Savremeni svet

Ruski rulet

PDF Štampa El. pošta
Dimitri Sajms   
četvrtak, 06. novembar 2008.
Američka demokratija ima ozbiljnu grešku u funkcionisanju koja ima štetni uticaj na donošenje spoljnopolitičkih odluka. Histerično i jednostrano medijsko praćenje rata između Rusije i Gruzije ovog avgusta samo je najsvežiji primer. Kad čovek posmatra način na koji američka politička elita ponekad raspravlja o međunarodnim pitanjima, teško je ne postaviti pitanje o tome do kog smo stepena sposobni za odgovorno rasuđivanje, ili, kad smo već kod toga, za racionalni dijalog. U ovom konkretnom slučaju, može doći do daljeg pogoršavanja američko-ruskih veza; dugoročnije, naši promašaji u spoljnoj politici mogu imati i mnogo katastrofalnije posledice. 

 

Reći da je Rusija ta koja je započela rat jednostavno je izvrtanje stvarnosti. Čak i ljuti pristalica Čečena, državni sekretar Kondoliza Rajs, izjavila je: „Nakon ponovljenih krišenja potpisanog primirja u Južnoj Osetiji, u šta spada i granatiranje gruzijskih sela, Vlada Gruzije je otpočela ozbiljnu vojnu operaciju ulaska u Chinvali i druge delove separatističkog regiona“. Tbilisi, koji je odbio nekoliko ruskih predloga o potpisivanju sporazuma o neupotrebi vojne sile, možda nije započeo sukob, ali ga jeste eskalirao na sasvim novi nivo.  

Nije ovo pravdanje ponašanja Rusije. Moskva nije bila nepristrasni posrednik i bilo je očito da pruža podršku separatističkim regionima, Abhaziji i Južnoj Osetiji. Sama Rusija se latila rata sa užom Gruzijom. Takođe, kontroverzno ponašanje Rusije kod kuće i u inostranstvu nameće jednu prizmu kroz koju mnogi na Zapadu posmatraju rat za Južnu Osetiju. 

Ipak, na kraju krajeva, ovo je lokalni sukob, sa legitimnim i nelegitimnim pritužbama sa obe strane, a njegovo pokretačko gorivo zaostali problemi nastali raspadom Sovjetskog Saveza. Rat po sebi nije i neće ugroziti osnovne američke nacionalne interese - sem ako ovaj incident ne postane model ponašanja Rusije u budućnosti. 

Konačno, ako je Bušovoj administraciji zaista toliko važno da spreči nezavisnost Abhazije i Južne Osetije, onda nije trebalo da se zalaže za nezavisnost Kosova uprkos protivljenju Srbije i bez odobrenja Saveta bezbednosti UN. Moskva je uporno ponavljala da će nezavisnost Kosova uspostaviti presedan za gruzijske enklave. 

Štaviše, u ovom trenutku nema razloga da se veruje da će Rusija bilo gde na svojoj teritoriji ponoviti ono što je uradila u Abhaziji i Južnoj Osetiji. Ruski vojnici trenutno nisu stacionirani ni u jednoj geografski susednoj oblasti. Bez obzira na to, neophodno je i priliči da SAD uveri susede Rusije da će se Amerika i njeni saveznici protiviti svakom narušavanju njihovih suvereniteta, da ukaže Moskvi da bi pokušaji da se svrgne vlada u Tbilisiju bili kontraproduktivni za odnose sa Zapadom, da obezbedi pomoć za ponovnu izgradnju Gruzije i da se pomogne vladi zemlje da se ne uruši pod pritiskom Rusije.

Međutim, Bušova administracija je otišla i dalje od toga, uz snažnu podršku baptističke većine u Kongresu. Svi su osudili ponašanje Rusije i podržali Gruziju, i mnogi su situaciju poredili sa sovjetskom invazijom Čehoslovačke 1968. godine, ili, rečima nekih od Mekkejnovih savetnika, čak i sa Sudetskom oblasti iz 1938. godine. Time što je Gruziji dala tretman nevine žrtve, administracija je pokrenula nove i jače napore da NATO Gruziji da Akcioni plan za stupanje u članstvo pre početka sastanka u decembru 2008. godine, uprkos protivljenju ključnih evropskih saveznika te riziku od prolongiranog sukoba sa Rusijom na Kavkazu i šire. 

Niko ne očekuje novi Hladni rat. Niti je Rusija supersila niti je ravnopravni rival Americi u vojnom i ekonomskom smislu. Niti Moskva danas ima savez ovisnika nalik na Varšavski pakt iz sovjetske vere, uprkos njenim polu-entuzijastičnim naporima da izgradi labavu mrežu anti-američkih vlada uz pomoć Irana, Sirije, Kube i Venecuele. I ne samo to, Rusija i njena elita su do tog stepena integrisani u svetsku ekonomiju kojom dominira Zapad, nešto potpuno nezamislivo u vreme SSSR. Štagod rekli za premijera Vladimira Putina, predsednika Medvedeva i njihove saradnike, oni su proračunate i pragmatične vođe. Njihova želja je da Rusiji povrate veličinu i uvećaju njen uticaj, posebno u neposrednom okruženju, ali ne po cenu samoizolacije, ekonomske propasti niti po cenu otvorene trke u naoružanju sa SAD. 

