Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > "Zločin" DŽulijana Asanža - loše prikrivena odmazda
Savremeni svet

"Zločin" DŽulijana Asanža - loše prikrivena odmazda

PDF Štampa El. pošta
Predrag Dragosavac   
subota, 23. april 2022.

Gledano unazad, jasno je da je proces protiv Asanža predstavljao uvod u vrli novi 21. vek. Prosvetlio nas je o značaju i zagarantovanosti „univerzalnih“ prava i sloboda, kao i važnosti pravnih procedura. Švedska poternica, višegodišnje čamljenje bez optužnice u Ekvadorskoj ambasadi u Londonu, uz nemogućnost izlaska iz zgrade a kamoli odlaska u neku treću zemlju, pa povlačenje švedske optužnice 2019. i onda hapšenje zbog - kršenja Zakona o kauciji... i smeštanje zbog toga u najokrutniji britanski zatvor. Na kraju, evo, sud je u sredu 20. aprila 2022. konačno presudio da nema prepreka da Velika Britanija izruči Asanža Sjedinjenim Američkim Državama...

O slučaju DŽulijana Asanža mučno je i pisati. Njegovo tamničenje i višegodišnje pravno i fizičko zlostavljanje, koje prolazi u neprijatnoj tišini, slika je i prilika slobodarskog demokratskog sveta današnjice. Spoznaja je zaista ohrabrujuća, kao Orvelova 1984.  Za najgorljivije medijske i druge borce za slobodu govora i izražavanja čak i samo spominjanje Asanža postalo je „zlomisao" i tabu najvišeg reda. Korisno je zato premotati film unazad, prisetiti se... U ponovljenom snimku bolje se vidi kako radi mehanizam.

DŽulijan Asanž posle hapšenja u Londonu 1. maja 2019.

Tekst koji sledi predstavlja lični flešbek. Asanž mi je postao heroj u slično vreme kad i Mike Blumkvist i Lizbet Salander. Doživljavao sam ga kao literarnog ili filmskog super-heroja. Onda se oko njega stvorio ambijent kao iz fikcije Stiga Lašona. U međuvremenu smo saznali da Lašon mračni „paralelni svet" uopšte nije izmaštao. Povrh svega, od svih mesta na svetu „slučaj Asanž" postao je slučaj - baš u Švedskoj. Za njim je tamo novembra 2010. raspisana poternica zbog „seksualno nedoličnog ponašanja". Tako je počelo.

Interpolova poternica, 1. decembra 2010.

Ime DŽulijana Asanža do danas je u Švedskoj svojevrstan lakmus; kad hoćete da znate s kim imate posla, samo ga spomenete. Mnogi (da ne kažem većina) će se istog časa zacrveneti i zapeniti; histerično i agresivno pravdoljublje onemogućiće svaki smisleni razgovor. Drugi će biti diskretni i gurati glavu u pesak, kao nojevi. Kad ne žele, Šveđani su velemajstori da ne vide i previde očigledno; obično ne žele kad ih to (što je) očigledno žulja.

Pakovanje slučaja 

Kad sam još pre dvanaest godina pisao o kako se Asanžu „pakuje", tekst sam zaključio sledećom rečenicom: „Kakav god da bude ishod procesa, otkriće dosta toga u kakvom to svetu danas živimo". U međuvremenu dogodio se i Snouden, a i mnogo toga još, pa je ružičastost najbolje od svih stvarnosti mogla da se spozna i mimo Asanža. Mogućnost nadgledanja i praćenja manje-više je potpuna. Svaki naš klik je javan, ne samo mejlovi i privatni fejsbuk dijalozi... I nikom ništa. Za sve su krivi Huavej, Putin... i Pera detlić koji nije odmah otišao u policiju.

DŽejkob Epelbaum, jedan od novih američkih disidenata, svojevremeno reče kako sama činjenica da se govori o „zapadnim disidentima" predstavlja istorijsku novinu. Ta istorijska novina počela je sa Asanžom.

Skulptura "Anything to Say?" italijanskog umetnika Davida Dormina koja predstavlja uzbunjivače Edvarda Snoudena, Čelsi Mening i DŽulijana Asanža, na pristaništu Pakis na Ženevskom jezeru, jun 2021.

Gledano unazad, jasno je da je „proces" protiv Asanža predstavljao uvod u vrli novi 21. vek. Prosvetlio nas je o značaju i zagarantovanosti „univerzalnih" prava i sloboda, kao i važnosti pravnih procedura. Švedska poternica, višegodišnje čamljenje bez optužnice u Ekvadorskoj ambasadi u Londonu, uz nemogućnost izlaska iz zgrade a kamoli odlaska u neku treću zemlju, pa povlačenje švedske optužnice 2019. i onda hapšenje zbog - kršenja Zakona o kauciji... i smeštanje zbog toga u  najokrutniji britanski zatvor. Na kraju, evo, sud je u sredu 20. aprila 2022. presudio da nema prepreka da Velika Britanija izruči Asanaža Sjedinjenim Američkim Državama... A tamo će ga na 150 robije osuditi zbog - kondoma.

Milenijumske bube

Iako je umro još 2004. godine, Stig Lašon kao da je anticipirao Vikiliks i Asanža. Ili je možda samo dobro znao igru, i još intuitivno osećao moć novih tehnologija i (gerilskog) delovanja u sajber-prostoru.

Ako ima i onih koji to ne znaju, Lašon je bio novinar i levičar „stare škole". Vodio je mali ali ugledni antirasistički časopis Ekspo i slovio za jednog od najboljih poznavalaca neonacističke i ekstremno desničarske scene u Švedskoj, Skandinaviji i Evropi. Verovao je u to što radi i bio je potpuni posvećenik poslu, iako je to podrazumevalo ne samo materijalno-statusnu marginu, nego i život u stalnoj pripravnosti, pošto se nalazio na crnim listama raznih nacoša i ekstremista.

Stig Lašon

Serijal Milenijum počeo je da piše kako bi namakao neke dodatne prihode. Na žalost, nije doživeo globalnu popularnost svojih knjiga - naprasno je umro 2004. u 50. godini - od infarkta. Posthumno objavljeni romani postali su hit - najpre u Švedskoj, zatim u Skandinaviji, a onda širom Evrope i sveta... Do sada je prodato preko 80 miliona Lašonovih knjiga.

Iako su reklamirane i sloganom „najveći međunarodni hit iz Švedske posle Abe", u Švedskoj naklonost prema Lašonu nije ni izbliza tako bezuslovna kao prema Abi. Mene lično iznenadila je hladnoća sa kojom o njemu govore neki stokholmski novinari. Zar je moguće da im je Lašon baš toliko stao na žulj? Da je sa svoje marginalne pozicije zaista razgolitio ne samo mračnu stranu „idealne države", nego i strukturalni tal novinarstva, politike i biznisa u kome mnoge „kolege" participiraju... Neoprostivo... 

Ko nije čitao Milenijum ili ga je zaboravio, malo podsećanje... Glavni junaci romana su Mike Blumkvist, nepotkupljivi novinarski Don Kihot i glavni urednik časopisa Milenijum, i Lizbet Salander, natprosečno inteligentna i ćudljiva hakerka neobičnog fizičkog izgleda. Uz malu pomoć prijatelja njih dvoje zajedničkim snagama ogoljuju i izvlače na videlo spregu političara, tajnih službi i mafije, kao i modus operandi „strateškog partnerstva" tajkuna, policije i medija. Mike Blumkvist i Lizbet Salander ne samo da zagorčavaju život „lošim momcima", nego doprinose pobedi pravde i istine. Kao u romanu ili na filmu...

Lizbet Salander (Numi Rapas) i Mikael Blumkvist (Mikael Nikvist) u švedskoj ekranizaciji Lašonove trilogije

Sa nomadskim iskustvom iz detinjstva, hakerskim iz mladosti i haktivističko-istraživačko-novinarskim u zrelim godinama, Asanž kao da je Lašonov literarni junak, nastao simbiozom Blumkvista i Lizbet Salander. (Sličan im je donekle i po seksualnoj promiskuitetnosti).

Triler potkazuje politiku 

Vikiliks, pak, neodoljivo podseća na Blumkvistov list Milenijum. Poput autsajderskog Milenijuma, koji svojim saznanjima zasenjuje velike medije, i Vikiliks je, pružajući najširoj javnosti uvid u nenašminkanu prirodu (međunarodnih) odnosa, (in)direktno nametnuo pitanje legitimnosti čitavog međunarodnog medijskog poretka. Jer, ako neki tamo sajt objavljuje više informacija od javnog i globalnog značaja nego što to čine zvanični i veliki mediji, onda se neminovno nameće pitanje šta je njihova istinska funkcija.

Protest u Lonodnu protiv izručenja Asanža Americi

Kao i u fiktivnom slučaju Milenijuma, i u stvarnosti je objavljivanje „nepoželjnih" informacija izazvalo buku i bes moćnih, čak i tamo gde je informacija „osnovna moneta demokratije", a sloboda štampe i izražavanja ustavom zagarantovana. Čim je Vikiliks počeo da pušta u opticaj inkriminišuću građu, počelo je da se priča o tome kako je život njegovog osnivača i glavnog urednika ugrožen. Nije trebalo dugo da se čeka da priče dobiju potvrdu u praksi. Počelo je sa otvorenim pretnjama „zvaničnika" da ga treba likvidirati kao Osamu bin Ladena. I nastavilo se...

Poput Lizbet Salander, Asanž je proglašen za državnog neprijatelja broj jedan. I on je, poput nje, mesecima živeo u nekoj vrsti poluilegale - menjao je mesta boravka i uglavnom se klonio javnosti. Gostovanje na sesiji o ratnom izveštavanju hrišćanskog krila švedske Socijaldemokratske partije u avgustu 2010. godine koincidiralo je sa Vikilikosovim objavljivanjem „avganistanskog paketa" dokumenata. I to je bila jedna od situacija kada, bez obzira na to koliko da je bio low profile, Asanž nije mogao da se ne nađe na radaru.

DŽulijan Asanž 2010.

Za razliku od Lizbet Salander, koja je proglašena za sado-mazo lezbejku i članicu opasne lezbejske tajne organizacije, Asanž je optužen za silovanje. I u jednom i u drugom slučaju teške optužbe (bez konkretnih dokaza) na volšeban način su se, suprotno svim švedskim zakonima (koji se tiču medija i odnosa državnih ustanova prema medijima), najpre pojavile u tabloidima. To je samo po sebi indikativno, jer pokazuje da se i u jednoj Švedskoj prema izabranima primenjuje isti princip medijskog linča i provlačenja kroz blato kao i na Balkanu, na primer.

DŽulijan Asanž na balkonu Ekvadorske ambasade u Londonu 19. maja 2012.

Asanž za vreme boravka u Švedskoj jeste imao seksualne odnose sa dve ženske osobe. Ana Ardin mu je u Stokholmu bila domaćica: kao jedna od organizatorki dotičnog skupa o ratnom izveštavanju vodila je prepisku sa Asanžom i ponudila mu je da odsedne u njenom stanu, što je on prihvatio. Susret sa Sofijom Vilen dogodio se tokom dotične sesije, posle čega je usledilo i neobavezno druženje, pa onda i odlazak u Enčeping, malo izvan Stokholma, gde je ona živela. Iako je seks u oba slučaja bio konsenzualan, bilo ga je i bez kondoma... I ma koliko to moglo da zvuči čudno i bizarno, nije preterivanje ako se kaže da je oko toga bila sazidana čitava konstrukcija kojom je otvoren „međunarodni slučaj".

„Kvaka 22" leži u nekoliko detalja.

Stručne dijagnoze obaveštajne zajednice

Švedski termin „ofredande", koji bi mogao da se prevede kao „uznemiravanje", u Švedskoj je zvaničan pravni termin, dok se u engleskom zakonodavstvu uopšte ne koristi. Takođe, definicija silovanja i seksualnog uznemiravanja u Švedskoj je veoma široka zbog čega je Švedska u to vreme prva u Evropi po broju prijavljenih silovanja po glavi stanovnika (dok je samo manji broj njih, s druge strane, na kraju stizao do suda). Povrh svega, u švedskom zakonodavstvu, osetljivom na rodnost, seks bez kondoma može da se okarakteriše i kao silovanje, čak i onda kada silovane silovanje nisu prijavile policiji, već su u policiju (zajednički) otišle samo „na konsultacije", što su uradile Asanžove švedske seksualne partnerke. To se smatra uhodanom formom građanske (re)akcije, koja predupređuje odgovornost za lažno optuživanje i svedočenje, a iziskuje delovanje nadležnih, tj. ispitivanje slučaja.

Elizabet Masi Fric, advokatica jedne od navodnih Asanžovih žrtava, na konferenciji za novinare o odluci da se protiv DŽulijana Asanža ponovo otvori istraga u Stokholmu, Švedska, 13. maja 2019.

Tužiteljka Eva Fine, kojoj je „slučaj Asanž" pao u ruke po službenoj dužnosti, na osnovu policijskog zapisnika koji joj je pružen na uvid brzo se izjasnila kako za tužbu protiv osnivača Vikiliksa nema osnova. Međutim, pošto se u priču uključuju druga tužiteljka, Marija Heljebo Šelstrand, zatim poznati VIP advokat Klaes Borgstrom, i stručnjak za seksualno motivisane zločine Marijan Ni, „slučaj" biva (re)aktuelizovan.

O tome šta su bili njihovi motivi može samo da se nagađa. Imajući u vidu potonji razvoj situacije, njihova uloga podseća na misiju „eminentnog psihijatra" Teleborijana iz trilogije Milenijum. Teleborijan je kod Lašona veliki i ugledan stručnjak uvezan sa paralelnim centrima moći; svakome ko te centre na neki način ugrozi Teleborijan daje stručnu dijagnozu. Tako je i Lizbet Salander od njega zaslužila dijagnozu „opasna po okolinu", na osnovu koje joj je sledovao doživotni boravak u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa.

Runi Mara kao Lizbet Salander u ekranizaciji Lašonovog romana "Muškarci koji mrze žene" Dejvida Finčera (2011)

Još jedan nezaobilazan faktor zapleta i u Lašonovoj fikciji i u Asanžovoj stvarnosti su tajne službe - domaće, strane, odeljenja koja su na strani zakona, ona koja su izmakla kontroli... Kada, na primer, Mike Blumkvist uđe u trag korumpiranim i zlim debeovskim odmetnicima, oni u njegovom stanu ostavljaju kokain i ogromnu količinu novca, kako bi ga diskreditovali. Spasiće ga, ipak, dobra debeovka koja je na strani zakona i s kojom će „super-heroj" Mike zatim započeti vezu intimne prirode...

Nema sumnje da su Vikiliks i Asanž uživali naklonost nekih slojeva „međunarodne obaveštajne zajednice". Da nije tako, broj dokumenata do kojih su dolazili i koje su objavljivali ne bi bio tako impozantan. Očigledno je, međutim, i da su se nekim drugim slojevima te zajednice grdno i neoprostivo zamerili.

Asanž u avgustu 2010. nije došao u Švedsku samo zbog sesije o ratnom izveštavanju. U Švedskoj su se nalazili neki od servera Vikiliksa i, verujući u priču o švedskoj neutralnosti i otvorenosti, nameravao je da uzme švedsku boravišnu i radnu dozvolu, pa da se i sam tu nastani. Švedske vlasti mu to nisu omogućile. Prema više izvora, odbijen je posle direktnog pritiska CIA na švedsku službu SAPO. Za to naravno nije bilo moguće dobiti zvaničnu potvrdu.

Pera u policiji 

U doba kada je od slučaja Asanž napravljen međunarodni slučaj, Švedskom je vladala konzervatino-(neo)liberlna koalicija Alijansa (u dva izborna ciklusa, od 2006. do 2014. godine). Dirigentsku palicu u kreiranju spoljne politike, kao i u „igricama" iza scene, držao je Karl Bilt. Za to vreme u švedskim medijima i javnosti zacementiran je narativ o Asanžu kao kukavici i mizoginom ljigavcu koji izbegava suočavanje sa pravdom.

DŽulijan Asanž na putu ka sudu 2019.

Izuzev neprikosnovenog Putina, nema ličnosti koju su švedski mediji u novije vreme na duge staze tako temeljno stigmatizovali kao Asanža. Deo dominantnog narativa je kako je bilo suvišno da Švedska njemu garantuje da neće biti izručen SAD-u, pošto je Švedska pravna država, pa takvu vrstu garancija ne izdaje... Začudo, slučaj egipatskih državljana koji su u Švedskoj tražili azil i onda u decembru 2001, mimo transparentnih procedura, predati direktno CIA, obično se u tom narativu ne spominje.

Švedska optužnica je 2019. godine povučena, što može da se tumači na različite načine. Ali kako god da se tumači, upravo je ta optužnica u velikoj ili najvećoj meri zaslužna za potonju Asanžovu sudbinu. Da li bi završio kako je završio i bez švedskog doprinosa ostaje zato hipotetičko pitanje.

Kod Stiga Lašona „dobri momci" Mike Blumkvist i Lizbet Salander na kraju pobeđuju. U njegovoj fikciji, švedski pravosudni sistem, uprkos izazovima, na kraju, ipak, biva dovoljno jak i nezavisan da prepozna i izabere „pravdu". U stvarnosti, proces protiv Asanža, u stvari surova odmazda, traje toliko dugo da kraj već jeste distopičan i duboko onespokojavajući, bez obzira na krajnji ishod. Bez obzira koliko da je Lašonovo viđenje savremenog društva bilo mračno, ipak je odisalo verom u pojedinca, pravdu, slobodarske vrednosti. Najstrašnija stvar sa procesom protiv Asanža jeste što se njim to kontinuirano ubija.

Ali, za sve su to ionako krivi Huavej, Putin, i Pera detlić...  

(RTS)