Početna strana > Samo smeh Srbina spasava > Majstorski kandidat
Samo smeh Srbina spasava

Majstorski kandidat

PDF Štampa El. pošta
Dragoslav Pakić   
ponedeljak, 05. mart 2012.

U šahu sam najdalje dogurao do majstorskog kandidata. To se nekad u esnafu zvalo – kalfa. Kao Josif kalfa iz pekarske radionice mog pokojnog oca. Razlika je bila samo u tome što se Josif mogao nadati da će protokom vremena od kalfe postati majstor, a ja sam za majstora u šahu morao roditi mečku. Josif me je, doduše, savetovao da odem u njegovu Hrvatsku i vidim kako su to oni uspeli da od kandidata za vrlo kratko vreme postanu majstori što sam ja i uradio, ali od toga velike asne ipak nije bilo.

- Nemoj ti da gledaš na nas, govorili su mi Hrvati. Mi imamo šahovnicu gde god da pogledaš. I na kapama, i na majicama, na rukavima, nogavicama... neki je crtaju i preko lica svoga nasmejanog, a neki, boga mi i na one muške stvari.

- I nemoj slučajno da si probao da proveriš! – skoro da mi Josif izdade naređenje pre nego što sam krenuo na studijsko putovanje o sopstvenom trošku, što je već samo po sebi ukazivalo na veoma nizak nivo sopstvene pameti.

- Uz to – nastavljali su Hrvati sa besplatnim savetima – mi imamo vidljivu naklonost europskih sudija i najvernije navijače, našeg trinaestog igrača, Nemačku i Vatikan. Mislimo da bi ti najbolje bilo da se za savet obratiš STO (Svetska trgovinska organizacija za promet titula i drugih diploma) i MMF-u (Međunarodnom majstorskom forumu). Uradi kako ti oni kažu i videćeš svoga Boga. Bok, dečki! – završiše.

Na moje molbe, preklinjanja, klečanje, vapaje, funkcioneri ovih foruma, svih dvadeset sedam na broju, najljubaznije su mi odgovorili da oni prate moj razvoj, da su veoma zadovoljni do sada postignutim i da se najiskrenije nadaju da će me u najskorije vreme videti među majstorima, ali ipak, dodali su snishodljivo, u odlučujućoj partiji za osvajanje titule majstora morate, kako su rekli, primeniti sistem žrtve. Kao što je to nekad radio Mihail Talj, panter iz Rige od Fere.

Na primer? – pitao sam stidljivo, mada sam odmah video koliko se razumeju u šah.

Na primer, odgovorili su sa upadljivim autoritetom, morate žrtvovati najmanje 15% svoje šahovske table. U taj deo borilišta nemaju pravo da zalaze ni kralj, ni kraljica, lovci pogotovo, a o topovima i da ne pričamo. Svaki pešak koji bi, greškom ili namerno – sasvim je svejedno, zalutao u žrtvovani prostor imao bi da bude pojeden, da nestane, da mu se izgubi svaki trag, a u nekim slučajevima može se desiti i da ga demontiraju u sastavne delove. O tome od nas ne očekujte nikakve garancije.

Pristao sam jer titula majstora nije imala alternativu. Kad može kalfa Josif zašto ne bi mogao i ja.

Nije bilo najgore što sam u samom početku partije morao da uništim topove, lovcima oduzmem duge cevi i poskidam fantomke i rasporedim pešake na dovoljno razumljivoj udaljenosti od važnih položaja suparnika, nego što su neki moji konji počeli samoinicijativno da preskaču, takoreći da dezertiraju, u protivnički tabor. Protivnik nije samo imao kvalitet više, nego je raspolagao viškom nekoliko kraljica, medijskom i logističkom podrškom ukupne međunarodne šahovske zajednice i meračima vremena koji su odbrojavali samo moje sekunde.

I taman kad sam, i pored svega sa čime sam morao da se sučelim, došao u situaciju da povučem matni potez i zavredim sanjanu titulu majstora šaha, glavni sudija podviknu:

Stop! Isteklo ti vreme, pala ti zastavica. Ništa od titule. Šahovska unija se ionako raspada pa ti titula, i da si je osvojio, ničemu ne bi služila.

Bok, dečki!