Time što našim političarima dozvoljavamo da izvrću činjenice, možemo sebe dovesti do skupog i nepotrebnog kraha odnosa između SAD i Rusije. Na potpuno nerealan način, državna sekretarka Rajs je tvrdila da odnosi Amerike sa Rusijom mogu dalje da teku u dva odvojena koloseka. U jednom, SAD će slobodno promovisati svoje interese i vrednosti nezavisno od protivljenja Rusije, pri čemu će širiti NATO i na zemlje koje su susedi Rusije, da primiče NATO baze bliže ruskim granicama, da se povuče iz sporazuma o anti-balističkim projektilima, pritom postavljajući nove antiraketne baze u Poljskoj i Češkoj, i da lobira za energetske dalekovode iz Centralne Azije koji bi zaobišli Rusiju. Na drugom koloseku, Vašington očekuje da mu Moskva bude mlađi partner, koji će davati podršku američkom stavu o neproliferaciji naoružanja, u borbi protiv terorizma i raznim drugim međunarodnim pitanjima. 

Uprkos stavovima sekretarke Rajs, postoji sve više dokaza da se saradnja Rusije ne može odvojiti od sveukupnih odnosa izmedju SAD i Rusije. Mada javno ne uspostavljaju nikakve direktne veze, ruski zvaničnici su u privatnim razgovorima prilično eksplicitno rekli da bi mogli da budu još ekslicitniji u mnogim oblastima, čak i da daju podršku američkoj invaziji na Irak, kada bi mogli biti sigurni da je Vašington pouzdan partner. Na primer, ruski ministar spoljnih poslova, Sergej Lavrov, nedavno mi je rekao da:

“Rusija će uvek biti protiv toga da Iran pribavi nuklearno oružje. Ali način na koji o tome razgovaramo sa našim američkim partnerima, na kojem forumu, sa kakvim konkretnim ishodima, naravno da sve ovo utiče na našu sveukupnu sposobnost da zajednički radimo, počevši sa spremnošću naših američkih partnera da sednemo i razgovaramo o pitanjima od zajedničkog interesa.”

Nažalost, dok su američki i ruski interesi po mnogim pitanjima slični, oni ipak nisu identični. Što se Amerike tiče, nijedna administracija ne može da prihvati sugestiju predsednika Medvedeva da Rusija ima ‘privilegovane interese’ na svojoj periferiji. Niti Moskva može diktirati ko će postati član NATO. Sa druge strane, Rusija ima interesa i kritičnog uticaja u delovima sveta koji su važni za SAD. Moskva već decenijama ima poslovni odnos sa Iranom. Ona na iranski nuklearni program ne gleda kao na direktnu pretnju. Iran bez nuklernog oružja, pak, prioritet je za SAD. I kao što smo mogli da se uverimo sa krahom odnosa SAD-Iran na poslednjem sastanku Saveta bezbednosti UN, bez saradnje Moskve mogli bismo na kraju da završimo sa jalovom pobedom u najboljem slučaju. Nije bilo pomaka u vezi sa iranskim programom obogaćivanja uranijuma.

Neslaganja u vezi sa Iranom u Savetu bezbednosti takođe bi mogli da se odraze i na naše drugo delovanje u tom području. Sekretarka Rajs je bila u pravu kad je primetila da Rusija i SAD „imaju zajednički interes u tome da spreče da Savet bezbednosti ponovo postane institucija zakočena u delovanju, kao što je to bio tokom hladnog rata“, ali je jasno da i Vašington i Moskva imaju različite poglede na to šta to telo može i treba da uradi. SAD želi sa SB UN bude glas ‘međunarodne zajednice’, pri čemu bi suštinski predstavljao evropsko i američko viđenje. Rusija, sa druge strane, jasno stavlja do znanja da želi da SB UN predstavlja jedan multipolarni svet u kome je Rusija važan igrač. Ako Amerika i Rusija postanu protivnici, ove razlike mogu postati nepremostive.  

Ali daleko od toga da je pat-pozicija u UN najproblematičnija stvar koja se može desiti ako bi Rusija postala istinski protivnik. Moskva bi mogla primeniti manje samokontrole u vojnoj saradnji sa Iranom, uključujući i prodaju sofisticirane opreme za protivvazdušnu odbranu i krstareće projektile, čak i da obezbedi specijalnu obuku koja bi bila od koristi Hezbolahu i Hamasu. Kad se u obzir uzme naš novi akcenat na dobijanje rata u Avganistanu, bilo bi pogubno ako bi Rusija ne samo zaustavila saradnju koja je u toku, već i izvršila pritisak na zemlje centralne Azije da uklone preostale američke baze, i čak diskretno ohrabrila komandante među Tadžicima i Uzbecima u Avganistanu da potkopaju centralnu vladu u Kabulu. U Latinskoj Americi, Rusija bi mogla da svesrdno odgovori na ponudu Venecuele da pomogne u izgradnji njihovih nuklearnih reaktora. Ruska vojska, koja već inkasira znatno povećanje u budžetu tako da sad godišnji budžet iznosi 50 milijardi dolara, mogla bi dobiti i više - dovoljno da se izgradi globalna projekcija moći po prvi put nakon kolapsa SSSR. Rusija bi takođe mogla da radi na daljem rastu svog energetskog uticaja, posebno kroz saradnju sa drugim proizvođačima prirodnog gasa, uključujući i Iran, i da dalje podigne cene i tako limitira alternative evropskim saveznicima SAD.  
Realno govoreći, čak i uz ogromne energetske rezerve, i oružje i uticaj koje one mogu da kupe, Rusija još uvek nema moć niti nameru da vodi globalnu anti-američku koaliciju. Ali može potpomoći evoluciju međunarodnog sistema na štetu SAD. Niko ne zna kako će svetski poredak izgledati za pet ili deset godina, a kamoli 20 ili 25 godina. Ali finansijska kriza nas je podsetila da nema mnogo stvari koje možemo uzeti zdravo za gotovo u složenoj realnosti XXI veka. Američka dominacija međunarodnom politikom i ekonomijom je realna, ali nije neophodno i univerzalna i večna, a pretvaranje Rusije u neprijateljsku silu može da preokrene ravnotežu na nepredvidive i pogubne načine.  

Konačno, s obzirom na broj vlada od Teherana i Tbilisija do Karakasa i Kijeva koje bi da tenziju u američko-ruskim odnosima upotrebe za svoje sopstvene ciljeve, ne treba zanemariti daleku ali zloslutnu mogućnost da se nenamerno sklizne u pravi rat sa bojevom municijom. Evropa je već jednom u julu 1914. godine otkrila da nesmotreno širenje savezništava može dovesti do propasti. Početna euforija Moskve pobedom u Gruziji ukroćena je skorašnjim padom njenih finansijskih tržišta. Ruska politička i poslovna elita sada oseća gorki ukus realnosti u kojoj je ekonomska integracija njihove zemlje u međunarodni sistem dvosmerna ulica, i da ista u ogromnoj meri zavisi od kontinuiranog poverenja Zapada u pravcu Moskve. Ovo zauzvrat otvara na obe strane mogućnost novog početka. Još neko vreme nećemo imati prijateljstvo koje cveta, ali bismo možda mogli da izgradimo održivi put napred koji će služiti našim zajedničkim interesima, istovremeno kontrolišući naša razmimoilaženja. Rusija će i dalje donositi sopstvene odluke i te odluke nam se često neće dopasti. Ali kad se sagledaju alternative, držati otvorena vrata jednom konstruktivnom odnosu neće biti na odmet.  

Ako su se glavni problemi u našim odnosima sa Rusijom sastojali u tome koliko je savršenu demokratiju, finansijsko tržište ili nezavisno sudstvo Moskva uspela da izgradi, koliko će se uspešno boriti sa korupcijom i da li su slobodni mediji ili izbori, biće lako skrojiti verziju protivljenja saradnji sa Rusijom. Anti-američko naslađivanje nad američkom finansijskom krizom koje smo čuli od nekih ruskih zvaničnika i u ruskim medijima, čini da je suviše lako reći za njihove sopstvene ozbiljne ekonomske probleme da se nisu mogle desiti narodu koji ih više zaslužuje. Problem je u tome što u realnom svetu, ne možemo od svojih odnosa sa drugim velikim silama praviti pozorišnu predstavu sa moralnom po(r)ukom, a da to posle skupo ne platimo. Saradnja sa Rusijom nije nagrada za njeno pristojno ponašanje – to je nešto što je neophodno da bi se ostvarili veoma važni i čak vitalni interesi SAD. Naravno, čak i uz najbolje namere SAD, uvek ostaje mogućnost da Moskva kaže ‘njet’. Čak iako bi se to dogodilo, imaćemo dovoljno vremena da osmislimo i pokrenemo snažan odgovor, i bićemo u boljoj poziciji da mobilišemo snažnu međunarodnu podršku nakon što smo uložili iskrene napore da nađemo zajedničku osnovu. 
Kad se od rivala prave demoni i neprijatelji, tu u pitanju nije samo zamena potrebe za objektivnom procenom sa političkim prepojednostavljivanjem. To je problem kakav može odvesti do tragičnih grešaka i nenameravanih ishoda koji mogu štetiti američkim interesima, kao što je to već slučaj sa Irakom. Frustriranost Rusijom ne može da bude izgovor da se (samo)povredjuje Amerika. 
 
Dimitri K. Sajms je predsednik Nikson centra i izdavač The National Interest-a.

(30.10.2008, The National Interest)