Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Autohtono konstitutivni
Srbija i Crna Gora

Autohtono konstitutivni

PDF Štampa El. pošta
Branimir Marković   
ponedeljak, 25. maj 2009.

„Za Srbiju nije prihvatljivo da Srbi u Crnoj Gori imaju status manjine, već da treba da budu autohton narod kao što je to slučaj sa Crnogorcima u Srbiji

Boris Tadić

„Srbe u Crnoj Gori ne doživljavam kao tuđince, niti Crnu Goru za njih tuđinskom državom. Jednako Crnogorce ne doživljavam tuđincima u Srbiji, niti Srbiju za njih tuđinskom državom”

Filip Vujanović

„Onog trenutka kada u Ustavu Srbije bude precizirano da je Srbija država srpskog i crnogorskog naroda i ovdašnji Crnogorci će se odreći manjinskih prava i prihvatiti da budu konstitutivni narod u Srbiji”.

 Nenad Stevović lider Crnogorske partije (CP)

„Treba govoriti evropskim jezikom, u čijem vokabularu nema matične države“

Miodrag Vuković

Opraštajuća (kad se uzajamno oprašta) poseta crnogorskog predsednika Filipa Vujanovića Srbiji bila je najavljena kao namera da Srbija i Crna Gora ponovo uspostave tradicionalno dobre odnose. Znajući da izjavu treba posmatrati u kontekstu politički korektnog „govora ljubavi“[1], jasno je da „izričaj“ dobri odnosi za nas baštinike „govora mržnje“ u srbijanskoj recepciji (koji „Niggers with atitude“ i dalje ne prevodimo kao „Afroamerikanci sa stavom“) ne treba shvatiti u tradicionalnom, već orvelovski – u njemu suprotnom značenju. Na to se nadovezao guru „onog“ što se zove crnogorska manjina u Srbiji – Nenad Stevović, sledećom izjavom: „Sunarodnici smo bili ponekad. Prijatelji najčešće. Saveznici skoro uvijek. Susjedi oduvijek i zauvijek.” Čovek je nosilac državljanstava Crne Gore – onog o kojem „obični“ ljudi poreklom iz Crne Gore mogu samo da sanjaju. Dobio ga je „u paketu“ sa ostalim zaslužnim građanima –Šinavatrom, DŽajom i još nekima sa poternica, pa njegove izjave imaju težinu. Propustio je da pomene, verovatno nenamerno, gej i ostale brakove kao modalitet međusobnih odnosa.

Odnosi između Srbijanaca i Crnogoraca – „običnog“ naroda i intelektualnih elita, zaista su skoro u celokupnoj istoriji bili tradicionalno dobri. Međutim, odnosi između vlastodržaca tradicionalno su bili uglavnom loši, još od Obrenovića, preko Karađorđevića i Božićnog ustanka, sukoba partizana Dobrice Ćosića (onih što su streljali zbog crvenog šala)(1) i partizana Peka Dapčevića (onih u engleskim uniformama, koji su „izdali“ revoluciju), Đilasovih i Rankovićevih, te Nikezićevih i Stambolićevih komunista i njihove dece itd. Za sve vreme trajanja njihovih međusobnih spletaka, podmetanja, ubistava i drugih lijevih skretanja, „obični“ Srbijanci i Crnogorci su, nezainteresovani za te „bedastoće“, živeli u iskrenoj ljubavi i jedinstvu. Danas, sasvim u duhu orvelovskog „govora ljubavi“, sve je naopako – „narodi“ su zavađeni, ojađeni, poniženi/uvređeni, a među vlastodršcima vlada pravi „međurežimski sklad“. Sitnice poput priznanja Kosova i problema dvojnog državljanstva biće uskoro „prevaziđene“, na štetu naroda naravno.

Iz izjava postavljenih kao moto ovog teksta proizilazi da oba predsednika imaju identična polazišta. Srbi i Crnogorci su dva (različita) naroda, oba autohtona i u jednoj i u drugoj državi. Razlika je u „nijansama“ – da li su u obe države oba naroda konstitutivni ili samo u svojim formalno nepostojećim „matičnim“. Crna Gora „pomirljivo“ pristaje na manjinski status svog „naroda“ u Srbiji i „velikodušno“ nudi reciprocitet, hvaleći se sprovođenjem „evropskih“ standarda na primeru „svojih“ Srba – Srpskog Nacionalnog Vijeća.

