Početna strana > Prikazi > Žižekova filozofizacija hrišćanstva
Prikazi

Žižekova filozofizacija hrišćanstva

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Milutinović   
sreda, 28. januar 2009.

Prikaz knjige: "Čudovišnost Hrista" Slavoja Žižeka, Otkrovenje, Beograd, 2008. 

Slavoj Žižek, dakle, nije postmoderni filozof. Kad on obrađuje neku temu, onda svi filozofski prethodnici nisu uzeti samo kao negativan primer zarobljenika klasnih predrasuda, metafizike subjekta, humanizma ili šta već sve nije bilo na listi tih označitelja koji su služili samo tome da se konkurencija prethodnika prevaziđe. Žižek se pre trudi da otkrije koje je to značenje skriveno u duhovnim događajima ili izborima koji prevazilaze uobičajene horizonte. Tema knjige „Čudovišnost Hrista“, koju je nedavno izdalo „Otkrovenje“ iz Beograda, su svi iznenađujući i novi potezi koje je u istoriji duha ostavilo hrišćanstvo. Tumačeći ovo pitanje, Žižek se trudi da sledi Hegela i da u samom hrišćanstvu i u razvoju u okviru hrišćanstva vidi tragove napretka, ali napretka koji za sobom ne nosi obavezno opšti napredak, već napretka koji se najbolje očitava samo na svojim vrhovima. Teza je ista kao i ona koja je izražena u predavanjima koja su pratila ovu knjigu, a koja su imala naslov „Zašto samo ateisti mogu da veruju?“.

Pa, zašto samo ateisti mogu da veruju? Zar nije jasno da ateisti ne veruju, oni i jesu ateisti po tome što negiraju jednu tvrdnju - „Bog postoji“ - koja se opet javlja i u definiciji vernika koji upravo to potvrđuje. Ono što Žižek ovim hoće da kaže jeste da je ateizam, u svojoj duhovnoj osnovi, zapravo sleđenje logike samog hrišćanstva, ali u jednom specifičnom smislu. Tajna je u tome da ateista ovde nije naprosto neko ko negira da Bog postoji, jer ni vernik nije neko ko to naprosto potvrđuje. Ovde se za biti vernikom traži nešto više, neki duhovni stav ili način mišljenja koji zaista može da se nazove nesvakidašnjim, ekstatičnim, postignućem. „Verovati“ je i kod Žižeka zadatak koji uključuje bliskost za nečim ne-prirodnim, nečim što počiva na proboju u uvide koji opravdavaju mišljenja da je verovati i teško, i retko. Ali, da odmah prekinemo sa neizvesnošću oko toga zašto je hrišćanstvo izabrano kao tema: Žižek ceni hrišćanstvo zato što u njemu ima filozofije. U tome bi mogli da vidimo još jednu pristrasnost filozofa, ako bi filozofija služila samo njima na korist.

(Hrišćanski) ateizam može da bude putokaz i znak prave vere (prave filozofije), zbog toga što je, po Žižeku, već samo hrišćanstvo u okviru religija predstavljalo neku vrstu ateizma. Ateizam se ponaša kao da Boga nema, odnosno, kao da je svet ostavljen od strane Boga. Ova rečenica podseća na jednu drugu čuvenu rečenicu koju izgovara Hrist neposredno pre smrti na krstu: „Bože moj, zašto si me ostavio?“. Na prvi pogled, jasno je zašto Hrist izgovara ovu rečenicu. Ona govori o tome da je pred smrću Hrist samo čovek, odnosno, da više nema one sigurnosti koju bi mogao da crpi iz toga što je Bog ili Božiji sin, za koga smrt ne bi bila nešto strašno. Suprotno, ako se Hrist oseća sam u trenutku smrti, onda on oseća ono što zaista osećaju ljudi, kojima nije garantovan život posle smrti. Ali Žižek smatra da ova rečenica govori i više. Bog otac je ostavio Hrista zato što mu više nije potreban. On ga otprilike ostavlja onako kako otac ostavlja sina da bude svoj čovek: sada si odrastao, sada možeš bez mene. To ne znači da otac više ne postoji, ali gubi funkcije koje je ranije imao, nije prividni apsolutni zaštitnik, onaj koji obezbeđuje pravdu, znanje i smisao. Sve to ostaje na čoveku, ili na zajednici ljudi koja deli isti (sveti) duh. Tako se pokazuje da Hrist na neki način oslobađa straha od smrti, ali ne tako što obezbeđuje neki smisao koji bi stajao iza smrti i pratio je, nego tako što primerom pokazuje da se može proći kroz golgotu smrti, čak svesno, voljno. U to smislu Žižek čak sugeriše ideju da je Hrist vaskrsnuo, upisao se u večnost kao ideja, istovremeno sa svojom golgotom i smrću na krstu, odnosno da je kasnije pojavljivanje vaskrslog Hrista samo narativni surogat za nešto što se već dogodilo i bilo upisano u samoj golgoti.

U ovom razvoju iskorišćena je okolnost da Bog Starog zaveta ima osobine starije generacije bogova koji još uvek osećaju rivalstvo sa čovekom. Kao što Zevs okiva Prometeja što je ljudima dao vatru, tako i starozavetni Bog isteruje Adama i Evu iz raja, jer su okusili sa zabranjenog drveta, ali ne samo zato, nego i da ne bi okusili sa drveta večnog života i tako zaista postali kao Bog. U knjizi o Jovu jedan čovek ne pristaje na smisao ili pravednost nevolja koje su ga snašle, dakle, on se pokorava i veruje u Boga, ali ne kao u hirovitog gospodara čija se svačija mora poštovati. Na kraju, Bog u stvari priznaje grešku i daje Jovu za pravo, iako ga kori što se bunio. Ovo je samo ilustracija da je i jevrejskoj religiji i hrišćanstvu bliska tematika osamostaljivanja, pobune. Na primer, sasvim drugačiji je bog kako ga je zamišljala grčka filozofija, recimo Aristotel. Pošto je Bog za Aristotela pokretač sveta i ono najbolje u njemu, buniti se protiv Boga je kao buniti se protiv vlastitog dobra, a čovek zahvaljujući Bogu, koga doduše treba shvatiti i otkriti, ima smisao i svrhu života upisanu u smisao sveta. U neku ruku, hrišćanstvo je sa svojim ambivalentnim odnosom prema Bogu, koji više prati lične odnose, omogućilo da se moderni subjekt postavi na novu osnovu i da želi i Boga i slobodu.

Kod Žižeka ni ateizam nije ono što bi očekivali. Žižek kaže, kroz jednu od svojih (neslanih) šala da mu je drago što još nije ukinuta smrtna kazna u Americi, zbog Sema Herisa, koji zajedno sa Danijelom Denetom i Kristoferom Hičensom predstavlja trojku najpoznatijih radikalnih ateista na Zapadu. Dakle, ateista kod Žižeka nije onaj koji odbacuje svaku metafiziku, pa i filozofiju, religiju naravno, a u ime naučnog sveta, vulgarnog ili doslednog materijalizma itd, nego onaj ko „zaista veruje“, odnosno onaj koji potvrđuje ređe istine i načine mišljenja. To bi nas sada odvelo na drugu stranu priče i u mali spor sa Žižekom, ali ovde bi najbolji kraj prethodne rečenice bio „onaj koji veruje u duh i idealni svet, idealizam“, ali ipak, deklarativni materijalista Žižek se verovatno s tim ne bi, barem na prvu loptu, složio.

Međutim, Žižekov idealizam vidi se u tome što je za vodiča u svom tumačenju Hrista uzeo Hegela, notornog idealistu, optuženog za stotine grehova od kojih je najpoznatiji onaj da je više voleo teoriju nego činjenice. Hegelova filozofija ima suštinske veze sa hrišćanstvom. On je smatrao da je činjenica da u hrišćanstvu Bog postaje čovek, da, dakle, Bog hoda po zemlji, pati i umire, događaj u istoriji razvoja duha koji ima veliku važnost. A to se prepoznaje u jednom veoma specifičnom obrtu. Naime, na primer u indijskim religijama, cilj vernika je poništavanje zemaljske egzistencije. Kako kaže Buda: sve je patnja, i treba izaći iz patnje ovoga sveta. Tu se, dakle, ideal vidi u napuštanju partikularne prirode i spajanju sa nekim univerzalnim principom. Zemaljsko, singularno, je nevažno, ono je samo nepotreban momenat bez značaja. Slično kaže i Sokrat ili Platon, duša će se bez tela osloboditi i biće joj bolje nego sa telom. Da iskoristimo i jedno dalje i još univerzalnije poređenje, moral od nas takođe zahteva da svoje partikularne interese podredimo opštim interesima. U neku ruku, to smo moralniji što više možemo da potisnemo sebe i podredimo se opštem. Ali, kao što znamo, kod Hegela istina nije u suprotnostima, negacijama, iako ovo opšte negira pojedinačno i to je neizbežno. Međutim, univerzalna istina nije u toj negaciji, nego naravno u negaciji negacije, što znači da, iako je smisao morala u podređivanju posebnog opštem, to nije univerzalno pravilo i ne treba principijelno potiskivati sebe kao posebnu egzistenciju. Sasvim suprotno, dobar uvid se postiže tek onda kada shvatimo da je upravo naša posebnost, partikularnost, osim što je izvor pogrešnog, i izvor istinitog – upravo zato što imamo neku posebnost, momenat smo univerzalnog. Univerzalno ne traži od nas da poništavamo sebe, jer je naša egzistencija jedini (naš) ulaz u univerzalno. Hegel eskplicite upoređuje ovo apstraktno pravilo sa Hristom – to što je Bog istovremeno i čovek – pokazuje da biti čovekom sa svime što to uključuje, nije nešto što treba odbaciti, nego nešto što treba iskoristiti.

Budući da se radi o Hegelu čiji stil pisanja je izrazito težak, može sve ovo da nam se čini tačno, ali neupotrebljivo. Šta je to u stvarnom životu? Nedavno je održan jedan razgovor o tematici rata u redakciji Politike. Razgovarali su, između ostalih, Boris Dežulović i Vladimir Arsenijević. Evo jednog dela tog razgovora kako ga prenosi Politika1, a koji, mislim, pokazuje kako ove stvari mogu da određuju život, iako su apstraktne:

„POLITIKA: Šnajder je davno izrekao jednu stvar koje se on drži, a i drugi: da pisac najpre treba da govori o zlu „svojih“, da bi mogao onda da govori i o drugom. Otprilike, prvo čojstvo, pa junaštvo.

V. ARSENIJEVIĆ: To je opet poistovećivanje sa etnicitetom. Da li je on neophodan? Ja sada ne znam da li postajem dvostruko više Srbin ili ti, Borise, dvostruko više Hrvat, recimo u aktivnosti koja je usmerena na to da napišeš „Pjesme iz Lore”, jer ti se na neki način baviš čišćenjem hrvatskog osećaja odgovornosti. Ne znam da li to radiš kao deo etničke grupe, kako da kažem.

B. DEŽULOVIĆ: Da stvari ogolimo, da se ne lažemo, ja to radim, da, kao pripadnik etničke grupe. Ja sam pri tome etnički Hrvat, i otac i mater su mi Hrvati. Od toga pobeći ne mogu. Ja se protiv toga mogu samo ovako boriti. Ako sam Hrvat, ako mi svi kažete da sam Hrvat onda odbijam vama pravo da u moje ime činite to što ste činili. Dakle, moj poriv je iz etniciteta. Bilo bi super da ga nemamo, u nekom utopijskom društvu to neće biti važno. Ali, bilo je važno, pošto je 1992. bilo važno da sam ja Hrvat. Ali u moje ime su maltretirani ti ljudi i ovaj mali iz Kragujevca, čijim ubicama sada počinje suđenje, tamo je maltretiran u moje ime. I sada se radi o tom porivu koji je negde duboko kršćanski iako sam ja Hrvat ateist. Kako je rekao Isus, izvadiš trun iz svoga oka, pa onda traži drugome brvno. Poričem nekome pravo da radi nešto u moje ime. Naravno, ja ne mogu otići u Loru kao Bata Živojinović i osloboditi te zatvorenike, ali mogu kriknuti protiv toga i na bilo koji način i odreći njima pravo da to rade.”

