Anatomija krize

Režim, opozicija, „analitičari“ i novinari u Crnoj Gori jedinstveni su u prognozerskom stavu da će metastazirajuća ekonomska globalna kriza koja već nervozno i nestrpljivo kuca i na naša vrata, imati za posledicu gotovo izvjesni i lako mogući (dugo očekivani) pad vladajuće DPS tajkunokratije. Tu spontanu „Francusku revoluciju“ u Crnoj Gori pokrenuće obespravljene i osiromašene mase koje pripadaju većinskom tranzicijsko-gubitničkom socijalnom korpusu, podstaknuti dodatnim produbljenjem svoje nezavidne i sirotinjske egzistencije, do koje će neminovno doći usled udara recesionog cunamija koji je neizbježan. Da vlast strijepi od ovakvog, po njih traumatičnog, razvoja situacije, više nego jasno govori njihovo naprasno i brzopleto zakazivanje privremenih parlamentarnih izbora za mart, prije nego li kriza pokaže svoje eskalirajuće i zastrašujuće lice. Opozicija još samo da se dogovori ko će biti crnogorski Robespjer i više nego sigurno je da će se u Crnoj Gori, napokon, dogoditi tektonske i strukturalne promjene koje će Crnu Goru dovesti do njene istinske i suštinske nezavisnosti!

Ova smijela i optimistička vizija podrazumjeva da će građani, oslobođeni urođenog straha od vlasti, izaći iz tragično-nametnutog lavirintskog kolopleta nacionalne i indetitetske agonije i početi rezonovati ekonomsko-pragmatskom računicom. U tom slučaju, nadolazeća ekonomska kriza će simbolizovati demarkacionu liniju prelaska iz pretpolitičkog u civilizovani, politički državni sistem.

Da li će se stvari razvijati baš u tom smijeru?

Nije li ovaj tako željeni i idealizirani scenario još jedna utopijska i fantazmagorska iluzija koju će, kao i uvijek, tako lako raspršiti hladne i neumoljive preliminarne izborne cifre, koje će egzaktno, matematički odraziti „narodnu volju“? Svaka kriza u svojoj biti uvijek ima nešto dekadentno, destruktivno i autistično i ni jedna nije donijela nikad ništa dobro, nasuprot, one su stalno rađale aveti uvijek spornog fundamentalizma, šarlantanstvo, lažno proroštvo, prevarantsku ideologiju i najjeftinije, najprimitivnije sujevjerje. Pastirska psihologija koja se izučava na teološkim fakultetima prepoznaje jedno posebno i vanredno stanje kolektivnog duha u kriznim, prelomnim i liminalnim vremenima kada čak i cijelim narodima zavlada izopačenost, iracionalnost i neka neshvatljiva lakovjernost.

To su upravo oni periodi u ljudskoj istoriji koji su civilizaciju vraćali nazad i udaljavali je od progresa i napretka. Nije li jedna jaka ekonomska kriza (po mnogo čemu slična ovoj današnjoj) iz dvadesetih godina prošlog vijeka u Njemačkoj dominantno kumovala nastanku najmračnije imperije zla, Hitlerove naravno. Nisu li ovih poslednjih petnaestak godina crnogorske golgote i intenzivnog propadanja svih sfera naših života upravo plod balkansko-crnogorske krize devedesetih? Baš ta kriza iz devedesetih postaće svojevrsna teogonija iz koje će nastati neocrnogorski poletizam koji čine nama dobro poznati polubogovi novca, hedonizma i šverca. Sledeći filozofiju i logiku krize, bojim se da ova najnovija globalna kriza još jače i još dublje ne učvrsti vlast ranije pomenute crnogorske tajkunokratije, jer oni se rađaju iz krize, hrane se krizom i u krizi najlakše manipulišu gomilom. Tako da ne dijelim optimizam s početka ovog teksta.

Ako pogledamo istorijat ličnosti koje su upravljale raznim krizama i najviše profitirale iz njih, zakonomjerno i gotovo bez izuzetka, uvijek se ispostavi i dokaže da iza svega, u nekoj banci stoji ogromni novčani iznos na njihovim računima. Neki su čak imali i svoje banke!