Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kako je strana pomoć uništila Afriku
Savremeni svet

Kako je strana pomoć uništila Afriku

PDF Štampa El. pošta
Martin Durkin   
petak, 12. decembar 2008.

Martin Durkin je poznati britanski dokumentarista i producent. Autor je mnogih dokumentarnih filmova za Channel 4, a posebno je specijalizovan za humanitarne probleme Afrike. Intervju sa Martinom Durkinom je preuzet iz magazina Front Page.

FP: Voleo bih da razgovaramo o pomoći Africi i o tome kako je ona uništila afričko društvo, izazvavši mnogo bede i razaranja. Počnimo sa osnovnim pitanjem: kako je pomoć naškodila Africi?

Durkin: Humanitarna pomoć je poput socijalne pomoći u velikom. Međutim, razarajući mehanizmi rade na jedan drugačiji, još pogubniji način.

Pomoć koja stiže u Afriku ide ili vladajućim elitama ili njihovim poslušnicima, ili u nekim slučajevima, u zapanjujuće malim količinama, stiže do onih kojima je namenjena. Najpre, pogledajmo posledice nepravilne raspodele pomoći. Ogromne količine pomoći odlivaju se na različite načine vladajućim elitama. Prema izveštaju UN-a za 1991. godinu, 200 miliona dolara dobijenih od USAID-a, završilo je na inostranim privatnim računima afričkih političara i vladinih službenika. U Keniji i drugim zemljama, vladini službenici drže veće sume na računima u stranim bankama nego što ih imaju poslovni ljudi. Ako čovek želi da se obogati u Africi, dovoljno je da se učlani u vladajuću stranku ili poveže sa mafijom koja se izdaje za državne agencije, sudstvo ili policiju. Ovako ili onako, to su mesta na kojima novac iz pomoći uglavnom završava.

Neki će reći “dobro, ali ako se bar malo pomoći probije do onih kojima je namenjena, vredelo je truda”. Međutim, oni se grdno varaju. Pošto je u Africi, zahvaljujući pomoći, vlast toliko profitabilna stvar, oni koji vladaju odbijaju da se vlasti odreknu. Kao što je jedan afrički komentator objasnio, “osnovni instikt vladajuće elite je da opljačka državni trezor, održava se na vlasti i brutalno suzbija svako protivljenje ili opoziciju”    

Jednom rečju, politička moć daje vam kontrolu nad svim tim novcem od pomoći. Ti gnusni ljudi sa nabudženim zlatnim prstenjem su korimpirani milioneri, nekad čak i milijarderi humanitarne pomoći. Zato njihovo upinjanje da ostanu na vlasti ne treba da nas čudi.

FP: Dakle, pomoć Africi zapravo održava diktatore i diktature na vlasti? Ona doprinosi ugnjetavanju ljudi?

Durkin: Pomoć ubija demokratiju. Ona vlast pretvara u izuzetno lukrativnu tvar. Onda kada su  (korumpirana) politika i (korumpirana) vladina služba privlačnije karijere nego pokretanje biznisa, stvari se završavaju vrlo tužno. Politika privlači kriminalce, ali takođe i stvara kriminalce. Jedni kriminalci ne žele da se odreknu vlasti,  pa se drugi kriminalci, nevešto maskirani u “oslobodioce” naoružavaju i započinju rat.

Iako je ovaj lanac uzroka i posledica tako napadno očigledan, liberalna levica na Zapadu poludi ukoliko im na njega ukažete. Oni su poklonici državne patronaže, kako na nacionalnom tako i na internacionalnom nivou, i slepi su za njene grozne posledice.

FP: To znači da pomoć takođe pospešuje konflikte, zar ne?

Apsolutno. Nesumnjivo je da su u afričkim državama pobune uglavnom rezultat nespremnosti da se preda ili podeli vlast. Građanski ratovi u Africi uvek, ali uvek počinju kao čarke zbog izbornog procesa. Nameštanje izbora ili odbijanje da se izbori održe uzrokovali su građanske ratove u Angoli, Čadu, Etiopiji, Somaliji, Sudanu, Mozambiku, Ruandi, Sijera Leoneu, itd, itd.

A ko su ti koji se dižu na oružje protiv vlasti? Ove oslobodilačke snage su zapravo besramni kriminalci koji  žele da se i oni dočepaju dela kolača. U Africi ima smisla naoružavati vojsku i pokušavati da osvojiš vlast. To je način da postaneš milijarder.

FP: Znači, liberali na Zapadu koji su samozadovoljni zbog činjenice da pomažu Africi zapravo izazivaju građanske ratove i pobune u njoj? Oni su delom odgovorni za ubajanja Afrikanaca?

Durkin: To su ratovi zbog pomoći, tako bi ih trebalo zvati (aid wars). Mnogi ljudi sa levice – većina, siguran sam, iskreno želi da pomogne Afrikancima (i siromašnim ljudima generalno). Problem je u tome što je njihova želja da pomažu ljudima, podređena njihovoj emocionalnoj posvećenosti socijalizmu. Levica i Zeleni su potpuno prožeti svojim anti-kapitalističkim idejama. Oni odbijaju da slušaju argumente, bez obzira na njihovu čvrstinu, ukoliko su argumenti u sukobu sa njihovim političkim predrasudama. Možete vi da govorite zelenom aktivisti  da je njihovo protivljenje upotrebi DDT-ja rezultiralo milionima nepotrebnih smrti od malarije. Šta je njihova reakcija? Zeleni i dalje podržavaju zabranu DDT-ja.

Ali, na kraju krajeva, njihova uverenost u soptvenu ispravnost ničemu ne vodi. Nije važno šta oni misle da čine. Važno je šta zaista čine. Tako da je moj odgovor: da, mislim da moramo suočiti ljude na levici sa posledicama njihove politike. Oni ubijaju ljude. Na njihovim rukama je krv.

Naravno, moramo razlikovati humanitarnnu pomoć od dobročinstva. Postoje mnogi ljudi koji, zahvaljujući milosrđu pojedinaca, postižu mnogo u Africi. Ali to je kao da lepite flastere, a ono što je stvarno potrebno je operacija.

FP: Dakle, varvarstva i nasilje u Africi su rezultat čega?

Durkin: Divljaštva u Africi kojima smo svedoci ne dešavaju se zato što postoji nešto čudno u afričkoj vodi.  Nije ni zato što su Afrikanci u duši još uvek lovci-skupljači koji ne mogu da prevaziđu plemenske sukobe iz prošlosti. Pre nekih 40 godina, Afrika je bila prilično pristojno mesto. Ali, ogromna količina pomoći koja je u međuvremenu pristigla, uništila je tkanje građanskog društva. I koliko je sva ta pomoć uticala na siromaštvo? Ujedinjene Nacije su 1999. saopštile da je 70 zemalja – sve primaoci pomoći – još siromašnije nego što su bile 1970. Države koje su primile najviše pomoći – poput Liberije, Zaira i Somalije – ogrezle su u varvarizam i anrhiju.

Još jednom, proces uništavanja društva preko pomoći bolno je očigledan. A mi ipak nastavljamo da ih zasipamo pomoću. A što se tiče onih koji ne šalju novac, već lično dopremaju hranu unesrećenima, sve studije pokazuju da to ove zemlje gura u užasnu zavisnost od uvoza hrane. Nije potrebno objašnjavati razarajuće efekte ovoga po njihovu domaću ekonomiju (koja je uglavnom agrarna), ili po njihove šanse za prosperitet.

Velika sramota je da mi ne dozvoljavamo afričkim farmerima da prodaju svoju hranu u Sjedinjenim Državama i Evropskoj Uniji. Subvencije, takse itd - ljudi koji se protive slobodnoj trgovini hranom stvarno bi trebalo da se zastide.

FP: Da li to znači da čak i kupovina hrane za Afrikance šteti njihovim ekonomijama? Možete li da objasnite kako se ovo dešava i koje su posledice?

Durkin: Razlog zbog koga Afrikanci nemaju hranu su građanski ratovi. Afrički zemljoradnici znaju kako da uzgajaju hranu. Zapravo, oni to tako dobro znaju, da su Evropska Unija i SAD postavili trgovinske barijere kako bi ih sprečili da izvoze u tako ugroze njihove zemljoradnike. Glad u Africi danas je retko kad uzrokovana elementarnim nepogodama. Nju uzrokuje strana pomoć.

Davanje hrane siromašnima, zapadnjacima deluje kao nešto što ima smisla. Kad vidimo beskućnika, mi ga uputimo ka najbližoj narodnoj kuhinji. Ali na nivou o kome ovde govorimo, ekonomski efekat prostog deljenja hrane ljudima nije dobar. Zamislite da se vaša ekonomija bazira na proizvodnji automobila. I to neuspešno, pošto su vam susedne države postavile trgovinske barijere kako bi vas sprečile da im prodajete svoje automobile. One vide da vam loše ide. I šta rade? Šalju vam besplatne automobile kao pomoć. Lokalni proizvođači automobila nisu ni malo srećni, a ekonomija je propala.

E pa tako je i kad su u pitanju Afrika i hrana. Zaboravite na pomoć. Africi je potrebna slobodna trgovina.

A kad smo već ovde, morali bismo odvojiti "slobodnu trgovinu" od groznog kolonijalnog čeda pod imenom "fer trgovina". Fer trgovina nije ništa više do odbrambena Pi-Ar vežba Zelenih. Bilo im je nezgodno da se suprostavljaju slobodnoj trgovini, pa su se pozabavili lingvističkim sitnim vezom. "Fer" trgovina kaže – DA, siromašni smeju da prodaju svoju hranu bogatima, ali samo ukoliko se bave organskom zemljoradnjom (npr. zadržavaju zaostale i slabo produktivne tehnike zemljoradnje), a mi ćemo podršku davati malim proizvodnim jedinicama (koje su poznate po tome što nisu baš produktivne u proizvodnji hrane). Ljudi koji brane "Fer trgovinu" su zaista niski.

FP: Dakle, pomoć Africi ima veliku ulogu u uništavanju Afrike. Već ste to pomenuli, ali objasnite malo bolje zašto liberalna levica nastavlja da insistira na davanju pomoći Africi?

Durkin: U pitanju je kombinacija nagona za činjenjem dobra, koji je vredan hvale, i zavedenosti socijalističkim predrasudama. Želja za pomaganjem je stvar za poštovanje. Trebalo bi je pozdraviti, nikako napadati. Ali moramo naglasiti da a) državna humanitarna pomoć nije dobročinstvo, već vid državne intervencije, i to veoma razarajuće; i b) čak i dobro organizovana i sprovedena humanitarna akcija, nije rešenje za Afriku.

Slobodna trgovina je ono što je potrebno afričkoj ekonomiji kako bi ona stala na noge. A razvoj uspešne i bogate građanske klase jedino je što Afrikancima može pružiti zdrav politički sistem. Drugim rečima, jedino kada bogatstvo počne da dolazi iznutra, lokalno, umesto spolja, od stranih sila, onda će afrički košmar biti okončan.

http://www.frontpagemag.com/Articles/Read.aspx?GUID=D1ED8113-B52B-4674-9959-AD7902604D8B