Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Imidžologija i ideologija „humanitarnih“ NATO intervencija
Savremeni svet

Imidžologija i ideologija „humanitarnih“ NATO intervencija

PDF Štampa El. pošta
Svetozar Stojanović   
subota, 21. novembar 2009.

Imidžistički obrt i imidžistički svet

Imidžizam valja definisati kao skui stavova, institucija i praksi kojima se stvaraju i šire imidži stvarnosti.Pada u oči da su filozofi, društveni teoretičari i uopšte intelektualci često skloni da prenaglašavaju ulogu ideja u stvaranju imidža i da čak imidže svode na njih. Ali to je daleko od istine u ovom vremenu kojim dominiraju vizuelni mas-mediji. U širokom rasponu od biznisa do politike vizuelne tvorevine (koje suprotno idejama karakteriše puna konkretnost i neposrednost) prožimaju savremena razvijena društva. Kao da smo od reči kao božanskog počela („U početku beše reč") stigli do slike kao ljudskog počela (takoreći: U početku beše slika). Ne polazi badava CNN televizijska mreža od gesla „Jedna slika vredi kao hiljadu reči“ (Picture’s worth thousand words).

Imicotvorna i imidžodavna elita je sada uticajnija od ideotvorne elite. Za razliku od ideotvoraca, mnogi političari su uvideli da deluju u postgutenbergovskoj eri. Zato se manje trude da stvore idejne programe, a više da plasiraju odgovarajuće imidže. Mnogi novinari su se preobratili u imidžiste,često svesno manipulativne.

Kroz svršene imidže izuzetno je teško a često i opasno probijati se, što masovno doživljavaju Srbi proteklih dvadeset godina. Svršeni imidž se često nameće i pretvara u svršeno stanje. Danas ima mnogo individualnih i kolektivnih korisnika i žrtava takvog imidža i stanja.

Posebnu pažnju valjalo bi posvetiti razradi ideje o imidžologiji. Pod njom podrazumevam skup imidža koji društvene grupe po cenu istine koriste za opravdavanje vlastitih i diskreditovanje konkurentskih, protivničkih i neprijateljskih postupaka. Kao obrazac za taj kritički pojam uzeo sam shvatanje ideologije kao skupa ideja koji društvene grupe po cenu istine koriste za opravdavanje vlastitih i diskreditovanje konkurentskih, protivničkih i neprijateljskih postupaka. Za mene „imidžologija" predstavlja pojam znatno obuhvatniji od „ideologije" – ova druga čini jedan oblik prve, i to sve manje uticajan. Neka bude rečeno i to da su nosioci moći zainteresovani za izgradnju i razvoj ideologije prvenstveno radi uticanja na elite, dok im je za mase dovoljna i imidžologija druge vrste.

Istaknutim kritičkim intelektualcima često je „ispod časti“ da se ozbiljno bave pobijanjem masmedijske proizvodnje i plasiranja imidža. A oni koji to ipak čine najčešće previđaju da imidžima ne mogu najefikasnije parirati rečju, knjigama, časopisima, listovima. Dok se kritika ideologije koncentriše na verbalno ukazivanje na činjeničnu netačnost, neodrživost navedenih razloga, neprincipijelnost, pojmovnu neadekvatnost, logičku nekoherentnost... na imidžologiju bi se moralo odgovoriti pre svega kontraslikama i uopšte kontraimidžima nepojmovne i uopšte neidejne vrste.

„Kraj istorije” pod vođstvom SAD kao „benevolentne supersile”

Pad istočnoevropskog i sovjetskog komunizma i samog SSSR-a kao njegovog centra i jemca bio je osnovni podsticaj za Fukujaminu postavku o „kraju istorije” i SAD, te navodno jedine supersile, kao njenog stožera, promotera, garanta, lidera, postavke koja se zahvaljujući njihovoj imidžističkoj i ideološkoj hegemoniji brzo širila svetom. Tada se osećanje „američke izuzetnosti i svetske misije određene od Božjeg proviđenja“ bilo pretvorilo u hibrističku iluziju o maltene svemoći. Gotovo ushićeno, premijer Masimo D'Alema izjavio je da učešćem u bombardovanju Srbije Italija „stupa u plemeniti krug velikih“.

