Početna strana > Prikazi > Stvaranje novih država – teorija i praksa otcepljenja
Prikazi

Stvaranje novih država – teorija i praksa otcepljenja

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Novaković   
utorak, 27. oktobar 2009.

Prikaz knjige: Aleksandar Pavković, Petar Radan, Stvaranje novih država – teorija i praksa otcepljenja, Službeni glasnik, Beograd 2008, str. 419.

Tematika „otcepljenja“ sigurno ne predstavlja posebno zahvalnu oblast istraživanja u okviru društvenih nauka. Mnoštvo i složenost istorijskih slučajeva otcepljenja, teškoće u razumevanju društvenih procesa koji dovode do njih, kao i nedostupnost i nepoznavanje adekvatnih podataka, istorijskih činjenica i konteksta u kojima se dešavaju otcepljenja opravdava status „teške“ i složene tematike. Kada se tome pridoda ambicija društvenih naučnika da se stvori jedna, celovita i sveobuhvatna teorija otcepljenja koja omogućava predviđanja i nudi, bar posredno, upute za konkretne političke akcije i delovanja, onda se dobija puna predstava o kompleksnosti ove problematike, ali i o skoro „nemogućoj misiji“ ako se želi odgovoriti ovako visokoj naučnoj ambiciji. Knjiga Stvaranje novih država – teorija i praksa otcepljenja Aleksandra Pavkovića i Petra Radana predstavlja odličan kompromis između ambicija i mogućnosti. Svesni težine problematike, a ipak rukovođeni regulativnim principom istraživanja – koji kaže da je zarad samog istraživanja dobro pretpostaviti mogućnost konačnog i potpunog odgovora uz punu svest da takvog odgovora u pravom smislu nema – pisci ove knjige autoritetom i znanjem pristupaju problematici otcepljenja i zainteresovanim čitateljima nude jedan veoma obuhvatan, precizan, jasan i nadasve objektivan i nepristrasan pristup ovoj tematici.

Da bi objasnili fenomen otcepljenja, autori u uvodnom delu knjige daju objašnjenje pojma otcepljenja i njemu bliskih pojmova, poput pojma „dekolonizacije“, ukazujući na međusobne razlike i nudeći određenje otcepljenja koje ne podrazumeva razmatranje slučajeva bivših kolonija koje su dobile status država. Time je polje istraživanja suženo u meri koja omogućava da se pristupi proučavanju onoga što predstavlja jedan autentičan politički fenomen. Dalje, autori daju objašnjenje pojma suvereniteta, jurisdikcije, nezavisnosti i ostalih pojmova ne bi li pripremili čitaoca za dalja izlaganja i omogućili razumevanje specifičnosti pojma „secesije“. Međutim, već na samom početku se ističe teza – koja se potom ponavlja više puta u knjizi – po kojoj je nužan uslov uspešnosti secesija to da secesionistička teritorija bude „priznata od strane značajnog broja drugih država“. Kontekst političke realnosti je, stoga, za autore, od odlučujuće važnosti za razumevanje uspešnosti otcepljenja. Legislativa, naročito međunarodna, koje se tiče prava na samoopredeljenje, daje okvirne smernice za moguće opravdanje secesije, ali ne može potpuno uticati na politički fakticitet koji je definisan različitim snagama i odnosima moći između različitih država, kao i njihovim postupcima i delovanjima. Tako Deklaracija o prijateljskim odnosima iz 1970. predstavlja samo okvir za kompromis između „prava na samoopredeljenje“ i neprikosnovenog državnog suvereniteta te nije lako, sa pozicije međunarodnog prava, nedvosmisleno i jednoznačno potvrditi ili negirati nečije pravo na secesiju. Kao opšti pravni akt Deklaracija samo upućuje na ono što bi moglo da opravda ili zabrani određeno otcepljenje, ali nikako ne predstavlja konačnog ili ključnog arbitra za sticanje nezavisnosti ili odbijanja prava na secesiju. To je umnogome stvar političke prakse, dakle priznavanja od drugih država.