Srpski manjinisti se slažu sa predsednikom svoje samozvane matične države (Tadićem) da su Srbi u Crnoj Gori autohtoni, „ali je silom vlasti, političke, medijske i policijske torture nad Srbima izvršen ustavni genocid i prisiljeni su da budu manjina.”[2] A sila Boga ne moli, pa su oni na to pristali, ne bune se, umesto „policijske torture“ izabrali su novac iz budžeta „genocidnog režima“. Sve simpatije srbijanske intelektualne javnosti su naravno na strani žrtava „genocidnog režima“ na budžetu istog. Važno je da se ima pridev srpski – ko će da se „smara“ sa ostalim sitnicama.

Po principu „manjine svih zemalja ujedinite se“, oglasio se sa vrha Lovćenca srbijanski crnogorski brat crnogorskog srpskog brata – već pomenuti i odskora neizbežni Nenad Stevović, osim stranke predsednik i crnogorskog etničkog (ili kako već) veća u Srbiji izjavom kao prepisanom (uz zamenu prideva crnogorski srpskim i obrnuto) sa crnogorskog srbističkog sajta Slobodna misao: „Kad se promeni Ustav Srbije i u članu 1. bude pisalo da je Srbija država srpskog i crnogorskog naroda, mi ćemo se odreći manjinskih prava“. Iskustva iz Crne Gore (bi trebalo da) nas uče da čak i izjave koje više priliče crtanim filmovima shvatamo ozbiljno i doslovno, jer se obično ostvare.

I ono malo beogradskih intelektualaca koji se još „smaraju“ crnogorskim pitanjem su na sličnim pozicijama. Tako Miša Đurković opravdava „nepomirljiv“ stav srbijankog predsednika, donekle ga korigujući tvrdnjom da „...oni koji se izjašnjavaju kao Crnogorci u Srbiji imaju pravo na manjinski status, ali oni nisu autohton narod, dok Srbi u Crnoj Gori jesu.“(1) Definicija naroda tako postaje „oni koji se izjašnjavaju kao...“, što znači da su za (samo)određenje naroda istorijske i činjenice uopšte irelevantne. Dovoljno je da se skupi grupica istomišljenika – na nekom sajtu recimo, pa da im država garantuje prava po „evropskim“ standardima.

Đurković primećuje da je manjinski status u koliziji sa Ustavom, naime „...Ustav Crne Gore tu državu definiše kao građansku, dakle, nema većinskog i manjinskog naroda. Međutim, u suštini Crna Gora to nije, jer se podrazumeva da je crnogorski narod većinski, s obzirom na neke odrednice tog ustava u kojima se govori o jeziku, simbolima, pa i u članu 79. tog ustava, u kome se definišu manjinska prava, što znači da postoje i manjinski narodi, što građanska država ne bi trebalo da ima.” Međutim, sveopšta manjinizacija nije u koliziji, naprotiv, imanentna je ustavu Srbije, u kome je dosledno sprovedena „klasična koncepcija etničke države sa većinskim srpskim narodom, iz čega logično sledi da su ostali narodi manjinski.“[3]

Identitetska odrednica Ustava Srbije po kojem je Srbija država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, uglavnom je tumačena u kontekstu „normalnih“ nacinalnih država – a deo „i svih građana...“ shvaćen je kao kompromis sa građanistima, u suštini pleonazam, jer nacija i nije ništa drugo nego „svi građani države.“ U „krugovima“ zaokupljenim povikom „druge Srbije“ na promenu „sramnih odredaba Ustava“ fokusiranih na izbacivanje prvog dela odrednice (država srpskog naroda) Srbija je pogrešno smatrana nacionalnom državom. Zato je Đurkovićevo tumačenje da je u pitanju koncept etničke države zaista otrežnjujuće i puno toga objašnjava.