Vrlo malo je pisano i govoreno o američkoj pretenziji i na etički „kraj istorije“. Manje-više sve se svelo na univerzalizovanje demokratsko-kapitalističke paradigme u političkoj, ekonomskoj i pravnoj sferi. A upravo je iz umišljene etičke superiornosti izvođeno moralno pravo na unilateralne „humanitarne vojne intervencije“ SAD i drugih NATO članica.

Pod američkim totalizmom (nije to totalitarizam) valja podrazumevati snažnu težnju SAD da svoj uticaj i moć šire po celom svetu putem primera, aktivnog zalaganja, pa ako treba i kad može i putem nametanja, uključujući i nametanje vojnom silom. SAD nastoje da totalizuju, univerzalizuju kapitalistički način proizvodnje i kapitalističko tržište, engleski jezik kao lingua franca našeg doba, slobodno kretanje i zapošljavanje najboljih stručnjaka i stvaralaca po svetu, „suzbijanje terorizma“, „demokratiju i ljudska prava“...

Evo nekoliko razloga zbog kojih je Fukujamina postavka o „kraju istorije“ od samog početka bila neosnovana:

Apsolutni zaokret u istoriji, ali u negativnom smislu, najavljen je „malom apokalipsom” u Hirošimi i Nagasakiju, i to bezmalo pola veka pre nego što je Fukujama lansirao svoju postavku. (Zar nije u najmanju ruku ironično to što je teza o pozitivnom vrhuncu, „kraju“ istorije potekla baš iz zemlje koja je proizvela takvu apokalipsu i njome nagovestila mogućnost i tendenciju kretanja čovečanstva ka samoprozvedenom a bukvalnom kraju istorije!)

Jedva da je prošlo nekoliko godina od objave „kraja istorije“ a ispostavilo se da je američki demokratski kapitalizam dobio novog konkurenta u islamskom fundamentalizmu, radikalno antikapitalističkom i antidemokratskom, a ponekad i terorističkom.

A šta tek da velimo o 11. septembru 2001. kada postaje sasvim zorno da su SAD ipak samo krhka „zemaljska” sila.

Sam termin „supersila” sugeriše neku vrstu „nadzemaljske” moći, te zato spada više u teologiju nego u društvenu nauku. Teološki prizvuk je imao i naziv „Milosrdni anđeo“ za vojni napad SAD i njihovih NATO saveznika na Srbiju (i Crnu Goru).

SAD, dabome, nemaju nikakvu neograničenu moć već (i) zbog toga što apokaliptičkim sredstvima raspolažu i neke (u svakom drugom pogledu) znatno slabije države (među njima i jedna Severna Koreja) kojima takođe mogu da unište ili isprovociraju uništenje dobrog dela čovečanstva – a sve kazuje da će se broj i snaga takvih država uvećavati.

Sem toga, postavlja se i pitanje kakva je to „supersila, i to jedina“ kad nije u stanju da diktira stanje ni u nekim zemljama koje ne raspolažu apokaliptičkim sredstvima, kao što su primerice Iran, Irak, Avganistan...

A šta tek da velimo o odnosima moći (između ostalog i apokaliptičke) između SAD i drugih veledržava kao što su Rusija, Kina, Indija...

Da pomenem i to da administraciji SAD nije bilo pametno da prizna otcepljenje Kosova i Metohije i vrši pritisak na druge zemlje da to isto učine ako ni zbog čega drugog a ono zato da ne bi otkrile koliko je ograničena njihova moć i uticaj u svetu, drugačije rečeno, kakva je to „supersila” koja je jedva namakla manje od trećine članica UN da je u tom pogledu slede!