Ta politička dimenzija otcepljenja u ovoj knjizi se elaborira kroz prikaz istorijskih slučajeva mirnih, nasilnih, uzastopnih i rekurzivnih otcepljenja. U tom smislu su autori izložili slučajeve Norveške, Slovačke i Kvebeka kao primere prve kategorije, Bijafre, Bangladeša i Čečenije kao primere druge, a slučajeve SSSR i SFRJ kao fenomene uzastopnih i rekurzivnih otcepljenja. Ova istorijska upućivanja služe za upoznavanje sa praksom otcepljenja, kao i za pronalaženje mogućih sličnosti i razlika između vremenski i geografski različitih primera otcepljenja. Istorijska elaboracija može, po autorima, biti od koristi povodom više stvari. Tako razmatranje istorijskih primera, na primer, može pomoći u razmišljanju o uzrocima nasilnih otcepljenja, ili zašto su ona izbegnuta, takođe i o tome koje su faze ključne u procesu secesije, i postoji li nužan sled događaja za svaku secesiju ponaosob. Dalje, ovi primeri ukazuju na moguće uzroke, na složenu međuzavisnost političkih, ekonomskih i istorijskih faktora koji motivišu jednu grupu da se mobiliše u cilju „sticanja nezavisnosti“. Sve to ipak nije, smatraju autori, bar do sada, iznedrilo jednu celovitu i univerzalnu teoriju otcepljenja koja nam može pomoći ne samo u razumevanju ovih važnih društvenih procesa već i u predviđanju mogućih budućih ishoda.

Da bi dokazali ovu tvrdnju, autori se u drugom delu knjige bave postojećim teorijama otcepljenja (nekauzalnom teorijom DŽona R. Vuda, teorijom Entonija D. Smita, Ronalda R. Horovica i teorijom racionalnog izbora Majkla Hehtera), te služeći se prikazanim istorijskim slučajevima secesija, ukazuju na prednosti i mane ovih teorija. Zaključak koji izvode nije obećavajući, bar za one sa visokim očekivanjima. Nijedna teorija nije mogla da objasni sva otcepljenja, iako je svaka od navedenih pretendovala na univerzalan karakter, niti je dala prikaz nužnih uzroka nastanka secesija, pa se autori okreću teorijama delimičnog objašnjavalačkog opsega (Bejsingerova, R. D.Petersonova, Lejk/Ričardsova i DŽon Elsterova teorija). Ipak, autori smatraju da je moguće dati jednu „opštu shemu“ istraživanja „inspirisanu Vudovim analitičkim okvirom“.[1] Ova shema podrazumeva razmatranje ciljne grupe mogućeg otcepljenja (ko se otcepljuje), načina vršenja mobilizacije ciljne grupe, motiva za proglašenje nezavisnosti, kao i istraživanje uzroka uspešnosti secesija. Na osnovu takve sheme moguće je, kako autori kažu, ex post facto utvrditi kako je došlo do određene secesije, ali nije moguće predvideti ono što će se desiti, tj. kada će se desiti konkretno otcepljenje ili kada se ono neće desiti. Dakle, predviđalački potencijal teorije koju autori nude ne prati njen deskriptivni potencijal. Objašnjenje nemogućnosti predviđanja ove ili bilo koje druge postojeće teorije otcepljenja autori pravdaju činjenicom uvek prisutnog fenomena „nepostojanja informacija“ potrebnih zainteresovanom proučavalacu, „posmatraču“ otcepljenja. Njihova teorija ne treba da ponudi univerzalan obrazac uzročnosti otcepljenja, već adekvatna objašnjenja slučajeva secesije, čime se ne isključuje mogućnost stvaranje jedne univerzalne teorije sa dobrim predviđalačkim kapacitetom.