Etnička država je još jedna atavistička pojava koja nam je uspešno uvaljena. Druga je podanička država kuvajtskog tipa, koju pod firmom pseudograđanske i pseudomikro države uvodi crnogorski režim. Etnocentristički nacionalizam se obično povezuje sa istorijskom Nemačkom, nasuprot građanskog nacionalizma francuskog, američkog i – što s ponosom ne reći – srbijanskog (od vremena srpske revolucije pogrešno izučavane kao prvi i drugi srpski ustanak) tipa. I današnju Nemačku mnogi po inerciji i dalje vezuju za ovaj koncept, mada je sasvim jasno (dovoljno je pogledati reprezentaciju u fudbalu čija su okosnica Nemci etnički ne-Nemci) da je i tamo dosledno sproveden „francuski“ (srbijanski) model. Ukratko, etnička država ne postoji više nigde, jer se koncept pokazao kao potpuno neodrživ, između ostalog zbog manjinizacije, čitaj destabilizacije, koji mu je imanentan.

U nacionalnoj državi svi građani bez obzira na rasu, etničko poreklo i sl. pripadnici su nacije, dok etničke države same sebi nameću obaveze i kontrolu međunarodnih institucija u vezi manjinskih kolektiviteta, čija lojalnost zavisi isključivo od snage države. Prva kriza i manjine su „faktor nestabilnosti“. To je upravo ono što se događa u „etničkoj“ Srbiji i „građanskoj“ Crnoj Gori, a ne događa se u npr. „nacionalnim“ Hrvatskoj, Rumuniji i Slovačkoj u kojima je položaj istih onih etničkih grupa prisutnih i u Srbiji (mađarske npr.) mnogo teži. U nacionalnim državama manjine nisu „predviđene“, što je dokaz koliko zemlje EU nisu upoznate sa „evropskim“ standardima, pa bi naše edukativne NVO mogle postati srpski brend slično otporašima, izvoznicima revolucija.

Primer kako ustavni koncept stvara probleme tamo gde ih u suštini nema je „dihotomija“ unutar jedinstvenog naroda na Srbe i Crnogorce u Crnoj Gori koja se, kako vidimo, prenosi i u Srbiju. Reč je prosto o konceptu razgradnji davno formiranih nacija, a time i celog naroda, procesom suprotnim od asimilacije. Crnogorci su temeljito razgrađeni sami od sebe (na Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Muslimane, Hrvate...), neka se pripreme Srbijanci (Cincari, Šopi, Vlasi, Grci, Bugari, Makedonci, Bunjevci, Moravci, Crnogorci i ostali Dinarci...).

Dobar primer je, ničim objektivnim izazvana ujdurma oko vlaškog pitanja u Srbiji, koja lako može da postane „trend“ i među Srbima poreklom iz Crne Gore odavno (vekovima) nastanjenim u Srbiji. Dovoljna je samo uvozna šargarepa nekom npr. Valjevcu, Čačaninu ili Užičaninu karijeristi i štap državi Srbiji. Naime, ako postoje, kako tvrde i predsednik države i deo srbijanske inteligencije, Crnogorci koji su u Srbiji autohtoni, to sigurno nisu ovi sveže doseljeni u tuđe nemačke kuće u Lovćencu, već jedino mogu biti preci ustanika iz srpske revolucije/prvog srpskog ustanka (i mnogih članova i simpatizera Udruženja starosedelaca – Srba iz Srbije – od Nikole Samardžića do Velje Ilića i Dušana Mihailovića npr.) koji su naselili tada opustošenu Šumadiju i zapadnu Srbiju. A njihovih potomaka je barem par miliona – eto „reciprociteta“ sa „multietničkom“ Crnom Gorom. Zvuči idiotski? Ali, zar je manje idiotska „realnost“ koju smo progutali u Crnoj Gori i u kojoj saučestvuju gotovo svi, bez obzira na političko opredeljenje.