Zbog svega navedenog SAD nije ni bilo opravdano karakterisati kao supersilu nego samo kao velesilu, istina i sada sve-u-svemu snažniju od ostalih velesila, posebno u sposobnosti projektovanja moći po globusu.

Mnogi Amerikanci, takoreći do juče, verovali su da pod vođstvom SAD nastupa „kraj istorije" i u obliku totalističkog i laissez faire kapitalizma. Od njega su očekivali da putem privatne svojine i tržišta zavlada praktično svim sferama društvenog života (elektronskim i štampanim medijima, zdravstvenom službom, socijalnim i penzionim osiguranjem, obrazovanjem, kulturom, umetnošću, naukom, pa čak i izbornom i drugom utakmicom za političku moć unutar zemlje, ali i spoljnom i vojnom politikom, primerice u formi svojevrsnih intervencija privatnih kompanija svojih penzionisanih oficira u stranim zemljama). Ali očekivali i da taj kapitalizam bude imun na ciklične oscilacije (booms and busts), i da im omogući praktično beskonačan privredni rast i trošenje.

Sada se, međutim, SAD nalaze u preteškoj tranziciji, ne samo od „supersile“ do „tek“ velesile, nego i od laissez fairei totalističkog do državno regulisanog i netotalističkog kapitalizma koji treba da ih izvuče iz duboke recesije i opštedruštvene krize. Na ironičan način potvrdilo se da su SAD „supersila“, pošto je jedino ta zemlja mogla da izazove globalnu krizu. To, naravno, sa sobom povlači i zaključak da se svet ne može izvući iz krize ako to ne učine i SAD.

Do tzv. povratka istorije („Istorija se vratila“ – naslov je skorašnje knjige Roberta Kagana) nije došlo i ne može doći jer „kraja istorije“ nije ni bilo.

Arbitrarno intervenisanje

Treba odlučno odbaciti naviku SAD i njihovih saveznika u Evropi da govore i intervenišu u ime „međunarodne zajednice” i „prava čoveka“, i to mimo UN, jer je u pitanju manje od šestine čovečanstva. Korpus ljudskih, građanskih i nacionalnih prava imao je veliki udeo u humanizovanju i demokratizovanju kapitalizma, ali i u kritici i rušenju komunizma. Međutim, ta prava se obilato koriste i za pravdanje zapadne hegemonije u svetu. Tamošnji masmediji predstavljaju glavni rasadnik pop-ideologije i uošpte pop-imidžologije tih prava. Teško nemoćnijim državama kad padnu pod njihov udar i postanu moneta za potkusurivanje u unutrašnjoj političkoj i medijskoj utakmici na natovskom Zapadu.

Ne može se istinoljubivo i pravdoljubivo govoriti o odgovornosti za ratne zločine u toku razbijanja Jugoslavije i Srbije, a da se prethodno ne utvrdi inicijalna odgovornost za razbijanje tih međunarodno priznatih država. Ne valja kažnjavati samo zločine počinjene u ratu a da se istovremeno ne kažnjavaju i izazivači samog rata ( „zločini protiv mira”) bez kojeg, dabome, ne bi ni bilo ratnih zločina.[1] Zašto Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju nije dobio mandat da sudi i za to? Umesto da i neki zapadni lideri odgovaraju za pomaganje secesionistima, oni bivaju slavljeni zbog svojih „humanitarnih i mirotvornih” intervencija. Tom circulus viciosus-u (unutrašnje nasilje – spoljna podrška antisrpskoj stvari – proširena reprodukcija problema i tragedija) ni danas se ne vidi pouzdan kraj na KIM.

Veliki je doprinos SAD i EU nasilnom razbijanju i Srbije, a niko u njima nije za to odgovarao ni politički, a kamoli pravno. Pri tome je njihovo tretiranje vlastitih nacionalnih manjina u potpunoj suprotnosti sa odnosom prema našim nacionalnim manjinama. Zapravo, SAD čak i nemaju pojam nacionalne manjine za svoje prilike. A Evropskoj uniji nije ni na kraj pameti da podrži nastojanje bilo koje nacionalne manjine njenih članica da se otcepi, pa čak ni samo da dobije političko-teritorijalnu autonomiju ako je već nema. Istovremeno kako SAD, tako i ogromnoj većini članica EU nije bila dovoljna ni srpska ponuda „suštinske autonomije” (koja se malo razlikuje od nezavisne države), nego je silom podržala potpunu secesiju KIM.

SAD i vodeće zemlje EU učinile su sve za Albance na Kosmetu i sve uradile protiv tamošnjih Srba, a ranije i podržale hrvatsku nasilnu likvidaciju Republike Srpske Krajine i isterivanje Srba iz Hrvatske.

Koje zaključke bi Zapad trebalo da izvuče i iz pretenzija i ponašanja Albanaca u Makedoniji? Da li stanje u toj zemlji otkriva istinu i o problemu Kosmeta? Kakve pouke za integritet Crne Gore valja izvući iz kosmetskog slučaja?

Nije teško zamisliti kako bi SAD i EU reagovale kad bi Srbija podržala eventualnu secesiju Republike Srpske od BiH, mada ćute kad Albanija otvoreno podstiče kosovsko-metohijski separatizam.

Kako izgleda aktivnost SAD i Zapada na razaranju Jugoslavije i Srbije u svetlu njihovog nastojanja da po svaku cenu spreče da se postsadamovski Irak rastoči po kurdskim, sunitskim i šiitskim šavovima?

Valjda je bio red da one evropske zemlje koje nemaju separatističke probleme (na primer Nemačka) prepuste svoje mesto u međunarodnim telima koja se bave kosmetskim pitanjem – onim zemljama koje imaju iskustvo sa njima (primerice Španiji, koja čak nije bila ni članica tzv. Kontakt grupe!).

Donekle je jasno, mada naravno ne i opravdano, zašto su države koje polaze od kulturno-etničkog shvatanja i praktikovanja nacije, kao što su Nemačka, Austrija, Italija, podržale jednostrane secesije od Jugoslavije i Srbije, ali je teže shvatiti zašto su to isto učinile i države zasnovane na građanističko-državljanskom pojmu i praksi nacije, kao što su SAD i Francuska. Najviše što su te zemlje spremne da dozvole i priznaju kod sebe jeste multikulturalnost, ali nipošto i multinacionalnost. Zar od njih nije pre trebalo očekivati da nastave da podržavaju jugoslovenstvo i Jugoslaviju? Zašto barem one nisu zahtevale referendum građana Jugoslavije, a kasnije i Srbije kad su se suočile sa pitanjem da li da nastave sa podrškom njihovom integritetu ili da pomognu njihovom cepanju? Kako to da su i za te zemlje bili jedino merodavni separatni referendumi građana jugoslovenskih republika, u stvari većinskih kulturno-etničkih nacija, pa čak i albanske nacionalne manjine na KiM – i to kao da referendum predstavlja neko apsolutno pravo, štaviše pravo na otcepljenje, a ne tek jedno pravo među drugim pravima, omeđeno dužnostima i istim takvim pravom svih ostalih državno-konstitutivnih nacija i odgovornošću za posledice realizacije tog prava.

Singularizacija u funkciji opravdavanja

Kolektiviteti isto kao i pojedinci najtačnije otkrivaju vlastite prioritete kad ih prilike stave u „iskušenje“. Pošto su im interesi važniji od vrednosti koje sugerišu svojom imidžologijom i ideologijom, mnogi američki i drugi zapadni moćnici često suštinski menjaju svoj pristup ostalom svetu „od slučaja do slučaja“, pri čemu za slučajeve koji su praktično identični upotrebljavaju različita, pa čak i suprotna merila.         

Po svoj prilici delovala je sinergija između prevarantsko-špekulativie dimenzije kapitalizma SAD i njihovih intervencija po svetu kojima je po pravilu prethodio baraž medijskih i drugih „humanitarnih“ i „demokratskih“ obrazloženja. Uostalom, šta se drugo moglo očekivati od doskorašnjih američkih vladajućih režima koji su forsirali tržište bez autoritativnih pravila nego to da i u spoljnoj politici vrludaju od jednog do drugog „jedinstvenog slučaja“. (I to je dobra ilustracija degeneracije zvanične imidžologije i ideologije od „iskrivljene svesti“ u „lažljivu svest“).

Tako su K. Rajs, tadašnji državni sekretar spoljnih poslova SAD, i Z. Bžežinski, bivši savetnik za nacionalnu bezbednost predsednika Kartera, koji su inače podržali vojni napad na Srbiju (i Crnu Goru) 1999, zajedno sa mnogim drugim zvaničnicima, javnim ličnostima i mas-medijima najoštrije napali rusku vojnu intervenciju u Gruziji 2008. godine – ona poređenjem sa Hitlerovom aneksijom Sudetske oblasti Čehoslovačke a on sa Staljinovim napadom na Finsku.

Rusija je od američkih i drugih zapadnih krugova osuđena zbog „nesrazmerne“ reakcije na vojnu akciju Gruzije, onih istih krugova koji su organizovali i podržali višemesečno bombardovanje Srbije (i Crne Gore) od NATO.

Onih istih koji zahtevaju povlačenje ruskih trupa iz Gruzije mada su pozdravili izgradnju trajne američke vojne baze Bondstil na KiM, i to sa perspektivom ulaska tog otcepljenog dela Srbije u NATO.

Najzad onih istih koji kao rešenje sugerišu „pojačanu autonomiju“ za Abhaziju i Južnu Osetiju u sastavu Gruzije, iako su odbacili ponudu „suštinske autonomije“ za KiM u Srbiji i čak ga priznali kao samostalnu držasvu.

Dok na unutrašnju politiku vodećih zapadnih država. možemo da primenjujemo Marksov obrazac za kritiku ideologije, dotle kritika njihove spoljne politike treba da se usredsredi na tretiranje arbitrarno odabranih slučajeva kao da su suigeneris. Marks je raskrinkavao apstraktne opštosti buržoaske ideologije kao konkretne posebnosti, recimo pojam „građanina“ kao skrivalicu za klasne razlike, kapitalističku klasu na jednoj i radničku klasu na drugoj strani. Tu se lažna univerzalizacija postiže brisanjem razlika, dok se u imidžologiji i ideologiji koju ovde kritiikujem lažna singularizacija postiže apsolutizovanjem razlika između odabranog slučaja (Slobodan Milošević, Kosovo i Metohija, Srbija, Republika Srpska, Srbi u Hrvatskoj, Gruzija...) i ostalih slučajeva iste vrste.

Manipulisanje imidžom žrtve i zločinca

Imidž borca za ljudska prava ne bi bio delotvoran bez njegovog striktnog „crno-belog“ razdvajanja zločinca i žrtve. Pri tome se neretko naseda samoproizvođenju imidža žrtve. Zar „humanitarna intervencija“ ne bi trebalo da se okrene i protiv strane koja manipuliše tim imidžom?

Imidž žrtve koristile su tokom jutoslovenskih secesionističkih i antisecesionističkih ratova sve sem srpske strane (Srbi su ga po pravilu isticali pre početkai posle završetkatih ratova). Srbi ni do danas nisu potpuno shvatili da im je imidž pobednika (lokalnog) u BiH, Hrvatskoj pre likvidacije RSK i na KIM pre NATO okupacije, donosio sve veću satanizaciju od strane zapadnog superpobednika. Dabome, u praksi su oscilirali između junačenja i kapitulantstva, ali nisu uočili da će i sa ovim potonjim, da o prvom i ne govorimo, imati velike teškoće u sudaru sa svršenim imidžom zločinca koji je isforsiran o njima. Čak i posle poraza na Kosmetu tadašnji vladajući režim u Srbiji svim silama se upinjao da stvori imidž pobednika. To je jako pomoglo onima koji onemogućavaju imidž Srba kao žrtava NATO napada.

Najnoviji oblik „izdaje intelektualaca“ jeste, po meni, apriorno stavljanje na stranu „slabijeg i žrtve“ – kao da je on uvek potpuno nedužan i u pravu, i kao da on, podržan spolja, ne može takođe biti jači i zločinac. Neki intelektualci su od toga načinili vrlo unosnu profesiju i čak postali masmedijske zvezde. Njihovu savest ne uznemirava ni to što konformistički podupirući jednostrani imidž žrtve proizvode žrtvu takvog imidža na drugoj strani. To se čak izrodilo u neku vrstu mode, gotovo „šika“ i bivanja „u trendu“. Tako se „politička korektnost" preokrenula u svoju suprotnost:simplifikatorsko, nekritičko i nekorektno širenje imidža žrtve, odnosno zlikovca – oba imidža predodređena od strane dominantne imidžotvorne sile.

Lako je sticati „humanitarne“ poene kao intelektualac nacije koja je imidžisana samo kao žrtva. Mnogo je teže ostati kritički intelektualac u naciji koja je dobila imidž zlikovca. Pri tome ne mislim na teškoću izazvanu pritiskom vlastite sredine da se nekritički porekne bilo kakva njena uloga u proizvođenju žrtve. Ovde sugerišem temu o kritičkim humanističkim intelektualcima kao žrtvi dovođenja u pitanje nametnutog imidža kolekšivnog nacionalnog zlikovca. Na njih se – evo još jedne teme –svom snagom bacaju (samo)proglašeni „humanitarni“ intelektualci.

Pravaseparatistavs. prava država

U novijoj međunarodnoj konstelaciji praktično se polazi od toga da je nacionalna većina uvek moćnija, te naročito SAD po svetu insistiraju na pravima nacionalnih manjina (kad god to odgovara njihovim interesima). Međutim, zbog podrške velikih sila nacionalna manjina u jednoj zemlji može lako postati moćnija od nacionalne većine i čak uspostaviti svojevrsnu tiraniju manjine. Svežu ilustraciju za to pruža Kosmet, gde je NATO intervencija dovela do faktičkog otcepljenja albanske nacionalne manjine i te teritorije od Srbije. Gde se tu delo pravo nacionalne većine u Srbiji? Izlazi da bi ponekad baš većini bila neophodna zaštita od manjine, a ne obrnuto. Bilo bi istinoljubivije i pravednije kad bi se u načelu polazilo od odnosa moći u svetu, pa se pitalo kakav je odnos snaga nacionalne većine i manjine u svakom konkretnom slučaju i kontekstu.

Jedan od načina na koji Zapad ide naruku politici svršenog (razbijačkog) čina jeste insistiranje na navodnoj obavezi država (dabome arbitrarno odabranih) da i svoje unutrašnje sporove bezuslovno rešavaju bez prinude. Dovedeno do krajnosti, to znači da je dovoljno da kao u Jugoslaviji i Srbiji separatisti na „svojoj“ teritoriji na izborima (najčešće na brzinu organizovanim) ili referendumu (po pravilu sa manipulativnim pitanjem) dobiju većinu glasova za osamostaljenje, ili provociraju i čak napadnu vojnu i policijsku silu, pa da centralna vlast praktično mora da digne ruke od tog dela države (ako ni zbog čega drugog a ono da ne bi „neproporcionalno reagovala“).      

Znano je da kolektiviteti često teže da svoje želje, pretenzije i interese, čak i one najsebičnije i najneumerenije, proglase za prava iz kojih tobož automatski proističu obaveze drugih da im udovolje. Po svemu sudeći, zbog jugoslovenske i drugih sličnih tragedija treba pristupiti korenitoj dopuni međunarodnog prava. Recimo donošenjem jedne Univerzalne deklaracije o obavezama prema međunarodno priznatim državama (pored postojeće Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i drugih merodavnih međunarodnih deklaracija i proklamacija o tim pravima) koja bi trebalo da propiše međusobne obaveze njihovih konstitutivnih nacija (i nacionalnih manjina), ali u vezi sa tim i odgovarajuće obaveze ostalih država prema njima. Da je takva deklaracija postojala, možda bi strani moćnici bolje promislili pre nego što se stave na stranu secesionista u Jugoslaviji i Srbiji. Valja se nadati da će od Srbije inicirana ocena Međunarodnog suda pravde o KiM otvoriti put za odgovarajuću primenu ali i dopunu međunarodnog prava.

Pored toga, kako bi bilo da UN stvore jedan forumsastavljen od svetskih znalaca i uglednika koji bi proverio tvrdnje o opravdanosti ili neopravdanosti razbijanja Jugoslavije i Srbije, iznutra i spolja? Evo nekih pitanja, ograničenih na KiM, kojima bi se rečeni forum pozabavio:

Valjalo bi ispitati tvrđenje o preventivnoj motivaciji NATO radi sprečavanja humanitarne katastrofe kosmetskih Albanaca koju je pripremao Slobodan Milošević. Doduše, protagonisti te tvrdnje prethodno su govorili da je takva katastrofa već naveliko bila u toku, te se već zbog toga može sumnjati u njihovu kredibilnost.

Zadatak pomenutog foruma bio bi da utvrdi i to koliko je stvarno žrtava bilo na obe strane, i to odvojeno za period pre, za vreme i posle NATO intervencije.

U traženu sliku morala bi ući i činjenica da su kosmetski Albanci predvođeni Rugovom već odavno bili uspostavili svoje paralelne državne i društvene institucije.

Valja podsetiti i na to da je mali deo albanskog stanovništva pod imenom OVK kasnije pribegao oružanim akcijama – koje su SAD prvo karakterisale kao terorizam da bi ih na kraju tretirale kao otpor Miloševićevom teroru.

Postavlja se i pitanje sa kakvim je pravom Zapad u Rambujeu ultimativno zahtevao (Aneks B predloženog sporazuma) od Miloševića da pusti NATO snage da kad-god i gde-god hoće ulaze u Srbiju i kreću se po njoj, a da za svoje ponašanje ne budu odgovorne njenim pravosudnim i drugim organima.

Slučaj Račak je posebna priča jer ga je NATO naveo kao kap koja je prelila strpljenje. Samo, otad su se pojavile ozbiljne indicije da su u pitanju bili poginuli borci OVK-a od kojih je manipulacijom napravljen civilni martirijum Albanaca.

Pomenuti forum bi mogao da se zapita i kako to da je Zapad svom snagom podržao otcepljenje KiM od Srbije i kad je u njoj uspostavljena nova postmiloševićevska demokratska vlast.

Najzad, vredi se takođe zapitati zašto je Zapad, ako je već ubeđen da je u pravu, toliko zapinjao da u UN spreči zalaganje Srbije da se slučaj KiM prepusti na mišljenje Međunarodnom sudu pravde.

Kakav rezultat bi dala sistematska međunarodnomoralna i međunarodnopravna provera ameroevropske politike kad je reč o sledećim bitnim dilemama i kontroverzama u savremenoj društvenoj praksi, ideologiji i teoriji: građansko-državno vs. kulturno-etničko shvatanje i praktikovanje nacije; individualni vs. kolektivni interesi, prava i dužnosti; liberalizam vs. komunitarizam; integritet države vs. samoopredeljenje njenih sastavnih nacija; državni integralizam vs. regionalizam (unutardržavni i naddržavni); državni suverenitet vs. spoljni intervencionizam; „kraj istorije" vs. sukob civilizacija; civilizacionizam vs. nacionalizam; kosmopolitizam vs. nacionalnzam; državizam vs. globalizam. Te dileme i kontroverze, usput rečeno, valja dobro ispitati (i) u svetlu razbijanja Jugoslavije i Srbije, kao i šansi za integaciju Evrope. Dabome, tu društveni analitičari i mislioci sa našeg prostora imaju mnogo doživljajnih, iskustvenih i uopšte saznajnih prednosti, barem početnih.

Odnos prema prošlosti

Fragmentizovani imidži mnogo lakše zameću ono što u prošlosti i sadašnjosti bitno spaja razne slučajeve, pa time skrivaju svoju arbitrarnost i neprincipijelnost. U više mahova isticao sam da na Zapadu preovlađuje prezentizam kao suštinska nastrojenost tamošnjeg kapitalizma i njegove masovne kulture. Mislim na fiksaciju na sadašnjost i potpuno prenebregavanje prošlosti, osobito drugih naroda. Dominacija vizuelnih medija nad štampom, slike nad rečima, odražava to prezentističko stanje „duha“, ali ga sa svoje strane i znatno pojačava.

Neki objašnjivači tragičnih sukoba u Jugoslaviji i Srbiji odlučno odbijaju da uzmu u obzir prošlost, čak i onu relativno skorašnju tokom Drugog svetskog rata. Trude se da nas ograniče na desetak godina Miloševićeve vladavine. Neće da prihvate da naša istorija od 1941. naovamo ne predstavlja nikakvu mrtvu nego živu i delatnu, rekao bih čak savremenu prošlost[2]. Tokom razaranja Jugoslavije i Srbije bilo je mnogo živih ljudi (da o njihovim neposrednim potomcima kojima su to pričali i ne govorimo) koji su lično iskusili ono što se zbivalo za vreme Drugog svetskog rata, primerice kako genocid nad Srbima u NDH, tako i progon kosmetskih Srba i zločine nad njima počinjene od strane albanskih kvislinga.

Umesto da organizuje razumnu javnu raspravu o tome nakon Drugog svetskog rata nova vlast je polazila od pretpostavke da će se te rane najbrže i najbolje zaceliti, a „bratstvo i jedinstvo“ procvetati, ako se o tome ćuti ili govori tek uopšteno kao o „fašističkim zločinima“. Uglavnom zbog bojazni da bi iz prošlosti namesto korisnih pouka bila izvučena mržnja i želja za osvetom. A poznato je iz svakodnevnog iskustva i još više iz dubinske psihologije da ono što je potisnuto teži da se kad-tad silovito probije. Što reče X. L. Borhes: „Zaborav takođe može biti duboki oblik pamćenja“. Ja bih za takve slučajeve dodao: Bili, ali nisu prošli.

(Tekst referata na zasedanju Međunarodne filozofske škole 27-30. avgusta u Zaječaru i predavanja na Hariman institutu Kolumbija univerziteta, 2. septembra 2009)


[1] Kao (nenameravanu) potvrdu ocene o saodgovornosti nekih zapadnih lidera navešću izjavu jednog od najkompetentnijih aktera i svedoka: „Osam godina posle bombardovanja Srbije visoki funkcioner američke vlade g. Frenk Vizner priznao je najzad iskreno da je ova operacija izvedena iz vojnostrateških potreba, a, pre svega, protiv interesa Rusije u ovom delu Evrope i Balkana... F.Vizner bez uvijanja izjavljuje: ’Nećemo Rusiju u naše dvorište.’“ (Politika, 18. mart 2008) Šta bi bilo kad bi neki „ruski Vizner“ isto to tvrdio za slično anagažovanje SAD, i to duž granica sadašnje Rusije, u bivšim republikama SSSR-a!

[2] Ostavljajući po strani protivurečnost zahteva Zapada Srbima da se „suoče sa svojom prošlošću“ i istovremeno da „zaborave na prošlost i okrenu se budućnosti“, sada bih hteo da iznesem još jedno zapažanje o njegovom prezentizmu( i futurizmu). Zahtev da se zaboravi prošlost utoliko je po meni čudniji što domanantan zapadni jezik, engleski, sa svojim sadašnjim prošlim i čak tzv. kontinuiranim vremenom ima veću mogućnost od drugih jezika da izrazi i naglasi kontinuitet sve tri vremenske dimenzije.