Ako je sadašnje stanje teorija otcepljenja takvo da se možemo zadovoljiti samo kvalitetnom deskripcijom, ali ne i predviđanjem, kako stoji stvar sa mogućnošću opravdanja slučajeva secesije? Ovo predstavlja svakako „lakše“ pitanje za proučavaoce problema secesije, u najmanjem za autore ove knjige koji ne samo da su dali jedan vrlo kvalitetan opis postojećih normativnih teorija otcepljenja (čitav spektar teorija izbora, kao i remedijalističkih teorija) već su ukazali na principijelan nedostatak ovih teorija i ponudili rešenje za ovaj problem. Naime, sve dosadašnje teorije se ne bave pitanjem pronalaženja kriterijuma za međunarodno priznanje nezavisnosti novih država. Polazeći od filozofije „na pravu zasnovanog“ otcepljenja, one pokušavaju da opravdaju ili proglase nelegitimnim otcepljenja, ukazujući na ispunjavanje ili neispunjavanje uslova koji se tiču određenih prava. Pre svega to su liberalna prava na „izbor države“ u kojoj se živi i „prava na funkcionalnu i zaštitničku državu“.[2] Legitimnost i univerzalnost ovih liberalnih prava ipak ne omogućava adekvatnu operacionalizaciju, i to autori prikazuju. Postojeće normativne teorije stoga ili „premalo“ ili „previše“ dopuštaju i nisu operativne u svim slučajevima. Kako odrediti da li su određena prava prekršena i koja? Kako tačno definisati pomenuta prava? Kako rešiti konflikt grupnih i individualnih prava u slučaju da je legitiman zahtev određene grupe za otcepljenje u sukobu sa individualnim pravima pojedinaca nepripadnika te grupe? Da li su individualna prava „starija“ od kolektivnih; da li je i jedan život vredan žrtvovanja za legitimne ciljeve jedne grupe? Kada se uz ova pitanja pridoda sva kompleksnost svakog pojedinog slučaja secesije gde često nije moguće rasplesti i razjasniti mrežu uzroka i posledica određenih događaja, delovanja/nedelovanja matične države i/ili secesionista, postaje jasno da strategija „na pravu“ zasnovane normativne teorije u načelu „ne pije vodu“,te da je potrebno nešto drugo što može opravdati određenu secesiju, a što istovremeno mora polaziti od univerzalnih vrednosti i standarda liberalne demokratije.

Takvo nešto nam daje ova knjiga i može se slobodno reći da je to njen najvredniji doprinos. Naime, autori izlažu sopstvenu teoriju opravdanja secesija koja ne samo da izbegava pristup „na pravu zasnovanih“ teorija već omogućava daleko lakšu operacionalizaciju. Ova teorija polazi od principa „nenanošenja nepopravljive štete“. U pitanju je dakle, „alternativna“ teorija prosuđivanja opravdanosti secesija koja polazi od univerzalnog moralnog principa neprikosnovenosti ljudskog života i osnovnih prava ljudi. Na osnovu ove teorije otcepljenje može biti opravdano ako i samo ako je šteta nastala tokom ovog procesa nadoknadiva. Ukoliko tu štetu nije moguće „popraviti“ ili nadoknaditi, onda takvo otcepljenje nije legitimno. Pored ovog principa autori ističu i princip slobodnog referendumskog izjašnjavanja secesionističkog stanovništva. Ipak, pristup „nepopravljive štete“ nije po autorima „pacifistički“ jer ne zabranjuje upotrebu sile u smislu samoodbrane (u slučaju neprimerene sile i nepravnog nasilja matične države). Na taj način bi se za svako buduće otcepljenje mogao dati pouzdan kriterijum za priznavanje secesionističkih zahteva od strane trećih država. Principijelan problem ovakvog pristupa sastoji se u tome što se u većini slučajeva otcepljenja javlja nasilje, u ograničenom ili u ekstremnom vidu, te dosadašnja praksa priznavanja/nepriznavanja nezavisnosti secesionističkih teritorija od strane trećih država često nije u saglasnosti sa moralnim kriterijumima ove teorije. Autori su toga svesni, ali budući da se normativne teorije otcepljenja tiču normi, to je njihovo insistiranje na ovakvoj vrsti normi i kriterijuma za prihvatanje/neprihvatanje otcepljenja više nego opravdano i potpuno na mestu. Uobičajena praksa kojom se većina zemalja rukovodi jeste delovanje u skladu sa posebnim interesima a ne univerzalnim vrednostima, ali to ne nikako ne obavezuje normativnu teoriju da i ona tako čini, već obratno, ona treba da bude rukovođena univerzalnim moralnim imperativima.

