Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Trenutak odluke
Savremeni svet

Trenutak odluke

PDF Štampa El. pošta
Stevan Nikšić   
petak, 31. oktobar 2008.
NIN, 31.10.08. 

Sledećeg utorka, prvog utorka u novembru, američki birači će odlučiti o ishodu predsedničkog maratona koji već gotovo dve godine zaokuplja pažnju dobrog dela sveta. Pre svega zato što predsednički izbori u Americi ovoga puta – s valjanim razlozima – nose epitet „istorijskog događaja” i tiču se krupnih tema kao što su rat i mir, rasna jednakost ljudi, ali i činjenice da se Amerika obrela na rubu ekonomske provalije i preti da u ambis povuče i sve ostale, pa su stoga nade u spas svetske ekonomije vezane i za ličnost budućeg američkog predsednika od čijeg bi postupanja još jednom mogle da zavise odluke bitne za sudbinu čitavog sveta. Naročito one koje se tiču nastavka državne intervencije započete na kraju mandata dosadašnje neokonzervativne republikanske administracije u Vašingtonu, budućnosti liberalnog kapitalizma, i kapitalizma uopšte, i mogućeg kraha svih postojećih pravila i mehanizama na kojima su proteklih decenija funkcionisala globalna tržišta i razvijala se Svetska trgovinska organizacija. I, konačno, spremnosti SAD da učestvuju u globalnim naporima za borbu protiv globalnog zagrevanja i spas života na planeti Zemlji...

 

Ovogodišnji američki predsednički izbori su nesumnjivo istorijski događaj i po tome što nikad do sada, otkako je sveta i veka, nije utrošeno toliko novca na neku predizbornu kampanju, i nije uloženo toliko truda svih mogućih eksperata za medijske i druge manipulacije da bi se za račun jednog ili drugog kandidata pridobili glasovi birača. 

Istina, na zvaničnu potvrdu o odluci američkih birača o tome kome će poveriti predsednički mandat čekaćemo, verovatno, još koji dan nakon izbora dok se ne prebroje svi glasovi. Tim pre što se ovoga puta očekuju velike gužve na izbornim mestima. Možda, najveća izlaznost birača u novijoj istoriji, veća od 65 odsto...

Rezultat bi – sudeći prema prognozama brojnih ispitivanja javnog mnjenja – mogao još jednom da bude veoma tesan. Naročito u nekim američkim saveznim državama, poput Floride, Ohaja, Pensilvanije, Virdžinije.., u kojima će se „lomiti” odluka... Gotovo kao i 2000. godine, kada je o pobedniku (DŽordž Buš Junior ili Al Gor?) morao da odlučuje Vrhovni sud. Kada se dogodilo da je za pobednika izbora i predsednika SAD proglašen kandidat Republikanske stranke, koji je dobio manje glasova birača u čitavoj Americi nego njegov rival!? No, svemu uprkos, i potpuno svestan te činjenice, kandidat demokrata je priznao poraz i svom rivalu pružio ruku i čestitao pobedu...
Američki izborni sistem je po mnogo čemu jedinstven i neke njegove specifičnosti mogu presudno da utiču na konačni ishod. Predsednik SAD se, naime, ne bira na jedinstvenim „nacionalnim” izborima, a ukupna teritorija SAD nije jedna izborna jedinica. Umesto toga, u 50 američkih država i na teritoriji prestonice u Vašingtonu („Distrikt Kolumbija”), dakle na ukupno 51 mestu, održavaju se potpuno nezavisni predsednički izbori. I, ma koliko to nekome možda neverovatno zvučalo, na kraju se glasovi svih američkih birača ne upućuju nekakvoj centralnoj izbornoj komisiji koja bi ih zbrojala i na osnovu tog zbira proglasila pobednika.

Predsednik SAD se, zapravo, ne bira na neposrednim, već na posrednim izborima, po komplikovanoj izbornoj proceduri, predviđenoj Ustavom SAD i kasnije dodatno modifikovanoj u procesu „kreativnog tumačenja Ustava”. Drugim rečima, iako američki birači prilikom glasanja imaju na umu imena kandidata za predsednika i potpredsednika SAD, oni ne biraju predsednika i potpredsednika neposredno, nego svoje predstavnike, tzv.elektore, koji će ih zastupati u nekoj vrsti izborne skupštine, zvane „Elektorski koledž”, nadležne da konačno izabere budućeg predsednika i njegovog potpredsednika...

Naravno, američke savezne države se međusobno razlikuju po veličini i broju stanovnika, pa se stoga u svakoj od njih bira i broj „elektora” proporcionalan veličini i stanovništvu. Iako je Ustavom SAD svojevremeno bilo predviđeno da se jedan „elektor” bira na svakih 30.000 stanovnika, danas je to koliko-toliko usklađeno sa novom realnošću i povećanim brojem i rasporedom stanovništva i iznosi oko 650.000 glasova birača za jednog elektora. Najveći broj glasova u „Elektorskom koledžu” imaju Kalifornija (55), Wujork (31) i Teksas (34), a najmanje već pomenuti Distrikt Kolumbija, odnosno prestonica Vašington (3).

„Elektorski koledž” ima ukupno 538 članova, što je broj koji odgovara ukupnom zbiru članova Predstavničkog doma (435) i Senata (100) u Kongresu SAD, uvećanom za tri elektorska glasa dodeljena predstavnicima Distrikta Kolumbija (Vašington). Budući da je za odluku u tom telu dovoljna tzv. prosta većina, što znači polovina plus 1 glas, za izbor predsednika i potpredsednika potrebno je, znači, sakupiti najmanje 270 glasova „Elektorskog koledža”.
Prognoze govore da samo nekoliko dana uoči izbora vodi kandidat Demokratske stranke Barak Obama. Naizgled, vodi prilično ubedljivo. Recimo, brojke kojima samo sedam dana uoči izbora operiše CNN, dobijene analizom rezultata više drugih istraživanja, govore da Obama u čitavoj Americi ima 51, a Mekejn 43 odsto podrške, pri čemu je još oko 6 odsto neopredeljenih. A, podaci o distribuciji očekivanih glasova u pojedinim državama, pre svega nekim državama sa velikim brojem elektorskih glasova (Ohajo, Pensilvanija...), od kojih bi šanse svakoga od dvojice kandidata da sakupi 270 elektorskih glasova mogle najviše da zavise, svedoče o još neizvesnijoj trci.
Međutim, svi su sada, čini se, svesni da su se tokom ove predizborne kampanje mnoge sondaže javnog mnjenja i na njima zasnovane prognoze često pokazivale kao prilično nepouzdane. Stoga – bez obzira na objavljene brojke koje daju izvesnu prednost Baraku Obami – nijedno izborno iznenađenje, ipak, ne bi smelo biti potpuno isključeno...

Američki analitičari su, naime, uglavnom saglasni da nepouzdanost mnogih ispitivanja javnog mnjenja ovoga puta potiče i od uloge „rasnog faktora”, odnosno od činjenice da jedan od dvojice kandidata, i to onaj kome se trenutno pripisuju nešto veće izborne šanse, nije belac. Jednostavno govoreći, računa se da će za Obamu listom glasati crnci, dok je broj belih Amerikanaca koji, zapravo, neće glasati za kandidata Demokratske stranke samo zbog boje njegove kože, mada bi možda glasali za nekog drugog kandidata te stranke sa sličnim programom, daleko veći od broja onih koji su spremni da to otvoreno priznaju ispitivačima javnog mnjenja.

Računa se, takođe, da najveći broj „neopredeljenih” birača, kojih je ovoga puta upadljivo više nego ikada, neće glasati za Obamu. Naime, istraživači su svesni da najveći broj onih koji sedam dana uoči izbora kažu da će verovatno glasati, i koji su se unapred prijavili (registrovali) za glasanje, mada se navodno još nisu odlučili kome će konačno dati svoj glas, a takvih je sada oko 6 odsto u celoj Americi, očito nisu spremni da glasaju za Afro-Amerikanca, iako to ne žele otvoreno da kažu, svesni da je reč o stavu koji nije politički korektan.

Nije, čini se, ni mali broj onih koji su glatko slagali istraživače i anketare rekavši im da će na dan izbora glasati za kandidata Demokratske stranke Baraka Obamu mada će uistinu glasati drugačije. Radi se, inače, o fenomenu koji su američki politikolozi već podrobno opisali u stručnoj literaturi kao „Bredli efekat”. Iskustvo te vrste potiče iz vremena kada se dugogodišnji gradonačelnik Los Anđelesa Tom Bredli, Afro-Amerikanac, kandidovao 1982. godine za guvernera Kalifornije. Sva ispitivanja javnog mnjenja uoči izbora pokazivala su da Bredli vodi u odnosu na protivkandidata, malo poznatog DŽordža Deukmeijana, belca, ali se na dan izbora ispostavilo da je crni kandidat za guvernera ipak dobio manje glasova od onoga što su mu pripisivala sva istraživanja javnog mnjenja. Jednostavno, pokazalo se da dobar broj anketiranih birača, belaca, odgovarajući na pitanje – za koga će glasati? – nije rekao istinu!

Zanimljivo je, takođe, da je zbog izuzetno naelektrisane atmosfere koja prati ove predsedničke izbore, upadljivo veliki broj birača koji otvoreno govore o strahu od izbornih prevara, manipulacija i krađa glasova..! Sumnje i optužbe te vrste su došle da izražaja i na predsedničkim izborima 2000. i 2004. godine, kada su glasovi na pojedinim izbornim mestima više puta prebrojavani i podvrgavani kontroli, a da uverenje kako sve ipak nije bilo čisto nije do kraja otklonjeno... Bilo je mnogo prigovora na stare mašine, pomoću kojih se registruju glasovi na biralištima u pojedinim američkim državama, koje ne obezbeđuju kontrolni zapis na papiru, zatim na neke nove elektronske sisteme, kojima su ponegde zamenjene stare mašine, na nepostojanje jedinstvene metodologije registracije i kontrole glasova, na brojanje glasova koji su pristigli poštom... Stvar je u tome da se američki predsednički izbori ne organizuju u svakoj od 50 saveznih država na istovetan način, već se u svakoj od tih država, u skladu sa lokalnim propisima te države, primenjuju lokalne specifičnosti. Te lokalne razlike se negde tiču načina na koji se organizuju tzv. prethodni izbori za kandidate pojedinih stranaka, drugde se one tiču načina glasanja i evidentiranja rezultata glasanja, ili nekih drugih procedura, koje takođe mogu da utiču na krajnji ishod... Recimo, u dve male savezne države, Mejnu i Nebraski, članovi „Elektorskog koledža”, koji će nakon izbora definitivno birati predsednika, nemaju, kao „elektori” iz ostalih država, strogi „imperativni mandat”. Budući da nisu, poput ostalih, izabrani primenom pravila „pobednik nosi sve”, oni formalno nemaju obavezu da prilikom konačnog odlučivanja svoj glas daju onom kandidatu koji je dobio najviše glasova u njihovim državama!?

U samoj završnici kampanje, sedam dana pred izbore (kada se piše ovaj tekst), obojica kandidata nastavljaju grčevitu borbu za svaki glas. Nemilosrdno se razmenjuju udarci i uvrede. Birači su zato, možda i bolje nego ikada u dosadašnjem toku kampanje, u prilici da razaznaju stvarne razlike u onome što im nude predsednički kandidati. Pre svega razlike koje se tiču ekonomije, poreske politike i budućeg uticaja države na distribuciju društvenog bogatstva...
Neuporedivo više novca – reč je o milijardama dolara – uloženo je u kampanju Baraka Obame i neuporedivo više medija i političkih savetnika svih profila angažovalo se u podršci njegovoj kandidaturi nego što je to bio slučaj sa DŽonom Mekejnom. Iako se u svim izborima u demokratskim društvima uvek po pravilu sučeljavaju međusobno suprotstavljeni interesi, svrstani iza jednih ili drugih kandidata, nikada do sada u ljudskoj istoriji nije bilo izbora u kojima se zavrtelo toliko novca i toliko različitih suprotstavljenih interesa kao što je to ovoga puta slučaj...
Izborni rezultat, koji ćemo znati za koji dan, treba – pored ostalog – da pokaže i da li su se uloženi novac i trud isplatili.