Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Izlazak Britanije iz EU postaje sve verovatniji
Savremeni svet

Izlazak Britanije iz EU postaje sve verovatniji

PDF Štampa El. pošta
Ekonomist   
sreda, 27. jun 2012.

(Ekonomist, 23.6.2012)

Dejvid Kameron ne želi da Britanija izađe iz Evropske unije, mada ona zna i da ga razbesni, a plaši se i od toga da bi ga eksplozija evrozone mogla koštati gubitka izbora. Njegov partner iz stranke Liberalnih demokrata Nik Kleg je pro-evropljanin. Ni vođa laburističke stranke, Ed Milibend, ne želi izlazak iz EU. Gospodin Milibend je i po svom instinktu evropski socijal-demokrata (rođaci su mu izbegli holokaust), a i po svojoj logici je takav, jer na EU gleda kao na način da se ljudima pruže neka dobra – kao što je npr. aktivnost oko klimatskih promena.

Pa ipak, šanse da Britanija izađe iz EU tokom nekoliko sledećih godina su veće nego ikada. Brikzit[1] preti iz više razloga. Pre svega, Britanija se nikada nije zaljubljivala u Evropu, i na prvom mestu je merkala troškove nasuprot ekonomskim koristima. Baš sada, na EU se gleda kao na slučaj “piši propalo“ (mada i britanske finansije jedva da su u dobrom stanju).

Na drugom mestu, ako članice evro-zone prevaziđu svoje razlike i dublje se integrišu, one bi bile te koje bi mogle napustiti Britaniju, posebno u slučaju ako njihova integracija dovede do razdvajanja onog zajedničkog tržišta koje i jeste osnovica članstva Britanije u EU. Gospodin Kameron i njegov ministar finansija, DŽordž Osborn, mogu da pričaju o “nemilosrdnoj logici“ jedinstvenog tržišta koja nalaže da jači članovi podupiru slabije. Ali – ima staza evropskih integracija kojima nijedna vlada pod vođstvom g. Kamerona (pa, uostalom, ni g. Milibenda) ne može krenuti. U vrhovima Konzervativne i Laburističke stranke, ekonomskom debatom dominiraju oni koji su na evro gledali kao na katastrofu i koji misle da su [sada] dobili za pravo. I javnost se s tim slaže, mada ubeđenje javnosti ima manje veze sa ekonomijom, a više sa mizantropijom: Britancima se južni Evropljani ne dopadaju baš toliko da bi želeli da im ponude fiskalni pakt; Britanci ionako nikada nisu verovali da i ostali bogati severnjaci Evrope u dubini duše na to drugačije gledaju.

Prema tome, može se razumeti izvesna pasivnost britanskih političara. Ipak, ako je Britanija sada bliže izlasku iz EU no ranije, njeni političari snose u jednom važnom pogledu krivicu za to. Zabrinjavajući broj britanskih narodnih poslanika izgleda da veruje da – kao neki sretan rezultat ove krize – Britanija može ucenjivački da iznudi povoljnije uslove za svoje [dalje] članstvo.

Sadašnji ministar spoljnih poslova, Vilijem Hejg, kao vođa konzervativaca 1998. prorekao je da će se zajednička [evropska] valuta pretvoriti u “zapaljenu zgradu bez izlaza“ (i to u govoru koji mu je najvećim delom napisao tadašnji mladi saradnik – niko drugi nego DŽordž Osborn). Sada, kada je evro u požaru, neki konzervativni evroskeptici hoće da se parkiraju “ispred hidranta za vodu“, blokirajući tako promene ugovora koje bi ojačale tu valutu, i da ostanu tu – osim u slučaju ako EU vrati niz ovlašćenja pod britansku kontrolu. Sredstvo koje koriste za tu ucenu je “referendumska brava“ – ona je prošle godine ozakonjena u Britaniji i garantuje da će se u zemlji održavati opšte glasanje o svakom budućem prenošenju ovlašćenja iz Vestminstera u Brisel. Čisto tehnički posmatrano, planovi spasa evro-zone bi se mogli iscrtati tako da se izbegnu prenošenja ovlašćenja iz Britanije. Ali, neki konzervativci, uključujući čak – kako se priča – i neke ministre, rekli su g. Kameronu da bi korenita integracija evrozone toliko izmenila odnose Britanije sa Evropom da se u svakom slučaju mora održati referendum o tome.  

Vođi konzervativaca misle da mogu da pobede u toj raspravi. Istovremeno, misle i da mogu odbaciti pozive drugih evroskeptika da se održi direktan referendum za ostanak EU ili protiv njega, tvrdeći da bi to bilo pogrešno pitanje u trenutku kada se strukture Evrope tako brzo menjaju.

Takve argumente je dosta lako pobiti. Većina konzervativnih poslanika ne želi direktan izlazak iz EU. Oni žele labavije veze sa EU, što uključuje i jedinstveno tržište, ali – bez onih stvari koje im se ne dopadaju, kao što su propisi o životnoj sredini i propisi o zapošljavanju, kao i veliki doprinosi budžetu EU. Većina njih isto tako shvata da ona ucenjivačka strategija blokiranja “vatrogasnih hidranata“ – i to još primenjena na vrhuncu globalne ekonomske krize – nosi sa sobom rizike.

Umesto toga, smatraju da bi verovatno bezbedniji predah bio da se stvara entuzijazam za to da se za sledeće izbore obeća zvanično preispitivanje veza Britanije sa EU, uz stavljanje rezultata tih pregovora na “referendum odobravanja“. Problem je u tome da ta strategija: “pregovaraj-pa-onda-odobravaj“ nije ništa drugo nego nešto ulepšana ucena. U suštini, to je klađenje na to da će ostali članovi EU odobriti Britaniji velike popuste, uz saznanje da ako do toga ne dođe, onda će britanski birači odbaciti taj dogovor.

Nemačka, koju g. Kameron vidi kao dominantnu snagu u Evropi koja se brzo menja, dala je jasan signal da kancelar Angela Merkel neće pokleknuti ucenjivanju o izlasku Britanije, ili oko specijalnog tretmana za nju. Nemačka prihvata da bi, u slučaju promene ugovora sa ciljem da se stvore nove institucije za evrozonu, gospodinu Kameronu bile potrebne koncesije kako bi za to dobio odobrenje svog parlamenta. Možda bi se neka mala ovlašćenja mogla vratiti na nacionalni nivo u svim članicama EU – kako je Britaniji već dato na znanje. Ali, ako se [od strane Kamerona] suviše snažno gura i insistira – onda će se integracija evrozone izvesti izvan struktura EU.

Nemačka možda pomalo blefira – ali ne baš sasvim. A, nije ni jasno zašto britanski narodni poslanici misle da je referendum za odobravanje novih uslova članstva bezbedniji od direktnog glasanja: ostati ili izaći. Iscrtati mapu mogućih ishoda – a da bi se izbegao poraz, sledeća vlada bi morala da obezbedi ponovno pregovaranje, da iznudi velike koncesije [od EU], da ubedi svoju publiku da su te koncesije zaista velike, pa ona da ih ubedi da odgovore na pitanje koje stoji na glasačkom listiću, a ne da samo ispolje svoj bes glasanjem. Samo jedan pogrešan zaokret – i to bi dovelo do izlaza iz EU.

Pa ipak u Parlamentu i vladi postoji zapanjujući broj visokih ličnosti koje misle da će jedna od velikih stranaka pre sledećih izbora obećati referendum o EU, što će onda prisiliti i ostale da to slede. Kako se priča, laburisti bi mogli da pozovu na referendum kako bi rascepili konzervativce. Konzervativci bi mogli da pozovu na referendum kako bi ojačali svoje pouzdano biračko jezgro. A obe te partije bi mogle biti udarene porastom podrške Nezavisnoj partiji Velike Britanije (United Kingdom Independence Party) koja je pristalica direktnog izlaska iz EU.

Nijedan od vođa političkih stranaka ne želi izlaz iz EU, ali do toga bi moglo doći. Svi mogu mnogo izgubiti od referenduma o EU, ali ipak – takvo glasanje se oseća skoro neizbežnim. Na šta će to izaći – niko ne može znati, a to je samo delom u rukama Britanije.

Sa engleskog posrbio: Vasilije Kleftakis


[1] Brikzit (Brixit) = izlazak Britanije, kovanica, varijanta i aluzija na nedavno uveden termin Grekzit (Grexit) = izlazak Grčke iz zone evra. (Prim. V.K.)