Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Bruka i sramota: predsjednički izbori u Crnoj Gori
Srbija i Crna Gora

Bruka i sramota: predsjednički izbori u Crnoj Gori

PDF Štampa El. pošta
Milan Radović   
utorak, 15. april 2008.

Crnu Goru će još pet godina voditi Filip Vujanović, beskrajno smiješni lik, čovjek bez stava, čovjek koji je u stanju satima govoriti, a ništa ne reći, čovjek koji se ne pita ni u svojoj kući. Filip je u predsjedničkoj kampanji ličio na klovna koji mlatara rukama, skakuće i zabavlja publiku dok se za nastup ne pripremi glavni protagonista cirkusa. Eto, taj i takav predsjednički kandidat vladajuće koalicije je pobijedio, bolje reći omlatio opozicione kandidate, i to lagano već u prvom krugu. Da podsjetimo, radi se o kandidatu koji prije pet godina, u dva izborna pokušaja, kada je opozicija bojkotovala izbore, nije uspio izvesti 50% birača, pa je vlast morala mijenjati zakon kako bi Crna Gora dobila predsjednika. I dobila ga je, opet „zahvaljujući“ opoziciji koja zbog svoje nesloge nije imala kandidata.

Nakon pet godina opozicija ponavlja grešku, ovog puta još veću, i na megdan režimu izlazi sa tri kandidata. Rezultat: predsjednički kandidat vlasti pobjeđuje u prvom krugu, po prvi put od kad se predsjednik bira na neposrednim izborima. Desilo se ono na što je Narodna stranka upozoravala da će se desiti ako ne budemo imali zajedničkog kandidata. Upozoravali smo, ali uzalud. Izbori su se pretvorili u takmičenje za lidera opozicije, što je, očigledno, i bio jedini cilj opozicionih kandidata. Nebojša Medojević, nakon podrške sramnom Ustavu i nije bio opozicioni kandidat, pa se od njega nije mogla očekivati odgovornost za opoziciono jedinstvo. Ali glasači koji su na referendumu podržali opciju zajedničke države i koji sve ove godine trpe šikaniranja i progon od strane vlasti su očekivali jednog kandidata, kandidata koji može okupiti sve opoziciono raspoložene glasače bez obzira na političke razlike i koji može biti ozbiljna alternativa. To je mogao biti nezavisni, politički aktivni kandidat koji bi interes polovine Crne Gore stavio ispred partijskih i liderskih ambicija. Narodna stranka je predlagala Miodraga Lekića, diplomatu od integriteta, kandidata sa kojim se ne bi mogao mjeriti ni jedan iz vladajuće strukture, a ruku na srce, ni opozicioni.

Ali, onaj koji je razbio Blok za zajedničku državu u referendumskoj noći i tako rasturio po prvi put stečeno jedinstvo impozantnih 185002 glasača, i ovog puta je odigrao ključnu ulogu. Lider Srpske liste se ismijavao ideji o jedinstvenom kandidatu govoreći da su veće šanse ako se „ore više brazda“ jer će se pružiti šansa svima da biraju po različitim političkim, nacionalnim ili ideološkim kriterijumima. Bio je spreman za razgovor o jedinstvenom kandidatu uz samo jedan, „mali“ uslov: da taj kandidat bude lično on. I njegovi savjetnici su naširoko obrazlagali „prednost“ opozicionog djelovanja u više kolona. Tako Miša Đurković na ovim istim stranicama zalaganje za jedinstveni nastup opozicije ocjenjuje kao „nastavak jedne propale, gubitničke političke priče koja traje sedamnaest godina“, iako je istina posve drugačija. Sedamnaest godina nastupamo razjedinjeno, bez ozbiljne opozicione strategije. Đurković manirom „iskusnog analitičara“ dodaje: „Kvazi-populistička priča koja nastupa sa idejom da se sve razlike moraju suspendovati zarad nekakvog himeričnog opozicionog jedinstva, biće najbolji poklon za režim“. Nakon što su izbori ove „analitičare“ i „savjetnike“ najbrutalnije demantovali, za početak bi nas mogli poštedjeti svojih „genijalnih“ analiza.

I šta se dešava nakon opozicione katastrofe? Umjesto da pokažu bar malo odgovornosti i najave novu strategiju opozicionog djelovanja koja bi imala neku šansu za smjenu režima na parlamentarnim izborima naredne godine, lideri-gubitnici slavodobitno zaključuju kako su „popravili“ svoj izborni rezultat, kako su zadovoljni itd. Nebojša Medojević tvrdi da je „uzeo“ glasove DPS-u i da će to u narednom periodu dovesti do pada režima, Srđan Milić je zadovoljan jer je dobio znatno više glasova nego njegova stranka na prošlim parlamentarnim izborima. Ipak, najbljutaviju priču, koja izaziva mučninu, danima nakon izbora, slušamo od Andrije Mandića. Te „približio se procentu Srba u Crnoj Gori“, te „napravio je značajan rast podrške“, te „polako uspijeva da homogenizuje i ujedini ovdašnje srpsko bračko tijelo“ itd. Uz to, Mandić kritikuje Tadića i Koštunicu i krivi ih što nemaju sluha za probleme Srba u Crnoj Gori, koji bi, valjda, bili riješeni, samo kad bi oni zvanično primili Mandića i priznali mu pravo ekskluzivnog zastupnika srpskih nacionalnih interesa.

Mandić i ostali opozicioni lideri zaboravljaju da „rast popularnosti“ od nekoliko procenata u odnosu na parlamentarne izbore ne znači i porast podrške njihovoj politici. Najbolji dokaz za to su lokalni izbori u Tivtu i Herceg Novom, gdje su partijske liste predsjedničkih kandidata dobile značajno manje glasova. Na kraju krajeva, šta znači popraviti svoj rezultat na izborima na kojima je to isto uradila i vladajuća koalicija?

Šta znači homogenizacija jedne nacionalne zajednice oko jedne političke grupacije, ako ona ne može dovesti do smjene režima i ako ta homogenizacija ne može donijeti povoljniji status toj zajednici? Na stranu to što priča Andrije Mandića o homogenizaciji nema veze sa realnošću i koristi samo za liječenje frustracija dijela srpskog biračkog tijela. Srba sa pravom glasa u Crnoj Gori ima preko 170.000 a Mandić je dobio ispod 65.000 što je trećina. Šta je sa preostalih 110.000, za koga oni glasaju, pitanje je za Mandića. Na kakvo se, onda, objedinjavanje poziva ovaj lider koji je dobio znatno manje glasova od Miodraga Živkovića sa prošlih predsjedničkih izbora, i to pri izlaznosti od 48%?

Srbima, kao istinskoj opoziciji crnogorskom antisrpskom režimu, kao i ostalim opoziciono raspoloženim građanima, smjena režima je najveći politički interes i njemu se ne može pretpostaviti borba za nacionalne interese, jer i ona sama može imati smisla i rezultata samo u smjeni vlasti. Inače, na koji način se može izvršiti raspodjela društvene moći u Crnoj Gori u skladu sa njenom etničkom slikom, za šta se zalaže Srpska lista, pod vlašću koja upravo negacijom takvih težnji sebi obezbeđuje pobjede na izborima i „evropski imidž“? Kako Mandić misli zaštititi srpski nacionalni interes, ako sopstveno jačanje od nekoliko procenata u uslovima istovremenog značajnog jačanja vlasti predstavlja kao uspjeh i pobjedu?

Neka Mandić svoj politički procenat i izjednači sa nacionalnim, to još uvijek ništa ne znači i neće Srbi time popraviti svoj ugrožen položaj u dukljanskoj tvorevini. Jedino rešenje je smjena vlasti. A jedini način da se to uradi je objedinjavanje opozicije – onako kako je to uradi o DOS u Srbiji, bez sujete, bez ucjena i sa iskrenim opozicionim kapacitetom koji se nužno ne izjednačava sa rezultatom na ovim ili onim izborima. No, neka se niko ne zanosi da će se to u Crnoj Gori i desiti, sve dok imamo ovakvu opoziciju i ovakve „lidere“. SNP je požurio da prvi saopšti stav da će na sledećim parlamentarnim izborima izaći samostalno. A sve iz frustracije djelovanjem nekih drugih opozicionih struktura. Dok bude tako, vlast može mirno da spava i pobjeđuje u bilo kom krugu i na bilo kojim izborima. Recept je jasan. Nešto opozicionih glasova se prospe, nešto se neutrališe parama, dosta opozicionih glasača ne izlazi na izbore frustrirani nejedinstvom, a tu je i opoziciona doktrina eliminisanja konkurencije pričom da će „oni drugi“ iz opozicije nakon izbora ući u vlast sa dukljanskom koalicijom.

Koliko ćemo puta još slušati „vođe“ koji svoj poraz slave kao pobjedu, koji uzalud troše ogromna materijalna sredstva samo u svrhu lične promocije i najavljuju da režim samo što nije pao? Ovako mogu da se ponašaju samo oni kojima su lični i stranački interesi iznad svega, oni koji peku volove zato što su dobili koji mandat ili procenat više dok njihovi birači ostaju bez posla, bez prava na normalan život jer žive na rubu egzistencije i trpe poniženja i šikaniranja koja traju već dvadeset godina, od režima koji pobjeđuje sve ubedljivije.

Ukratko, nepodnošljiva lakoća obmanjivanja javnosti sa ciljem izbjegavanja odgovornosti za izborni debakl opozicije predstavljaju neviđenu drskost, bruku i sramotu .

* Autor je predsjednik Izvršnog odbora Narodne stranke.