Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Kosovsko sudilište
Srbija i Crna Gora

Kosovsko sudilište

PDF Štampa El. pošta
Duško Kovačević   
sreda, 22. oktobar 2008.
Baš onoliko koliko se Srbija iznenadila i razočarala što je Đukanovićeva vlada priznala Kosovo, isto toliko, možda i još više, ja sam iznenađen i zatečen reakcijom srbijanskih zvaničnika, mnogih javnih ličnosti i običnog sveta na taj „diplomatski“ potez režima u Crnoj Gori. Na svakom koraku: rezignacija, očaj, beznađe i iskreno emotivne konstatacije tipa: bracki nož u leđa, zar najbliža i najrođenija Crna Gora to da nam učini...!? Srbija kao da je bila pod morfijumskom anestezijom poslednjih petnestak godina ili se tek probudila iz teške kome pa onako bunovna i još konfuzna zbunjeno razaznaje realnost,zaprepašćena brutovskim zločinom crnogorske vlade!

 

Evo više od deset godina Đukanović i njegovi „taster“ ministri uz nesebičnu pomoć institucija i medija potpuno otvoreno i neskriveno sve čine da eliminišu svaki trag i pomen svega što u sebi ima pravoslavno, srpsko obelježje, to jest autentično crnogorsko. Crkva se sistemacki i sukcesivno proteruje, srpski jezik je marginalizovan, Srbi se teško zapošljavaju, brišu iz biračkih spiskova, naprasno su „uvozili“ građane susedne Albanije i Kosova za vrijeme referenduma da bi pod svaku cenu izašli iz zajedničke države sa Srbijom. I pored svega toga i još mnogo čega, Srbija je, zamislite, zaprepašćena crnogorskim priznanjem Kosova!

Nije li možda ovo patetično, utopijsko i samoobmanjujuće ponašanje Srbije upravo jedan od važnijih razloga njenog posrnuća i dekadencije? Ta slovenska topla, dobroćudna ali i naivna darežljivost Srbije uvijek je zloupotrebljavana i korištena protiv same Srbije. Šta još treba da uradi zvanična Crna Gora da bi Srbija konačno shvatila da joj Crna Gora više nije ni brat, ni prijatelj, ni neko svoj. 

Današnja Crna Gora nije sposobna da bude bilo kome ni prijatelj, ni neprijatelj osim svojim građanima. Ovakva odluka, moje je mišljenje, nije bila motivisana neprijateljstvom prema Srbiji, niti prijateljskim gestom upućenim sada već moćnim Albancima čiji apetiti se svakodnevno povećavaju. Ona nije ni političko–pragmatična „konsenkvenca“ u cilju bržeg ulaska Crne Gore u društvo evropskih naroda, jer u tom slučaju pokušali bi da smanje korupciju, kriminal i nepotizam, što im ne pada na pamet, jer kako poseći granu na kojoj sede? To je očajno – iznuđeni i spoljašnji diktirani potez jednog već iskompromitovanog političara i ljudi oko njega koji već odavno nemaju autonomiju u bilo kakvom odlučivanju, čak kad je i crnogorska imovina u pitanju, a kamoli tako važan regionalni geostrateški problem. Đukanovićeva pretjerana i nezrela taština, nekontrolisana težnja za vizantijskim načinom vladanja uz mnogo novca,kičerskog sjaja i gomilom modernih „Idza Vrana“ učinila ga je zatočenikom sopstvenih slabosti i poroka. Na tom dvadesetogodišnjem odisejskom putovanju Đukanović je sezonski ulazio u razne projekte od miloševićevsko-velikosrpskog, preko napuljskog sve do aktuelnog deripaskinog i haradinajsko–tačijevskog modela, nemajući nikad strateški i dugoročni nacionalni program. Taj pakleni tranzicijsko–tajkunski koloplet je postao osmi putnik crnogorskog društva i on usmjerava i vodi unutrašnju i spoljnu politiku „nezavisne“Crne Gore. Uz ovu, već očigledno prijeteću i uznemirujuću činjenicu, treba dodati i sporadično pominjanje optužnice iz Barija, koja se nekako uvijek aktuelizuje u vrijeme donošenja važnih odluka u Crnoj Gori. Što se čovjek više udubljuje u analizu mlade crnogorske „demokracije“ to se sve više nameće teško i kompleksno pitanje: ko ustvari vlada u Crnoj Gori i koliko se, zapravo, pita i sam Đukanović koji više nema ni pravo da „dobrovoljno“ ode sa vlasti. Valjda su nam sada mnogo jasniji razlozi njegovog iznenadnog silaska sa trona i još čudnijeg ponovnog premijerskog vaskrsnuća, koji će za posledicu imati: priznanje tkz. države Kosovo i ulazak Crne Gore u NATO(OTAN).

Pritisnut sa svih strana, umješan i zapleten u mnogo šta, ucijenjen direktno, a češće indirektno, okružen velikim obezbjeđenjem, intezivno uznemiren obavještajnim poluinformacijama, zabrinut za ličnu bezbjednost i ogroman kapital, Đukanović nezaobilazno i neumitno ulazi u vanrednu i kasnu fazu, tako tipičnu za političke diktature koju uvjek prati veliki stepen nepovjerenja i paranoje. Jednostavno, on nije imao izbora, stavljen je pred svršen čin – Kosovo je moralo biti priznato od strane crnogorske vlade i to jednoglasno. Ostaće zabilježeno da je čak i jedan Srbin u vladi Crne Gore glasao za priznanje nasilnog cijpanja Srbije. Lično, više njemu zamjeram nego Đukanoviću. On to nije morao za razliku od premijera. Tim samoponižavajućim i samoponištavajućim činom ministar zravlja ostaće vječno zapamćen kao neko ko se odrekao svete nacionalne postojbine zarad demonstracije potčinjavajuće lojalnosti Milu Đukanoviću.

Ja vjerujem da sam Đukanović negdje u skrivenim hodnicima lavirinta svoje duše iskreno žali zbog ovog svog nepopularnog čina sa kojim se ne slaže ogromna većina crnogorskih građana, ali kako kaže stara mudrost: savjest je najlakše prevariti, a posebno lako u prvoj makijavelističkoj državi na svijetu, gdje cilj opravdava ama baš sve, s’tim što treba reći da cilj nije naš. Naša je samo bruka, dovijeka.
   
Podgorica 22 okt.-08



 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner