Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Korner ili Šurjak
Srbija i Crna Gora

Korner ili Šurjak

PDF Štampa El. pošta
Branimir Marković   
petak, 08. maj 2009.

„Da li je to korner ili Šurjak“

Mladen Delić – Srbin iz „vekovnog rasejanja“

„Srbi prevedeni u drugu veru više nisu deo svog naroda. Izgubljeni su u prevodu.“

Aleksandar Baljak

Beše jedno vreme (ceo 19. vek i 20. do 1918.) kad su osnovni identitetski pojmovi u glavama naših predaka bili jasni. Našim uglavnom nepismenim i polupismenim dedovima je bilo jasno da pripadaju srpskom narodu, koje su vere (nisu povezivali/brkali konfesionalnu sa narodnosnom pripadnošću), u kojoj državi žive, tj. čiji su državljani pa sledstevno tome šta su po nacionalnosti. U udžbeniku geografije iz vremena kralja Nikole piše da su Crnogorci po narodnosti Srbi i da su istovremeno deo „crnogorskog političkog naroda (današnjim rečnikom punim tuđica rečeno – nacije) u koji spadaju svi stanovnici Crne Gore ne samo Srbi, koji (politički narod - BM) „ne treba brkati sa narodnošću“.

U dokumentima (službeni listovi, školska svedočanstva, školski dnevnici itd) izdavanim u knjaževini i kraljevini Crnoj Gori postojala je eksplicitna rubrika za narodnost. Navođena je gotovo isključivo srpska narodnost i crnogorsko podanstvo (državljanstvo).

Jasnoća se najjasnije vidi pregledom useljeničkih dokumenata sa famoznog Njujorškog ostrva Elis – neke vrste karantina za sve koji se useljavaju u SAD. Srbin iz tadašnje Crne Gore budući državljanin Crne Gore bio je Crnogorac po nacionalnosti (nationalitu) a (par kilometara dalje) iz Boke, Dubrovnika ili Dalmacije državljanin Austrije a Dalmatinac po nacionalnosti, budući da je bio pod jurisdikcijom Dalmatinskog sabora. Srbima iz Srbije izjašnjavanje je još jednostavnije, ali i državljani etnički ne-Srbi takođe su bili Srbi po nacionalnosti, kao i Srbi iz Turske imperije, jer je raja bila organizovano po versko-političkim kolektivitetima – miletima (otuda potiče poistovećivanje srpstva i pravoslavlja). Zašto je ovo nerešiva antinomija uma sadašnjeg bar formalno znatno obrazovanijeg naraštaja Srba?

Nacionalnost (nationality) i državljanstvo/“podanstvo“ (citisenships) u svim jezicima sem savremenog srpskog praktično su sinonimi, jer se podrazumeva da je građanin svojevoljno državljanin države, bilo one u kojoj je rođen ili one (npr. SAD) u kojoj je izabrao da živi, pa je i nacionalnost njegov slobodni lični izbor/prihvatanje koje “ne treba brkati sa narodnošću“.

Postoje države i narodi u njima u kojima se ova dva pojma „poklapaju“ sa narodnošću (etnicity) tj. u kojima živi sav matični narod. Postoje i države u kojima je nacionalni identitet potisnuo čak i do potpunog zaborava partikularne narodnosne/etničke (Francuska, Italija, Engleska..). Srbi su u trećoj grupi naroda, dele sudbinu nemačkog, grčkog, rumunskog, irskog ili arapskog naroda – tradicionalno imaju više svojih država. Da li su zbog toga Srbi (Nemci, Grci, Arapi..) neizostavno ugroženiji od ostalih naroda? Postoje bar dve daleko „nesrećnije“ grupe naroda – oni čiji veliki deo živi van matične u „tuđim“ često neblagonaklonim državama (Rusi, Jevreji i Mađari npr.) i oni (od kojih su neki brojniji od Srba) koji nemaju svoju samostalnu državu (Kurdi, Romi, Baski itd).

