Početna strana > Samo smeh Srbina spasava > Hajde da se drogiramo!
Samo smeh Srbina spasava

Hajde da se drogiramo!

PDF Štampa El. pošta
Ivan Tobić   
sreda, 06. januar 2010.

(Kurir, 03.01.2010)

Žao mi je, ali ništa od današnje kolumne. Izgleda da imam trajno oštećenje mozga. Ne mogu jednu smislenu rečenicu da zavr. Nivo perotonina (hormona pisanja) mi na nuli, a broj kanabocita (zelenih krvnih zrnaca) mi triput veći no što propisuje Svetska zdravstvena organizacija.

A znate šta mi se desilo? Krenem ja 31. u prodavnicu da pazarim sastojke za rusku salatu koju htedoh blaženo da konzumiram uz novogodišnji program. I tek što iskoračim iz zgrade, uz škripu kočnica tik ispred mene stane beli audi iz kog izlete dve nabildovane starice. Ščepaju me i pod pretnjom vodenim oružjem uguraju u auto. Pravac Surčin. Avion za Prag. Nešto pre ponoći, sletesmo u češku prestonicu.

Pokušam da saznam ko ih šalje. Da nije možda moj arhi-neprijatelj Momčilo? Ma, jok.

„Mi smo iz jednog geronto-lezbejskog udruženja za legalizaciju lakih droga“, objašnjava mi jedna. “Svidele nam se one tvoje škrabotine u Kuriru, pa mi mislile da te uz kraću psihodeličnu poklon ekskurziju lobiramo da lečka pišeš o našim akcijama. Od ponoći Češka legalizuje lake droge pa ćemo dobrano da te ugudriramo da vi’š kako je.“

„Od trave još niko nije umro. A ovi što pričaju da nema lakih i teških droga su najveći zlotvori i ubice“, nastavi druga. „Koliko je samo onih što su bez ikakvih posledica koristili ove lake, pa verujući u tu budalaštinu prešli na ozbiljnije i umrli. A i legalizacija bi imala blagotvorno dejstvo po našu posrnulu ekonomiju, turizam, poljoprivredu... Pa samo bi Vojvodina mogla da naduva pola Evrope! A tu su i opijati koji se dobijaju iz žlezda domaćih životinja, recimo od svinja. Eh kad bi i naš Ministar policije poput svog češkog kolege objavio da će lake droge i kod nas biti legalizovane, a zatim i sam u tu čast zapalio jedan praseći džoint. Nego sinko, hajde povuci jedan dim!“

„Ne, ni u ludilu. Ja sam sportista, maratonac i biciklista. Ne pada mi na pamet da pušim to vaše đubre!“, pokušao sam da eskiviram.

„E nemo’ da te crtaju kredom češki policajci po asfaltu pre nego počneš da mirišeš cvet marihuane odozdo“, gurnu mi štoljpi međ zube. Nisam imao kud. Već posle nekoliko minuta spopade me zastrašujući nekontrolisani smeh. Ponadam se, završiće se na tome, kad mi starice ćušnuše u usta neke kaktuse, još trebim iglice s jezika. Počeše zidovi da se razlivaju i plešu. Pa neke gljive od kojih sam uh... ne bih ni da se podsećam.

A beše i pun Mesec i to pomračen. Još drhtim od tih sablasnih avantura. Vodale me po čuvenim češkim penzionerskim bordelima u kojima sve vrvi od razularene starije gospode što ližu psihodelične žabe koje im serviraju s ledom i limunom. Tako nekog dekicu toliko pogodila pesma da je izvadio stakleno oko i zveknuo ga o pod ko čašu da razbija. Užas!

Kakva bre legalizacija! Treba te starice ćapiti dok duvaju po budžacima – i na doživotnu, pa i za jedan džoint. Na vešanje za žabu. Na električnu za gljivu!

Uh, i dalje sam skroz pobrljavljen. Al’ je teško kad ispari mozak ko polupopijena koka-kola zaostala od Nove godine u čaši u kojoj je neko ugasio džoint. Ne mogu više, nije mi dobro. Ni ovo ne pišem ja nego mi diktiraju neki glasovi u glavi. Razlivaju mi se pikseli monitora. Evo vidim vas s druge strane novina kako me čitate i sumnjičavo vrtite glavom. Što ste se tako umusili? Šta, ne verujete mi?