Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Novi predsednik SAD: nada u Obamu ili obmanu?
Savremeni svet

Novi predsednik SAD: nada u Obamu ili obmanu?

PDF Štampa El. pošta
Saša Gajić   
sreda, 05. novembar 2008.
Da se u teškim i kriznim situacijama ljudi češće opredeljuju ka onome koji im ubedljivije obećava nadu izlaska iz nedaća i promene na bolje, bez obzira da li je mogućnost ispunjenja tih očekivanja stvarno osnovana, potvrđuju i rezultati upravo održanih, 44-tih po redu američkih predsedničkih izbora. Medijski superiorniji i demagoški veštiji demokratski kandidat Barak Obama odneo je očekivanu pobedu nad protivkandidatom Mek Kejnom upravo na ovoj nadi, o čemu svedoči i njegovo sinoćno obraćanje euforičnoj masi pristalica u čikaškom Grant parku.

 

Nada u donošenje promena, u Obaminom slučaju, zasnivala se na dve velike prednosti demokratskog kandidata – na izrazitoj nepopularnosti Bušove administracije i zastrašujućim razmerama ekonomske krize koja se, u očima birača, pre svega stavlja na teret republikancima. Sama činjenica da kao prvi afroamerički mešanac u Beloj kući Obama simbolizuje novinu, otvarala je šansu marketinškoj kampanji da na tom osnovu eksploatiše lajt-motiv promene. Sa veštim propagiranjem sopstvene kompetentnosti da se na način drugačiji od dosadašnjeg nosi sa (pre svega ekonomskim) problemima društva, Obama se pokazao uspešnijim u pridobijanju pauperizovanih slojeva kojima uglavnom pripadaju, da to ne previdimo, brojne manjine kojima je on, svakako, ipak bio bliži od republikanskog protivkandidata. Rasne simpatije i afirmativno koketiranje demokrata sa religijom izbile su republikancima inicijativu koju su na ovom polju imali u prethodnoj deceniji i privukle manjinske, odnosno manjinsko-religiozne zajednice prema onome koga su doživeli kao „svog“ kandidata, što je dovelo do većinskog opredeljivanja ovih slojeva društva za Obamu. Obama je dobio podršku dvotrećinske većine izašlih afro i latinoameričkih glasača, kao i ubedljivu podršku novih, mladih glasača koji su gajili jak animozitet prema Bušu i republikancima, a koji su prvi put stekli i iskoristili svoje pravo da učestvuju na izborima. Među krajnje liberalnim, „japi“ slojevima na obe obale SAD, podrška Obami je bila ionako čvrsta, a među medijskom elitom i zvezdama, gotovo monolitna. 

Mek Kejn, sa druge strane, ni pored težnji da se otkloni i predstavi kao umereno, srednje rešenje koje takođe nudi promene u odnosu na prethodnih osam godina, nije uspeo da se dovoljno distancira od Bušove administracije i njenih učinaka. Tome je doprinela i snažna negativna kampanja demokrata koja nije propuštala priliku da prikaže povezanost republikanca Mek Kejna i nepopularnog odlazećeg predsednika. Prednost Mek Kejnovog spoljnopolitičkog iskustva, koja je dala zamah popravljanju njegovog rejtinga samo u danima sukoba na Kavakazu, ubrzo je pala u drugi plan sa eskalacijom finansijske krize čije se obuzdavanje (za 60% birača) nametnulo kao imperativ na ovim izborima. 

Obamina prevaga u „swing states“ 

Razlika u broju osvojenih glasova (Obama 52%; Mek Kejn 47%) ipak nije toliko velika kao što su ukazivala poslednja predizborna istraživanja (CNN 52%-44%, Gallup 55%-44% , Real Clear Politics 52%-44,2%). To znači da je u završnim danima kampanje Mek Kejn donekle uspeo da smanji procentualnu razliku u glasovima unutar izbornog tela, ali da je Obamina nadmoć u broju elektorskih glasova ostala ubedljiva (prema projekcijama CNN, na osnovu 94% do sada prebrojanih glasova, dobio je 338 elektorskih glasova, a Mekejn 163). 

Temelj Obamine pobede leži u osvajanju prevlasti u ključnim „prevrtljivim državama“ – Ohaju (52%-46%), Floridi (47%-45%) i Pensilvaniji (52%-46%). Zahvaljujući glasovima afro i hispanoamerikanaca, mlade populacije i ekonomski ugroženih radničkih slojeva, Obama je tamo osvojio dragocenih 58 elektorskih glasova. U odnosu na prethodne izbore, Obama je uspeo i da za demokrate „povrati“ savezne države Ajovu i Novi Meksiko, kao i da odnese pobedu u nekoliko država u kojima su decenijama preovladavali republikanci (Nevada, Virdžinija), odnosno da se brojčano znatno približi republikancima u državama u kojima je izgubio (npr. Arizona, Montana). Tako se na eklektoralnoj mapi SAD odigrala značajna promena. Sada su obe obale (sa izuzetkom Južne Karoline i DŽordžije) gotovo potpuno u prevlasti demokrata, kao i oblast oko Velikih jezera, dok se u središnjem, i dalje dominantno republikanskom delu SAD, dešava postepeno jačanje demokrata: od zapadne obale ka centru kontinentale mase, kao i od Velikih jezera duž kanadske granice. 

Razlozi za novi izgled elektoralne mape su višestruki – socijalna, kulturna i rasna kretanja strukture stanovništva u „osvojenim“ oblastima uspešno je ciljana samim odabirom Obame za kandidata, ali i temama koje su se, sa odvijanjem ekonomske krize i posrtanjem republikanaca pod balastom Bušove, često katastrofalne politike, nametale tako da su pogodovale Obaminom lajtmotivu o nužnim promenama. Ako se tome doda veća motivisanost aktivista demokrata, rekordna sredstva uložena u kampanju (dvostruko veća nego npr. 2000. godine), zainteresovanost glasača usled ozbiljnosti opštedruštvene situacije (posle 1920. godine izašlo je prvi put rekordnih oko 64 % birača, ili za 15 miliona više nego pre četiri godine), prevlast demokrata u medijima, naročito elektronskim (zdušna podrška celebrities Obami) – na televiziji i internetu, sadašnji izgled elektoralne mape samo prostorno odslikava intenzitet težnji ka neophodnim, krupnim promenama i raskidu sa Bušovom erom.

Između čega je birala Amerika, i šta je dobila? 

Istorijski značaj predsedničkih izbora 2008. godine zasigurno više leži u prilikama u kojima su se odigrali nego u samim kandidatima i njihovim programima za koje su se opredeljivali glasači. Ustvari, u nezapamćenim okolnostima istovremenog učešća u dva neuspešna rata (Irak i Avganistan), kulturno-ideoloških podela („dve Amerike“), galopirajuće ekonomske krize i gotovo plebiscitarnog uverenja da se zemlja kreće u pogrešnom pravcu, želja za promenom je i odlučila izbore, ali i zaslepila i američku, kao i svetsku javnost da uoči kakvi su zaista kandidati između kojih se biralo, odnosno, da se vidi šta oni stvarno i hoće i mogu da urade, šta je samo ono šta oni pričaju, a na šta se „projektuju“ sopstvene nade. U tom smislu, simptomatične su i reakcije stranih država i njihovih političkih elita (pre svega u Evropi) prema američkim izborima, koje kao da su takođe podlegle istim nadama kao i američki glasači, sve u želji da se, sa slepim uverenjem da su krupne promene na bolje zaista lako ostvarive, potisnu tamne slutnje. Promene koje zapravo treba da povrate narušenu sliku o moćnoj, demokratskoj Americi i njenoj pozitivnoj liderskoj ulozi, i „vrate istoriju“ na očekivani kolosek iz koga se, očigledno, iskliznulo. To se moglo lako uočiti u toku izborne noći i na srpskim medijima, gde su se, zbog izvesnosti ishoda izbora, ovdašnji medijsko-politički poslenici prosto utrkivali ne samo u svom loše prikirvenom udvorištvu prema očekivanom pobedniku, već i u svom nabeđenom optimizmu da će, mada je nama u spoljnopolitičkom smislu manje-više isto koja će se administracija useliti u Belu kuću, „nada u promene“ uroditi i njenim ostvarenjem. 

Glasači se na izborima, pre svega, opredeljuju za predstave o kandidatima koje im se nude, a koje oni mere kroz prizmu svojih želja i nadanja. Američki glasači su se, ustvari, na ovim izborima opredeljivali između predstava ka željenim promenama mimo ili protiv Bušovog nasleđa. Tu činjenice da je jedan kandidat bio tamnoput, a drugi poprilično star, da je jedan atipični demokrata, a drugi atipični republikanac, nisu bile presudne, već samo onoliko bitne koliko su mogle da se uklope u opšta nadanja. Animozitet prema Bušu i pogodiniji imidž „donosioca promene“ prevagnuo je jasno u korist Obame. No, jedno je imidž, a nešto sasvim drugo mogući stvarni politički potezi. Dati manevarski prostor za političko delovanje i strateško odnošenje i prema ekonomskim i spoljnopolitičkim prioritetima između dva protivkandidata uopšte nije bio bitno različit. Ostala pitanja, uključujući i ona gde su postojala krupnija razmimoilaženja, ionako su bila bačena u zasenak. 

I Obama i Mek Kejn su, iz različitih ideoloških perspektiva, ustvari, išli ka istoj, umereno-objedinjavajućoj političkoj poziciji koja je vodila ka istim „sistemskim“ ponašanjima. Razlika između njih postojala je u pristupu i temperamentu, uključujući i jasnu generacijsku razliku. Obama jeste slatkorečiviji, neodređeniji, medijski atraktivniji, svojom političkom amorfnošću i demagogijom podobniji da naizgled lako prevazilazi razlike i izvrdava opredeljivanje koje vodi podelama i polarizacijama. Mek Kejn, pak, jeste samosvojni, tvrdoglavi „politički ovan“, iskusan, ali na zalasku karijere, istovremeno umereniji po nekim stavovima od „tvrdih“ republikanaca, ali i toliko borben da budi zebnju da ne postoji rat u koga ne bi želeo da se uključi i dalje ga eskalira. Ipak, obzirom da i jedan i drugi imaju zaleđe u establišmentu koji se iz temelja ljulja i koji, zbog samoodržanja, diktira nužno kretanje ukupne američke politike u pravcu prevaljivanja tereta ekonomske krize iznutra na račun građana, a spolja na račun drugih država, kao i na „izvoz“ sopstvene društvene nestabilnosti na druga društva, razlika u vođenju politike i u slučaju drugačijeg ishoda izbora ne bi bila značajna, već bi se više radilo o različitim stilovima. U ekonomskoj sferi Obama će se lakše okrenuti socijalnoj demagogiji i ekonomsko nezadovoljstvo pokušati nadomestiti rešavanjem rasnih i kulturnih problema, dok će se spoljnopolitička orijentacija, uz više diplomatskih oblandi, pod palicom Bajdena odvijati po receptu multilateralnog „demokratskog koncerta“ iza koga i idejno i praktično stoji Bžežinski čija je ratobornost, ipak, znatno veća i čuvenija od Mek Kejnove. Da je bilo izgledno da pobedi, Mek Kejn bi imao više ideoloških problema sa ekonomskim državnim intervencionizmom i socijalnom demagogijom, dok bi spoljnopolitičke aktivnosti i njeni prioriteti bili direktnije iskazani, neuvijeniji i manje multilateralni. Nije teško zaključiti da je upravo iz ovih razloga (a u datim okolnostima) Obama predstavljao pogodniji izbor za predsednika „koji mora da uradi ono što mora da se uradi“, tim pre što je uspeo da pridobije podršku i najsiromašnijih i najbogatijih slojeva društva.

Nada u promene predstavlja povoljan vetar u jedra dok je jaka, ali zato, kada splasne, to se jako i brzo očituje. Obama će se, sigurno svestan toga, potruditi da održi ovu nadu što je duže moguće, da svoje poteze vuče tako da ne uguše nadanja pre vremena, jer će umesto Obame, brzo biti prepoznat kao – obmana. Kako su se, kroz oponašanje imidža Martina Lutera Kinga, na Obaminom slučaju obistinile Kingove želje da se u SAD na ljude više ne gleda na osnovu boje njihove kože već njihovog karaktera, tek će buduće odluke novog američkog predsednika biti te koji će pokazati o kakvom se karakteru zaista radi i u koga su američki glasači položili svoje nade.