Svi Srbi su živeli jedan istorijski minut svoje ukupne istorije u jednoj državi, ali ta država nije bila srpska, što kralj, vrhuška i zvanični propagandno-obrazovni sistem nisu krili. Kada se na nekom prijemu neposredno po stvaranju zajedničke države jedan dubrovčanin predstavio kralju Aleksandru kao "katolički Srbin iz Dubrovnika", ovaj mu je, sasvim u duhu svog jugoslovenstva, odgovorio da je "pravoslavni Hrvat iz Beograda". Sveobuhvatna relativizacija identitetskih određenja započeta ideologijom integralnog (Štrosmajerovog) jugoslovenstva i dalje je dominirajuća.. Jedan od rezultata je da je „obim pojma“ Srbin „evoluirao“ od imena naroda gotovo do oznake pripadnosti grupi istomišljenika, a Srbi sami sebe proglašavaju za tuđine na svome.

Nekada lapsus ili logička greška („izbor“ između dve različite vrste pojmova) - „korner ili Šurjak“/“bablje-žablja“ dilema biti Srbin ili biti Crnogorac danas kao da postaje legitiman izbor između dve kulturalističke ideologije (dakle dva određenja iste vrste).  Postoje bar tri načina tumačenja ovih identiteta – (ono što bi trebalo da bude) naučno, uvreženo i rasističko, čijim kompilacijama se grade aktuelne ideologije - srbistička i montenegristička. Obe su podjednako udaljene od izvornog ili tradicionalnog shvatanja pojmova Srbin i Crnogorac.

Srbin je prema prvom tumačenju ime naroda, prema drugom nacije (političkog naroda države Srbije) a prema trećem, čije ishodište su srednjovekovni srblji – kmetovi,  označava ljude slugeranjskog mentaliteta proisteklog iz vekovnog podređenog socijalnog položaja.

Prvo, prema kojem se biti Srbin „..ne odnosi samo na biološko, genetičko nasleđe, već i na duhovno predanje, koje se prenosi pokoljenjima...“[1] osporiće malo ko od elementarno obrazovanih, ali u „praktičnoj primeni“ nešto kao da „škripi“. Mnogi „biološko genetički“ Srbi, recimo preci današnjih pripadnika Torcide ili Zelenih beretki baštinili su do skora „duhovno predanje, koje se prenosi pokoljenjima“. Međutim, najznamenitiji od pomenutih predaka (Ruđer Bošković, Ivan Gundulić, Mehmed paša Sokolović...) izbačeni su iz kolektivne memorije i samosvesti sadašnjih pokoljenja upravo uz „blagoslov“ gore pomenutih obrazovanih koji se „teoretski“ i dalje slažu da Srbin označava pripadnost narodu. Razlog je svođenje bogatog i raznovrsnog „duhovnog predanja“ na „svest o srpskoj paradigmi“[2], upravo njena opšteprihvaćena protokulturalistička „...najvažnija odrednica... pravoslavna vera“. Projekcija sadašnje situacije na događaje i stavove iz prošlosti, poput:“...njenim (paradigme, tj. pravoslavne vere) gubljenjem delovi srpskog stanovništva suuvekprelazili u nesrpske ili protivsrpske etničke zajednice ili nacije...“ je raširena metodološka greška današnjih „obrazovanih“ Srba. Ono što se dogodilo jedino u 20. veku i to posle bar dve pogibelji (1. svetski rat i Jasenovac) i dve pošasti (nacizam i komunizam) biblijskih razmera, projektuje se na celokupnu istoriju. Previđa se i „sitnica“ da su još u prvoj polovini 20 veka svi obrazovani, a čak i u drugoj polovini makar najumniji „primerci“ ne-pravoslavnih Srba (Kusturica, Andrić, Selimović...) svesni i svog genetskog nasleđa i duhovnog predanja, uprkos neuklapanja u nametnu paradigmu.

Nakon osamostaljenja Crne Gore, tumačenje da su Srbi samo „oni“ iz Srbije sve više preovladava. Sprovodi se dosledno između ostalog i tako što se (i pored kakvog takvog postojanja sopstvenih međunarodno priznatih država) Srbija proglašava za maticu starosedeocima Crne Gore, Boke, Hercegovine i Bosne, a oni za srbijansku dijasporu i nacionalnu manjinu u sopstevnoj državi „tuđoj“ čak i kad se zove  Srpska.

Pojam Crnogorac u onim vremenima kada bi postojala samostalna demokratska država (bilo bi „naučno“ da) označava politički narod (naciju) države Crne Gore, a u onima kada nije samostalna i demokratska (istovremeno) - usko regionalnu pripadnost. „Obim pojma“ u ova dva slučaja je različit. Prema prvom Crnogorci su (bi trebalo da budu) svi građani države, a prema drugom samo stanovnici i ljudi poreklom iz četiri nahije. Striktno, po današnjim kriterijumima vrednovano crnogorska nacija nikada nije postojali a ne postoji ni danas. Oba puta u moderno doba (u 19. veku do 1918. i trenutno) kad je postojala kao međunarodno priznata samostalna država, Crna Gora nije bila demokratska. Prvi put jer zbog nasleđene zaostalosti društva i ekonomije nije objektivno mogla uprkos naporima dinastije Petrović da uspostavi često i brutalnom silom građansko i istisne plemensko društvo. Danas zato što konsenzualno ne postoji politička volja za demokratskim uređenjem i jasnim identitetskim određenjem kao preduslovom demokratije. A i plemena i njihovi glavari se ne daju.

No ne budimo prestrogi prema Crnoj Gori 19. veka. Ona je formalno bila ustrojena kao demokratska i nacionalna država, što je kao što smo pokazali proklamovano čak i u školskim udžbenicima. Brojni su primeri iz kojih se vidi da su Petrovići insistirali na formiranju jedinstvenog političkog naroda sastavljenog od svih građana države (npr. odnos prema muslimanima i Arbanasima) „koji ne treba brkati sa narodnošću“ (srpskom - koju su uvek isticali). Dakle tadašnji Crnogorci, predvođeni Petrom prvim i drugim i ostalim Petrovićima, ako već nisu a ono su bar težili da postanu moderna nacija.

Danas, svako iz svojih razloga, i vlast („zavadi pa vladaj“) i opozicija sa NVO sektorom (osigurane fotelje bez/i pored neuspeha na izborima a uprkos ličnim nesposobnostima i nekompetentnosti) preferiraju kulturalističke modalitete specijalne zaštite prava pojedinih kolektiviteta uređene po modelu zaštite životinja, nasuprot principu ravnopravnosti svih građana na kojem su zasnovane moderne nacije, nacionalizmi i demokratije, dakle sve „normalne“ države, a čemu su stremile Crna Gora i Srbija 19. veka. Kao što sve životinje nisu podjednako zaštićene, pa je tako kućnim ljubimca garantovano pravo na dostojanstven i udoban život a govedima i prasićima samo pravo na smrt bez mnogo muka, tako postaje mnogo udobnije biti pripadnik nekog manjinskog kulturalističkog kolektiviteta po bilo kom osnovu (seksualnom, pseudoetničkom i sl.) nego tradicionalnog i većinskog nacionalnog kome je garantovano samo udobno odumiranje. U tom kontekstu aktuelna jagma za sopstvenom manjinizacijom sasvim je pragmatičan potez u uslovima kad se niko ne bori za uspostavljanje demokratije/nacije. Donosi ličnu korist a doprinosi „odumiranju države i nacije“, što je ionako ideologija uz koju smo rasli, a koja se izgleda vraća na velika vrata. Nije jasno, međutim, šta donosi beogradskim nacionalno orijentisanim mudrim glavama koji tu autodestrukciju naroda gotovo plebiscitarno podržavaju. A istovremeno se bore za opstanak republike Srpske. 

 


[1] Protojerej Gojko Perović: Rodoljublje i domoljublje

[2] „Srpska nacionalna svest je svest o srpskoj paradigmi i zato se, u punom smislu, Srbima mogu smatrati samo oni koji imaju tu svest. Ekstenzivno gledano, Srbima se mogu smatrati svi ljudi srpskog porekla. Između ta dva pola nalazi se čitav spektar različitih kombinacija izraženih u realnom životu. Najvažnija odrednica srpske paradigme je pravoslavna vera i njenim gubljenjem delovi srpskog stanovništva su uvek prelazili u nesrpske ili protivsrpske etničke zajednice ili nacije“ (mr Boris Mirosavljev: Narod, država i nacija)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner