Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Italijanski dug ugrožava evrozonu
Savremeni svet

Italijanski dug ugrožava evrozonu

PDF Štampa El. pošta
Volfgang Minhau   
utorak, 23. septembar 2014.

Čini se da se glavno evropsko pitanje koje se tiče suočavanja sa ekonomskom stabilnošću Evrope sastoji u tome šta će se desiti ako Italija nastavi da stagnira kao što je već stagnirala tokom poslednjih 15 godina. Hoće li sve ostati kao što je sada ili će biti još gore?

Naprosto, kakve mogu biti posledice neuspeha? Italijanski ekonomski položaj je neodrživ i može dovesti do iznenadne dužničke insolventnosti[1] ako iznenada ne dođe do održive promene ka ekonomskom rastu. Tog trenutka bi italijanska budućnost u evrozoni mogla biti upropašćena, kao i budućnost samog evra.

U Italiji je vidljivo brutalno uvećanje duga zahvaljujući napredovanju deflacije – pad nivoa cena podiže realnu vrednost duga. Od 2007 do 2013. godine je prema podacima Evrostata odnos duga italijanskog javnog sektora prema BDP porastao sa 103.3% na 132.6%. Ove godine Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj[2] očekuje da taj odnos poraste na 137.5%.

Ako se nastavi stagniranje Italije tokom 2015. i 2016, odnos njenog duga prema BDP-u će rasti ka 150% BDP. Nije toliko problem u broju, već u trendu. Jedan čitalac je nedavno postavio pitanje. „U kom trenutku će Italija postati insolventna“? Odgovor na to pitanje ne zna niko. Japan je još uvek solventan, iako je njegova zaduženost u odnosu na BDP preko 200%. Međutim, za razliku od Italije, Japan ima sopstenu centralnu banku. Ako investitori hoće da ih uverite kako svoje dužničke obaveze možete da stabilizujete na bilo kom nivou, nastaviće da refinansiraj vaše dugove. Ali ako neće, nećete[3].

Glavni razlog eksplodiranja zaduženosti je opadanje nominalnog BDP-a, koji predstavlja obračunsku vrednost ekonomske proizvodnje u evrima.

Jedini izlaz iz te zamke je da nominalni BDP raste raste brže od duga. Međutim, Italija nema instrumente za ovu politiku. Nema mogućnosti da smanji domaće kamatne stope. Nema centralne banke koja bi mogla da monetarizuje njene dubove. Nema mogućnost da devalvira kurs.

Evrozona može sve što Italija ne može. Međutim, kamatne stope evrozone su već na nuli. Evropska centralna banka još uvek ne otkupljuje dugove italijanske vlade. Sem toga, evro će morati da devalvira za oko 60% kako bi Italija postigla devalvaciju sličnog značaja poput one od 1992. godine, kada je italijanska lira privremeno napustila evropski valutni kurs.

Šta to znači za ekonomske reforme? One mogu pomoći u zasnivanju dugoročnog rasta, ali je naivno pomišljati kako će privreda početi čudesno da raste onda kada kompanije počnu da otpuštaju svoja osoblja. Potrebe ekonomskog prilagođavanja su mnogo obimnije od nekoliko strukturnih reformi. Italiji trebaju promene u pravnom sistemu, treba joj obaranje poreza na nivo proseka evrozone i poboljšanje kvaliteta i efikasnosti javnog sektora. Drugim rečima, treba promeniti čitav politički sistem.

Možda ni to neće biti dovoljno. Setimo se da Japan raspolaže fleksibilnim tržištem rada i efikasnim pravnim sistemom[4] sa relativno niskim porezima. I pored svega toga, japanska privreda više od dve decenije samo razočarava.

Šta je zaista moguće? Najviše nade daje program Evropske centralne banke za otkup imovine[5] kako bi se kupilo vreme da se evropske stope inflacije vrate u normalu, dok se ekonomije evrozone ne usprave, a italijanska vlada da sprovede bar neke od reformi.

Imao sam uvid u to da ECB kupuje širok spektar dužničkih instrumenata[6], počev od imovine koja je zasnovana na hartijama od vrednosti i pokrivenih obveznica, što je već najavljeno. Ona može i više od toga – da kupi druge vrste finansijskih hartija od vrednosti: Obveznice iz Evropskog stabilizaciononog programa[7], evropskog kišobrana za spasavanje i Evropske investicione banke[8]. Evropska komisija bi mogla da upotrebi Evropsku investicionu banku kako bi pokrenula veliki program infrastrukturnih obveznica. Najbolje nade za Italiju leže u tome da nešto od ovog dospe u realnu ekonomiju.

U takvoj smo situaciji da nam treba mnogo koordinisanih i izuzetnih političkih aktivnosti kojima bi se omogućilo da Italija ostvari rast, servisira dug i postigne opstanak u evrozoni. Ali takve izuzetne i koordinisane politike do sada nije bilo. Italijanski premijer Mateo Renci je obećao radikalnu reformu, ali je još nije ni predstavio. Međutim, ni to nije dovoljno. Održivost italijanskog pitanja zaduženosti zahteva političku akciju na nivou evrozone, koji je daleko od domašaja Italije. A to je mesto na kome će se odlučiti o uspehu ili neuspehu evrozone.

Izvornik teksta: Financial Times, 22. 9. 2014.

(Prevod s engleskog jezika: Dušan Kovačev)


[1] debt default, prevedeno prema smislu.

[2] Organisation for Economic Co-operation and Development.

[3] If not, they won't. Dve prethodne rečenice stavljene u uslovni odnos, prema smislu autorove upotrebe poslovice.

[4] Doslovni prevod izraza a well-oiled legal system na srpski jezik bio bi suprotan smislu radi kojeg ga je autor upotrebio.

[5] Asset purchases.

[6] Debt instruments, prevedeno doslovno.

[7] European Stability Mechanism.

[8] European Investment Bank.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner