Čija je politika SAD

Postoji veliki broj rasprava o normativizaciji američke politike i isto toliko sukoba mišljenja o tome da li je američka politika egzemplar „svetionika slobode“ ili je takva politika brutalno ispoljavanje sile jedne imperije. Razlike se u suštini kreću od valorizacije najvećeg dobra do najvećeg zla. Međutim u jednom se skoro svi slažu, a to je da je SAD najmoćnija sila u svijetu koja je ikad postojala u istoriji i da je „kruna“ zapadne civilizacije, kada je u pitanju vojna, ekonomska i politička moć.

Ukratko, američka politika se od početka svoje formalne nezavisnosti od Velike Britanije do danas kretala (i još se kreće) od izolacionizma do ekstremnog intervencionizma koji je još davno počeo u Panamskom kanalu i koji svoj puni mah ostvaruje preko bivše Jugoslavije do Iraka i Avganistana. Kao što je Ivo Andrić rekao u svom romanu “Na Drini ćuprija“ da se svaka imperija nekako simultano i penje i pada u isto vrijeme, a da vrijeme vrhunca i konačnog pada sam Bog zna, tako i za SAD vrijedi ista ili slična ocjena. Vrhunac politike SAD-a je, kako to sada izgleda (ili će se tek obznaniti), upravo Irak i Avganistan.

Pitanje čija je politika SAD bi trebalo da bude najprostije i najsamorazumljivije, pa čak skoro i pomalo trivijalno-šaljivo pitanje. Možda bi to pitanje trebalo da se postavi u dualnoj formi da bi u stvari odgovor bio precizniji i jasniji, a to pitanje jeste:“Čija je politika SAD i ko je sprovodi?“ 

Politiku SAD, ali samo formalno, sprovode Državni odjel (State Department) i Predsjednik. Naravno, sve bitnije odluke se donose u saglasnosti sa Kongresom. Suštinski, politiku vode, kao i u svim državama, obavještajne službe (primarna čvorišta su CIA i NSA) i centralna banka (Federal Reserve). Naravno, ovakav stav o prirodi suštine upravljanja bilo kojom državom, pa i najmoćnijom, je nemoguće odbraniti od onih koji „religiozno“ vjeruju u realnu mogućnost predstavničke demokratije.

Odgovor „ko“ realizuje politiku SAD-a kao i svake druge države jeste trivijalan, ali veoma bitan, jer danas postoji velika i duboka dogmatičnost mantre predstavničke demokratije koja je veoma masovno rasprostranjena. Centralne banke i obavještajne službe ne postavljaju svoje službenike na pozicije institucija izvršne vlasti neposredno, jer bi mantra duboke vjere u demokratiju tako pala, već navodno birači biraju nekog od već unaprijed ponuđenih kandidata (veoma često već i unaprijed odabranih – pomoću mas-medija, prijetnji od terorizma, satanizacije, čak nekad i nevidljivog neprijatelja, itd.) i onda se izabranima objasne smjernice istinskih upravljačkih institucija, kako i šta da rade, a većina onih visprenijih već unaprijed zna pravila.

Sada bi odgovor na pitanje „čija je politika SAD-a“ trebalo da je isto onoliko trivijalan koliko i pitanje „ko“, ali nije. Naravno da se može reći da, shodno istinskoj moći dvije gore navedene institucije, politika SAD-a jeste politika Federal Reserve-a i obavještajnih službi koje rade u ime i za interes građana SAD, što polovično i jeste slučaj. Tako nešto ne bi bila neistina reći, jer velike korporacije (vojni kompleks, naftne kompanije, automobilska industrija), bankarski establišment (prekookeanske i unutrašnje komercijalne banke), svijet zabave i mas-mediji jesu u vlasništvu super-oligarhijske elite koja određuje članove odbora centralne banke i obavještajnih službi (ne biraju se demokratskim putem, već tajno, putem koncenzusa unutar uskog broja ljudi), a politika te elite i jeste politika SAD koja ima za cilj prevashodno nagomilavanje i održavanje svoje moći, ali i održavanje dobrog standarda i kupovne moći sopstvenih građana kojima treba prevashodno omogućiti zabavu i kupovnu moć, a na poslijetku i ubjeđenje „da se oni pitaju i odlučuju“.  

