Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Nastavak izgradnje „Severnog toka“ – dobijen set za Rusiju, ali ima još da se igra
Savremeni svet

Nastavak izgradnje „Severnog toka“ – dobijen set za Rusiju, ali ima još da se igra

PDF Štampa El. pošta
Nevenko Škrbić   
petak, 28. maj 2021.

Ne, nije baš Rusija „pobedila“, niti je Amerika „povukla sankcije“, ali je zato Nemačka nedvosmisleno profitirala.

Ko nije pratio, Baltičko more je krajem 2019. godine postalo prostor vrlo napetog geopolitičkog natezanja konopca između Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država. „Konopac“ koji se natezao bilo je transbaltički gasovod „Severni tok 2“, koja je trebalo da udvostruči direktne isporuke ruskog gasa u Nemačku sa trenutnih 55 mlrd. kubika godišnje (kapacitet „Severnog toka 1“) do 110 mlrd. kubika. Amerika je veoma dugo proglašavala ovaj projekat neprihvatljivim, jer omogućava da se u isporukama ruskog gasa svojoj najvećoj mušteriji u Evropi potpuno zaobiđu teritorije Ukrajine i Poljske.

Ali dok se to ranije svodilo na oštre izjave i sankcije prema ruskim firmama i pojedincima koje nemaju nikakve aktive u SAD koje bi mogle biti zamrznute, novi paket sankcija sa kraja 2019. veoma ozbiljno je potkačio svaku firmu koja ima ikakve veze sa ovim gasnim projektom.

To je dovelo do nezapamćene situacije da je izvođač radova na polaganju morskog cevovoda – švajcarska kompanija „Ol Siz“ – smotala kablove i povukla svoje brodove u trenutku u kome je bilo potrebno položiti još svega 160 od ukupnih 2460 km cevi (u dve „niti“ gasovoda). Rusi su tako ostali sa milijardama evra doslovno bačenim u more.

Amerikanci se nisu zaustavili na tome. Ucenama i pretnjama su tokom cele godine „zavrtali ventile“ na svakom zaobilaznom putu kojim su Rusi pokušavali da premoste projekat – a u jednom trenutku su čak pripretili blokadom sredstava svakoj luci koja primi ruske brodove koji su došli da završe projekat.

Sve je ovo praćeno agresivnim kampanjama protiv ruskog gasa uopšte, i u svim zemljama preko čijih teritorijalnih voda prolazi gasovod – pre svega u Danskoj i Nemačkoj – američki agenti uticaja gromoglasno su zahtevali da se (već odobreni) projekat blokira. Ove kampanje su dobile naročit odjek nakon incidenta sa famoznim „trovanjem Alekseja Navaljnog“ (koji je nekako ostao „živ trovan nedotrovan“), gde je blokiranje kapitalnog gasnog projekta predstavljano kao „udarac Moskvi tamo gde je boli“ i jedini način da se „Putin nauči da uvažava ljudska prava“.

Naravno, svako ko je pomislio da bi SAD, EU, ili Nemačka zaista bile spremne da vežu sudbinu projekta čija potencijalna vrednost iznosi desetine milijardi evra evropskim kompanijama za zdravstveno stanje jednog zatočenog opozicionog političara, nije pazio na času. Čak ni interesi Poljske i Ukrajine, pa čak ni „zadržavanje Rusije“ nisu ovde bili u prvom planu. Naime, američki gasni lobi bio je jedan od većih sponzora bivšeg američkog predsednika Donalda Trampa, za čijega vakta je izvoz američkog tečnog prirodnog gasa (LNG), zvanično započet u 2016. godini, više nego učetvorostručen.

Tramp je bio poznat po „zavrtanju ruku“ evropskim partnerima da kupuju američki gas, bez čega praktično nije hteo da se sastaje sa predstavnicima drugih država (čak je i Srbiju Vašingtonskim sporazumom obavezao na „diversifikaciju uvoza energenata“). U kombinaciji sa rekordnim padom cena TPG početkom pandemije kovida u 2020. godini, američki gas je na mnogim tradicionalnim tržištima istisnuo ruski. Blokada „Severnog toka 2“ stoga nije bila prosto „srednji prst Putinu“, koliko deo dugoročne energetske strategije Trampove administracije.

I dok je u svojoj kampanji protiv gasovoda Amerika mogla da računa na bezmalo unisonu podršku evropskih medija, NVO, i tehnokratskih struktura u EU, Rusija je podršku dobila od kompanija čiji je profit blokadom gasovoda bio ugrožen, kao i od regionalnih vlasti u nemačkim saveznim zemljama kroz koje bi gasovod trebalo da bude nastavljen.

Ovo industrijsko lobiranje nije bilo toliko medijski atraktivno, ali je imalo efekta – federalne nemačke vlasti su u više navrata nastupale sa vrlo oštrim izjavama protiv američke politike sankcije, i čak su – doduše veoma stidljivo – zapretile uzvratnim sankcijama transatlanstkom partneru.

Presudilo je, međutim, nešto sasvim treće. Kada je Bajdenova administracija nasledila Trampovu, ona je nasledila i zvaničnu politiku protiv ruskog gasa u Evropi (koja je, uostalom, u više navrata dobila jednoglasnu podršku Kongresa kakve se ne bi postidela ni Severna Koreja), ali gas više nije bio prioritet.

Pandemija kovida donela je svojevrsni „industrijski puč“ u globalnim korporativnim strukturama u kome su tradicionalne naftne i gasne kompanije bile gubitnici, i Amerika, Britanija, i EU su odlučile da sve žetone stave na „zelenu tranziciju“ i trku ka „nultim emisijama ugljenika“ (NetZero), što, između ostalog, podrazumeva i potpuno izbacivanje fosilnih goriva iz upotrebe. A gas je, kao što znamo, fosilno gorivo.

Ruska i nemačka javnost su tako privremeno mogle da odahnu. Najnoviji američki paket sankcija vezano za „Severni tok 2“ vratio se staroj praksi zamrzavanja (nepostojećih) aktiva ruskim kompanijama, i uz mnogo krupnih reči faktički omogućio Rusima da nastave polaganje cevi nakon jednoipogodišnje pauze, što su ovi bez oklevanja i učinili. „Severni tok 2“ će biti završen, i po njemu će poteći gas u Nemačku.

Šta će sa tim gasom biti, drugo je pitanje, jer se u EU vodi očajna borba da se zabrani svako finansiranje gasnih projekata preko evropskih fondova i finansijskih institucija, iako gas nedvosmisleno predstavlja najbrži i najjeftiniji način da se iz upotrebe izbaci neuporedivo štetniji ugalj. U prilog gasa, naravno, još jednom lobira Nemačka, za račun svojih industrijskih giganata – ali sve to može brzo da se promeni, ako sve popularnija stranka „Zelenih“ zauzme značajne pozicije u izvršnoj vlasti nakon ovogodišnjih izbora.

A šta se sve to nas tiče? Pre svega, američke sankcije su u svim svojim varijantama „Severnom toku 2“ pridodavale i „Turski tok“, ali konkretnih poteza protiv izgradnje ovog gasovoda ipak nije bilo, jer je njegov ekonomski efekat na Evropu (do Mađarske treba da stigne tek nekih 10 mlrd. kubika) znatno manji, a Zemlje Balkana ionako već uvoze ruski gas u istim količinama. Bugarska je, doduše, da bi dobila dozvolu Velikog Brata da izgradi gasovod morala prvo da se obaveže na uvoz određenih količina američkog TPG – pod krajnje nepovoljnim uslovima, jer gasovod-interkonektor sa Grčkom još uvek nije u funkciji.

Ta ista Bugarska je, ne treba zaboraviti, pre sedam godina blokirala kudikamo ozbiljniji projekat „Južnog toka“, čiji je kapacitet otprilike odgovarao kapacitetu „Severnog toka 2“ za koji se Nemačka ovih godina tako očajnički borila. Bugarska je tako, pucajući sebi u nogu, prostrelila nogu i Srbiji, preko čije teritorije će ove godine poteći pet puta manje gasa nego što bi već godinama teklo da je završen „Južni tok“. Kod nas, kao i u Nemačkoj, za sada „ide gas“, ali dokle će, i u kojim količinama, tek ćemo videti. Rusija je dobila set, do kraja meča ima još mnogo da se igra. I to na tuđem terenu.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner