Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > O čemu se radi u Ukrajini i u čemu su grešili političari i analitičari sa Istoka i Zapada (2014)
Savremeni svet

O čemu se radi u Ukrajini i u čemu su grešili političari i analitičari sa Istoka i Zapada (2014)

PDF Štampa El. pošta
Andranik Migranjan   
sreda, 08. jun 2022.

Od početka ukrajinske krize, procene o tome ko dobija, a ko gubi su se više puta menjale i na Zapadu i u Rusiji. Nakon što je Janukovič pobegao iz zemlje u februaru, činilo se da pobeđuju Zapad i prozapadne snage i da je moguće formiranje antiruske ukrajinske države, integrisane u evropske ekonomske i zapadne političko-vojne strukture. Kada je proglašen suverenitet, a potom i nezavisnost Krima, nakon čega je usledilo njegovo ujedinjenje sa Rusijom bez prolivene kapi krvi i upotrebe sile, analitičari su tvrdili da se stvari okreću u korist Rusije, da je Ukrajina egzistencijalni problem za Rusiju i da će se ona boriti do kraja.

Od marta Zapad predviđa buduće Putinove korake – dokle će ići njegove ambicije i pretenzije, da li će doći do upada u istočne i južne delove Ukrajine sa većinom ruskog i stanovništva kome je ruski maternji jezik,  posebno posle antikijevskih demonstracija u Harkovu, Odesi, Donjecku, Lugansku, Mariupolju i nizu drugih gradova u regionu. Ili će Moskva polagati pravo na celu ukrajinsku teritoriju? Mnogi zapadni analitičari su čak tvrdili da Putin neće stati na tome, već da će se upustiti u  okupaciju baltičkih država i da NATO neće rizikovati da ga osujeti.

Za Rusiju je ključno da ima prijateljsku zemlju u ovom regionu visoke osetljivosti u političko-vojnom i etno-kulturnom smislu. Da su ovakav poredak stvari prihvatili Vašington i Kijev, Krim bi i dalje bio sastavni deo Ukrajine i zemlja ne bi bila zahvaćena građanskim ratom velikih razmera

U stvari, ciljevi Moskve su jasno izneti davno.

Strateška pozicija Rusije, koju je Ministarstvo spoljnih poslova definisalo pre ujedinjenja sa Krimom, bila je sveobuhvatna formula, koju su podržali i razboritiji politički analitičari i stratezi kako u SAD tako i na Zapadu: Rusija podržava teritorijalni integritet Ukrajine, federalizaciju zemlje, njen vanblokovski status i prihvatanje ruskog kao drugog državnog jezika. U tom kontekstu, Ukrajina bi bila tampon zona između Rusije i Zapada. Za Rusiju je ključno da ima prijateljsku zemlju u ovom regionu visoke osetljivosti u političko-vojnom i etno-kulturnom smislu. Da su ovakav poredak stvari prihvatili Vašington i Kijev, Krim bi i dalje bio sastavni deo Ukrajine i zemlja ne bi bila zahvaćena građanskim ratom velikih razmera. Ipak, ni Vašington ni Kijev nisu bili spremni na kompromise. Umesto toga, izabrali su igru nulte sume sa Rusijom.

Verujem da je Rusija bila u prednosti u periodu nakon ujedinjenja Krima. Većina zapadnih političara i analitičara bila je spremna da zatvori oči zbog ujedinjenja i ograniči se samo na simbolične sankcije ako se Rusija zaustavi i ne izvrši invaziju na istočnu i južnu Ukrajinu.

Rusija je očekivala od svojih američkih partnera da nateraju svoje ukrajinske štićenike da prihvate njene uslove. Nažalost, ova očekivanja nisu ispunjena. Vašington je usvojio drugu stratešku pozciju, zalagao se za konsolidaciju vlasti u Kijevu kako bi ograničio uticaj Rusije u Ukrajini i pobedio Rusiju. Kao rezultat toga, u Ukrajini je izbio građanski rat. Iako proruske snage nisu uspele da uspostave svoju dominaciju u Odesi i Harkovu, uspele su u Lugansku i Donjecku, gde su u proglasile nezavisne republike što je potvrđeno na referendumima. Proruske snage su sebe smatrale jezgrom buduće Novorosije, težeći da svoje republike ujedine sa drugim regionima istorijske Novorosije: Odesom, Harkovom, Dnjepropetrovskom, Hersonom, Nikolajevom, Zaporožjem na način koji vodi direktno u Pridnjestrovlje.

Rusija je očekivala od svojih američkih partnera da nateraju svoje ukrajinske štićenike da prihvate njene uslove. Nažalost, ova očekivanja nisu ispunjena. Vašington je usvojio drugu stratešku pozciju, zalagao se za konsolidaciju vlasti u Kijevu kako bi ograničio uticaj Rusije u Ukrajini i pobedio Rusiju. Kao rezultat toga, u Ukrajini je izbio građanski rat

Tako je postala realna opasnost od nastanka  nove države u centru Evrope, koju niko nije priznao, što je pretilo da dovrši rascep Ukrajine.

Razumljivo, u ovoj situaciji, čak i da Rusija ne dobije celu Ukrajinu, imala bi ozbiljan uticaj na njen značajan deo: vojno-industrijski potencijal istoka i juga, koji je stvorio SSSR, zajedno sa skoro polovinom ruskog ili rusko-jezičkog stanovništva Ukrajine, koji se lingvistički, etnički i kulturno identifikuju sa Rusijom. Kao rezultat toga, Rusija bi promenila sopstvene geopolitičke i geostrateške pozicije u Evropi i svetu. U ovom scenariju, Rusija ne bi zadržala kontrolu nad celom ukrajinskom teritorijom, ali ne bi izgubila ništa; naprotiv, mnogo bi dobila.

U drugom scenariju, ako bi Rusija sačuvala Krim, a ostatak Ukrajine pao pod kontrolu antiruskih nacionalista u Kijevu, pod komandom Vašingtona, ishod borbe za Ukrajinu bi očigledno bio ozbiljan poraz Rusije. Lako se može pretpostaviti da bi većina Rusa bila proterana iz zemlje u kratkom vremenskom periodu (i danas je, prema podacima ruskih imigracionih agencija, dva miliona ljudi već prešlo rusku granicu), dok bi preostali Rusi bili prisilno „ukrajinizovani“. Niko nema iluzijao nacionalno-jezičkoj politici sadašnjih vlasti u Ukrajini, ukoliko prevladaju na jugu i istoku zemlje.

Ujedinjenje Krima sa Rusijom bilo je ogromno dostignuće. Ipak, gubitak ostatka Ukrajine značio bi dopuštanje stvaranja nove pomahnitale antiruske zemlje na granicama Rusije – u savezu sa Poljskom i baltičkim državama – sa veoma teškim posledicama po Rusiju. Jasno je da ništa ne bi stajalo na putu Ukrajine da postane članica NATO-a, s obzirom na antirusku ideologiju trenutnih elita. Konsolidacijom vlasti u Kijevu uz pomoć Zapada, a posebno SAD, takva država bi postala ozbiljan instrument Vašingtona za vršenje pritiska na Moskvu.

Ujedinjenje Krima sa Rusijom bilo je ogromno dostignuće. Ipak, gubitak ostatka Ukrajine značio bi dopuštanje stvaranja nove pomahnitale antiruske zemlje na granicama Rusije – u savezu sa Poljskom i baltičkim državama – sa veoma teškim posledicama po Rusiju

Putin je,posle ujedinjenja sa Krimom, povukao rusku vojsku sa ukrajinske granice i zatražio od Saveznog saveta da povuče mandat za upotrebu sile na teritoriji susedne države, čime je jasno stavio do znanja da Rusija ne planira invaziju. Mnogi analitičari su to protumačili kao rezultat pritiska postojećih sankcija i pretnje novim, što je Putina navelo da se ograniči na Krim, a inicijativu za rešenje krize prebaci na Zapad žrtvujući svoje pozcije na istoku i zapadu Ukrajine. Na Zapadu su bili pod utiskom da je Rusija spremna da ustupi istok i jug Ukrajine u nadi da će izbeći nove sankcije i ubediti Zapad da ukine postojeće, zatvori oči pred ujedinjenjem sa Krimom, pozove Rusiju nazad u G8, kao da se ništa nije dogodilo.

Kako se situacija u Ukrajini razvijala, grešili su analitičari i političari, kako u Rusiji tako i na Zapadu, koji su mislili da Rusija pod pritiskom zapadnih sankcija menja strategiju prema Ukrajini i da će napustiti jugoistok. U Moskvi su verovatno zaključili da Rusija može da ostvari svoje strateške ciljeve bez direktnog raspoređivanja svojih snaga na ukrajinskoj teritoriji.

Smatrali su da kijevske vlasti, čak i uz podršku Zapada i SAD, nisu bile dovoljno jake da ostvare sopstvene planove, odnosno da unište proruske snage, konsoliduju svoju moć i stvore antirusku državu, sa težnjom da povrate Krim i tešnje se integrišu u zapadne političke, vojne i ekonomske strukture.

Možemo konstatovati da ni Rusija ni SAD nisu odustale od svojih strateških ciljeva; ono što se promenilo jeste taktika njihovog postizanja. Rusija nije odustala od svoje strategije o Ukrajini, što se tiče njenog vanblokovskog statusa, federalizacije i prijateljskih odnosa između Rusije i Evrope

Nova ruska taktika je verovatno bila osnovana na  pretpostavci da će Ukrajina teško moći da stabilizuju situaciju i da  neće ostvariti vojnu pobedu u Lugansku i Donjecku; da Zapad neće moći da izvuče zemlju iz teške ekonomske krize i kolapsa. Osim toga, Rusija ima  moć da slomi ukrajinsku ekonomiju zatvaranjem svog tržišta za njenu robu. Dalje, Evropa ne može da uvede opipljive sankcije Rusiji, jer bi, barem za sada, bilo kakve značajnije sankcije imale negativan uticaj na samu Evropu, ukoliko bi Rusija odlučila da obustavi isporuke gasa kao odmazdu.

Dakle, možemo konstatovati da ni Rusija ni SAD nisu odustale od svojih strateških ciljeva; ono što se promenilo jeste taktika njihovog postizanja. Rusija nije odustala od svoje strategije o Ukrajini, što se tiče njenog vanblokovskog statusa, federalizacije i prijateljskih odnosa između Rusije i Evrope. Zauzvrat, SAD nisu odustale od svoje strategije konsolidacije državne moći u Kojevu na antiruskoj osnovi i pretvaranja Ukrajine u glavnu polugu pritiska Vašingtona na Moskvu.

 


What Is at Stake in Ukraine, by Andranik Migranyan, July 30, 2014

https://nationalinterest.org/feature/what-stake-ukraine-10979

(Autor je ruski politikolog jermenskog porekla. Članak je neznatno skraćen. Sa engleskog preveo Miroslav Samardžić)