Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > „Humanitarna intervencija“ – anatomija jedne obmane
Savremeni svet

„Humanitarna intervencija“ – anatomija jedne obmane

PDF Štampa El. pošta
Mile Savić   
utorak, 20. oktobar 2009.
Pojam humanitarne vojne intervencija pod imenom „humanitarnog rata“ prvi put je upotrebila Klintonova administracija prilikom napada NATO-a na SRJ 1999. godine. Ovu vojnu intervenciju odlikuje to što se ona ne može opravdati postojećim međunarodnim pravom. Nedostatak legalne osnove trebalo je nadoknaditi legitimitetom, odnosno pozivanjem na povredu osnovnih načela humanosti i potrebu da se ona zaštite. Shodno tome, „humanitarna“ vojna intervencija zasniva se na pokušaju moralnog opravdanja i, u konačnom, predstavlja sprovođenje morala u međunarodnim odnosima „drugim sredstvima“, tj. oružjem. Najblaže rečeno, „humanitarna vojna intervencija je kontroverzna, kako u slučajevima kada je do nje došlo (Somalija, Bosna i Hercegovina i Kosovo i Metohija), tako i u slučajevima kada do nje nije došlo (kao Ruandi)“, zaključuje i Međunarodna komisija za intervencije i državni suverenitet.[1]

Nezavisna međunarodna komisija za Kosovo ocenila je da je napad na Srbiju bio nelegalan, ali da je bio ligitiman. Osnovno pitanje na koje tražim odgovor u ovom tekstu je sledeće: da li je protiv Srbije vođen pravedan rat, odnosno da li je napad na Srbiju zadovoljio uslove humanitarne intervencije, a ako nije, koja vrsta rata je vođena protiv nje i kakve to ima praktične posledice? Moja osnovna teza jeste da napad na Srbiju nije ispunjavao kriterijume koji su neophodni da bi se neka vojna intervencija nazvala humanitarnom, odnosno nužne kriterijume koje zahteva pravedni rat. Ako nisu ispunjeni ti kriterijumi, onda ni napad na SRJ, odnosno Srbiju nije bio legitiman, odnosno bio je nepravedan, što znači da je bio klasična agersija koja podleže osudi sa stanovišta međunarodnog prava.

Pođimo redom. Pod pretpostavkom da se prihvata doktrina humanitarnih intervencija, rat protiv Srbije mogao bi se odrediti kao unilateralna „humanitarna“ intervencija koja nije legalna, jer je izvedena bez saglasnosti SB UN, ali je legitimna, kako je to ocenila Nezavisna međunarodna komisija za Kosovo. Treba, međutim, imati na umu da i u slučaju multilateralnih intervencija presudnu ulogu imaju moćne zemlje i njihovi interesi, te da su međunarodne ustanove i organizacije formirane u interesu velikih sila, a ne protiv njih. „Potreba za međunarodnim normama i institucijama proističe iz sebičnih interesa moćnih država.“[2] Proizlazi da je moralnost „humanitarnih“ intervencija uvek je problematična, a moralnost unilateralnih intervencija je sumnjiva po definiciji. Stoga je pravo pitanje da li napad na SRJ, odnosno Srbiju uopšte i bio „humanitarna intervencija“ koja se može podvesti pod pojam pravednog rata? Najbolji način da se na to odgovori jeste da se preispita ispunjenost uslova koje definišu sami zagovornici obnovljene doktrine pravednog rata i „humanitarnih intervencija“.

Pogledajmo koji su to uslovi. Da bi se neki rat imao moralno opravdanje, odnosno da bi se mogao odrediti kao „humanitarna intervencija“ nužno je: (1) da razlog intervencije bude pravedan, (2) da namera intervencije bude moralno ispravna, (3) da odluku o intervenciji donese i objavi legitimna vlast, (4) da pribegavanje ratu bude poslednje rešenje, (5) da postojati uverljiva nada u uspeh i (6) da ostvareno dobro bude veće od zla koje je prouzrokovano ratom.[3] Da bi neki rat bio pravedan, neophodno je ispuniti sve uslove, a ne samo neke. Međutim, prilikom napada na SRJ, odnosno Srbiju, nije ispunjen ni jedan uslov.

Pođimo prvo od određenjarata protiv Srbije. Razumljivo je da je njeni pokretači i zagovornici propagandno opravdavaju etičkim razlozima. Britanski premijer Toni Bler definisao ga je na sledeći način: „Ovo je pravedan rat koji se ne zasniva na teritorijalnim pretenzijama, već na vrednostima.“[4] Njemu se pridružuje i Vaclav Havel, češki predsednik i književnik: „Ima nešto što niko razuman ne može da porekne: to je verovatno bio prvi rat koji se vodio ne u ime nacionalnog interesa, već u ime principa i vrednosti. Ako se iza jedan rat može reći da je bio etičan, ili da je bio vođen s etičkih razloga, to je upravo taj rat“.[5] Sve to pada u vodu pred ocenom koju podržava Strob Talbot, zamenik državnog sekretara SAD u vreme rata protiv Srbije, koja glasi da „protivljenje Jugoslavije širim trendovima političke i ekonomske reforme – a ne težak položaj kosovskih Albanaca – predstavlja najbolje objašnjenje rata NATO-a".[6] Ako bismo birali između Havela i Talbota, Talbotova ocena je svakako kredibilnija. Reč je o ratu motivisanom američkim nacionalnim interesima. U osnovi doktrine humanitarnih intervencija leži „Volfovicova doktrina“, razvijena još 1992. godine, koja zagovara politiku američkog unilateralizma u međunarodnim odnosima i preventivno vojno delovanje kako bi se sprečila bilo koja država da dostigne status supersile i tako ugrozi američki pristup naftnim i drugim resursima.[7]

Pogledajmo uslove koje treba da zadovolji „humanitarna“ intervencija. Pravedan razlog intervencije (1) odnosi se ili na genocid ili na etničko čišćenje. No pojam genocida je na Kosovu i Metohiji upotrebljavan „groteskno neprikladno“.[8] „U ratu protiv Jugoslavije pojam ’genocid’ je iskrivljen do ideološkog borbenog pojma NATO-a.“[9] Ili, kako konstatuje Alen Badju, genocid i etničko čišćenje Albanaca na Kosovu i Metohiji  nikada nisu dokazani, i dodaje: „Danas više nema razloga da se u to sumnja: svi razlozi koji su dati da se opravda žestoko i dugotrajno bombardovanje Srbije i Kosova bili su velike laži.“[10] Srbija nije bila ni po čemu izuzetan i „jak slučaj“ povodom koga bi se postigla opšta sagalasnost o nužnosti „humanitarnih intervencija“, niti bilo koje druge vrste rata. Genocid nije postojao, obim i intenzitet kršenja ljudskih prava bar nije bio veći nego u drugim delovima sveta gde se nije intervenisalo, a navodno etničko čišćenje Albanaca nije potvrdio ni OEBS,[11] za razliku od etničkog čišćenja Srba na Kosovu i u Hrvatskoj koje je izvedeno pod okriljem i direktnim učešćem SAD i NATO. Ako se nije intervenisalo ni u gorim slučajevima, onda moralni razlozi ne mogu biti opravdanje za rat protiv Srbije.

Kada je reč o tome da li je namera intervencionista bila moralno ispravna (2), o tome najbolje govori rezultat rata, a on se sastoji u narušavanju teritorijalnog integriteta isuvereniteta Srbije, te stvaranju ipriznavanju monoetničke „države“ pod nadzorom NATO-a, uz pripisivanje kolektivne krivice Srbima (npr. Ahtisari) i kolektivne dehumanizacije Srba (npr. Blerov opis rata kao: „borbe između dobra i zla; između civilizacije i varvarstva; između demokratije i diktature“).[12] Stoga je to bio rat koji nije bio vođen samo protiv države nego iprotiv njenog naroda. Ili, kako to racionalizuje Beri Bjuzen, londonski profesor i član Britanske akademije: „Ukoliko su vlasti odraz samog naroda, i sprovode politiku neprihvatljivu sa stanovišta osnovnih ljudskih prava, onda se rat mora, i treba, voditi i protiv vlade i protiv naroda“.[13] Nemoguće je da je takva namera moralna. Baveći se ovim pitanjem, Dejvid Gibs, kritičar rata protiv Srbije, zaključuje: „Zemlje NATO-a mogle su postići dogovorni sporazum o kosovskom problemu i razrešiti humanitarnu krizu – bez rata. Međutim, Klintonova administracija je blokirala dogovorni sporazum na konferenciji u Rambujeu, vodeći direktno u NATO-ovo bombardovanje. Američka vlada je htela da upotrebi kosovski rat kao sredstvo za reafirmaciju uloge NATO-a posle hladnog rata. Taj NATO faktor – pre nego ljudska prava – bio je glavni razlog rata.“[14] U stvari, iza toga su stajali geostrateški interesi koji je trebalo da potvrde kredibilnost NATO-a kao jedine velesile u svetu. „Neuspeh NATO-a značio bi kraj kredibilnosti Saveza i, u isti mah, slabljenje američkog vođstva u svetu.“ – kaže Bžežinski, inače zagovrnik napada na Srbiju.[15] Uostalom, da je namera bila moralna, ne bi bila potrebna bezočna manipulacija domaćim i svetskim javnim mnjenjem. To potvrđuje i manupulacija sa događajem u Račku, što je iskorišćeno kao neposredan povod za početak napada. Ali i manipulacija sa brojem nastradalih. „U prvo vreme, vlade zapadnih zemalja otvoreno nastoje da manipulišu sopstvenim javnim mnjenjem. Sutradan po prvim udarima, američki Stejt Dipartment najavljuje da na Kosovu ’nedostaje’ 500.000 stanovnika, što upućuje na zaključak da je reč o genocidu. Uostalom, to je reč koju zapadne vlade često upotrebljavaju. Nekoliko nedelja kasnije, cifra biva revidirana nadole: govori se o 100.000 ’nestalih’. Potkraj intervencije, iznosi se broj od 11.000 mrtvih. Godinu dana kasnije, taj broj je (na sreću) ponovo umanjen: Međunarodni krivični sud, čije prosrpske simpatije tek treba dokazati, ustanovio je u celokupnom trajanju sukoba 2.108 žrtava među albanskim stanovništvom, kojima treba dodati 4.266 lica koja su označena kao ’nestala’.”[16] Treba li napominjati da se moralnost i laž isključuju?

Odluku o intervenciji nije donela legitimna vlast (3). I to ne samo da je nije doneo SB UN nego je nije donela ni jedna legalna i legitimna institucija agresorskih zemalja. „Treba naglasiti da ni u jednom trenutku Savez nije formalno objavio rat, što je naročito značajno zato što objavu rata moraju da ratifikuju zakonodavna tela država-članica; drugim rečima, ta objava bi rat pretvorila u predmet unutrašnjeg političkog razmatranja, a to se nije dogodilo. Zapravo, američki Kongres nije izrazio saglasnost. Dakle, Savez, odnosno njegov nukleus koji donosi odluke, delovao je u svakom pogledu legibus solutus, kao telo koje je iznad zakona.“[17] Alen Rišar, tadašnji ministar odbrane Francuske, u svom Izveštaju o lekcijama sa Kosova to potvđuje: „Ne može se izbeći zaključak da je deo vojnih operacija sprovela SAD van strogog okvira NATO i njegovih procedura.“ Za razliko od Francuske, koja je svoju vojsku držala strogo u okvirima NATO-ove komandne strukture, „Vašington je radio šta je hteo“ u skladu sa američkom tradicijom, ističe Rišar.[18]

Agresija na Srbiju svakako nije bila krajnje rešenje krize (4). Neistinita je cinična izjava Havijara Solane od 23. marta 1999. godine kada je u svojstvu generalnog sekretara NATO-a najavio početak rata: “Pošto su propali svi pokušaji da se postigne sporazumno, političko rešenje za kosovsku krizu, nema druge alternative osim da se preduzme vojna akcija.“[19] Međutim, Milošević je prihvatio „suštinsku autonomiju“ Kosova i sve uslove u Rambujeu, osim jednog koji bi za svaku zemlju bio neprihvatljiv – da NATO okupira Srbiju! NATO-va okupacija Srbije svakako ne spada u korpus ljudskih prava. O tome Henri Kisendžer kaže: „Tekst iz Rambujea, koji poziva Srbiju da dozvoli razmeštanje NATO trupa u celoj Jugoslaviji, bio je provokacija, izgovor da se započne bombardovanje.“[20] Kako konstatuje i Alen Badju „Amerikanci i Englezi su hteli intervenciju po svaku cenu, kao što su beskrajno želeli da napadnu Irak, bez bilo kakvog mandata. Treba im odati priznanje da su imperijalno dosledni. Treba pokoriti onoga ko se potpuno ne potčini, i to je sve. Demokratija s time nema ništa.”[21] DŽon Gilbert, tadašnji ministar odbrane Velike Britanije o pregovorima u Rambujeu je rekao: „Mislim da su uslovi koji su Miloševiću postavljeni u Rambujeu, bili apsolutno nepodnošljivi. Kako ih je, uopšte, mogao prihvatiti? Sve to je bilo potpuno promišljeno.”[22] U stvari „tajna konklava“[23] (Badju) još ranije je donela odluku o napadu na Srbiju, što nedvosmisleno potvrđuje i sam Vesli Klark, komandant NATO. U svojoj knjizi Moderno ratovanje on kaže da je je planiranje vazdušne operacije NATO-a protiv SRJ „sredinom juna 1998. već uveliko bilo u toku“ i „da je završeno krajem avgusta iste godine.“[24] Dakle, agresija na SRJ nije bila nikakvo krajnje rešenje za krizu ljudskih prava, već unapred projektovani rat za okupaciju (dela) Srbije.

Kada je reč o postojatojanju „uverljive nade“, odnosno dovoljne verovatnoće u uspeh bombardovanja (5), ona jeste postojala. Pod izgovorom da sprečava humanitarnu katastrofu na Kosovu i Metohiji, NATO započinje najneravnopravniji rat u poznatoj istoriji sveta. „Jugoslaviju napada 19 zemalja, 600 puta bogatijih i 230 puta većih od naše zemlje. U akciji NATO-a učestvovalo je oko 1.200 najsavremenijih borbenih aviona.“[25] Snage NATO-a bile su raspoređene u 59 vojnih baza na teritoriji 12 zemalja. Napadale su najviše iz četiri vazduhoplovne baze u Italiji i sa brodova u Jadranskom moru, a u nekim operacijama učestovali su i strateški bombarederi koji su poletali iz vojnih baza u zapadnoj Evropi i, čak, iz SAD. „Tokom operacije izvršeno je 2.300 vazdušnih udara po 995 objekata širom zemlje, a 1.150 borbenih aviona lansiralo je blizu 420.000 projektila ukupne mase 22.000 tona. NATO je lansirao 20.000 velikih projektila, među kojima 1.300 krstarećih raketa na vojne i civilne ciljeve, a izručio je i 37.000 ’kasetnih bombi’ sa 350.000 kasetnih projektila (...). Uz upotrebu najubojitijeg oružja, Severnoatlanska alijansa je u ratu protiv Srbije upotrebila i zabranjeno naoružanje – municiju sa osiromašenim uranijumom.“[26] Dakle, verovatnoća uspeha bila je veoma velika, ali to ne ide u prilog moralnosti agresije nego protiv nje. Taj uslov jeste ispunjen, ali u moralno izopačenom smislu.

Šta je bio rezultat rata (6), odnosno da li je doneo bolje stanje od onog zbog koga je rat započet? „Posle gotovo tri meseca bombardovanja, obustava vatre dovela je do sledećeg rezultata: Kosovo raspolaže suštinskom autonomijom, ali snage NATO-a i dalje nemaju pravo da intervenišu na teritoriji Jugoslavije. Drugačije rečeno, rat nije doneo dodatnu korist: konačan kompromis je upravo onaj koji je jugoslovenska delegacija bila spremna da prihvati u Rambujeu, pre izbijanja neprijateljstava. Kao i u Japanu 1945. godine, rezultat dobijen posle intervencije nalik je onom koji je bilo moguće postici i bez nje.“[27] Ukupna materijalna šteta procenjuje se na bar 30 milijardi dolara. U bombardovanju su, primera radi, uništena 54 objekta putne infrastrukture, oko 300 škola, bolnice i zgrade državne uprave, a teže i lakše je oštećeno 176 verskih spomenika i spomenika kulture. Uništena je trećina elektroenergetskog kapaciteta zemlje, bombardovane su dve rafinerije (Pančevo i Novi Sad), a snage NATO su prvi put upotrebile i takozvane „grafitne bombe“, kojima je uništavan elektroenergetski sistem. Kao što kaže C. Todorov, u Srbiji je glavna žrtva kaznene ekspedicije NATO-a bilo civilno stanovništvo.[28] Cilj NATO-a bio je „da Miloševićev režim napadne indirektno, uništavajući infrastrukturu zemlje i ugrožavajući široke slojeve stanovništva. Sva načinjena ’šteta’ stoga se može smatrati namernom i predvidivom, i ni u kom slučaju ’kolateralnom’ ili slučajnom (...) Ideja da se preduzme akcija u svrhu zaštite ’ljudskih prava’ očigledno se ne može pomiriti sa masivnim vazdušnim ratom, ratom koji po svojoj prirodi zanemaruje ’ljudskost’ onih koji nisu borci na suprotnoj strani. Da bi se ideologija ljudskih prava pretvorila u ratnu ideologiju ili ’potencijal’, potreban je i jedan dodatni element: nediskriminativna demonizacija Srba posredstvom ideje o kolektivnoj odgovornosti.”[29] Što se tiče, vojnih gubitaka VJ, koja je navodno bila glavna meta rata, ispostavilo se da je učinak NATO-a svega 14 uništenih tenkova, 17 oklopnih transportera i 20 artiljerijskih oruđa. Rečju, ovaj rat pokazuje ne samo da se vojnim sredstvima ne mogu postići humanitarni ciljevi koji se odnose na ljudska prava[30] nego i to da o takvim ciljevima nije bila ni reč.

U stvari, Zapad je od početka jugoslovenske krize intervenisao u korist jedne etnički definisane suverenosti[31], što je počelo priznavanjem Hrvatske kao samostalne države, koja je potom postala dokazano etnički najočišćenija država.[32] „Mešanje Zapada u korist etničkog nacionalizma, koje je protivno međunarodnom pravu, nalazi se na početku etnički motivisanih progona“[33] u Hrvatskoj i na Kosovu i Metohiji. SAD su snažno poduprle secesionističke zahteve albanske manjine i tako pripremili teren za nezavisnost Kosova, koju su priznali devet godina kasnije,[34] ali kao svoj protektorat u kome je NATO vrhovna vlast. Okupacijom Kosova i Metohije najgrublje je narušen suverenitet Srbije, što je poptpuno suprotno zahtevu da „humanitarna intervencija“ ne sme da ima za posledicu ograničenje suvereniteta[35] i cepanje teritorijalnog integriteta zemlje u kojoj je izvedena.

Rat na Kosovu označio je početak onog što se naziva „uspon humanitarnih jastrebova“, i što je bilo generalna proba za američki unilateralizam, koji je dostigao vrhunac u ratu u Iraku.[36] Pri tome su i pre rata i u toku rata SAD i NATO delovali kao pristrasna i neposredno umešana snaga i podstrekač u sukobu. «Intervencija Zapada bila je ključni uzrok raspada Jugoslavije u prvoj fazi, a u kasnijim fazama, zapadna intervencija je potpomogla intenziviranje nasilja i destrukcije u ratovima koji su došli posle raspada.»[37] A postupanje koje nije nepristrasno ne bi se ni moglo moglo nazvati „humanitarnim“, humanim ili moralnim.

SAD i NATO su počinili evidentne ratne zločine sa stanovišta važećeg ratnog prava i u pogledu jus ad bellum i u pogledu jus in bello i u pogledu jus post bellum, što dokazuju i sledeći podaci: „Bombe padaju svuda, bez milosti. Razaraju bolnice, kuće, škole, vozove, mostove, medijske kuće, crkve i spomenike. Uništavaju živote. Za 78 dana nemilosrdnog bombardovanja poginulo je više od 1.000 vojnika i policajaca. Preko 2.000 civila, među njima 89 dece. Povređeno je i 12.500 hiljada ljudi. Bombe padaju i na zgradu Radio-televizije Srbije u kojoj ubijaju 16 radnika. Pogođena je i kineska ambasada u Beogradu. Severnoatlantska alijansa beobzirno krši međunarodne konvencije. Upotrebljava zabranjeno naoružanje, municiju sa osiromašenim uranijomom. Pod kasetnim bombama stradaju deca, trudnice, nestaju čitave porodice.”[38] Primera radi, Koalicija za zabranu kasetne municije i Norveška narodna pomoć objavili su da je u Srbiji ostalo više od 2.500 neeksplodiralih kasetnih bombi koje predstavljaju neposrednu opasnost za oko 160.000 ljudi,[39] a posledice od rasutog osiromašenog uranijuma su nesagledive po stanovništvo Srbije, o kojima se zbog uznemiravanja javnosti i ne govori. Neproporcijalna i neopravdana upotreba sile je očigledna. „Ubija se u ime humanitarnih principa”, piše japanski list Asahi Šimbun.[40] Henri Kisindžer, bivši državni sekretar SAD, izjavljuje da je rat proizveo „više izbeglica i žrtava nego bilo koja druga alternativa koja bi se mogla zamisliti“ i „zaslužuje da se ispita i na političkoj i na moralnoj osnovi.“[41] Što je još gore, etnički motivisan progon Srba se nastavlja. «Posle srpskog poraza, NATO i mirovnjaci UN faktički su skoro na celom Kosovu postavili na vlast OVK, a albanski gerilci su odmah iskoristili svoju novostečenu moć da putem široke akcije nasilja i zastrašivanja etnički očiste Srbe.»[42] Proterano je preko 250.000 Srba, Roma i drugih nepoželjnih etničkih grupa. Uništava se srpsko kulturno i versko nasleđa Kosovu i Metohiji uz prisustvo NATO-a, a kriminalizacija kosovskog političkog establišmenta se nastavlja, dok privreda zamire. Rečju, „najneprijatniji aspekt kosovskog slučaja jeste to da je najavljivana humanitarna intervencija poslužila uglavnom za povećavanje obima zločina.“[43]

Upotreba pojma „humanitarno“ za ovakvu vrstu rata i sama je nehumana i nemoralna. Tu je zaštita ljudskih prava pre žrtva nego osnovni motiv i rezultat rata. Ovakva „humanitarna“ intervencija nije nikakvo otelotvorenje pravednog rata, pravde i morala. Iako se odvijala pod tim imenom, jasno je da ona ne ispunjava ni jedan od potrebnih uslova. Stoga agresija SAD-a i NATO-a na Srbiju ni po čemu ne spada pod pojam „humanitarnih intervencija“, odnosno pod pojam pravednog rata. To je, u stvari, bio osvajački i ideološki rat koji je najveća vojna sila na svetu vodila zarad ostvarenja svojih imperijalnih interesa, odnosno, agresija koja nije dopustiva ni u političkom, ni u pravnom, ni u moralnom smislu, zbog čega treba da dobije svoj epilog na međunarodnom sudu.

Ako su vlasti u Srbiji počinile zločine protiv Albanaca, to ne isključuje činjenicu da su SAD i NATO počinili još veći zločine protiv Srbije i njenog stanovništva. U pitanju su logički nezavisne stvari. SAD i NATO su vodile nepravedan rat protiv Jugoslavije, odnosno Srbije, a pokretanje i vođenje nepravednog rata predstavlja ratni zločin, ili, prema određenju u nirnberkškom procesu, još preciznije – zločin protiv mira. Konačno, upotreba pojmova „humanitarna“ intervencija i „humanitarni“ rat sa ciljem da se agresija protiv SRJ, odnosno Srbije, predstavi kao primer pravednog rata ima za posledicu kriminilizaciju pravedne odbrane od agresije, koja se ne odnosi izdvojeno samo na ovaj slučaj nego treba da ima snagu presedana i obrasca za sve buduće ratove koje će voditi SAD i NATO. 


[1] The Responsibility To Protect, Report of the International Commission on Intervention and State Sovereignty, december 2001 http://www.iciss.ca/pdf/Commission-Report.pdf

[2] Šibli Telami: „Između vere i etike“, u: Brajan Hehir i dr.: Sloboda i moć, Dom omladine Zaječar/ Službeni glasnik, Beograd, 2008, str. 89.

[3] Igor Primorac, Etika na djelu: ogledi iz primijenjene etike, KruZak, Zagreb 2006, str. 18.

[4] Tony Blair: “Doctrine of the International Community”, Address to The Economic Club of Chicago, April 23, 1999;

http://www.econclubchi.org/Documents/Meeting/1afd70f3-4eb6-498d-b69b-a1741a5a75b1.pdf

[5] Address by Vaclav Havel President of the Czech Republic to the Senate and the House of Commons of the Parliament of Canada, 29 April 1999; http://old.hrad.cz/president/Havel/speeches/1999/2904_uk.html

[6] John Norris: Collision Course: NATO, Russia, and Kosovo, Praeger Publishers, 2005, str. xxii-xxiii

[7] David N. Gibbs: First DoNo Harm: Humanitarian Intervention and the Destruction of Yugoslavia,Vanderbilt University Press, 2009

[8] Robert Skidelski: „Efekat Kosovo“, The Guardian, 21. april, 2008; http://217.26.213.177/kosovo-i-metohija/efekat-kosovo.html?alphabet=l

[9] Ingeborg Maus: „Toljaga kao vrlina“ (intervju za Wochenzeitung), Vreme, br. 461, 6. 11. 1999; http://www.vreme.com/arhiva_html/461/08.html

[10] Alain Badiou: „On War against Serbia: Who strikes Whom in the World Today“, Polemics, London, str. 67.

[11] Isto, str. 67.

[12] Tony Blair: „We must keep bombing to save the refugees“,  Sunday Telegraph, 4 April 1999; http://www.encyclopedia.com/The+Sunday+Telegraph+London/publications.aspx?date=199904&pageNumber=3

[13] Barry Buzan:The Conduct of War“, Bulletin of the Centre for the Study of Democracy, Volume 7/1 Winter 1999-2000, str. 2; http://docs.google.com/gview?a=v&q=cache:avtB3BlDSl8J:www.ciaonet.org/pbei/west/win99/

[14] David N. Gibbs: First DoNo Harm: Humanitarian Intervention and the Destruction of Yugoslavia,Vanderbilt University Press, 2009

[15] Zbigniew Brzezinski: Steps to Victory in Kosovo (3 May 1999); http://www.nationalreview.com/03may99/brzezinski050399.html

[16] Cvetan Todorov: „Sećanje na zlo, iskusenje dobra”, Republika, 256-257/2001. http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/256/256_21.html

[17] Grigoris Ananiadis: ”Karl Šmit na Kosovu, ili rat uzeti ozbiljno”, Republika, br. 308-309; http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2003/308-309/308-309_14.html

[18] Navedeno prema: Ken Coates: „’Opravdanja’ za NATO intervenciju u Jugoslaviji“,  Fondacija za mir Bertran Rasel, Notingem, 22. decembar 1999. http://www.transnational.org/

[19] Press Statement by dr. Javier Solana, Secretary General of NATO, Press Release (1999) 040 (23 mart 1999).

[20] Henry Kissinger, DailyTelegraph, 28 June 1999

[21] Alain Badiou: „On War against Serbia: Who strikes Whom in the World Today“, Polemics, London, str. 69.

[22] David N. Gibbs: Was Kosovo God War, http://www.tikkun.org/article.php?story=jul_09_gibbs

[23] Isto, str, 69.

[24] Wesley K. Clark:Waging Modern War: Bosnia, Kosovo, and the Future of Combat, PublicAffairs, New York, 2001

[27] Cvetan Todorov: „Sećanje na zlo, iskusenje dobra”, Republika, 256-257/2001. http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/256/256_21.html

[28] Isto

[29] [29] Grigoris Ananiadis: ”Karl Šmit na Kosovu, ili rat uzeti ozbiljno”, Republika, br. 308-309; http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2003/308-309/308-309_14.html

[30] Ingeborg Maus: „Toljaga kao vrlina“ (intervju za Wochenzeitung), Vreme, br. 461, 6. 11. 1999; http://www.vreme.com/arhiva_html/461/08.html

[31] Isto

[32] Noam Čomski: „Američka moć sa dve oštrice”, (BostonGlobe, 5 July 1999), http://news.beograd.com/srpski/clanci_i_misljenja/990705_americki_mac_sa_dve_ostrice.html

[33] Ingeborg Maus: „Toljaga kao vrlina“ (intervju za Wochenzeitung), Vreme, br. 461, 6. 11. 1999; http://www.vreme.com/arhiva_html/461/08.html

[34] Marija Todorova: „NATO na Balkanu, Balkan u NATO-u“,

http://www.h-alter.org/vijesti/europa-regija/nato-na-balkanu-balkan-u-nato-u

[35] Pope Benedict XVI: Address to the General Assembly of the United Nations, 18. 04. 2008 http://www.un.org/webcast/pdfs/Pope_speech.pdf

[36] Marija Todorova: „NATO na Balkanu, Balkan u NATO-u“,

http://www.h-alter.org/vijesti/europa-regija/nato-na-balkanu-balkan-u-nato-u

[39] Dejvid Bajnder: „Amerikanci ne znaju šta se dogodilo“, Blic, 25. mart, 2009.

[40] Navedeno prema: Cvetan Todorov: „Sećanje na zlo, iskusenje dobra”, Republika, 256-257/2001. http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/256/256_21.html

[41] Cvetan Todorov: „Sećanje na zlo, iskusenje dobra”, Republika, 256-257/2001. http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/256/256_21.html

[42] David N. Gibbs: Was Kosovo God War, http://www.tikkun.org/article.php?story=jul_09_gibbs

[43] isto