Ako se prati dosta verovatna logika ovog dela razgovora, ona ovako otprilike izgleda. Za Vladimira Arsenijevića etnicitet, dakle posebnost, nešto je čega se treba osloboditi da bi se postiglo univerzalno stanovište. To se potpuno uklapa u taj govor koji je ovde popularan u delu javnosti: nacionalizam je najveće zlo, hajde da se u to ime odreknemo nacionalnosti, čak svakog patriotizma, te pozicije nas samo sprečavaju da budemo zaista ljudi ili da ostvarimo svoju univerzalnu ljudsku suštinu. I on dobacuje tu lopticu Dežuloviću. Ali, ovaj je ne prihvata. Sad tu treba imati u vidu da taj stav neće prihvatiti ni neki hrvatski nacionalista koji smatra da je upravo hrvatstvo najvažnija stvar i jedini kriterijum da li je nešto dobro ili loše. Ali, Dežulović nije hrvatski nacionalista. On jednostavno, eto, zna da se poništavanjem vlastite partikularnosti, koja nam je data „od koje se ne može pobeći“, postiže samo lažna, prazna, univerzalnost. Upravo, naša posebnost koja krivi naš pogled na stvarnost stvara zadatak da se ta zakrivljenost ispravlja, pa onaj ko odbacuje ovu zakrivljenost, odbacuje i to ispravljanje, a tek sa tim ispravljanjem se dolazi do stava koji može da svedoči o istini. Doduše, iako je o tome i malo bolje promislio od Arsenijevića, Dežuloviću je i lakše da ovo shvati zato što ustvari nikad nije bio izložen ozbiljnom pritisku da smatra da je biti Hrvat nešto loše, što je potrebno suzbiti i ukloniti, a Arsenijević jeste. U gornjem razgovoru se ova razlika sasvim jasno vidi. Dežulović kaže: bilo je važno to što sam ja Hrvat, jer su u moje ime maltretirani i ubijani ljudi u Lori. Međutim, i tu se odmah pokazuje ključna razlika u odnosu na istu frazu kada je koristi Druga Srbija – Dežulović kaže „poričem pravo da se to radi u moje ime“, što je ispravan stav. U okviru Druge Srbije, međutim, cilj nije da se porekne da su zločini činjeni u naše ime, već sasvim obrnuto da se to potvrdi: svi treba da kažu da je to rađeno u naše ime.

No, vratimo se Žižeku i naslovu „Čudovišnost Hrista“. Čudovišnost ovde unekoliko zavarava i trebalo bi je svrstati u one opise, stavove i termine, koji kod Žižeka služe da se obična predstava skandalizuje i tako zainteresuje za sadržaj. Žižek ne misli da je Hrist čudovište, nego da je čudan, nesvakidašnji. Tačnije rečeno, najbolji opis ove čudovišnosti bila bi mešavina čudnog i normalnog, dobrog. Onda kada dobro postaje čudno ili čudovišno, onda smo dobili taj pojam na koji se cilja. Kada pogledamo šta radi Hrist, kako se nalazi na svim mestima na kojima većina ne želi da bude, kako se pozdravlja sa pripadnicima prezrenih plemena2, kako hvali siromaštvo ili spašava one koje progone i osuđuju, što se sve završava golgotom, vidimo da se Hrist ponaša krajnje neobično i ne-božanski. Jedan grčki Bog ili čak starozavetni Bog i jeste bog po tome što je iznad zemaljskih patnji, dok Hrist prihvata patnju. To sve pokazuje zašto je Hristovo ponašanje sablažnjivo za pravila njegovog vremena. Ta neobičnost ili čudovišnost po sredi je i kasnije kada su hrišćani bacani lavovima u Starom Rimu. Tu oni u očima Rimljana kao da zaslužuju da budu bačeni lavovima, jer su sami izabrali da slave patnju umesto zdravlja, bogatstva i moći koji su bili isključivi deo slike o božanstvu na koje se naravno trebaju ugledati i ljudi. Hristov silazak na zemlju na kojoj prolazi kroz sve ono kroz šta prolaze odbačeni, za Stari Rim je bio znak da neko dobrovoljno želi da bude deo tog ne-mesta, da umesto da se kloni zemlje i patnje hoće da je prigrli, što je nešto najčudnije što je moguće. Kada sam prvi put čitao jevanđelja, i meni je u oči upadala činjenica da je ono što Hrist tu mahom radi – ne poštuje subotu, ne poštuje zvanični kler, stalno krši sva pravila i to sa obrazloženjem da je suština vere važna, a ne spoljašnje pridržavanje pravila, da je pravo čudo da je iz svega toga ispala nova organizovana religija, a ne neka vrsta kontra-religije ili neki ateizam.

Drugi deo knjige „Čudovišnost Hrista“ bavi se time kakva ontologija bi morala pratiti ovu promenu u samoj religiji koju donosi hrišćanstvo. Naravno, sve Žižekove zaključke možemo i treba da uzmemo sa rezervom. To što je ovde hrišćanstvo posmatrano kao filozofija, ne mora da znači da za nekoga ono ne može biti izvor utehe, identiteta ili jednostavno Božija reč.

Ali, čak i ako se neki sveti tekst uzme kao Božija reč, tumačenje te reči, koje je neophodno, deo je ljudskog sveta. Pa je zbog toga i deo ili predmet filozofije.

 

 

2. „Reče Mu žena Samarjanka; kako ti, Jevrejin budući, možeš iskati od mene, žene Samarjanke, da piješ? Jer se Jevreji ne mešaju sa Samarjanima.“ – Jovan, gl.4:9. [^]