Elita SAD nastaje za vrijeme i nakon buržoaske revolucije ali njeno suštinsko formiranje se dešava za vrijeme građanskog rata 1861-1865. god. Bankarska, poslovna i finansijska elita Ujedinjenog Kraljevstva je shvatila da je Velika Britanija izgubila najveći komad svoje imperije, kao i veliki broj kolonija i da bi frontalni rat na duge staze samo iscrpljivao resurse. Uvidjevši da se stvara bolje „sredstvo“ za porobljavanje (poslovanje) od onog koje su imali pod Londonom i Kraljevskom porodicom, nagnalo je elitu da se veoma brzo nastani na teritoriju „obećane zemlje“. Nekoliko porodica koje su i danas u žiži same svjetske elite još uvijek nosi čak i isto prezime, kao što su Rokefeler, Rotšild, J.P. Morgan, Leman i drugi. Svi oni su imali „blagoslov“, i britanske kraljevske porodice, i francuske buržuaske revolucije, da djeluju sinhronizovano i simultano preko institucija moći svakog društva. Amerika kao mlada demokratija nije imala uglađene i elokventne „sveštenike“ demokratije, pa su u početku i  elita-porodice morale raditi same, transparentno, dok nisu podučile mlade naraštaje rustičnih kaubojčića kojima se istorija smješila. Sam početak politike SAD s kraja devetnaestog vijeka možda i jeste najtransparentniji (u svom pravom značenju riječi transparentnost) period politike najmoćnije sile svih vremena. Tada su se „ruke“ Rotšilda, Rokenfelera i ostalih mogle vidjeti na djelu. No, čim su odškolovali prve generacije rustika sa prašnjavih ulica američkih gradova, dobroćudni kauboji su relativno brzo počeli učiti kako da zamjene šešire, mamuze i revolvere ubitačnijim sredstvima vrijednosnih papira, jer se revolveri najbolje usavršavaju pomoću tih papira, i onda donose još više takvih papira. Priliv intelektualne elite poslije Drugog svjetskog rata je definitivno bio uspjeh u paideji „a l’americaine“. Time je britanska kraljevska porodica zajedno sa svojom integrisanom finansijsko-korporativnom i naposlijetku intelektualnom elitom sačuvala bitne poluge svoje moći. Tako je politika SAD do današnjih dana ostala moćna mašina politike Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Politika SAD suštinski nije politika SAD-a čak ni kao megalomanske nad-države koja je sve manje (ako uopšte više i malo) u dodiru sa svojim federalnim državama. To je ponajmanje politika građanina Teksasa, Kalifornije, Jute ili bilo koje druge američke države.

Kada je „vjera“ u odnos „moćni očebrižni gospodar – odani sluga“ iščezla i kada su milioni porobljenih naroda u kolonijama shvatili da, koliko god radili, ostaju na dnu, a „dobri“ gospodar uvijek na vrhu; na mjesto iščezle vjere došla je druga – demokratija. Mlada prekookeanska demokratija je danas najstarija postala, i u njoj je elita vidjela besprijekorno otjelotvorenje moćnog sredstva za nastavak odnosa „gospodar-rob“. Kada je došlo vrijeme formalne dekolonizacije, na mjesto nekadašnjih kolonija (75% britanskih) su u većini slučajeva, tobože koincidencijom, dolazili američki oslobodioci a odlazili „brižni“ britanski kolonizatori. Naravno, sve u suštini ostaje isto, negdje malo bolje, negdje malo gore, negdje se domorodački vođa ubije, negdje se zacementira u zavisnosti od toga kako je to odgovaralo politici najmoćnije države svijeta. I tako je tekla „dekolonizacija“. Onda je neko shvatio da to nije dekolonizacija, već je to neokolonizacija. Onda su umjesto oslobodilaca počeli dolaziti „crveni đavoli“, ali lukava i spretna MI6 je odmah našla rješenje i za to. Britanija je preko Čerčila dala ideju jugoslovenskom Periklu da osnuje Organizaciju nesvrstanih i tako spriječi SSSR da dođe do plijena koji je predviđen za zemlju svetionika demokratije.

Ne samo da je politika SAD u suštini britanska politika, već je britanska politika sve više i politika Evropske unije. Od De Golove Francuske skoro da više nije ostalo ništa, i velika prepreka „omraženog senilnog starca“ (u anglosaksionskoj literaturi se De Gol obično naziva tako, primjer je dao Laker) je nestala, pa se politika Velike Britanije može primjeniti i u kontinentalnoj Evropi. Predsjednik EU je Van Rompej, britanski trojanski konj (made in Holland), a palica spoljne politike je u rukama Ketrin Ešton, puko otjelotvorenje zvaničnog Londona, čak i za neke evropejce.

Politoka SAD je u suštini politika Velike Britanije, bilo da je vođena principijelizmom Vudroa Vilsona ili Ruzveltovom real-politikom ravnoteže snaga. Naravno, ne formalno, niti suštinski u interesu britanskog građanina, već je to politika britanske elite i kraljevske porodice inkorporirane u sve pore krucijalnih američkih institucija. Zaključiti da je najmoćnija država u stvari Velika Britanija bi bilo mnogo neformalno(mada ne i netačno), ali bi se moglo komotno reći da je najmoćnija politika u stvari britanska politika najmoćnije države – SAD. Otuđenje američke Nad-države od američkih država je veoma evidentno. Postoji mnogo slabašnih organizacija i ljudi koji takvu tezu zastupaju, ali većina njih nema pristup „slobodnim“ medijima. Nedavno je i američki sekretar za odbranu R. Gejts izjavio da je vojska SAD- mnogo otuđena od naroda, kako on to kaže. Rješenje problema bi bilo neka vrsta de-alienacije Nad-države od američkih država, a time i od američkog građanina bilo koje države. Kako to ostvariti, a da se ne uništi Nad-država? Pa, to je nemoguće. Rješenje se vjerovatno krije u osamostaljenju američkih država od Nad-države ili možda u nekoj formi njihove istinske autonomije, što bi uključivalo obavještajnu i monetarnu samostalnost.

Po svemu sudeći, to vrijeme i nije tako daleko. Legendarni Čak Noris, koji se nedavno kandidovao za mjesto guvernera Teksasa, već je izjavio da će, ako američka Vlada nastavi da sprovodi istu unutrašnju politiku prema saveznim državama, on tražiti samostalnost za ovu federalnu državu.