Vlasi su, da podsetimo, populacija koja oduvek živi na prostorima današnje istočne Srbije. Govore varijantu rumunskog jezika kući, a srpski u javnosti. Ukoliko nisu Rumuni, kako neki tvrde, s tim narodom su svakako srodni. Doskora su se izjašnjavali kao Srbi. Kako se to desilo? Jednostavno, nakon srpske revolucije, Srbija se ustrojila kao moderna nacionalna država i među prvima u svetu je proklamovala da svaki građanin dolaskom u Srbiju postaje slobodan čovek. Mnogi Vlasi kmetovi preselili su se iz susednih zemalja, a starosedeoci su sa oduševljenjem prihvatili tadašnju Srbiju kao svoju zemlju i dobrovoljno se integrisali i asimilovali, a matični etnički Srbi su ih prihvatili. Nisu Vlasi usamljen slučaj – tadašnja Srbija je doživela pravu useljeničku invaziju slobodoljubivih ljudi najrazličitijeg etničkog porekla koji su se vrlo brzo dobrovoljno asimilovani. Osamostaljenjem Rumunije dobri odnosi između dve države i naroda i unutar srbijanski odnosi među etničkim Srbima i Vlasima uvek su bili prijateljski. Sve do nastanka orvelovskog „govora ljubavi“ kada odjednom Savet Evrope donosi deklaraciju po kojoj su Vlasi, odnosno Rumuni najdiskriminisanija manjina u Evropi, navodno bez ikakvih prava, i kojom se nalaže državi Srbiji da se „ta“ prava poštuju kao preduslov za evropske integracije.

Koncept etničke države učinio je da Vlasi – doskora Srbi po nacionalnosti, budući nisu etnički Srbi, ne svojom voljom i izborom više nisu Srbi, pa je pred njima nevoljni izbor između rumunske nacionalne ili autohtone Vlaške etničke manjine. Kako na Balkanu ništa ne prolazi bez emocija, zavadiće se dva prijateljska naroda. Srbi jedino sa Rumunima nikad nisu ratovali (ukoliko Vizantiju smatramo za grčku državu, što i nije baš tačno), a rumunska poslovica kaže da Rumuni imaju samo dva prijatelja: more i Srbe. Rumuni imaju i zdravicu Se trăiasca ţară Românească, se trăiasca România mare, şi Serbia tare! (Živela zemlja rumunska, živela velika Rumunija i jaka Srbija!). Eto izazova za „govornike ljubavi“. A tu je i na terenu nepostojeći „spor“ između srpske i rumunske pravoslavne crkve.

Arapska pripovetka o lenjoj braći opisuje kako je lav noću ulazio i ubijao jednog po jednog brata, zato što ih je mrzelo da zatvore ulaz od šatora. Prvo je pojeden onaj najbliže ulazu, ostale je bilo baš briga. Na kraju je došao red i na onog najudaljenijeg od vrata. U srpskoj interpretaciji nema lavova, već vukova i magaraca. Pojeo vuk Kosovo, juče je došao po Srpsku, Crna Gora na jelovniku, Vojvodina se krčka, neka se pripremi desert (uža) Srbija. Uvek na isti način – odnekud stvoreno nestandardno ustrojstvo i koncept uređenja države (obično je tu negde Venecijanska komisija) – pa praktične posledice „istog“.

A da ipak zatvorimo ulaz od šatora/menzu? 


[1] Dobrica Ćosić: „...prodire prvi korpus NOV pod komandom Peka Dapčevića ... sa klasičnom subordinacijom, činovima, uniformisanom komandom, štapskom kuhinjom, kulturnom ekipom, snabdevanjem putem rekvizicije... kraj partizanskoj ravnopravnosti, jednakosti, slobodne kritike štabova, rigidnom moralu... Moral u kome se za „ukradenu šljivu“ ili... „Crveni šal“... u ciči zimi strelja počinilac, polako i nepovratno odlazio je u partizanske legende. Pripadao sam onima koji su bili razočarani „normalizacijom“, u stvari titoizacijom revolucionarnog pokreta. U meni i mojim bliskim drugovima začinjala se moralna i doktrinarna opozicija novom poretku...“. Zašto se Srbija stidi antititoističke opozicije

[2] „Razlike ostaju – sarađivati se mora“,  "Politika" 19.5.2009.

[3] Isto

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner