Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Evropski bilans dvogodišnjeg rata u Ukrajini - Kamo dalje, rođače?
Savremeni svet

Evropski bilans dvogodišnjeg rata u Ukrajini - Kamo dalje, rođače?

PDF Štampa El. pošta
Nenad Radičević   
utorak, 27. februar 2024.

Krstareći od kabineta do kabineta nemačkih ministara u pokušaju da odobrovolji nemačku vladu da pošalje Kijevu vojnu pomoć, pre tačno dve godine tadašnji ukrajinski ambasador u Berlinu Andrij Meljnik našao se u kancelariji ministra finansija Kristijana Lindnera. U trenutku kada su ruski tenkovi ušli na sever i istok Ukrajine a bombe počele da padaju na Kijev, šef nemačkih liberala je „uz učtivi osmeh“ poručio ambasadoru da nema svrhe slati oružje jer je poraz Ukrajinaca odavno zapečaćen.

„Preostalo vam je još samo nekoliko sati“, rekao je tada Lindner, kako je kasnije tvrdio Meljnik, dodajući da mu je to bio najgori razgovor u životu, posle kojeg su mu potekli suze niz lice.

Ne samo da više nema inicijalne priče tome da bi rat mogao da traje „samo nekoliko nedelja“, te da će „Rusija biti slomljena pod teretom zapadnih sankcija“, postepeno se menja i fraza da će EU i NATO „dati svu podršku Ukrajini koliko god je to potrebno“

Međutim, činjenica da Kijev nije pao za „samo nekoliko sati“ naterala je Evropsku uniju, pa čak i Nemce, na veliki preokret u spoljnoj, bezbednosnoj i energetskoj politici prema Rusiji. Veći nego što je iko od evropskih političkih aktera, naročito u Nemačkoj, uopšte bio na to spreman. Od uvođenja brojnih paketa sankcija Rusiji kojim su dobrim delom odsečene međusobne privredne, ali i političke veze, preko naoružavanja Ukrajine i ulaska Finske, a uskoro i Švedske u NATO, do očiglednih priprema za mogućnost da se za nekoliko godina rat proširi i na tlo EU.

Predratna atmosfera

Iako je ovaj zaokret kursa jasno učvršćen i teško da će uskoro biti srušen novi „berlinski zid“ podignut između EU i Rusije, dve godine od početka ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu primetan je i evropsko-američki zamor ovim ratom, ali i postepena promena retorike. Ne samo da više nema inicijalne priče tome da bi rat mogao da traje „samo nekoliko nedelja“, te da će „Rusija biti slomljena pod teretom zapadnih sankcija“, postepeno se menja i fraza da će EU i NATO „dati svu podršku Ukrajini koliko god je to potrebno“.

S druge strane, dešavanja na ukrajinskom frontu sišla su sa udarnih stubaca evropske štampe, ali istupi političara, vežbe energetskog sektora i civilne zaštite, pa čak i lokalne pripreme obrazovnih ustanova za „vanredne okolnosti“, kao da postepeno ulivaju građanima osećaj svojevrsne predratne atmosfere niskog intenziteta.

Nemački regruti polaži zakletvu u Berlinu, 20. jula 2023.

Takvoj atmosferi doprinelo je i to što je pre mesec dana nemački ministar odbrane Boris Pistorijus rekao da „moramo da uzmemo u obzir da bi Vladimir Putin jednog dana mogao da napadne neku NATO zemlju“, dodajući da iako ruski napad „za sada“ nije verovatan, „naši stručnjaci očekuju da bi to moglo da bude moguće u periodu od pet do osam godina“. Osim toga, on je prethodno istakao da je „bila greška što je ukinut obavezni vojni rok“, otvarajući mogućnost da se ta obaveza ponovo uvede.

Bezmalo istovremeno je stiglo upozorenje od estonske premijerke Kaje Kalas, poznate po žestokim kritikama na račun Kremlja, koja je iznela procenu je da bi Rusija mogla da napadne NATO za tri godine, te da Evropa poprilično kasni sa sopstvenim naoružavanjem da bi to srečila. Slična procena je stigla i iz Poljske. Nakon toga je i šef nemačke spoljnoobaveštajne službe BND Bruno Kal u izjavi za magazin „Fokus“ rekao da veruje da se Putin ne bi ustručavao od napada na NATO.

„Ako Ukrajina bude prinuđena da se preda, to ne bi zaustavilo rusku glad za moći“, rekao je Kal, dodajući da se sada može samo spekulisati da li bi se Putin koncentrisao na baltičke zemlje ili, „kao probni balon“, na ostale bivše sovjetske republike.

Šef BND-a Bruno Kal

Ovo ulivanje straha Evropljanima i van zemalja koje se graniče sa Rusijom, stiglo je pre nekoliko i dana od šefica Bundstagovog odbora za bezbednost Mari-Agnes Štrak-Cimerman, koja je rekla da bi „bilo fatalno reći da Putin neće napasti Nemačku“, te da je na Nemačkoj da obezbedi da se on „ne usudi na tako nešto“.

Zbog svega toga ne čudi da je u jednom od poslednjih istraživanja javnog mnjenja čak 58 odsto Nemaca reklo da smatra da je moguć ruski napad na državu članicu NATO-a

Uz ovakve izjave, svojevrsnu predratnu atmosferu grade i sve učestalije vežbe kompanija i institucija u Nemačkoj, Austriji i širom EU za slučaj potpunog nestanka struje i interneta u dužem vremenskom periodu.

Roditeljima školske dece u nekim delovima Nemačke ovu vrstu zastrašujuće atmosfere samo je produbilo kada su od škola dobili formulare u kojima su morali da popune odobrenja ko može da pokupi njihovu decu iz škole u slučaju da dođe do potpunog nestanka struje, interneta, telefonskih veza i saobraćaja. Štaviše, kao deo ovog školskog „kriznog menadžmenta“, roditelji su davali i saglasnost da nadležni u školi u slučaju „vanrednih okolnosti“ smeju deci da daju „dvopek i pirinčane pločice pripremljene za hitne okolnosti“.

Zbog svega toga ne čudi da je u jednom od poslednjih istraživanja javnog mnjenja čak 58 odsto Nemaca reklo da smatra da je moguć ruski napad na državu članicu NATO-a.

Vladimir Putin otvara "Igre budućnosti" u Kazanju, 21. februara 2024.

Nemačka cena rata

Istovremeno, druga godišnjica rata u Ukrajini dovela je i do presabiranja koliko je on  koštao evropsku privredu. Ekonomisti najjače evropske ekonomije su već izašli sa procenom da je samo nemačku privredu protekle dve godine rata koštalo oko 240 milijardi evra, te da je gubitak od 100 milijardi u 2022. godini ostvaren pre svega zbog drastično povećanih cena energenata, što je uslovilo pad nemačkog bruto društvenog proizvoda za čak 2,5 odsto.

U odnosu na te sume, deluje kao sitan novac to što je Nemačka Ukrajini prošle godine poslala vojnu pomoć vrednu 5,66 milijardi evra, a za ovu godinu planira pomoć u iznosu od 7 milijardi.

Ono što Nemačkoj stvara najveći problem jeste činjenica da je rat u Ukrajini dobrim delom porušio model nemačkog ekonomskog uspeha, baziranog na jeftinim ruskim energentima, američkom nuklearnom štitu i globalizovanom svetu u kojem je Kina važno tržište i lokacija jeftine proizvodnje.

Predsednik Kine Si Đinping i nemački kancelar Olaf Šolc u Pekingu, 4. novembra 2022.

I mesečni nemački izvoz u Gruziju je naprasno porastao za 340 odsto, u Jermeniju za 450, a u Kazahstan za 720 odsto. U ovom očiglednom pronalaženju zaobilaznih vrata do ruskog tržišta naročito je značajan Kazahstan, jer je vrednost mesečnog nemačkog izvoza u ovu zemlju u pojedinim mesecima prošle godine prelazila i iznos od 350 miliona evra

Dosad usaglašenih trinaest paketa evropskih sankcija Rusiji za posledicu je imalo i visoku cenu koje su evropske kompanije platile zbog gubitka ruskog tržišta, ali i jeftinijeg ruskog gasa i nafte.

Doduše, daleko od toga da nema pokušaja da se ove prepreke izbegnu. To se vidi po tome što su zemlje Centralne Azije naprasno postale destinacija pojačanog izvoza evropskih kompanija, što ukazuje da se preko ovih zemalja zapravo zaobilaze evropske sankcije protiv Rusije.

Tako je, primera radi, nemački izvoz u Kirgistan skočio sa nekoliko miliona evra na više od 70 miliona evra mesečno, pre svega zbog čak 55 puta povećanog izvoza motornih vozila i delova za automobile. I mesečni nemački izvoz u Gruziju je naprasno porastao za 340 odsto, u Jermeniju za 450, a u Kazahstan za 720 odsto. U ovom očiglednom pronalaženju zaobilaznih vrata do ruskog tržišta naročito je značajan Kazahstan, jer je vrednost mesečnog nemačkog izvoza u ovu zemlju u pojedinim mesecima prošle godine prelazila i iznos od 350 miliona evra.

A da ova „zadnja vrata“ ne koriste samo Nemci, svedoči i činjenica da su, na primer, u Kirgistan značajno povećale izvoz i kompanije iz Poljske, Litvanije, Estonije, Letonije i Italije.

Vladimir Putin u poseti Tatarstanu, Rusija, 22. februar 2024.

Indikativno je i da je indijski izvoz dizela, benzina i ostalih goriva u Nemačku naprasno porastao za čak 1.127 odsto, i to sa 37 miliona u periodu januar-jul 2022. na 451 milion u istom periodu 2023. godine. I dok se evropske kompanije, ali i države-posrednici pravdaju da ne mogu da kontrolišu ovakav reeksport robe, očigledno je da je zaobilaženje sankcija postalo unosan biznis.

Indikativno je i da je indijski izvoz dizela, benzina i ostalih goriva u Nemačku naprasno porastao za čak 1.127 odsto, i to sa 37 miliona u periodu januar-jul 2022. na 451 milion u istom periodu 2023. godine. I dok se evropske kompanije, ali i države-posrednici pravdaju da ne mogu da kontrolišu ovakav reeksport robe, očigledno je da je zaobilaženje sankcija postalo unosan biznis

Stara i Nova Evropa

Ruska invazija je protekle dve godine uspela i da poprilično ujedini Evropljane po pitanju pomoći Ukrajini, pa je u poslednjoj turi pregovora čak i mađarski premijer Viktor Orban pristao da se Kijevu pruži finansijska pomoć od 50 milijardi evra. Obećanja o vojnoj pomoći se nižu proteklih meseci, premda ne izostaje već tradicionalni pritisak na zvanični Berlin da on šalje više i snažnije.

Pa je tako sada aktuelan pritisak da Berlin pristane da Kijevu pošalje rakete dugog dometa „Taurus“, što kancelar Olaf Šolc zasad odbija, baš kao što je pre nešto više od godinu dana odbijao da pošalje tenkove „Leopard 2“, sve dok i Amerikanci nisu prihvatili da pošalju svoje „Abramse“. Doduše, kancelar naprasno nastoji da sa sebe skine imidž kolebljivog lidera, zbog kojeg je čak smišljen izraz „šolcovanje“, kojim je opisivano kada neko nešto naglas najavljuje i obećava, ali do realizacije obećanog ne dolazi .

Borbeni tenkovi 'Leopard 1 A5', spremni za isporuku Ukrajini na vojnom poligonu Bundesvera, u Klicu, Nemačka , 23. februara 2024.

