Početna strana > Prikazi > Srozavanje rodoljublja
Prikazi

Srozavanje rodoljublja

PDF Štampa El. pošta
Radoš Ljušić   
petak, 22. april 2011.

Prikaz knjige Momčila Đorgovića, Srpski valcer, Laguna, Beograd 2010.

Čitati ili ne čitati

- ''Vi pišete knjigu – obrati se bard Pavlu – Kako ide?... Ništa vam ne vredi ako nemate naklonjene kritičare i plaćene novinare''.

- Pravo da vam kažem i ne očekujem da se zapodene neka rasprava''... (podv. R. Lj. str. 359).

Ovim dijalogom pisac je priveo kraju ovaj romanopamflet, uveren da ga niko neće čitati.      

Istorijska zbivanja, kraćeg ili dužeg trajanja, od jedne noći pa do čitava dva veka, učestala su tema u srpskoj književnosti. Sve češće srpski romanopisci prate razne pojave kroz čitave epohe, po ugledu na Andrića. Da navedemo samo dva primera – istorijom grada Užica bavio se Ljubomir Simović (Užice sa Vranama, 1996) i povešću Srbije u 19. i 20. veku Svetislav Basara (Početak bune protiv dahija, 2010). Činjenica je da je istorijski roman, s blagim usponima i padovima, neprestano u modi. Posle Andrića i Crnjanskog srpska književnost, uz nekoliko izuzetaka, i pored mnogo pokušaja, nema istorijski roman na nivou Na Drini ćuprije i Seoba. Naš zadatak nije da se bavimo književnom kritikom istorijskih romana, taj posao ostavljamo književnim kritičarima, već da progovorimo o istorijskim zbivanjima, kao potkom i temom, posebno njenim poznavanjem i korišćenjem u ovoj popularnoj vrsti književnih dela. U ovom radu osvrćemo se na roman Momčila Đorgovića, poznatog novinara, kome je ovo književni prvenac.

Glavni junak romana je Momčilo Đorgović, alias Pavle, koji boravi u Vašingtonu kao stipendista. Pavle je preleteo Atlantik da bi potražio utehu od povampirene balkanske povesti s kraja 20. stoleća.

Ovo delo je književni kritičar Gojko Božović svrstao u ''politički i istorijski roman'', a novinarka Vesna Roganović u ''istorijski triptih''. Nesporno je, prema ovim ocenama, da je podloga romana – istorija, kojoj je prvi pridodao, s razlogom, političku tematiku. Naše je uverenje da roman ima i autobiografsku formu. Rekli bismo da je reč o čudnom spletu istorijskog, političkog i autobiografskog u jednom dugom vremenskom rasponu od 1867. do 2007, sa zgusnutim zbivanjima oko pomenutih godina i dugom vremenskom prazninom između ova dva okvirna leta.

Roman Đorgovića, pisan kao triler, ima naslove prikladne samoj temi i načinu njene obrade: 1) ''Bluz: siđi, Mojsije (Vašington 2007, proleće-jesen)'', 2) ''Valcer: Banditen-Gallop (Polka schnell-Johann Strauss Jr.) Beograd 1868, proleće i 3) ''Valcer: Slepi miš (Beograd 1870. i 2010. u proleće)''. Time je pisac odredio mesto i vreme radnje opisane u romanu – trileru.

Autobiografsko

Glavni junak romana je Momčilo Đorgović, alias Pavle, koji boravi u Vašingtonu kao stipendista. Pavle je preleteo Atlantik da bi potražio utehu od povampirene balkanske povesti s kraja 20. stoleća. Pavle se druži s tamošnjim Srbima, pre svih jednim od bibliotekara Kongresne biblioteke, s kojim vodi duge razgovore, čita knjige i prati zbivanja u SAD, ali ne zanemaruje ni ona u svojoj otadžbini. Čitalac odmah zapaža da Pavle pridaje sebi veliki značaj, i to već prvom rečenicom romana: ''Četiri teška protivtenkovska mitraljeza i dva minobacača su nad glavom, a prema njemu je upereno osam puškomitraljeza'' (str. 9). Bilo je to 2007. godine, kada su pored Pavla prošli DŽordž Buš i Toni Bler, ''dva najmoćnija čoveka na svetu'', koji su, silinom svojih automobila, umalo povredili junošu Pavla. Romanopisac je istakao italikom: ''Umalo da mi pregaze noge''! Kao da je hteo da kaže kako je u Vašington stigao, vešto skriven i neprepoznatljiv, hrabar i neustrašiv, srpski Bin Laden.

Pisac ovakvim izlaganjem započinje roman, ali već nekoliko stranica kasnije pridodaje ovoj priči neverovatnu zainteresovanost SAD za Pavla, i pre njegovog rođenja: ''Putnik namernik nije se još ni rodio, a u Americi su razmišljali o njegovoj sudbini, o njegovom oslobođenju od komunizma'' (68)! Pronicljivi Ameri prepoznali su u nerođenom piscu budućeg velikog prijatelja.

Pavle, alias Đorgović, jeste srpski intelektualac koji s ponosom naglašava da su Istambul, Beč i Vašington više oblikovali njegov identitet nego Moskva, čime, nesporno, ističe svoje zapadnjaštvo kao oblik svog opredeljenja. Ne skrivajući svoje namere, pisac uvodi Pavla u Kongresnu biblioteku u Vašingtonu da studira rusofobiju, ''ne toliko zbog Rusa koliko zbog Srba'' (106).

U Srbiji Pavlovo zapadnjaštvo nije bilo potpuno uobličeno i nije bilo na ceni. Boravkom u Vašingtonu on će ga dograditi, usavršiti i oplemeniti. U tome su mu pomogle dve osobe, jedna dama, kojoj je poverio svoje umetničke ambicije, i jedan gospodin, koji ga je prošetao Vašingtonom i Kongresnom bibliotekom i upoznao sa mnogim tamošnjim Srbima. Plod ove saradnje je roman Srpski valcer.

Pobegavši u SAD sa nemirnog Balkana i još nemirnije Srbije tiranina Miloševića, Pavle otvoreno kaže: ''Živote, evo me, slobodan sam''! I tako se junak ovog romana, romanopisac lično, našao na najpogodnijem i najpoželjnijem mestu da preoblikuje svoju svest. I, šta bi drugo radio u slobodnoj zemlji nego se posvetio ''onom što je najbolje u njegovoj profesiji – gluvarenju'' (36, 56). Da je ''gluvarenje'' najbolje što novinarska profesija nudi, ako se iza ove reči ne skriva neko sumnjivo značenje, može se pročitati samo u ovom romanu.

Đorgović uvodi u priču žive ličnosti sa kojima se družio, birajući, naravno, one koji su bili najpogodniji da im poveri svoje opredeljenje, koje je u osnovi antisrpsko i prozapadno. Tako se, već na početku romana našao i Dobrica Ćosić, kojeg po imenu ne pominje, ali se može lako prepoznati kao ''veliki srpski pisac'' sa kojim je Pavle šetao ''po parkovima Dedinja''. Ostavimo po strani koliko je moralno opisivati i iznositi u javnost takve razgovore, očigledno dvojice ljudi sasvim različitih političkih i svih drugih uverenja. Pronicljivim dovoljno da posumnjaju u iskrenost Pavlovog odnosa prema ''velikom srpskom piscu'', kao i o razlozima i ciljevima njihovih šetnji. Pavle ga je ''podržavao'', čak i kada je ''veliki srpski pisac'' tvrdio da je svojim delima nastojao ''da stvori'' srpsku ''nacionalnu svest'' (27)! I najdobronamerniji čitalac će se zapitati da li je moguće da srpske nacionalne svesti nije bilo pre Dobrice Ćosića? Svi koji poznaju ''velikog srpskog pisca'' i njegovo delo, posumnjaće u ovaj iskaz Pavla, koji će se nekoliko stranica kasnije hvaliti svojim zapadnjaštvom.

Sa srpskim piscem i ''ocem nacije'' šetao je i pored Dunava, na keju, razgovarao o podeli Kosova, o Đinđiću i njegovom ubistvu. Čuvene su Ćosićeve šetnje i razgovori sa mnogim prijateljima i ''prijateljima''. Da li je srpski pisac znao ko su ''plaćeni novinari'' i ko ga uhodi?

Druga živa ličnost koju Đorgović uvodi u roman, ali pod punim imenom i prezimenom, jeste srpski ambasador u Vašingtonu, Ivan Vujačić, sa kojim se druži i o svemu diskutuje u vašingtonskim restoranima. Sa njim je besedio o Miloševiću, Đinđiću (''koji je bio fasciniran Vašingtonom''), Ćosiću i mnogim drugim ličnostima i temama.

Pisac otkriva sebe na mnogim stranicama romana. On ističe da je ''pisao za tri stotine različitih novina'', pominjući izrikom i Nedeljni telegraf, da je znao iz sopstvenog iskustva da novinari preteruju, izmišljaju događaje i da se u njihovim pričama ''ne nalazi uvek istina'' (55, 127, 150). Lepo i pošteno priznanje, nesvesno učinjeno, moralno sasvim prihvatljivo za ljude poput Đorgovića, alias Pavla.

U Vašingtonu su smeštene ''moderne i planetarne institucije – CIA i UN'', te u tom miljeu smešta književno nezanimljivu ''špijunsku priču''. Đinđić je razumeo Pavla kada su ga napadali da ''ima suviše udbaškog i policijskog materijala u novinama'', i tešio: ''Ne obraćaj pažnju, zavide ti jer oni nemaju''! I, da bi priča postala bar malo uzbudljiva i ubedljiva, Pavle upoznaje, nikog drugog do Jovicu Stanišića, šefa srpske Udbe, sa kojim ravnopravno raspreda o svemu i svačemu: crkvi, policiji, vojsci, službama, kriminalu... (47).

Pavle, alias Đorgović, ne skriva da je u Vašingtonu proveo mesec dana, ali ne kaže čiji je bio stipendista i o čijem trošku je tamo boravio. On nije samo srpski Bin Laden u SAD, već i srpski Kazanova, veliki ljubavnik, kakav se samo može zamisliti u sapunastim filmovima i baršunastim južnoameričkim serijama. Za tili mesec on je imao pet ljubavnica i sve su bile različite boje i nacionalnosti! U ljubavnim avanturama pozavideli bi mu Kazanova i Nikola Krstić. Prva njegova ljubavnica je Abebe, Etiopljanka, čiji muž služi vojsku, slučajno ili ne, u vojnoj bazi u Bondstilu (Kosovo). Pavle je uživao u njenim uzvišenim ljubavnim čarima, ubeđen da joj je ''stvarno vrlo drag i da ga je volela tako da je bio neprestano i telesno i duhovno ispunjen.'' Trijumfalni Don Žuan srpski, potom je povalio Venecuelanku Konsueljo, ''pravu špansku lepoticu s primesama Afrike u krvi'', ali ova po malo rasistička pohvala gubi značaj pred činjenicom da je njegova privremena ljubavnica bila, gle čudna slučaja, ''protiv Čaveza''. Iako se u ''krevetu pretvarala u pravu lavicu'', Pavle se ubrzo zaljubio u Melisu, hispano-belkinju, koja ga je smlavila ''navalom strasti''. Potom je došla na red Francuskinja, ali mu je ona brzo dosadila. Ovaj mačo-men živeo je u Vašingtonu kosmičkom brzinom, te se naprasno zainteresovao za Mongolku ''u mini suknji, sa stabilnim butinama''. I, na posletku, posle jednomesečnih ubrzanih i sasvim neuverljivih ljubavnih avantura, Pavle se, really satisfied, vratio u Beograd. Kao što biva kod svih nenadmašnih zavodnika, poput Pavla, bilo mu je teško da se brani od previše američkih ''veselih muva na lepku'', te je utekao iz slobodne Amerike u neslobodnu i nemirnu Srbiju (67, 118, 120, 122-124).

Neumorni Pavle stizao je da pohađa školu za strane jezike, putuje, radi u Kongresnoj biblioteci, obilazi restorane i srpske piknike, i sve što je moguće i nemoguće za jedan mesec boravka u Vašingtonu!

Na kraju ovog romana prijatelj savetuje književnika da mu rukopis neko lektoriše, iako kao novinar odlično piše. Zatim mu skreće pažnju da nije dobro, zbog žene i dece, da opisuje svoje ljubavne doživljaje u Vašingtonu. ''Šta će žena da vam kaže? – Ali, to je roman, nisam pisao autobiografiju... – malo nabusito pokuša Pavle da se odbrani'' (360). Vrlo prozaično, sasvim neuverljivo, dosta podsmešljivo, a o moralnim Pavlovim shvatanjima izmišljenog seksualnog viteštva neka čitaoci sami prosuđuju.

Pavle u prestonici svetskog Carstva

Prvi deo trilera posvećen je boravku Pavla u SAD.

Amerikanci iz SAD uvereni su, iako najveća sila, ''da nemaju istoriju'', pa je pisac pokušao da ih pravda: ''šta će im istorija kada imaju bogatu sadašnjost''. U taj raj sadašnjice Pavle je ''pobegao od povampirene, inače vampirske istorije na Balkanu''. Moćna sila s nemoćnom povešću, uzrokovala je kod Amera ''pomamu da se ode što dublje u prošlost, da se pronađe što dalja istorija'' (11). Bez obzira što je i Fokner graknuo ''da prošlost nikada nije mrtva'' (13), Đorgović ovu pomamu za povešću ne osuđuje, kao što je to uradio sa balkanskom, odnosno srpskom ''vampirskom istorijom''.

Pavle, alias Đorgović, ne skriva da je u Vašingtonu proveo mesec dana, ali ne kaže čiji je bio stipendista i o čijem trošku je tamo boravio. On nije samo srpski Bin Laden u SAD, već i srpski Kazanova, veliki ljubavnik.

Pisac odmah stavlja do znanja čitaocu u kojoj državi boravi glavni junak Pavle: ''Kad nazeb uhvati Vašington – kašlje ceo svet'' (17). Bežeći iz Srbije Vojislava Koštunice i radikala Tome Nikolića (2007) stigao je u Vašington, ''nade cele svetske povesti'' (18). Pisac nije svestan činjenice da je prethodno odao priznanje američkoj sadašnjici zato što ''nemaju istoriju'', a potom uzneo njihovu povest. Koliko nelogičnosti u ovih nekoliko reči? Da li išta može biti ''nada cele svetske povesti''?

Srbija 19. veka prosvetljavana je iz dva grada – sultanskog Istanbula i carskog Beča. Krajem 20. stoleća Balkan je počela da obasjava i Amerika. ''Vašington, Beč, Istanbul – bilo ko da je želeo da ima bilo kakav uticaj i vlast na Balkanu, morao je da klekne u ta tri grada'' (18). Uzmimo da je ova tvrdnja delimično tačna, sledeća je sasvim netačna i, već na startu, uverava čitaoca u kom pravcu će pisac usmeriti radnju romana: ''Ta tri grada mnogo su više učestvovala u kreiranju Pavlovog identiteta i sudbine nego četvrti grad – Moskva''. I, dodaje, i Tito je sazrevao u ''K. und K'' monarhiji: ''neka Beograd bude Beč, neka ima Opernhaus i Opernring'', a sve zato da bi saopštio kako posle Broza nijedan srpski političar nije ušao u Bečku operu, ali su zato, i Tadić i Koštunica, više puta odlazili na hodočašće u Guču (18/9). Zamislite Tita, metalostrugara, u Bečkoj operi? Piščevu tvrdnju opovrgava jedna pouzdana činjenica, da su i Koštunica i Tadić, prema onome što je poznato, imali solidnije obrazovanje od Broza. Ispoljivši žal za propalom Habzburškom monarhijom, nesporno kulturnijom od balkanskih država pre 1918. godine, Pavle predviđa naš ulazak u EU posle 500 godina, jer balkanska društva nisu ''sposobna za razvoj'', koji pripada zapadnoj civilizaciji. Potom, omiljenoj ličnosti Austrije, Meternihu, pripisuje neizgovorene reči – ''u toj varvarskoj zemlji (Srbiji) nema sposobnih i kulturnih ljudi'' (21/2).

Đorgović, pun hvale za Ameriku, vraća joj se još jednom pri kraju prvog poglavlja. SAD su domovina celog sveta, to je novi ''imperatorski Rim'', (24, 119). Njegov sagovornik u Vašingtonu ističe da ga je ta zemlja ''učinila boljim čovekom nego što bih bio da sam ostao u Jugoslaviji... Nema slične zemlje na planeti'' (37).

Vašington je fascinantan grad sa rajskim vrtovima i parkovima, skverovima, čak i potocima i rekama, čije obale krase najlepši primerci drveća. ''Čak ni beskućnici po parkovima nisu izgladneli tako beznadežno, pošto su svi bili obučeni u nova odela, modernog kroja i boja, u novim patikama, sa mobilnima, ajpodima i slušalicama na ušima'', i toplim vrećama za spavanje (44). Reklo bi se blagostanje kakvo svet nije video od postanka, budući da osobe koje poseduju sve što je pisac naveo, ne mogu biti prosjaci. Kao Beograđanin, Pavle se u Vašingtonu osećao bedno, kako i ne bi, kada su i prosjaci na ulicama imali više od njega, slavnog i poznatog novinara i vlasnika novina!

Đorgović, alias Pavle, trudi se da, neskriveno, iskaže svoju privrženost američkoj spoljnoj politici. Ni najarogantniji, ni najnametljiviji američki ambasadori nisu u stanju da na pavlovski način iskažu smisao i cilj američke spoljne politike. Pisac ima pred sobom dva cilja: 1) da opravda američku agresivnu spoljnu politiku i 2) da prikaže Srbiju varvarskom državom surovih naravi. On se nimalo ne trudi da svoje ideje zaodene u ruho ironije, skrivenih namera, potuljenog podmetanja, diplomatskih igri, već sve što je osmislio kazuje otvoreno, ne ostavljajući čitaoce ni pred kakvom dilemom: ''Zato je Bog hteo da Angloamerikanci imaju atomsku bombu i da uz Proviđenje sprovode anglosaksonsku misiju, Go you therefore, and teach all nations''. Od vojnih akcija Amerika neće odustati ''gdegod bude smatrala da je njen interes ugrožen'' (51, 69). U prevaspitavanju sveta Ameri su uzeli u obzir i Pavla i njegovu otadžbinu. Nisu ih dvojili!

Klinton i Bler - mislioci

Bil Klinton i Toni Bler su miljenici Đorgovića u meri koja prevazilazi svaku vrstu neukusa, rajetinstva i licemerja. Iako opisuje vreme bombardovanja Srbije, pisac nijednom reči ne osuđuje ovaj varvarski čin, već konstatuje: ''Bila je frka'', da bi nekoliko stranica kasnije stavio u usta Klintona reči izgovorene Bleru: ''Moramo pakleno da ih bombardujemo'' (73, 84). Isto o Srbiji misli i Bler, energičan, slavan, ''glave pune kose, lica uokvirenog talasima kao Mik DŽeger'', koji dva puta iugovara: ''This is a just war'' (92, 93)!

Sledi Đorgovićev opis Bila Klintona, koji će ući u anale srpske, i ne samo srpske, udvoričke književnosti. Klinton, prima srpsku delegaciju u svojim prostorijama, s koka-kolom u ruci, i govori da ratuje protiv Miloševića a ne Srba, ratuje da bi sačuvao Kosovo i manastire, da ne bi propali kao Sarajevo. SAD su piščeva opsesija, Klinton je piščeva omiljena ličnost, razložna i puna razumevanja i ljubavi prema ljudima. Veliki Klinton, ''inkarnacija imperatora'', spasao je Pavla balkanske pošasti i pružio mu privremeno utočište. Jedan od Srba, koje je primio predsednik SAD, sledećim rečima opisao je Pavlu Bila: ''Izvanredno je inteligentan, hvatao je misli u letu i reagovao odlučno, s konkretnom odlukom''. Ime predvodnika srpske delegacije izgovorio je ''s tačnim srpskim izgovorom''! A, zaboravio je, inače učestala pojava kod ovog pisca nestabilne pažnje i logike, da je u prethodnom pasusu naveo kako je Klinton izdao naredbu svojoj liezon ''da mu napiše nekoliko rečenica'' za intervju jednom listu. Dobar primer inteligencije koja ''hvata misli u letu'' (75, 85)!

Đorgović se, zatim, vratio Bleru, sa kojim je Đinđić u ''odličnim odnosima'' i za koga Englez kaže: ''Takvi su potrebni Srbiji''. Zaboravio je da doda – da je Toni ove reči izgovorio dok je bombardovao njegovu otadžbinu! Valja naglasiti da se deo ovih razgovora dešava i posle 5. oktobra, kada je trebalo, po oceni pisca i njegovih stranih junaka romana, ''da se pusti malo krvi jer ne valja kada svi politički akteri prežive i opet svi sednu u jedan politički čamac...''

Pisac ovaj odeljak završava pisanjem članaka u svom listu, ''Nedeljnom telegrafu'', o opredeljenju Srbije da bude podunavska i srednjoevropska, a ne levantinska zemlja. Srbi za takvu politiku nisu bili spremni, a evo sa kojih razloga: ''Živeti na Dunavu i imati dinamične odnose sa Mađarskom, Austrijom, Nemačkom zahteva znanje, rad, racionalno razmišljanje, takmičenje, zakone, kriterijume''. Da stvari izgledaju crnjim nego što jesu, dopisao je Draškovićeve reči da su NATO bombe bile napunjene ''Miloševićevim eksplozivom''. Ni to Đorgoviću nije bilo dovoljno te naglašava da nesrećni Milošević nije bio predsednik Srbije, ''ne bismo bili bombardovani'' (76/7). Ne samo da nije spreman da uputi bilo kakvu skrivenu aluziju na ''Milosrdnog anđela'', već naglašava da komandant NATO snaga, Klark, ''radi herojski posao'' (81)! Kako bi nesrećna Srbija tek prošla da je Đorgović bio, umesto Klarka, komandant NATO jedinica?

Smisao sveg dosadšnjeg Đorgovićevog kazivanja iskazan je narednim rečenicama: ''Poslao je jevanđelje svetu – Amerika će vladati nad talasima okeana, ali i Britanija s njom. Rule America! Rule Brittania'', klikće engleski prvi ministar u Čikagu 1999. godine! Ni antički pisci nisu Bogovima pridavali veći značaj, nego što ga je Đorgović pridavao Klintonu i Bleru i njihovim državama.

Pohvale Americi i Engleskoj, i žal za propalom podunavskom Žutom monarhijom, odlika su neskrivenih političkih uverenja Pavla. Pavlovska ideologija je ideologija novokomponovane rajetinske duše, koja se, bez nužde, u slobodi, prodala za jednomesečnu stipendiju.

Republika Srbija

Srbija se provlači na svim stranicama romana, posebno u drugom i trećem triptihu. Ukazali smo na sve što se dešavalo Pavlu tokom jednomesečnog boravka u Vašingtonu, kako odslikava SAD i omiljene ličnosti – Klintona i Blera. Nimalo nezanimljivo je i viđenje sopstvene otadžbine, njenih vladara i političara.

Kraj prvog triptiha pisac je završio sumornom slikom o budućnosti Srbije. U školi za strane jezike Lari ga moli da mu pokaže Srbiju na geografskoj karti, ''ali na karti u Vašingtonu – Srbije nije bilo''. Pavle je pravdao nepostojanje Srbije greškom kartografa, ali mu je sagovornik uzvratio: ''Kad mi crtamo i štampamo karte, ne pravimo greške'' i s podsmehom dodao – ''Pre bih rekao da naše karte otkrivaju vaše zablude'' (156). Tim, nimalo ohrabrujućim rečima, pisac napušta priču o Vašingtonu i vraća se nemirnom Balkanu i Srbiji.

Kao novinar u Srbiji Pavle se interesovao o uvek istoj temi: ''ko je odgovoran za sve srpske nesreće i zašto se one događaju''? A da bi tajnu odgonetnuo morao je da se posveti istraživanju, a ono je bilo skromno i sastojalo se samo u nabavci knjiga u ''Dereti'' i ''Platou'' (30). U tekstu koji sledi navodimo do kakvih je istraživačkih rezultata došao Đorgović.

Ubistvo Đinđića je najpogubnija stvar za Srbiju, budući da Srbe, od Miloševića, prati ''imidž...krvoloka'', a njihova zemlja postala je ''potuljena i glupa država'' (25). Pisac je sažaljevao Đinđića, ''koji je mnogo odskakao od srpskog proseka'', ali je napravio mnoge greške, a najveća mu je bila ta što je ''prevarante bio okupio oko sebe'' (39). Vrhunac Đorgovićevog poimanja povesnih procesa dugog trajanja jeste njegov stav da je divljačko ubistvo kralja Aleksandra i kraljice Drage i nekažnjavanje krivaca ovog zločina ''dovelo i do atentata na Zorana Đinđića'' (48)! A onda je, ovu sumornu priču, protegao u dalju povest i povezao je sa ubistvom kneza Mihaila, tvrdeći da su obojica ubijeni ''kao vrapci''. Koliko je piščev zaključak književan a koliko pamfletski, kazuje sledeći citat: ''I sa Mihailom, i sa Đinđićem ubijena je nada u mogućnost druge Srbije. Zar nekažnjavanje oceubistva nije poziv da se takav zločin ponovi'' (49)? I, kao ugledni povesnik, pozabavio se atentatima i dubinom njihovih zločinstava, budući da su lomili kičmu i državi i narodu. Đorgović neosnovano tvrdi da su se srpski povesnici povodili za ''austrijskim istražiteljima'' te su događaje posle knez Mihailovog ubistva samo opisivali, ne i tumačili, te su time ''stavljali zločine u kontekst koji ih je opravdavao'' (51). Mnogo dokaza bi se moglo navesti da je i u ovom slučaju Đorgović potpuno promašio, jer nije poznato da je iko u srpskoj istoriografiji pisao išta pozitivno o ubicama ili da je zločin opravdavao.

Iako se o ubistvima braće Kenedi ne zna mnogo, te je i dalje obavijeno velom tajni, u najmanju ruku onoliko koliko i ubistva srpskih vladara i Đinđića, on za Amerikance traži izvesna opravdanja i ne stavlja ove događaje u istu ravan, jer Amerikanci ''kritički vrednuju neposrednu prošlost, mada još nisu rasvetlili ubistva braće Kenedi'' (51). O kakvoj se kritičkoj vrednosti može govoriti u slučaju američke istoriografije koja još nije rasvetlila tako važna ubistva, a ista se ta pojava drugačije karakteriše u slučaju srpske istoriografije?

Pisac deli ljude u Srbiji na starosedeoce i došljake, nalazi mane i jednima i drugima, ali u jednom su isti: ''utemeljeni su u nacionalističkom mentalitetu''. Za takvu svetinu Zoran Đinđić je bio ''previše obrazovan za Srbe''. Slično mišljenje ima i o Srbima u Americi, koji su konzervativnih pogleda. Navodimo primer kako je došao do ovakvog uverenja. Njegov sagovornik i vodič kroz Kongresnu biblioteku, borac protiv srpskog nacionalističkog mentaliteta, odustao je da kupi stan u Beogradu onog trena kada je Toma Nikolić postao predsednik Skupštine! Sledeće Đorgovićevo podmetanje je neoprostivo i uvredljivo za sve Srbe u SAD: ''Njihova domovina je Amerika i dobro znaju da je Kosovo pod američkim pokroviteljstvom, dakle, i njihovo'' (142). Koliko je piščevo pamćenje slabo govori činjenica, poznata i najobičnijem svetu, da su Srbi u Americi organizovali mnogo demonstracija protiv bombardovanja NATO snaga Srbije 1999. godine, samim time i protiv secesije Kosova i Metohije.

Koliko lepih reči za Klintona i Blera, toliko loših reči za srpske vladare i srpske režime. Kao simbol svih srpskih režima poslužila mu je pesma i ličnost Jeremije Krstića, kako bi opisao srpsko političko ludilo, jer ''srpski režimi protivnicima ne praštaju'' (117).

Koštunica se druži s ruskim ambasadorom, Nikolić hoće Srbiju da pretvori u rusku guberniju, i sve takve i slične pojave lakonski predstavlja kao ''faraonstvo u bednoj Srbiji'' (140). Koštunici zamera još i to što je proslavio 200-godišnjicu postojanja srpske vlade, odn. što je svoju vladu povezao sa Praviteljstvujušćim sovjetom. To je, naravno, nedopustivo, ubeđuje nas jedan od piščevih junaka, jer vezivanje za Karađorđa u 21. veku znači da za njega ''borbe sa Turcima još nisu završene'' (151).

Podsećam čitaoce na početak romana u kojem je prikazao neverovatnu želju Amera da proniknu u što dublju sopstvenu povest, kao pojavu dostojnu pohvale, dok mu u ovom slučaju smeta obeležavanje dvestogodišnjice postojanja srpske izvršne vlasti. Ovaj primer je dobar dokaz da Đorgović nastupa kao protagonista a ne kao pisac u pohvali tuđe i potcenjivanju sopstvene istorije.

Đorgović predviđa, 2007. godine, da će se radikali pocepati i ''dotadašnji predvodnici Toma Nikolić i Aleksandar Vučić stvoriće novu, naprednjačku stranku''! Ovakva proročanstva su retkost, te će po njemu pisac ostati upamćen u srpskoj književnosti, poistovećujući se sa čuvenom proročnicom Vangom.

Pisac nije mogao, niti je hteo, da zaobiđe Bosnu. U pomoć je prizvao Benjamina Kalaja, jednu od omiljenih ličnosti, poput Klintona i Blera, da bi pokazao kako je on ''najviše reformisao Bosnu'' (133).

Možda pisac najbolje otkriva svoju ulogu u javnom životu Srbije, pa i svog lista, sledećim rečima: ''U američkoj ambasadi u Beogradu, posle pada Miloševića, priređivali su se veliki prijemi na koje su bili pozivani svi koji nešto znače u Beogradu i Srbiji'' (155). Da li je moguće da su i to radili? Da li je pisac zaboravio da unese u ovu priču i autobiografske doživljaje? Čitalačka publika ostala je uskraćena autobiografskih kazivanja o životu u otadžbini, koji bi, možda, mogli biti zanimljivije od američkih. Izbegavši da opiše učešće u savremenim zbivanjima, pisac se spustio u dublju srpsku povest.

Kneževina Srbija

Drugi i treći deo trilera, više od polovine romana, posvećen je Kneževini Srbiji, kada je u njoj boravio Benjamin Kalaj, austro-ugarski poslanik, ličnost koja pleni pažnju pisca do te mere da prelazi granice ukusa. U preostalom delu romana, koji je stalno na ivici romaneske i pamfleta, ali više ovo drugo, i uvek u uprošćenim i skandaloznim oblicima.

Dolazeći u Beograd, Kalaj u Zemunu upozorava čuvenog bankara Sinu: ''Upravo izlazimo iz Evrope''! Nešto kasnije će napisati da se Beograd nalazi na ''plovnom putu između Evrope i Azije'' i, dodaće, ko drži grad na ušću Save u Dunav ''sprečava Aziju da prodre u Evropu'' (160, 169, 206).[1] Piščev omiljeni junak, Kalaj, ne skriva da je njegov dolazak usmeren ka ostvarenju vekovne habzburške ideje: ''Velika Turska će morati da se povuče sa Dunava''. U tome učestvuju engleska i austrijska (sic!) tajna služba. Kome će taj prostor pripasti posle povlačenja Turaka? Pisac provlači kroz Kalajeva usta reči koje daju odgovor na postavljeno pitanje: ''Nema Mađara koji ne misli da je Košutova konfederacija jedini izlaz i za nas i za njih. Dunavska konfederacija''.[2] Glavni grad Konfederacije bila bi Pešta, čime bi se uspostavila i stabilizovala Srednja Evropa. ''Biće naš Dunav i naš Adrijatik. I Evropa će biti spokojna. A Rusija i njen panslavizam ostaće u azijskim stepama'' (165). Pisac, inače, i pri opisu događaja iz povesti i pri prikazivanju savremenih zbivanja, rado koristi svaku priliku da naglasi rusofobičnost svojih junaka. Mađarofilija i rusofobija su političko usmerenje Kalaja, sasvim razumljivo, ali je neshvatljiv piščev odnos prema takvom opredeljenju, koji se može shvatiti kao podrška Mađarskoj i Mađarima. Povest se, ipak, odvijala drugim pravcem, nasuprot rusofobičnosti i srbofobičnosti Kalaja i Pavla, alias Đorgovića.

Da bi Đorgović učinio roman politički zanimljivim, svom omiljenom junaku daje prvi zadatak, da posredstvom tajnih agenata dođe do Garašaninovog ''Načertanija'', za kojim bezuspešno tragaju već 20 godina!

U srbijansko blato Kalaj gazi na ''ulaštenim cipelama'' i čuva se da ga na putu do rezidencije ''ne izujedaju pseta'' (161). On naglašava da stalno nosi sa sobom revolver, jer oseća nesigurnost u neevropejskom Beogradu, iako uživa imunitet stranog diplomate. Da bi Đorgović učinio roman politički zanimljivim, svom omiljenom junaku daje prvi zadatak, da posredstvom tajnih agenata dođe do Garašaninovog ''Načertanija'', za kojim bezuspešno tragaju već 20 godina! Posluživši se toliko zloupotrebljavanom ''književnom imaginacijom'' u istorijskim romanima, pisac sebi dopušta da preskoči odgovor na pitanje otkuda, tako rano, austrijskoj diplomatiji saznanje za ovaj tajni dokumenat, da bi se uopšte dali u potragu za njim. Pisac ne samo da zna, već i podvlači, da je ''Načertanije'' ''velika opasnost za Carevinu'' (167)! Iole obavešteniji novinar i književnik znao bi da je ''Načertanije'' upereno protiv Turske, a ne Austrije (1844). Iz ovih i sličnih piščevih malih istoriografskih znanja može se izvući samo jedan zaključak – da je reč o političkom pamfletu, zakasnelom i zastarelom više do jednog veka.

Milivoje Petrović Blaznavac, ministar vojni, inače po mišljenju Kalaja ''licemer'', koji o ''Načertaniju'' nije znao ništa, tvrdi da srpska vojska još nije spreman da ''odmaršira do Zagreba, Sarajeva, Dubrovnika, Novog Sada ili Crnog Mora'' (182). Dobro upućeni u spoljnu politiku Srbije u doba vladavine kneza Mihaila, mogu samo s prezirom da proprate ovu ''književnu'' izmišljotinu!

Da su strani predstavnici ljudi koji sakupljaju razna obaveštenja o zemlji i ljudima u kojoj borave, davno je poznato. Često se mesta stranih ambasada žargonski nazivaju ''špijunska gnezda''. Benjamin Kalaj je stupio u špijunsku akciju čim je kročio na srpsko tle, sa osnovnim ciljem da oživi austrijsku špijunsku mrežu, prenoseći sadašnje stanje srbijanskog glavnog grada u 1867. godinu. Čuven po velikim promašajima u srpskoj povesnici, a sve u nameri da prikaže Srbe osvajačima, uzurpatorima i ratnicima, Đorgović konstatuje da u ''salonima beogradske aristokratije'' često sede ''oni koji snevaju Srpski Balkan'' (podv. R. Lj). Niti je u Beogradu bilo aristokratije između 1804. i 1914. godine, niti je poznato ijedno ozbiljnije ime iz srpskog javnog života, posebno politike, koje je prisvajalo ceo Balkan!

Đorgovićeva mašta je nekontrolisana kada se objašnjavaju politički i vojni ciljevi i planovi Srbije. Već u prvom izveštaju Andrašiju, Kalaj je toliko dobro obavešten da samouvereno tvrdi: ''Iz Srbije ponovo kreće zavera protiv Cara i Evrope''! Ove reči, koje daleko za sobom ostavljaju prethodna Kalajeva poimanja srpske spoljne politike, napisana su u stilu inteligentnog špijuna, snalažljive uhode i opuštenog zavodnika koji teži ''imperijalnom erotskom strašću da osvoji, porobi, uživa'' (214).

Jedna dramatična priča o nabavci oružja za Srbiju iz Rusije, iz vremena druge vladavine kneza Mihaila, u ovom romanopamfletu je tragikomično prikazana. Pisac piše da se Srbija ''grozničavo naoružava'', i navodi podatak o kupovini 50.000 pušaka u Beču, što je sasvim nepoznato istoriografiji, ali je to u ovom slučaju najmanje važno. Bitna je piščeva logika i smisao radnje da se Srbija naoružava kupovinom oružja od Austro-Ugarske, svog velikog neprijatelja! Zar su Srbiju mogli da vode toliko neoprezni ljudi? Zar su Austro-Ugri mogli da prodaju toliko pušaka zemlji koju je Kalaj nekoliko stranica ranije optužio da pravi ''zaveru protiv Cara i Evrope''? Kalajeva špijunaža bi, u ovakvoj neopreznoj srpskoj politici naoružavanja, bila besmislena. Samo Đorgovićeva ''književna fikcija'' mogla je ovakvom ''logikom'' obesmisliti spoljnu politiku Srbije i špijunsku delatnost omiljene mu ličnosti Benjamina Kalaja.

U opredeljenju Srbije – Zapad ili Istok – pisac, takođe, ne skriva nameru, te seče: ''Naravno, bolje je Zapad'' (287). Ideju oslobođenja srpskog naroda, na bilo kojem prostoru, predstavlja kao ''čudan oblik kolonijalnog osvajanja'' (289). Umesto što se naoružavaju da bi oslobodili svoje sunarodnike, Srbima bi bilo pametnije da se pozabave ''razvijanjem jezika''. ''Srbi još ne pišu svoje knjige, niti prevode tuđe. Kako da stvorite jezik'', govori Kalaj knez Mihailu. Pod sugestivnom i velikom moći Kalaja, nejaki knez Mihailo se zapitao: ''Od ovih ljudi u smrdljivim opancima koje svet ne poznaje, niti su oni svesni sveta, napraviti građane Evrope'' (podv. R. Lj. 294)? Skrećem čitaocima pažnju da je reč o poslednjoj godini knez Mihailove vladavine, kada u Srbiji izlazi više listova i prevoda knjiga, kada radi Velika škola, štamparija, kada u Srbiji prodire evropska moda i evropske ideje liberalizma, kada je Srbija napredna balkanska zemlja. Dovoljno je napomenuti da Bugarska i Albanija još i ne postoje kao države. I, gle, čuda, nekoliko stranica kasnije pisac daje sasvim drugačiju sliku Srbijanaca, koji su ''nosili knjige umesto sekire, krili kurac umesto da ga vade. Kako se brzo promenila ta srpčad, od seljaka postala gospoda, pravi besposličari'' (298). Koliko kontradiktornosti u ovim dvema rečenicama, koliko nelogičnosti u ovom i prethodnom viđenju Srbije i njenih žitelja?

Posle ovih uveseljavajućih opisa, pisac se pita: ''Kako vesternizovati Srbiju''? Jer, sve što je dobro u Srbiji, stiglo je u nju od ljudi sa Zapada, bilo da je reč o Srbima ili strancima. Jedan od takvih je i Matija Ban, koji je dolaskom ''palio svetlo jednoga sveta, druge planete'' u tamnom srbijanskom vilajetu. I dok se u svetu svašta osmišljavalo, u Srbiji se ''nije ništa događalo, nijednog dana i nijedne noći''. U večno istoj Srbiji mogao se čuti samo poneki pucanj topa, koji bi stvorio neku novu okolnost, ali život se, zatim, nastavljao ''u istim navikama. Što srpskom ponosu uopšte nije smetalo'', a kako bi mu i smetalo kada su Srbi bili ''nesposobni da čuju drugačije mišljenje'' (304).

Koliko se pisac ne snalazi u povesničkim događajima, evo još jednog primera. Turci su napustili Srbiju 1867, Kalaj je u nju došao 1868. godine. A Anka i Mihailo diskutuju o noćnom miniranju turskih džamija, dok još Turci u Beogradu borave. I to, minama, noću! Svi znaju da su odlaskom Turaka džamije opustele, oronule i nestale. Srbija se i u ''književnim'' delima može zbog te nemarnosti osuđivati, ali ne i za miniranje džamija, jer ga nije ni bilo, osim u zlonamernoj uobrazilji ovog pisca. A ona je beskrajno zlurada i apsurdna, što se potvrđuje Đorgovićevim opisom Kalaja pred kartom Evrope, obolelog od tripera, koji izgovara ove reči: ''Austrougarska se graničila sa Turskom, Srbije nigde nije bilo'' (335)! Podsećam čitaoce na početak romana, kada Srbije nije bilo ni na karti u Vašingtonu!

Tako je romanopamfletista, perom ubojitim, kao što su bile razorne i one izmišljene mine koje su porušile turske džamije, zbrisao istoriju Srbije od 1804. do 1868. godine. I, da se još jednom vratimo piščevoj ''logici'' i ''književnoj imaginaciji''. Šta će Kalaj u Srbiji ako ne postoji? Kako je mogao biti konzul u državi koje nema ni na geografskoj karti? Zašto traga za ''Načertanijem'' koje je velika pretnja Austro-Ugarskoj i Evropi? Bezbroj pitanja moglo bi se još postaviti, ali i ova su dovoljno uverljiva za komedijašku predstavu o savremenim srpskim ''književnim'' sužnjevima.

Austro-Ugarska

Ukazali smo na piščevo viđenje SAD i Srbije u prošlosti i sadašnjosti. Kako je Đorgović video suseda Kneževine Srbije, Habzburšku monarhiju?

Iako se često pominje i Turska, nju izostavljamo iz naslova, jer ona nema značaj u povesti Srba kakav je, u svojoj uobrazilji, osmislio ovaj pisac. To se vidi već iz sledeće rečenice: ''Dovoljno je uporediti Srbe u Austrougarskoj i Srbe podTurcima. – Dve reke ih razdvajaju, ali kao da su okean. – Sat vremena brodom, ali kao da su vekovi'' (podv. R. Lj, 186), piše Đorgović, iz čega sledi samo jedan sud – da su Srbi u Austro-Ugarskoj slobodni ljudi, dok su Srbi u Turskoj podanici, raja. Da li je uopšte potrebno naglasiti da on ne oseća potrebu ni da pomene Srbiju i Crnu Goru, ili ih namerno ignoriše? U prikazima beogradskih večernjih soarea uočava razlike između prečana i domaćih, čega je inače bilo, ali ih pisac rado naglašava, a sve u cilju da istakne nadmoć Austro-Ugarske nad Turskom i Srba iz Preka nad Srbijancima.

Mada često brka zvaničan naziv države – Austrija i Austro-Ugarska, pisac neosnovano tvrdi da je ona ''najjača sila u Evropi'', ''politički kontinent'' (185, 212). Njoj brzo pridodaje i Ameriku, koja počinje da se proslavlja svojim kombajnima!

Pisanje o Oreškoviću Antoniju, o ''paravojnim'' srpskim jedinicama, napaćenoj srpskoj neoslobođenoj braći i tsl. podsmešljivo je, i bezrazložno. Nesrećni Garašanin je spremio vojsku da ratuje ''na celom Balkanu'', opsednut, kao morom, da upadne u Bosnu i Bugarsku. Svi koji na tom poslu rade, vrh srpske politike, predvođen knezom Mihailom i predsednikom vlade Garašaninom, ''rade na tome da Beograd vlada Balkanom'', što će ''Srbiju nepromišljeno odvesti u propast'' (199).

Pisac nas uverava da austrijska vojska iz Zemuna može olako da zauzme Beograd, ''jednim velikim zamahom sablje'' (202). Kako su se proveli 1914. godine, dobro je poznato, osim ovom piscu, koji dopisuje: ''Celi svet je austrijsko carstvo, što Srbi nikada nisu hteli da prihvate'' (Podv. pisca, 204). Kalaj je toliko moćan da kontroliše pisma srpskih ministara, te se stiče utisak da je on vladar Srbije! Srbi nisu shvatili, i ne mogu da shvate, da su Dunavsku simfoniju osmislili bečki političari, i da se njihovom dirigovanju, svi, pa i Srbi, moraju prikloniti. Pisac stavlja u usta Kalaju proročanske reči: ''da će se oni s ovim srpskim elementom, kad-tad, makar i za pedeset godina morati da obračunaju'' (207).

Srbija i Crna Gora ne postoje jer nemaju međunarodno priznanje, Turska je Azija, Austro-Ugarska je država blagostanja i prosvećenosti. To je slika koju ni Kalaj nije dao u svom Dnevniku, ali jeste Đorgović u ovom pamfletu.

Miloš – siledžija, Mihailo – drkadžija

Knez Miloš je sporedna ličnost i služi romanopiscu da bi napravio razliku između njegove surove seljačke naravi i feminizovane prirode njegova sina Mihaila. Piščeva namera je da pokaže kako je mentalno stablo Srba krhko i da puca pri drugom kolenu, što, naravno ima smisla i kao tema zaslužuje obradu, ali ozbiljniju, s darom analitičkog zapažanja, a ne nabacanih misli uvredljiva sadržaja.

Đorgović uzima odavno odbačeno kazivanje o poreklu i razvoju starijeg i mlađeg kolena dinastije Obrenović. Mihaila je napravio neki hajduk dok je ''čekao jugovinu''. ''Jovan i Jevrem nisu bili prava Miloševa braća'', a njegov stvarni otac živeo je u Starom Bečeju. Ova priča ogrezlih karađorđevićevaca, dinastijaša, osporena još u 19. veku, našla se u ''književnom ostvarenju'' Đorgovića, i znatno je ispod nivoa Pantelije Srećkovića. Pisac je na osnovu ovog karađorđevićevskog mišljenja uradio portrete pomenute dvojice srpskih vladara.

Zagovornik Druge Srbije ne skriva mržnju na vladare Obrenoviće i, u stilu velikog istraživača i znalca, piše: ''Miloš, Veliki Miloš, a držao je sve u svojim rukama, nije mogao noću da spava unezveren zbog onog što se može iznenada dogoditi, zavijao je i urlao po celu noć u krošnje kao kurjak, budeći svoje momke i stavljajući ih u pripravnost''. Nije on bio knez već ''Velika Sablast'', pa stoga ni njegov sin, knez Mihailo, nije bio veliki ''nego ništavan'' vladar. Posle takve konstatacije sledi paskvilantska slika najplemenitijeg srpskog vladara 19. veka: ''Nije mislio dobro, nego rđavo. Nije oslobađao zemlju, nego ju je prodavao. Nije oslobodilac od Turaka, već turski pandur. Nije bio patriota, već izdajica. Nije bio dobar, nego opak. Nije bio čovekoljubiv, već krvolok. Nije bio za slobodu, nego najveći tiranin. Nije bio kulturan, već prosti isfeminizirani sin i unuk hajduka, jednom rečju – nesreća, najveća srpska nesreća... (211/2)''. Ovako sramnu predstavu o knezu Mihailu nisu iskazale na sudu ni njegove ubice! Napisati za plemenita vladara, kakav je bio knez Mihailo, da je bio ''krvolok'', ''tiranin'' i '' najveća srpska nesreća'', može samo srbomrzac iz kategorije ''plaćenih novinara''!

Đorgović, po ko zna koji put, nastupa kao gatara Smiljana, pa tvrdi da su na kneza Mihaila ''bačene čari'' koje ga vode da se orodi sa ''svojom krvlju''. Potom sledi priča o incestu, praznjikava i neinventivna. Ona je ovom književniku bila potrebna da bi stvorio milje za najružniju scenu u srpskoj književnosti, opisanu u poglavlju – ''Erotska noć pred jutro''. Evo tih ''književnih'' rečenica, koje prikazuju čoveka zrelih godina, vladara jedne države, čoveka koji ima već 19 godina vanbračnog sina, okarakterisan čak i od najvećih protivnika kao odmerena, staložena i u svemu uzorna ličnost. Đorgovićeva ''književna fikcija'' ovako zamišlja kneza Mihaila u noći pred smrt, 28. na 29. maj 1868. godine, po starom kalendaru: ''Spavao je sa duvanom, ne sa ženom. – I sada ga je probudila snažna erekcija, gorele su mu unutrašnje strane butina... Zadovoljstvo mu se razli celim telom. Erekcija nije prolazila i drugu ruku je spustio ispod pokrivača u gaće i čvrsto uhvatio svoj ud. Snaga zrelog muškarca pulsirala je u tišini dvora... Zbog erekcije jedva se nekako olakšao''. Zatim dodaje kneževo razmišljanje: ''Kako da napravim decu, i pri tom podiže malo kukove nagore jer ga erekcija nije napuštala i trajala je, ako se ne oženim'' (podv. pisca, 255, 261, 262).

Slede njegovi snovi o prevari Julije sa Arenbergom, ali od te nevolje teže mu je to što mu ''Srbija jede džigerice''! I dok je knez Mihailo u ''erotskoj groznici'', književnik se upušta u pravljenju paralele između sina i oca. Tema, nesumnjivo, privlačna, ali ne za ovakve prostačke opise događaja. Dok je knez Mihailo prikazan kao drkadžija, njegov otac je oslikan kao siledžija, koji je, da upotrebim omiljene književnikove reči, ''povaljivao'' i ''obaljivao'', kada je hteo i koju je hteo, a da mu niko ništa nije mogao. Zatim je sve te žene ''bacao svojim slugama'' (259). Đorgovićeva mašta je duboko usmerena na ocrnjivanje Obrenovića, daleko prevazilazeći i najokorelije karađorđevićevce, te rodonačelnika dinastije prikazuje kao sumanutog siledžiju (''ud mu je bio kao u vepra'', ''i opet se bacio na ženu pod sobom kao da će da je kolje'', 272).

Julija je predstavljena kao metresa austrijskog cara, koja je zbog kiretaže ostala jalova. Takva nije mogla roditi naslednika, što je bitno uticalo da ''Srbija ostane van Evrope'' (265). Julija je nimfa u ''književnoj fikciji'' Đorgovića, poznata po jednoj specifičnosti, koju doslovno prenosimo. ''Evropa je pre električnog udara otkrila erotični udar, električni šok seksa... Julija se predavala potpuno i čim bi završili, ona bi počinjala iznova'' (268).

Tako je car Franja prikazan kao švaler, knez Mihailo kao rogonja, sve zarad poniženja zemlje u kojoj je književnik rođen, odrastao, školovao se i vaspitao. Nije sporno da je Julija bila neverna knezu Mihailu i da je bila ljubavnica Arenberga, ali nije poznato da je bila strasna ljubavnica austrijskog cara i nimfa. Nije mu, pri tome, ni palo na pamet da je careva supruga bila ljubavnica grofa Andrašija. Ali, u ''književnoj fikciji'' Đorgovića austrijski i srpski vladar nisu mogli biti ravnopravni partneri, ni u seksu.

Pretužni su poslednji dani kneza Mihaila u romanopamfletističkom ostvarenju Đorgovića. Knez se pretvara u pravu ''šmizlu'', tanji se i feminizira poput ''kurvaste frajle''. Šta ovaj pisac oseća, ako ga Bog ovog dara nije lišio, kada prođe pored spomenika blaženopočivšem knezu Mihailu?

Kalajev ''erotski karteč'' u Beogradu

''Da nije bilo balkona mi sveta ne bismo videle'', kaže Anka uvek požudna za muškarcima. U predugim rečenicama i monolozima Anke Obrenović – Konstantinović, pisac je zaturio ideju o incestu, koja je, zbog različitog shvatanja srodstva Srpske pravoslavne crkve i narodnih običaja, zbog vladara i njegove srodnice, zbog uzburkanosti cele srpske javnosti kneževim razvodom braka sa Julijom, zbog potrage za naslednikom, zbog intriga u zemlji i inostranstvu, zbog malograđanštine ondašnjeg beogradskog i srbijanskog sveta, zbog uprtih pogleda Srba iz Ugarske ali i svih drugih krajeva, zbog mnogo toga što bi se još dalo navesti, mogla da bude zanimljiva i privlačna tema za ceo roman. Ako je sve navedeno od pisca zanemareno, može se slobodno reći da je najosetljiviji deo romana isprofanisan.

Đorgović, po ko zna koji put, nastupa kao gatara Smiljana, pa tvrdi da su na kneza Mihaila ''bačene čari'' koje ga vode da se orodi sa ''svojom krvlju''. Potom sledi priča o incestu, praznjikava i neinventivna.

A kada je reč o likovima, odnosno o ''opasnim Srbima'', evo primera kako ih je okaraktereisao pisac. Karađorđe ne bi bio vožd da mu nije bilo Rusa, Turci su kneza Miloša napravili ''gospodarom'', ''isfemenizirani'' knez Mihailo vozi bicikl (sic!), Jevrem je nasledio kneza Miloša na prestolu, Vučić je ''zver-čovek'', Garašanin je ''hrt'' koji muti po Balkanu i hoće od Srbije da stvori Carstvo Stefana Dušana ili Jugoslaviju, knez Aleksandar Karađorđević je ''slepac'', Blaznavac obara''brkove kao divlja svinja zube u borbi'', knez Milan ''hermafrodit''. Stranci su u svemu blagosloveni: ''Kalaj zgodan'', plavokosi Urkhart ''ljubazan'', Hodžes ''divno izgleda'' itd, itd... Kakva se slika može steći o Srbiji kneza Mihaila, sa retkim izletima pre i posle njegove vladavine, ovakvom ''književnom fikcijom''? Čist pamfletizam, često na nižem nivou od onog radikalskog s kraja 19. veka, uperen protiv poslednjih Obrenovića.

Beograd je prvenstveno ''dunavska prestonica i, prema tome, prirodno vezana za Beč'' (179). Kad Đorgović piše o njemu kao prestonici Srbije, on je prljava orijentalna varoš, ali ne i kada ga voda Dunava povezuje sa Bečom. Nije baš prilagođeno piščevo kazivanje o ''dunavskoj modi'' orijentalno obojenoj fesom i jelekom sa prethodnim kazivanjem.

Svakodnevica beogradska izgledala je ovako: ''Mokrila je stoka visoko dignutih repova, a ljudi su u nuždi zapišavali ćoškove i stabla, i pri zapari baš se osećalo na urin'' (277). Đorgoviću je nepoznato da su Beograđani dobili telegraf znatno pre železnice. Tek dolaskom železnice Srbi su očekivali da dobiju sat, budući da su vreme merili na pre i posle akšama (285).

Beogradski soarei služe Benjaminu Kalaju da otkriva austrougarske zaverenike, pa književnik osmišljava smešne scene, kao što je ova. Kalaj već na jednoj od prvih zabava hoće da otkrije identitet dvojice zaverenika, te se penje na orman i ''leže potrbuške lepeći stomak za dasku'' u iščekivanju zaverenika. I manje brižljiv čitalac će se upitati kakav je to konzul ''najjače sile u Evropi'' koji lepi svoj stomak za prljavu dasku nekog ostarelog i škripavog beogradskog ormana?

Čim je stupio na srpsko tle, sve Srpkinje bile su zaljubljene u njega – ''zaljubljene do suza, plačne od želje'' za ''mađarskim lepotanom'' i ''bečkopeštanskim kavaljerom''. Opsednut seksom više nego politikom, Kalaj je dobio triper. Kako i ne bi, kada je, piše Đorgović, ''delovao erotskim kartečom''. Samo sa Žanet imao je 355 kopulacija za 11 meseci. ''Ponekad ju je imao i pet puta zaredom. Kada je okončao vezu sa Žanet, bilo ih je pet stotina osamdeset i tri. Kuljali su iz njega kreativni sokovi'' (337). Šta bi posle ovog moglo da usledi, do Ajnštajnovska čarobna ljubavna formula seksualne moći Kalaja, nepoznata u seksualnim psihoanalizama Sigmunda Frojda:

''muškarac (m3/4+ž1/4) + žena (ž3/4+m1/4) = 1 muškarac & 1 žena'' (str. 338).

Da se Kalaj istakao ljubavnim aferama po Beogradu, poznato je iz njegovog Dnevnika, ali i iz drugih izvora. Ali, Đorgović, znalac ljudskih duša i ljudskih tajni, ne zastaje ni ovde, već svom neidentifikovanom sagovorniku na ušću Save u Dunav (proleće 2010) iskazuje sažaljenje što niko o Kalaju u Beogradu nije ostavio podataka, makar koliko on o drugima. Tako su na udar došli i istoričari: ''Zašto niko od naših istoričara nije sabirao koliko je Kalaj potrošio zlatnika na podmićivanje, on je pedantno zapisivao sume gotovo na svakoj strani svog debelog dnevnika'' (352). Naravno, ne čini to ni on, ali ima hrabrosti da optuži – ''da su oni koji su vodili Srbiju sitne duše''.

Tim rečima Đorgović se oprašta od povesnice, o kojoj je tako samouvereno pisao, a da je ni sam nije proučio, čak ni onih istorika koji su Kalaja valjano koristili za brojne svoje priloge, počevši od priređivača njegovog Dnevnika Andrije Radenića. Dobrom romanopisacu moglo bi se još i više prigovoriti na račun ovakvog osmišljavanja i prezentovanja događaja, ali ne i jednom romanopmfletisti.

''Načertanije'' završilo u savremenom kriminalu

Svršetak romana je opštepoznati stav Druge Srbije na savremena zbivanja. Đorgović ističe da je Pavle bio u bliskim vezama sa onim licima koji su bili ''plaćeni novinari'' i ''novinarski dobro obavešteni izvori'' (354, 359). Zahvaljujući njima, koji su to otkrili svetu nama bavećim se, pisac dolazi do epohalnog zaključka: ''da je srpski nacionalni program završio u kriminalu'' (355). Aferim! Književno lepo uobličeno, majstorski saopšteno, u desetak tajnih oblandi uvijeno, te se s naporom može razotkriti tajna povezanosti zemunskog i drugih kriminalnih klanova sa nesrećnim Ilijom Garašaninom i njegovim ''Načertanijem''!

Jezik, stil i rečenica su na nivou pamfletističke književnosti, koja ne zahteva odnegovanost, urednost i lepotu iskaza. Ne postoje čak ni odeljci koji bi se mogli izdvojiti kao primer lepo odnegovanog stila, čista jezika, dorađene rečenice, dobro osmišljena kazivanja, vrcavih ideja i misli koje bude maštu za prošlošću i sadašnjošću.

Svako bi pomislio da je ovo kraj, ali nije. Romanopmfletista je otišao korak dalje i Srbiju degradirao za čitavih 140 godina. ''Benjamin Kalaj je otišao iz Beograda, i nikada se više nije vratio. – Politička situacija u Beogradu je ostala slična i 2010, kako je opisivao u svom dnevniku 1870'' (378).

Da li je zaista tako? Iz Zemuna se prelazi u Beograd, ipak, solidnim mostovima, a ne čamcima. Prema Sabornoj crkvi i negdašnjem središtu Beograda ne taljiga se blatnjavim ulicama, kako je to bilo s dolaskom Kalajevim, itd, itd...

Zbog takvog pisanja, kao i zbog mnogo toga ranije navedenog, Đorgović nije romanopisac već romanopamfletist, u službi onih koji su ga pozvali u Vašington na jednosmesečnu stipendiju. Za Pavlom ne vredi više tragati, niti za njegovim novinama, jer Haški sud osudio je ''za zločin protiv čovečnosti'' celu srpsku državu, opustošenu još i smrću Zorana Đinđića (378/9). Kada dođe vreme za dobre tragače naše bliže prošlosti, u slobodnoj zemlji, te novinar Pavle bude predmet istraživanja, uz korišćenje Kalajeva ''Dnevnika'' i njegovih oprobanih metoda podmićivanja koje pisac pominje, može svašta na površinu izbiti, i mnoge se sumnje i glasine obistiniti. A istina može biti, ipak, samo jedna – saznanje koliko smo mrzeli svoju otadžbinu i za čije babe zdravlje!

Jezik, stil i rečenica

Jezik, stil i rečenica su na nivou pamfletističke književnosti, koja ne zahteva odnegovanost, urednost i lepotu iskaza. Ne postoje čak ni odeljci koji bi se mogli izdvojiti kao primer lepo odnegovanog stila, čista jezika, dorađene rečenice, dobro osmišljena kazivanja, vrcavih ideja i misli koje bude maštu za prošlošću i sadašnjošću. Bez preterivanja se može reći da je romanopamflet pisan uobičajenim novinarskim rečnikom.

Bez upuštanja u posebne komentare, navešćemo samo primere Đorgovićevog ''književnog'' pisanja, pored već citiranih.

Kada pisac opisuje ubistvo DŽ. F. Kenedija, poslužio se ovom rečenicom: ''Mnogo zanimljiva priča, ima o tome prilično literature'' (47).

U stilu finog i logičkog razmišljanja:

''Tvrd kao dren, teško iscediti vodu iz drenovine, nije pošlo za rukom ni Marku Kraljeviću'' (43). U ovoj rogobatnoj rečenici tvrdoća drena je uzrok nemogućnosti ceđenja vode, a ne suvoća stabla drveta koji raste u nepristupačnim i sušnim mestima.

''Da li ste videlišta se dogodilo posle te njegove izjave? – upita Pavle. – Kako da nisam video...'' (131). Ne može se ništa videti posle nečije izjave, već saznati ili tome slično.

''Melodija je odskakivala i doskakivala kao lopta, zastajala i pretvarala se u brze, vesele vrtloge'' (174). Melodija ne može da odskakuje i doskakuje kao lopta, osim kad Đorgović bečki sviri i pevuši.

''Knez mora imati prvenstvo, govorio je nonšalantno s podrugljivim izrazom u očima, naravno, zato da država ne bi patila'' (181). Nije mi poznata nijedna država koja može da pati.

Evo još dve skladne i smislene rečenice:

''Blaznavac je bio momak, Anka udovica, a njena ćerka u godinama kada se devojkama opasno muti po glavi i lako se mogu prevariti, pošto tako žele'' (180).

''Lepe duše imaju čežnju da jevtino i naprazno postanu lepe, da u trenu transcendiraju, za časak radosti makar, tu tvrdu nužnost života kojoj bi se trebalo suprotstaviti'' (186).

Vrhunac književnog ostvarenja Đorgovića su njegove preduge rečenice, koje počinje da koristi tek od stranice 218. Kao što se vidi iz navedenih primera, ni do te strane one nisu književno valjano oblikovane i osmišljene. Traganje za negativnim pojavama kod srpskih likova i potraga za pozitivnim pojavama kod zapadnih ličnosti, nije mu dala književni mir koji proizvodi pitku, razložnu i dobro osmišljenu rečenicu. I, negde na sredini romana, Đorgović je iznenada započeo neuobičajenu igru dugih rečenica, iz samo njemu znanih razloga, valjda da bi zasenio čitaoca, ali je postigao sasvim suprotan efekat. Uz to, njegovo izlaganje je i dalje ostalo opterećeno nepoznavanjem istorijskih činjenica. Navodimo četiri duge rečenice: od 218 do 224, zatim od 227 do 232, od 232 do 243 i od 243 do 249, dakle, dve na šest i dve na sedam strana, svaka po dvanaest pasusa i svaki pasus počinje malim početnim slovom! Ove duge, razvučene, prazne i dosadne, često besmislene rečenice su monolozi Anke Obrenović – Konstantinović. Njihov efekat je slab, misao sasvim zaturena, monolozi dosadni, istorijski milje promašen, atmosfera prigušena, te se čitavo kazivanje može okarakterisati kao žensko praznjikavo brbljanje.

Zaključak

Roman je posvećen dvema savremenim državama – SAD i Srbiji, dvema državama u prošlosti – Austro-Ugarskoj i Kneževini Srbiji, dvojici srpskih vladara – kneževima Milošu i Mihailu i dvojici predsednika atlantskih država, Klintonu i Bleru. Pisac je iskazao ogromnu pažnju i izrekao niz pohvala na račun stranih državnika i stranih država, i, znatno više, negativnih karakteristika srpskih vladara i državnika i opisa povesti sopstvenog naroda i države, koji se najčešće graniče sa mržnjom, a, katkad, prerastaju u nju. Osnovni utisak je da pisac ne skriva oduševljenje prema jednim, a mržnju prema drugim, te stoga i naša ocena da je ovu knjigu pisala rajetinska duša okrenuta Zapadu, bez zadrške. Jer, samo osoba takvih opredeljenja mogla je napisati onoliko ružnih i netačnih reči o knezu Mihailu, a neumerenih pohvala o Bilu Klintonu, osobi koja je ušla u srpsku povesnicu kao veliki neprijatelj Srba.

Piščev portret i njegovi pogledi na savremeno doba mogli bi se upotpuniti analizom njegovog piskaranja o špijunaži, plaćeništvu (pre svega novinara), doušništvu i još ponekim tamnijim stranama srpskog intelektualnog života.

Logika je, kao što smo pokazali na više primera, samo jedna od lošijih strana pisca. Đorgović se učestalo predstavlja i kao vrač, te svojom vidovitošću nepogrešivo pogađa šta će se sve desiti u budućnosti nesrećnim Srbima. Naveli smo nekoliko takvih bisera.

Ako ostavimo po strani Đorgovićevu vidovitost, loš novinarski stil i jezik brzopisca, preostaje nam još da se upitamo da li je ova duga priča o jednoj stipendiji i jednomesečnom boravku u Vašingtonu napisana da bi se nečiji novčani troškovi opravdali jednim neknjiževnim ostvarenjem?

Bez preterivanja možemo reći da ovo nije književno delo, već pamflet, ili, tačnije – romanopamflet o srbofobiji i rusofobiji, i o amerikanofiliji.


[1] U polemici koju je vodio sa mnom na stranicama ''Politike'' izneo je drugačije mišljenje: ''Ne postoji ni druga 'teorija', pogotovo ne 'vrlo stara', da Orijent počinje čim se iz Zemuna pređe u Beograd'', Polemičar užeglog znanja, Politika, 25. januar 2011.

[2] Istu ideju zastupao je u članku U lakovanim cipelama, a namiguju na opanske, Politika, 11. januar 2011, posle kojeg je započeta u ovom listu duga polemika između mene i njega, u koju se uključilo još troje polemičara.