Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Stvaranje islamofobije
Savremeni svet

Stvaranje islamofobije

PDF Štampa El. pošta
Rodrigo Kariso Kouto   
sreda, 09. decembar 2009.

(El pais)

«Biti dobar musliman i biti ponosan na to, nije uvek lako», govori hipnotični glas pred pažljivim skupom: «Ali, poštovati našu veru, to takođe znači i poštovati zakone zemlje u kojoj živimo». To je kolektivna molitva u petak u džamiji u Nojšatlu, u frankofonskom delu Švajcarske. Sala je puna ozbiljnih ljudi koji slušaju propoved imama Sifedina Tindila. Ovaj Sudanac kaže: «Treba preneti poruku mira i tolernacije istinskog islama, jer ni u kom slučaju odgovor Švajcarskoj treba da bude nasilje».

Na ovoj džamiji nema minareta, niti je luksuzna. Upada u oči da su 200 prisutnih, skromni radnici. Kako su ovi muslimani koji žive u jednoj od najbogatijih zemalja sveta, doživeli odluku Švajcaraca da se zabrani gradnja minareta?

«Verujemo da je ta odluka šamar zakonu i samo će stvoriti zategnutosti između različitih zajednica», kaže jedan od vernika. «Razlike među našim zajednicama postoje«, kaže drugi, «ali one nisu obavezno negativne za Švajcarsku. Naprotiv! To nas sve obogaćuje».

Izjave su manje anđeoske u Ženevi. «Kao i svi muslimani u Švajcarskoj, probudio sam se u nedelju 29. novembra sa nekim pravima, a otišao sam na spavanje sa manje prava i više obeveza», ozbiljnim tonom iznosi Hafid Urdiri. On je čest učesnik u debatama o islamskim pitanjima i glavni je u Fondaciji za uzajamno upoznavanje. «Švajcarska je postala evropska laboratorija islamofobije, a to može da završi buđenjem ekstremista», tvrdi: «Jer, oni koji se do sada nisu usuđivali da dignu glas protiv islama u Evropi, sada se osećaju podstaknutim».

Uprkos ovoga, Urdiri dozvoljava da «islamska zejednica sebe predstavlja malo i loše». Ali ne može se preneti govor mržnje nekolicine na čitav kolektiv. «Ako neki protestantski sveštenik ili neki rabin počine nedelo, sudi im se i odredi im se odgovarajuća kazna, ali ne kažnjavaju se svi Jevreji ili svi kalvinisti. Ono što me najviše plaši je to da bi rezultati referenduma bili isti u čitavoj Evropi». To je tvrdnja koja lako može da bude potkrepljena ako se pročitaju članci iz najznačajnijih novina na kontinentu. Ankete u njima daju iste rezultate: čini se da se Evropa ne oseća komotnom sa islamom. Švajcarska još manje, uprkos gotovo apsolutnom odsustvu socijalnih sukoba.

U ovoj zemlji živi 400 hiljada muslimana, a većina njih potiče iz onoga što neki posmatrači nazivaju evropskim islamom (Turska, Albanija, bivša Jugoslavija), iz naroda koji nikada nisu ni čuli da se govori o islamskom zakonu. Zaista, rečenica «stvoren je problem gde ga nije bilo», javlja se kod svih posmatrača koje smo konsultovali.

Robert Spenser iz SAD, specijalista za muslimanska pitanja, kaže: «Švajcarci su učinili nešto jako retko: glasali su za meru predostrožnosti, pre nego što se problemi jave. Takođe su izrazili odbojnost prema političkoj klasi koju optužuju za ravnodušnost prema svakodnevnim problemima». Spenser akcenat stavlja na «postojeću provaliju između direktnog iskustva sa islamom koje imaju obični građani i idealizovane slike političke i medijske elite».

«To je tačan utisak», kaže Ester Mamarbaći, producent i voditelj na švajcarskoj televiziji: «Politička klasa i mediji pokušavaju da racionalizuju temu koja je duboko emocionalna i tiče se naših najdubljih strahova kao društva».

Socijalni strah Švajcaraca se odnosi na sve strance? «Bez sumnje», tvrdi Taner Hatipoglu iz Asocijacije islamskih organizacija. Ovaj informatičar, poreklom iz Turske, podseća na «odbojnost prema imigrantima iz Španije i Italije sedamdesetih godina. Uprkos tome što su bili katolici, ni njih Švajcarci nisu dočekali sa cvećem».

Haći Kedud, podpredsednik Asocijacije laičkih muslimana, iznosi političku analizu slučaja: «Mi muslimani iz Švajcarske smo najbolje integrisani od svih u Evropi, ali nismo interesantni za političke partije iz jednog jednostavnog razloga: nemamo pravo glasa». Od 400 hiljada muslimana u Švajcarskoj, tek njih 40 hiljada ima državljanstvo ove zemlje. «A od njih, glasa svega 20%» tvrdi Kadud, zalažući se za laicizam kao put za izlazak iz ove situacije.

Mitski lik levice, Žan Zigler, sociolog je i političar, bivši socijalistički poslanik i «čekić imperijalizma», a danas potpredsednik Konsultativnog komiteta komisije za ljudska prava ONU, autor više knjiga, a poslednja objavljena nosi naslov Mržnja Zapada.

Zigler je jasan: «Glas Švajcaraca u vezi minareta je totalno rasistički». Tu citira Režisa Debrea: «Evropljani su skinuli kolonijalistički omot, ali u dnu njihovih glava, takvi su i dalje. Evropa nikada nije prihvatila kraj svoje kulturne dominacije svetom».

«Švajcarska će imati ozbiljnih problema i može se očekivati ponavljanje krize kao sa karikaturama Muhameda», govori ovaj poznavalac islamskog sveta: «ali za to je još rano, jer je ona prethodna kriza sazrevala tri nedelje. Švajcarska će doživeti brodolom svog izvoza u muslimanski, arapski svet i masovno povlačenje novčanih uloga muslimana u njenim bankama. Mislim da Evropu očekuju ozbiljni konflikti, jer u vreme ekonomske krize, desnica traži žrtvenog jarca i sada ga je našla u muslimanima. Vratili smo se u krstaški mentalitet, jer nem je neophodan spoljašnji neprijatelj. U osnovi, Evropa se boji siromaštva», zaključuje Zigler.

Oskar Frejsinger je poslanik u švajcarskom parlamentu. Član je Narodne partije i vođa inicijative protiv gradnje minareta u frankofonskoj Švajcarskoj. Harizmatična ličnost i populista, ovaj učitelj tvrdi da će «islamska imigracija i dalje ulaziti u Evropu sve dok ne stekne kritičnu masu koja će joj omogućiti da izvrši direktan politički uticaj». Po njegovom mišljenju, «tog dana možemo da kažemo zbogom Prosvećenoj Evropi».

Ovaj političar tvrdi da «radikalni islam daje identitet i motiv za borbu onima koji su van sistema» i deklariše se kao «pristalica odabrane imigracije» kao i «branilac judeo-hrišćanskih vrednosti». Frejsinger objašnjava da su 70% zatvorenika u Švajcarskoj stranci. «To nije normalno, a još manje je normalno da o ovome ne može da se govori zbog političke korektnosti».

Sebe definiše kao «bliskog partiji Nikole Sarkozija», a onda napada «diktate novinara i intelektualaca sa levice, koje narod ne sluša».

Frejsinger ne veruje da može postojati neki «evropski i demokratski islam» i tu navodi primer turskog premijera Erdogana. «Ne postoji umereni islam, već samo islam». To ga navodi da odbije neke pomiriteljske inicijative. «Zakone treba donosti prema potrebama stvarnih ljudi, a ne prema fantazijama Alijanse civilizacija».

Preveo Branislav Đorđević