među njima nije vladala puna saglasnost, a možda je... svako od njih nosio neka svoja predubeđenja o drugom. Možda i svi oni prema Petru Stamboliću i Dragoslavu Markoviću“.

Ne samo Stambolić, već i drugi srpski političari iz perioda SKJ nisu se na adekvatan način borili za interese Srbije, već samo onoliko „koliko je sistem dozvoljavao“. Posle Rankovićeve smene, srpski političari zauzimali su u jednom trenutku, najvažnija važna mesta u federalnom vrhu posle Tita.

I događaji u vezi sa Plavom knjigom iz 1977. godine[5] govore s jedne strane o nejedinstvu u srpskom rukovodstvu, ali i o tome da se pristalice Plave knjige nisu usuđivale da pređu granicu koju je sistem određivao, jer bi to moglo ugroziti ostanak na vlasti. Naime, sve se završilo kada je Stane Dolanc kao predsednik Izvršnog biroa Predsedništva CK SKJ poslao pismo koje je podeljenom rukovodstvu Srbije pročitao predsednik srpskog SK Tihomir Vlaškalić. Učesnik tog događaja i pristalica Plave knjige Dušan Čkrebić opisuje u Pogledu iskosa da se u pismu „nalazio zahtev da se odmah obustavi ova rasprava, jer podele u Srbiji tobož smanjuju međunarodni ugled SFRJ i da je to u ovom momentu štetno za sve. Da je sa tim upoznat i drug Tito i da je on zbog toga jako zabrinut“(93). Čkrebić završava rečima da su posle navedenog pisma i Plava knjiga i „čitava rasprava o ustavnim promenama u Srbiji, stavljeni ad acta za čitavu jednu deceniju“(93). I ne treba da čudi što se, kada se posle jedne decenije pojavio Milošević (i, doduše, u bitno izmenjenim okolnostima, prešao granicu dozvoljenog, ali na pogrešan način, što se na početku nije videlo) odmah dopao Srbima koji su oduševljeno na početku, a veliki broj i kasnije krenuli za njim – do gubitka Kosova i Miloševićeve smrti u pritvoru u Hagu. Stambolićeva politička biografija upravo pokazuje kako je bilo moguće da se pojavi Milošević i uđe u srca velike većine Srba, makar kod nekih i nakratko. Srpska komunistička politička elita nije smela da se suprotstavi Titu, čak i kada su tako krupne stvari bile u pitanju kao što je status Srbije u federaciji, njena teritorija i nadležnosti. Zapravo išla je do granice neugrožavanja svog ostanka na vlasti. Ukoliko bi neko od njih tu granicu prešao, makar malo, bio bi prinuđen na ostavku ili bi (ređe) bio smenjen. Nikada nisu bili jedinstveni niti pokušali da se odlučno i, makar, u ključnom trenutku do kraja suprotstave u vezi sa suštinskim pitanjima za budućnost Srbije, kakav je bio period donošenja ustavnih amandmana 1969-1971. To je ta dominantna struja u srpskoj političkoj eliti aktuelna do danas, a koju možemo pratiti još od 19. veka (u nju spada i Petar Stambolić), kojoj je cilj da traje, opstaje, ne iskače i uvek stavlja lično i/ili parcijalno-partijsko iznad narodnog i državnog interesa.[6] Posle svega, postavlja se pitanje da li je uopšte tačno koristiti formulaciju da je Petar Stambolić bio jedan od najuticajnijih političara Srbije u drugoj polovini 20. veka kako je objavila Politika kada je umro. Jedini stvarno uticajni političar u Srbiji u vreme vladavina komunista (do pojave Miloševića) bio je zapravo Tito. Ostali su bili dvorjani sa nešto više ili manje prinadležnosti, ali bez uticaja na ključne odluke.

Knjiga Venceslava Glišića Susreti i razgovori jeste zaista dragocen izvor podataka o Petru Stambliću.[7] Ukoliko joj se doda i Čkrebićev politički portret Stambolića, dolazi se do više nego dovoljno podataka za ocenu uloge Petra Stambolića u srpskoj istoriji, koja nikako ne može biti pozitivna. U intervjuu listu Revija 92, pre dve godine, Venceslav Glišić rekao je za Stambolića i druge srpske političare sa kojima je pričao da nisu hteli da kažu sve što su znali: „Kao da su svi veliki srpski komunisti odlučili da mnoge tajne ponesu u grob. I Krcun, i Ranković, i Stambolić, i Čolaković, i Žujović, i Blagoje Nešković, i još mnogi drugi“ (br.652, 22.10.2008. www.arena92.rs). Petar Stambolić je dao Arhivu Srbije svoje beleške, a dnevnik koji je vodio više decenija ostavio je porodici. Teško da bi njihovo objavljivanje promenilo u ovom prikazu iznetu negativnu ocenu uloge Petra Stambolić u srpskoj istoriji. Dušan Čkrebić na kraju političkog portreta Petra Stambolića iznosi uverenje kako u budućnosti Petra Stambolića čeka „sve kraća enciklopedijska odrednica... i skoro ništa više“(83). Jednom reči čeka ga – zaborav. Ovaj obiman prikaz upravo je i nastao s namerom da pokuša da otrgne od zaborava lik i delo P. Stambolića i vreme u kome je delovao, kako bismo i na njegovom primeru nešto naučili, ako to želimo. A Glišićeva knjiga, uz Čkrebićev portret, u tom su smislu odličan materijal.  


[1] Čkrebić piše o Stambliću u Pogledu iskosa: „On nije bio neosetljiv čovek koji je preokupiran sobom i svojim političkim uspehom, već čovek koji ima dušu i čije je ponašanje prožeto jednom duboko ljudskom notom i brigom...“(79).

[2] Ne želeći da ga neko eventualno optuži da koristi položaj kako bi izgradio svoj zavičaj, Ivanjiva, Arilje i okolina ostali su „dugo posle rata i bez industrije i bez puteva“. Pošto se smatralo da za svoj kraj nije ništa učinio, izbegavao je da se kandiduje za delegata u svom zavičaju, već se kandidovao u Jagodini i Kosovskoj Mitrovici.

[3] V. Glišić je, međutim, ustanovio da je nestao partijski dosije Blagoja Neškovića (1907-1984) u čijem je smenjivanju Stambolić imao zapaženu ulogu. Iz CK Srbije predata je Arhivu Srbije prazna košuljica Neškovićevog dosijea.

[4] Od važnijih stvari treba istaći da se Stambolić zalagao za izgradnju pruge Beograd–Bar, Užice–Čačak, autoputa Beograd–Niš, a bio je skeptičan prema razvoju automobilske industrije u Kragujevcu. „Pamtio je zasluge svojih saradnika u partijskoj i narodonooslobolilačkoj borbi i uzvraćao im pažnjom i uslugama“, priznaje i Dobrica Ćosić, iako njih dvojica nisu bili u dobrim odnosima. Glišić navodi i kako je Stambolić uticao na Ljubomira Tadića „da iz Sarajeva pređe u Beograd“. Da li se Stambolić setio toga kada je Boris (Ljubomira) Tadić 2004. godine izabran za predsednika Srbije, Glišić u knjizi ne spominje.

[5] Plavom knjigom deo srpskog rukovodstva predvođen Dražom Markovićem, predsednikom Predsedništva Srbije, a podržan od Petra Stambolića koji je tada bio član Predsedništva SFRJ, traženo je, u najkraćem, da se preispitaju ustavna rešenja iz 1974. koja su pokrajinama davala ovlašćenja republika.

[6] Nedavno je aktuelni ministar poljoprivrede izjavio: „Ja sam vojnik stranke. U Vladi sam ispred DS, radim onako kako mi stranački vrh kaže...“(Večernje novosti, 20.11.2010.)

[7] Autor kroz knjigu provlači i svoje iskustvo sa Stambolićem, pošto je u više navrata dugo bio u kontaktu sa Stambolićem: „Nikada me nije odbio, ali nigde nisam prošao po njegovoj preporuci, čak ni kod sestrića“(68).

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner