Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Libertarijanski raj i promena
Savremeni svet

Libertarijanski raj i promena

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Milutinović   
ponedeljak, 03. novembar 2008.

 

Danas, dan pred američke izbore, nije zgoreg pozabaviti se fenomenom koji će možda uskoro biti stvar prošlosti. Radi se o tome da paralelno sa pucanjem finansijskih balona širom Zapada i Istoka, a na tragu ranijeg zaglavljivanja u Iraku, pucaju i ideološki baloni na kojima je pisalo “Kraj istorije” “There is no alternative - Nema alternative”, “Amerika je moralni lider sveta” itd. Ono što postoji u današnjem Iraku bi se moglo nazvati libertarijanski pakao, a libertarijanski raj je ideja da se ceo svet kreće ka istoj budućnosti koja će biti divna i za koju je potrebno samo da imamo što manje države, a što više slobode i međusobne nezavisnosti pojedinaca. Što više slobodnog tržišta i njegovih nevidljivih, kvazi-prirodnih sila. Međutim, iako su skoro svi na ovu teoriju rekli “dobro”, stvar je zaribala.

Za taj razvoj ne treba optuživati samo političare. Mislim da ima nešto samokritike u tome kada glumac Met Dejmon, u spotu koji je na Youtube videlo blizu 4,5 miliona posetilaca, izjavljuje da bi bilo potpuno ludo da Sara Pejlin, u slučaju eventualne smrti vremešnog DŽona Mekejna, postane predsednik SAD. U poslednjim decenijama, većina uspešnih ljudi poput Dejmona verovatno je takođe razmišljala da političari i država samo smetaju i da oni, ma kakvi da su, ne mogu načiniti puno zla. Kada je Buš izabran sa dve knjige “Bušizama” – izjava u kojima se najčešće pokazivala začuđujuća nekompetencija – niko se nije previše uzbuđivao. Ali osam godina kasnije na red je došla Sara. Sara Pejlin je pretrpela i salvu seksističkih kritika, ali problem sa njom nije u tome što je žena, nego u tome što ona zaista pokazuje flagrantno neznanje. Ona ozbiljno navodi kao za sada jedini dokaz da bi se mogla snaći u spoljnoj politici činjenicu da je Aljaska blizu Rusije i da ona i Aljaščani Rusiju “drže na oku”, dok istovremeno ne može da navede ni nazive glavnih američkih novina. Drugim rečima, svi su smatrali da je država nepotrebna i da je svejedno ko je vodi, pa zašto je ne bi vodila Sara? Ona je pak, takođe dobro naučila tu lekciju. Ona za sebe kaže da je “proamerički“ nastojena, kao i ljudi u malim gradovima širom srednjeg Zapada Amerike. Ona smatra da američki građanin i predsednik može na jednostavan način da rešava politička pitanja pomoću jednog principa: “Amerika je uvek u pravu”. Šta je drugo pa i potrebno da bi se vodila američka politika? Slično je, verovatno, pre 8 godina, razmišljao i DŽordž Buš. Međutim, danas se čini da u toj teoriji ipak ima, blago rečeno, rupa.

Naravno, libertarijanci će reći da je za sve ovo kriva država, odnosno, ono što je od nje ostalo. Kriza na finansijskom tržištu po njima je nastala zbog državne regulacije i samo treba nastaviti istim putem smanjivanja uloge države, poreza itd. Međutim, verovatno je da dosta ljudi uviđa da je ovaj argument kružan i da je već imao svoj pandan u obećanju dolaska komunističkog raja – sve će se to srediti i sve će se muke isplatiti kada dođe komunizam. S druge strane, zašto bi uopšte sa libertarijanskog stanovišta država trebalo da nestane? Zamislimo da stvarno ukinemo državu, a da se posle nekog vremena ispostavi da dosta ljudi imaju nostalgiju za njom i da bi oni opet da plaćaju poreze u neku zajedničku kasu iz koje bi finansirali to i to. Zašto im to ne dozvoliti? Pogotovu što je većina od tih ljudi nesklona da se sama posveti brizi o tim sredstvima i da bi se vrlo lako dali obrlatiti da te fondove prepuste ljudima sa libertarijanskim ubeđenjima. Tako bi zajednička ili bolje rečeno “ničija” svojina bila u rukama ljudi koji smatraju da je svako pretvaranje državne svojine u privatnu poželjno. Kako navode novine, slučaj bivšeg direktora naše Univerzijade Siniše Jasnića, govori da je ovaj čovek u jednom trenutku pomislio da je već u raju. Dakle, on je kao politički postavljeno lice, kao direktor firme potpisao sam sa sobom kao privatnim licem ugovor po kome mu u slučaju smene sa funkcije sleduje otšteta od 500.000 eura. Kasnije je izjavio da se odriče čak i ove stavke u ugovoru, na koju, po smislu ove izjave, smatra da ima svako pravo. Zar ovaj primer nije divan u svoj jasnoći? U danu, bez ikakvog rada, državna imovina se pretvara u privatnu, kao u nekom libertarijanskom snu.

Izgleda da ako nastavimo da državu tretiramo kao trinaesto prase, ako budemo i dalje gledali samo svoje interese, ako se i dalje budemo zadovoljavali cinizmom u odnosu na politiku i političare, imaćemo kao vođe Jasnića ili Saru. Republikanska retorika na ovim izborima bi se na jednostavan jezik mogla prevesti ovako: “Ne slušajte ove kritičare Bušove politike, svako ima svoje mišljenje, ‘ajde da se zabavljamo dok ne prođu izbori, evo vidite kako je zgodna Sara Pejlin. Ta stvar sa Bušom se inače može jednostavno rešiti, mi treba da budemo za Ameriku, Amerika je uvek u pravu. Osim toga, ne slušajte ni ove koji bi da to popravljaju, oni hoće da povećaju ulogu države”. S druge strane Obamina kampanja bi se mogla svesti na jednu reč: “Change”. U izgleda najefektnijoj reklami iz ove kampanje prikazuje se grupa mladića koja je osam godina ranije uživala u odmoru i poslu uz Bud pivo, vičući “Wassup!!!!” na telefon. Danas je jedan izgubio kuću i traži posao, drugi je u Iraku, a treći usred uragana Katrina, i, mada ih duh još nije napustio (još uvek viču “Wassup!”), svoj spas vide u Obaminoj “promeni”.

Problem je samo u tome što Obama za sada nudi samo samu ideju promene, bez ikakvih detalja šta tačno menjati. Svi možemo lako da odbacimo čak i ovu ideju, podrazumevajući da će se i ova retorika nade rasprsnuti kao još jedan balon posle izbora. Promena će ići teško i zbog toga što je, posle godina oslanjanja na nevidljive sile, sada kada je potrebna nova teorija kojom bi se služila vidljiva ruka, te teorije nema. Jedinu nadu može da pruži činjenica da je stanje kod američkih glasača ipak toliko ozbiljno da sebi ne mogu da priušte rasprskavanje još jednog balona, ovog puta balona sa natpisom “Change”.

Možda će Obama biti prinuđen da svoju parolu shvati ozbiljno.