Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Britanska “sjajna izolacija”
Savremeni svet

Britanska “sjajna izolacija”

PDF Štampa El. pošta
DŽejkob Hejlburn   
sreda, 04. mart 2009.

(24.02.2009, The National Interest)

Predsednik Barak Obama je razotkriven. Ne zato što je pušio van Ovalnog kabineta, već zato što je iz istog uklonio bistu Vinstona Čerčila i nadomestio je bistom Abrahama Linkolna. Nakon 11.09. britanska vlada je DŽordžu V. Bušu posudila bronzanu bistu ovog velikana, autora Ser DŽejkoba Epštajna. Sam Buš je često pominjao Čerčila u svojim govorima, a prisustvovao je i otvaranju Čerčilove izložbe u Kongresnoj biblioteci. Čerčila je krasilo jasno razlikovanje između dobra i zla, nešto što je Buš žarko želeo da oponaša. Divljenje prema Čerčilu toliko prožima sve pore da jedan britanski istoričar DŽefri Vitkroft u svojoj narednoj knjizi, Sv. Vinston, između ostalog analizira neobično poštovanje koje Amerikanci osećaju prema ovom britanskom državniku.

Dakle, moglo bi se reći da se Obama, otkad je stupio na funkciju, više bavio slabljenjem odbrane nego bilo čim drugim. Britanci su, nema greške, zatečeni evikcijom jednog od svojih najvećih premijera. Rečima Dejli Telegrafa, “Izbacivanje biste je za posledicu imalo to da su se neki britanski zvaničnici nervozno bacili na čitanje runa ne bi li videli koliki uticaj će Velika Britanija imati nad novim režimom u Vašingtonu.” Odista.

Možda je specijalni odnos izgubio nešto od svog sjaja. Tokom Bušove vlasti, britanski autori kao što su Endru Roberts, pisac hvalospeva Britanskoj imperiji, bili su u zanosu. Buš je uživao u ideji da SAD, vrlo nalik na Englesku, predstavljaju marš ka progresu, donoseći luču prosvetljenja raznoraznim domorocima. A sad je sve to isparilo. U svom online tekstu u Nation Review, Najls Gardiner iz “Centra za slobodu Margaret Tačer” Fondacije Heritage, artikuliše ovu perturbaciju na sledeći način:

“Specijalne veze su od presudnog značaja za američke i britanske interese na mnogo nivoa, od vojne, diplomatske i obaveštajne saradnje do prekoatlanskih trgovinskih veza. Ako predsednik Obama ne bude ulagao u njihovo očuvanje, konačni rezultat će biti slabije SAD, manje sposobne da se suprotstave terorizmu i tiraniji, i da projektuju moć i uticaj na svetskoj sceni.”

Bušov rat protiv terora je bio, na mnogo načina, zasnovan na jednoj interpretaciji Čerčila: udovoljavanje je ludorija; neprijatelja treba zgnječiti, a ne uključiti; i, ukratko, sredina ne postoji. Čerčil je, mogli biste reći, imao vickasti uticaj na konzervativce. Tako Dejvid Fram i Ričard Perl, završavaju Kraj jednog Zla pozivanjem na karikaturu Dejvida Loua, iz 1940, na kojoj usamljeni britanski vojnik izjavljuje, “Vrlo dobro, sam”. U međuvremenu, Toni Bler ble(r)betao je svima o svojoj podršci Bušu, ali Gordon Braun možda ne naiđe na tol’ko srdačnu dobrodošlicu. Vil Inboden se, na veb strani Foreign Policy, pita: “Lik kojeg od velikih britanskih državnika bi Braun sada mogao odneti na poklon, a koji bi zamenio Čerčila u Ovalnom kabinetu?”

Radi se o teškoj odluci. Obama, kako svi tumače, nije toliko prijemčiv prema Britaniji kao njegovi prethodnici. Imperijalna pompa ne ispunjava ga ushićenjem. Zastave, plehani orkestri, šiljati šlemovi i blistavi mačevi nisu uvek predstavljali širenje slobode, već i ugnjetavanje. Britanija je slomila kenijsku Mau Mau revoluciju tokom drugog Čerčilovog mandata na mestu premijera, a Husein Onijago Obama, predsednikov deda, izgleda da je bio među onima koje su mučili.

No, ni sama Britanska imperija nije uvek uživala blistavu reputaciju u Americi. Na stranu Bostonska čajanka. Američki konzervativci, barem sve do Perl Harbura, bili su žestoka opozicija Britanskoj imperiji. Konzervativci su propovedali izolacionizam i nisu hteli da imaju nikakva posla sa imperijom, iz kog razloga su se mnogi od njih i protivili ulasku Amerike u Drugi svetski rat. Nisu želeli da se bore u ime Britanaca.

Prošla su ta vremena. Sada su američki konzervativci ti koji su sve više anglofili na sve moguće načine, kopirajući široki rez na kragnama pa sve dalje po spisku. Nema nijedne druge figure koja je takva ikona kao Čerčil, čija majka, DŽenin, je i sama bila Amerikanka. Čerčil se oslanjao na Ameriku za preko potrebna finansijska sredstva, kako u formi tura sa predavanjima tako i u obliku prihoda od knjiga, posebno za svoju istoriju Drugog svetskog rata. Bio je finansijski štićenik SAD isto onoliko koliko i svoje zemlje.

Može biti da ima nečeg prikladnog u vezi sa Čerčilovim novim egzodusom. Davne 1930-te, koje kao da se repriziraju ovih dana, bile su godine Čerčilovog “pustinjarenja”. Tada je on bio usamljeni prorok, preziran od strane svojih konzervativnih kolega koji su insistirali na tome da se, uz dovoljno dobre volje, Hitler može prizvati zdravom razumu i da se može doći do razumnog kompromisa sa nacističkom Nemačkom kojim bi se mogao izbeći rat i sačuvati mir za naraštaje koji dolaze. Ispostavilo se da tako ne ide. Ali Čerčil je uživao u svom autsajderstvu. Njegov trijumf je bio utoliko veći kad je postao premijer. Govorio je u ime Engleske.

Sad kad svi američki konzervatici ulaze u svoje sopstvene periode pustinjarstva, možda će im Čerčilovo progonstvo pomoći da učvrste svoju rešenost da se ponesu sa nepravdama koje nosi Obamina administracija. Mogu čak da donesu odluku da prvi čin novog republikanskog predsednika bude vraćanje Čerčilove biste u Ovalni kabinet, kao simbol njegovog najnovijeg povratka. Kako sad stvari stoje, Čerčil je ponovo u splendid izolaciji1.

(DŽejkob Hejlbrun je stariji urednik u The National Interest)


 

 Fusnota:

1. Britain’s Splendid Isolation: “Splendid Isolation” je izraz kojim se opisuje faza u spoljnoj politici Britanije krajem 19. veka, pod konzervativnim premijerom Dizraelijem, koja se karakterisala uzdržavanjem od učešća u evropskim poslovima - igra reči kojom Hejlbrun duhovito opisuje novu “izolaciju Britanije”, tj. distanciranje Obamine administracije od (neo)konzervativnog anglofilstva prethodne Bušove administracije, prim.prev. [^]