Jedna od velikih prednosti ovakvog pristupa jeste to što on nužno ne podrazumeva ispitivanje specifičnih razloga kojima se rukovode secesionisti, niti je istorijat odnosa matične države i secesionističkog pokreta nešto od krucijalne važnosti za ovaj pristup. Takođe, njega se nužno ne tiče da li jedna ili druga strana u sporu „ima pravo“ na otcepljenje ili nema, „ko je kriv“ a „ko nije“, već se samo pita o tome da li se u procesu secesije vrši ili ne vrši „nepopravljiva šteta“. U tom smislu se čini da je ponuđeni kriterijum, koji jasno počiva na liberalno demokratskim uzusima, zapravo jedan, bar za sada, regulativni ideal koji bi trebalo u budućnosti da postane osnovno pravilo prilikom procene otcepljenja za one koji odlučuju o njima. Autori su svesni toga da se ovakav jedan princip može operacionalizovati pre svega u liberalno demokratskom okruženju, dakle u državama stabilnih i izgrađenih institucija i demokratije, te da je razlog zašto su raniji slučajevi istorijskih otcepljenja bili nasilni upravo činjenica institucionalnog, pravnog i demokratskog deficita učesnika u procesu secesije. Kao kriterijum koji bi tek trebalo da zaživi u međunarodnoj politici on obezbeđuje uslove u kojima je moguće ostvariti secesionističke ciljeve, ali bez gubitaka ljudskih života, te je kako autori ističu „osnovna prednost ovog principa... da nam on, za razliku od principa većine normativnih teorija, omogućava da, na sistematičan način, ukažemo na problem nasilja i upotreba nasilja zarad ostvarivanja secesionističkhi ciljeva“.[3]

Pored izlaganja teorija otcepljenja i normativnih teorija secesija autori se poduhvataju i problematizacije odnosa otcepljenja i prava, ukazujući na pravnu regulativu nacionalnih država i međunarodnog prava, zaključujući da ovo drugo dozvoljava „ograničeno ili uslovno pravo na otcepljenje“.[4] Takođe u nastavku knjige se daju odgovori, tačnije razmatraju koristi od otcepljenja i koristi od „ostajanja“ u istoj državi, nejednake dobiti i objašnjenje fenomena zašto se oni koji malo dobijaju ili čak gube odlučuju da podrže zahteve svojih vođa za otcepljenjem. U završnom delu knjige se, pored ostalog, razmatra interesantno pitanje budućnosti otcepljenja i problematizuje teza o „nestajanju“ ili „gubljenju“ suvereniteta, konstatujući da je današnji svet ipak daleko od kosmopolitskih ideala liberalnih teoretičara (ideala jednog sveta bez suverenih država), te da će otcepljenja biti sve dok bude bilo grupa koje „teže samoupravi i teritorijalnom suverenitetu“.[5]

Knjiga Stvaranje novih država – teorija i praksa otcepljenja predstavlja osveženje u obilju literature iz oblasti političke, pravne teorije i političke filozofije. Svojom sveobuhvatnošću, preglednošću, dobrom strukturom, zanimljivim ekskursima (veoma interesantni prilozi o pojmu nacije, dekolonizacijama, otcepljenju Islanda, itd.), kao i dubinom i načinom obrade inače vrlo „škakljivih“ tema i problema, ova knjiga zaslužuje najviše ocene. Autori su operisali na više nivoa sa podjednakim uspehom, što je izuzetno teško i zahteva odlično poznavanje kako pravne i filozofske teorije, tako i posebnih, istorijskih slučajeva i praksi. Možda se najveći kvalitet ove knjige nalazi upravo u tome što je jedna inače ne toliko atraktivna i popularna oblast prikazana na način koji je vrlo interesantan za široku čitalačku javnost, čak i za one koja ova tema posebno ne interesuje. Takođe, način obrade istorijskih primera zaslužuje sve pohvale zbog svoje objektivnosti i neutralnosti čak i kod onih tema poput slučaja raspada SFRJ gde su autori lako mogli da „podlegnu“ subjektivnom gledanju stvari. Ipak, za one koji od ove knjige očekuju jednostavne upute i rešenja za tekuće političke probleme, poput kosovskog slučaja ili problematizaciju ovog pitanja izvan mere njegovog značaja za osnovnu temu, ova knjiga će predstavljati delimično razočaranje. Ali to onda predstavlja samo stvar čitaoca i njihove motivacije kojom pristupaju čitanju ove knjige, a ne osnovnog motiva i teorijskog interesa kojim su se pisci ove knjige rukovodili. Na kraju, ostaje nada da će jednog dana već pomenuta „alternativna“ teorija opravdanja slučaja secesija podržana doslednim pridržavanjem liberalnih vrednosti postati rukovodeći princip policy makers činilaca na nacionalnom i međunarodnom planu, za dobrobit svih.


[1] Aleksandar Pavković, Petar Radan, Stvaranje novih državateorija i praksa otcepljenja, Službeni glasnik, Beograd 2008, str. 289.

[2] Isto, str. 298.

[3] Isto, str. 326.

[4] Isto, str. 356.

[5] Isto, str. 383.