Tako Šolc sa Zelenskim sklapa nemačko-ukrajinski bezbednosni sporazum, potom sa liderima Danske, Češke, Estonije i Holandije u „Fajnenšel tajmsu“ objavljuje otvoreno pismo u kojem poziva na „kolektivni napor da se Ukrajina naoruža na duge staze“, da bi na kraju javno isticao da se Ukrajini oružje isporučuje „suviše malo i suviše sporo“ .

I dok Šolc radi na tome da bude shvaćen kao odlučan kancelar u ratnim okolnostima, radujući se kad god neko kaže da Nemačka finansijski i vojno daje Ukrajini najviše od svih evropskih zemalja, iza zatvorenih vrata uveliko se razmatraju i opcije koje nisu maksimalističke.

Konkretno, palo je u vodu prošlogodišnje na sva zvona isticano uverenje da će ukrajinska kontraofanziva potisnuti rusku vojsku sa juga i istoka zemlje. To je dovelo do toga da su u javnim istupima većine evropskih lidera postepeno nestale rečenice da „Ukrajina mora da pobedi“, a da za Ukrajinu pobeda znači vraćanje kontrole „nad celokupnom teritorijom zemlje, uključujući i Krim“.

Zapadnoevropske diplomate naprasno su počele da pričaju o mogućim pregovorima, na užas svojih kolega sa istoka EU. Ideju o Minskom sporazumu 3 u medije je plasirao nekadašnji spoljnopolitički savetnik Angele Merkel a sada prvi čovek Minhenske bezbednosne konferencije, Kristof Hojzgen. On je protekle dve godine bio izričit da Ukrajina mora da pobedi, ali sada ističe da „ovome mora doći kraj“ te da „Putin mora da prihvati pregovore sa aktuelnom vladom Ukrajine“.

Kristof Hojzgen

Dok Hojzgen ističe da će „na kraju iz toga proizaći nešto kao Minski sporazum“, te da neko mora da „dovede Zelenskog na pregovore“, kritičari ga optužuju da zapravo predlaže sporazum koji ne bi „zamrzao“ sukob već bi odobrio Putinova osvajanja u Ukrajini.

Na zajedničkoj konferenciji za medije američki predsednik DŽozef Bajden rekao je da će SAD podržavati Ukrajinu „koliko god dugo može“, što je predstavljalo značajnu promenu u odnosu na prethodnih 18 meseci ponavljano obećanje o pomoći „koliko god dugo je to potrebno“

Nedavna Minhenska bezbednosna konferencija je pokazala da se po pitanju odnosa prema Rusiji ponovo obnavlja nekadašnja Ramsfeldova podela na „staru“ i „novu Evropu“. „Stara“ se plaši eskalacije i toga da Ukrajina neće moći ne samo da povrati teritoriju, već i da zadrži sadašnju pat-poziciju na frontu. Stoga su „staroj Evropi“ prihvatljivi pregovori, budući da i Vašington deli sličnu zabrinutost i signalizira spremnost na pregovore sa Moskvom. „Novu Evropu“, pak, u koju se ubrajaju postkomunističke zemlje istočne Evrope, to plaši jer smatra da će ona – pre svega baltičke zemlje i Poljska – biti sledeće Putinove mete nakon „zamrzavanja“ podeljene Ukrajine.

Pobeda bez 18 odsto teritorije

Iako ova stara-nova podela nije toliko očigledna u medijskim izveštajima, ono što je očigledno jeste da su i „stara“ i „nova Evropa“ zagledane u to u kom smeru će krenuti SAD. A upravo preko Atlantika je došlo do tihe promene strategije prema Ukrajini, a da se mogući stari-novi predsednik Donald Tramp nije ni približio ponovo Beloj kući.

To se videlo kada je sredinom decembra Zelenski bio u Vašingtonu. Na zajedničkoj konferenciji za medije američki predsednik DŽozef Bajden rekao je da će SAD podržavati Ukrajinu „koliko god dugo može“, što je predstavljalo značajnu promenu u odnosu na prethodnih 18 meseci ponavljano obećanje o pomoći „koliko god dugo je to potrebno“.

Volodimir Zelenski i DŽo Bajden u Vašingtonu, 12. decembra 2023.

Slična promena kursa bila je tada već primećena i istupima stalne predstavnice SAD pri NATO-u, kao i u analizama i komentarima najuglednije američke štampe. Pa je tako „Vašington post“ otkrio da američki ratni planovi za Ukrajinu više ne predviđaju ponovno preuzimanje kontrole nad izgubljenom teritorijom, već da je naglasak na pomoći Ukrajini da se odbrani od novih ruskih napredovanja, uz dugoročni cilj ojačavanja njenih borbenih snaga.

Zbog ovakvih komentara brojne evropske diplomate na konferenciji u Minhenu nastojale su da doznaju da li američka političko-bezbednosna elita zaista računa na „de fakto podelu Ukrajine“, kao što je to prognozao prvi čovek konsultantske kuće „Jurejža grup“ Ijan Bremer

Ipak, poseban nivo cinizma ove promene američke strategije video se u komentaru jednog od urednika „Njujork tajmsa“ koji je istakao da „Ukrajini nije potrebna sva njena teritorija kako bi pobedila Putina“, i da Kijev „ne bi trebalo da propusti šansu da prekine krvoproliće“. Rusija trenutno drži pod kontrolom 18 odsto ukrajinske teritorije, ali njujorški dnevnik ističe da „povratak teritorija nije jedina mera pobede u ratu“, te da je za Ukrajinu „prava pobeda da se iz pakla rata podigne kao jaka, nezavisna, prosperitetna i bezbedna država, čvrsto usađena na Zapadu“.

Zbog ovakvih komentara brojne evropske diplomate na konferenciji u Minhenu nastojale su da doznaju da li američka političko-bezbednosna elita zaista računa na „de fakto podelu Ukrajine“, kao što je to prognozao prvi čovek konsultantske kuće „Jurejža grup“ Ijan Bremer.

Ijan Bremer

Bremerove procene da će Ukrajina već 2025. godine biti prinuđena na ustupanje još teritorija ili na još gore uslove za primirje, odbacuju se u dobrom delu Evrope, kojoj je i dalje fokus na naoružavanju kako Ukrajine, tako i sopstvenih snaga.

Evropske atomske bombe

Pri tome, među evropskim političarima sve jasnije sazreva zaključak da je Evropa na istorijskoj prekretnici jer po pitanju bezbednosti više neće moći da se osloni na Ameriku.

„Bilo da Tramp bude izabran ili ne, većina Amerikanaca u budućnosti neće više biti voljna da finansira evropsku bezbednost. Mi sada moramo da počnemo da preuzimamo odgovornost za sopstvenu bezbedost“, ističe Norbert Retgen, uticajni poslanik opozicionih nemačkih demohrišćana.

A upravo je Tramp minulih dana razbudio Evropljane uverene da su zaštićeni američkim nuklearnim kišobranom, javno rekavši da Amerika pod njegovim vođstvom ne bi branila od ruskog napada one članice NATO-a koje „ne plate“ svoje obaveze u okviru NATO-a.

Donald Tramp na samitu NATO-a u Londonu, 4. decembra 2019.

„Ne, ne bi vas štitio. Zapravo, ohrabrio bih ih (Ruse) da čine šta god dođavola žele“, rekao je Tramp oduševljenim pristalicama izazvavši pravu pometnju među evropskim zemljama. Nikad u američkoj istoriji jedan aktuelni ili bivši predsednik nije pozvao neku zemlju da napadne američke saveznike.

Bio je to popriličan šok za Evropljane koji su decenijama razvijali svoju zavisnost od atlantizma, a pre svega od američkog nuklearnog kišobrana. Za to su poprilično odgovorne kako zemlje „nove Evrope“, tako i Nemačka, jer su zazirale od francuskih predloga o uspostavljanju evropske „strateške autonomije“

I britanski general i nekadašnji zamenik vrhovnog komandanta NATO-a, Ričard Širef, istakao je da bi Evropa trebalo da „razbije staklo na alarmu za požar“ i da se pripremi za „borbu bez američke podrške“.

Bio je to popriličan šok za Evropljane koji su decenijama razvijali svoju zavisnost od atlantizma, a pre svega od američkog nuklearnog kišobrana. Za to su poprilično odgovorne kako zemlje „nove Evrope“, tako i Nemačka, jer su zazirale od francuskih predloga o uspostavljanju evropske „strateške autonomije“. Naprosto, niko nije mogao da zamisli da EU ima odvojenu bezbednosnu strategiju i vojnu silu od NATO-a, to jest Amerike.

U novim okolnostima, među nemačkim političarima se naprasno pokrenula i debata da li je Nemačkoj, odnosno Evropskoj uniji, potrebno nuklearno naoružanje. Povod za debatu bio je intervju koji je berlinskom „Tagesšpigelu“ dala Katarina Barli, prva na listi Šolcovih socijaldemokrata na predstojećim evropskim izborima. Na pitanje da li je Evropskoj uniji potrebna atomska bomba, ona je rekla da bi „i to moglo da bude tema na putu ka evropskoj vojsci“.

Katarina Barli na predstavljanju kandidata SPD-a za evropske izbore, januar 2024.

I dok nemački političari proteklih dana raspravljaju kakvu bi ulogu Nemačka mogla da ima u nekom novom evropskom sistemu nuklearnog odvraćanja, istočne članice EU uveliko lobiraju za nešto što bi moglo da se nazove „evropske ratne obveznice“

Promptno se šef nemačkih liberala Lindner u autorskom tekstu za „Frankfurter algemajne cajtung“ založio da strateško nuklearno naoružanje Francuske i Velike Britanije postane „element evropske bezbednosti pod okriljem NATO-a“, dodajući da je samo pitanje pod kojim političkim i finansijskim uslovima bi Pariz i London bili spremni da svoje strateške nuklearne glave održe ili prošire zarad kolektivne bezbednosti.

Ratne obveznice

I dok nemački političari proteklih dana raspravljaju kakvu bi ulogu Nemačka mogla da ima u nekom novom evropskom sistemu nuklearnog odvraćanja, istočne članice EU uveliko lobiraju za nešto što bi moglo da se nazove „evropske ratne obveznice“. Naime, estonska premijerka Kaja Kalas je pokrenula ideju o emitovanju evropskih obveznica za odbranu, kojima bi se finansirala „dugoročna bezbednost EU, dok sada nastavljamo vojnu podršku Ukrajini“.

Kalasova je očigledno dobro osetila spremnost starih članica EU, poput Francuske i Nemačke, da prihvate zajedničko zaduživanje kako bi se upumpale milijarde u evropsku odbrambenu industriju, tako da je ovoj ideji već stigla podrška od francuskog predsednika Emanuela Makrona. Štaviše, na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji Kaja Kalas je svoju ideju konkretizovala predlogom da se ovim zajedničkim obveznicama prikupi 100 milijardi evra za fond za modernizaciju evropskih vojski.

Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, premijerka Estonije Kaja Kalas i američki predsednik DŽo Bajden

I dok zbog ovakvog angažovanja Kalasovu već preporučuju za Stoltenbergovog naslednika na čelu NATO-a, iz evropskih diplomatskih krugova se čuje da će za bilo kakav konkretan plan morati još poprilično da se pregovara. Jer, već sada se zna da Francuska insistira da se kupuje „isključivo evropsko“ naoružanje, a ne nekih drugih zemalja, dok će Grčka i Kipar tražiti da se turska vojna industrija isključi sa liste dobavljača.

Osim toga, čuju se zahtevi i da Evropska komisija ubuduće ima i komesara za odbranu, a zagovornici ukrajinske pobede nad Putinom za to mesto već kandiduju šefa litvanske diplomatije Gabrijelisa Landsbergisa.

I generalni sekretar NATO alijanse i komesar za odbranu EU sa Baltika? Bilo bi to prvi put u evropskoj istoriji. Doduše, Evropa već živi „istorijska vremena“.

(RTS)