Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Nekoliko pitanja u vezi sa posetom Nikolića Podgorici
Srbija i Crna Gora

Nekoliko pitanja u vezi sa posetom Nikolića Podgorici

PDF Štampa El. pošta
Miodrag Miško Vuković   
sreda, 23. januar 2013.

(Svedok, 22.1.2013) 

U zvaničnoj posjeti Crnoj Gori nedavno je boravio predsjednik Srbije. Posjeta je izazvala pažnju svih i prije nego što je srpski predsjednik stupio na tlo Crne Gore. Čitave stranice u medijima i čitave emisije posvećivane su ovoj posjeti. Predsjednik Srbije je boravio u Crnoj Gori, susreo se sa onima sa kojima je planirao i dogovorio da se susretne, bio prisutan svuda gdje su ga očekivali.

Međutim, od kada se predsjednik Srbije vratio u svoju državu, u Crnoj Gori postavljen je veliki broj pitanja: Šta je posjeta značila, šta je donijela, kakve će njene posledice biti u skoroj ili daljoj budućnosti, da li se nešto mijenja i da li nabolje?!

Svi su saglasni da je svakako dobar znak sam po sebi taj što je predsjednik Srbije došao u posjetu. Ipak, ono što je predsjednik Srbije govorio u Crnoj Gori, posebno u određenim prilikama i u određenim susretima, izaziva različite komentare, posebno kada je riječ o susretima gdje je trebalo o nekim stvarima drugačije govoriti.

Prvo bitno zapažanje odnosi se na izjavu predsjednika Srbije da u Crnu Goru sigurno neće dolaziti dok se ne završe predsjednički izbori u toj državi, zakazani upravo na dan njegovog boravka a za sedmi april 2013. Predsjednik je rekao da će isto sugerisati i svojim saradnicima, da u naredna dva mjeseca zaobilaze Crnu Goru.

A posjeta je počela upravo pitanjima „nekih“: Da li je predsjednik Srbije namjerno došao u Crnu Goru na dan raspisivanja izbora za predsjednika države Crne Gore i time prikriveno demonstrirao namjeru da favorizuje kandidata vladajuće koalicije? Inače, tim gestom on zapravo uzvraća vladajućoj partiji u Crnoj Gori, DPS-u, na „nesumnjiv uticaj koji je imao njegov susret sa liderom DPS-a, a sada predsjednikom Vlade Crne Gore pred predsjedničke izbore u Srbiji koji su imali u Podgorici na iznenađenje mnogih“. Predsjednik Srbije bio je iznenađen takvim pitanjem. Branio se da nije znao da će biti izbori raspisani (i treba priznati da ni mnogi u Crnoj Gori upućeni u politička dešavanja nijesu znali da će baš na taj dan predsjednik Parlamenta raspisati izbore), te da neće niti ima namjeru ubuduće da utiče na bilo koji način na izbornu volju crnogorskih birača, da oni treba da biraju slobodno svoju vlast.

Čini se da najvažnije što je Nikolić rekao jeste ono na šta je Crna Gora potpuno nepotrebno čekala da bude saopšteno od vlasti Srbije, još od 2006. godine i sticanja samostalnosti: da Srbija priznaje Crnu Goru, bez ikakvih ograda, za nezavisnu i međunarodno priznatu državu, jer je ona članica Ujedinjenih nacija i za Srbiju će biti dobar susjed sa kojim treba da Srbija sarađuje najprisnije, prijateljski i ravnopravno, „dok je svijeta i vijeka“ kako reče predsjednik Srbije.

„Pao je kamen sa srca“ nevjernim Tomama. Ta izjava je više nego sigurno učinila da zanijeme oni koji i danas o nezavisnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori razmišljaju kao o projektu kojim je „zaboden nož u leđa bratskoj Srbiji činom odvajanja Crne Gore od nje“.

Međutim, nešto u svemu ostaje upitno. Predsjednik Srbije je razgovarao sa predsjednikom države Crne Gore i saopštio da je njegovo legitimno pravo da se kao predsjednik Srbije interesuje o položaju Srba u Crnoj Gori, kao što je legitimno pravo da se Crna Gora interesuje o položaju Crnogoraca u Srbiji. Istina nije bilo govora o popisu ili popisima, kao i činjenici da na popisima u Crnoj Gori broj građana Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi iz popisa u popis dramatično raste, a u Srbiji dramatično opada broj nacionalnih Crnogoraca sa tendencijom da jednog dana postanu statistička greška ili da ih uopšte u Srbiji nema. I ne samo da je rekao nego se i sastao sa predsjednikom Nove srpske demokratije, političke organizacije, parlamentarne stranke, sa njenim liderom i njegovim saradnicima.

Taj susret „sunarodnika“ zabilježile su sve kamere „ovog svijeta“ a izjave sva novinarska pera. I upravo u tome je problem na koji se ovih dana ukazuje, ali ne kao nov nego kao trajući problem koji će spriječiti iskrene namjere da se poboljšaju odnosi Srbije i Crne Gore.

Predsjednik Srbije nije predsjednik Srba. Predsjednik Srbije je predsjednik države u kojoj žive građani koji se različito nacionalno osjećaju, Srbi (Crnogorci ma koliko da ih je), Mađari, pa pripadnici onih dvadesetak nacionalnih zajednica u Vojvodini, Albanci... Sa druge strane, predsjednika Srbije nijesu birali Srbi i samo Srbi da bi bio predsjednik Srba i da bi se interesovao „o sudbini svog naroda ma gdje on živio“. Njega nijesu birali samo Srbi u Srbiji nego i drugi građani Srbije kao što je već rečeno, a posebno njega nijesu birali jer na to nemaju pravo Srbi iz Crne Gore jer oni glasaju u Crnoj Gori i biraju kroz demokratske postupke lokalnu i državnu vlast u ovoj zemlji.

Nadalje, to što se predsjednik Srbije (a ne predsjednik Srba) sastao sa političkom partijom i svjesno ili nesvjesno dao joj legitimitet jedinog predstavnika srpske nacionalne zajednice u Crnoj Gori je i potresno i državnički neprihvatljivo. Srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori je etnička nacionalna zajednica, a ne politička zajednica. Nova srpska demokratija je partija i niko i nikada njoj nije dao za pravo da predstavlja „sve Srbe u Crnoj Gori i pravo da govori u ime svih Srba“ (na stranu kako ona o Srbima i njihovom položaju u Crnoj Gori govori) jer građana Crne Gore srpske nacionalnosti ima i u drugim srpskim partijama koje nijesu mogle ili nijesu željele da se sretnu sa predsjednikom Srbije.

To što je predsjednik Srbije u susretu sa njima izjavio da je poručio da su oni građani Crne Gore i da svoja prava moraju ostvarivati u Crnoj Gori boreći se za političke i državne prostore demokratskim sredstvima jeste vrijedna izjava. Ali koliko je ona u skladu i koliko korespondira sa izjavom odmah poslije toga datom da on ne vidi ništa sporno u činjenici što će kao predsjednik Srbije okupljati s vremena na vrijeme predstavnike srpskog naroda iz okruženja i dijaspore, jer je to „praksa i drugih, demokratski standard“?!

I premijer Srbije je nešto slično, a kontradiktorno svojoj početnoj izjavi saopštio. I on je rekao da su prošla vremena loših odnosa između dvije države, i da je krajnje vrijeme da se riješe sva sporna pitanja, da se stavi tačka na međusobna razmimoilaženja. Rekao je da poštuje svaki izbor građana Crne Gore, ali i istovremeno saopštio da se „vlast Srbije mora interesovati za prava Srba i želimo da razvijamo prijateljstvo i bratstvo u funkciji zajedničkih interesa dvije države“, dodajući da Srbija nema nikakvih aspiracija prema Crnoj Gori i da poštuje svaku odluku koja se u Crnoj Gori donese. I tu je problem. Bez obzira na to što gospoda iz srpskih vlasti pa i predsjednik države Srbije tvrde da je „evropski standard i dobra međunarodna praksa da se interesuju za položaj svog naroda u drugim državama“, takva praksa, bar kako je Srbija do sada demonstrirala preko svojih rukovodstava prema zemljama u okruženju, direktno se miješajući u unutrašnja pitanja tih država „preko brige o svojima u istim“, nigdje ne postoji.

Da li se Njemci, kancelarka Merkel i njeni ministri brinu za položaj Njemaca u Austriji? Austrija je država naseljena njemačkim nacionom. Da li se Francuska miješa u unutrašnje poslove Švajcarske koja je konfederacija sastavljena od više kantona od kojih jedan većinski naseljavaju pripadnici francuskog naroda? Da li to radi Italija prema Italijanima u Švajcarskoj?

Ne, to nije nikakav standard i to je loša praksa sa kojom bi trebalo prekinuti. Ovo tim prije što Srbi u Crnoj Gori nijesu došli iz Srbije u Crnu Goru pa da se tretiraju kao manjinska nacionalna zajednica o kojoj se brine njihova matična država. Srbi u Crnoj Gori su narod, svoj na svome, autohton, i to što građani države Srbije koji se izjašnjavaju kao Srbi nose istu nacionalnu odrednicu ne daje za pravo nijednoj vlasti da čini neke korake koji su sumnjivo demokratski. Srbi u Crnoj Gori, rekli bi istoričari, jesu građani koji imaju nacionalnu odrednicu koja je nastala iz osjećaja tog dijela stanovništva Crne Gore da kroz vjekove u Crnoj Gori pripadaju hrišćanskoj odnosno pravoslavnoj vjeroispovjesti. Ali to je drugo pitanje.

Ono što razlikuje položaj Crnogoraca u Srbiji od položaja Srba u Crnoj Gori jeste da su nacionalni Crnogorci došli u Srbiju kao iseljenici iz Crne Gore i da predstavljaju u punom evropskom i demokratskom smislu manjinsku nacionalnu zajednicu u toj državi. Pitaju se ljudi poslije posjete predsjednika Srbije, zašto predsjednik nije posjetio „prave građane Srbije“ koji se nalaze u Crnoj Gori? Zašto nije posjetio kamp u kome žive Albanci sa Kosova koji su izbjegli prije 12 godina sa tog dijela teritorije Srbije u Crnu Goru, a ne mogu da se vrate na Kosovo? Pogotovo ako je „Kosovo dio Srbije“ koje „nikada ni ova vlast na čelu sa sadašnjim predsjednikom Srbije neće priznati kao nezavisnu državu“? Zašto predsjednik Srbije nije rekao da će pozivati građane Srbije različitih nacionalnosti koji žive u Crnoj Gori kod sebe, da bi razgovarao o njihovom položaju u državi Crnoj Gori? Koliko ne samo Roma nego i Albanaca je napustilo Srbiju prije nekoliko godina i niko iz vlasti Srbije se o njihovom položaju ne interesuje? Koliko Bošnjaka iz srpskog dijela Sandžaka živi u Crnoj Gori.

Niko ne vjeruje da su na Balkanu moguće nove turbulencije, posebno ratne. Ali ne treba zaboraviti da je početkom ili sredinom prošlog vijeka njemačka vlast izvršila anšlus Austrije da bi „povela direktnije računa o svom narodu u toj državi“, da je za tim izvršila ratna dejstva prema Čehoslovačkoj da bi zaštitila sudetske Njemce, a što je sve isprovociralo Francusku i Englesku da potpišu sporazum sa Poljskom da bi se pokušala napraviti odbrana od agresivnog njemačkog nacionalizma čime je počeo katastrofalni Drugi svjetski rat.

Ne treba zaboraviti da su formiranjem organizacije Ujedinjenih nacija poslije Drugog svjetskog rata promovisana dva osnovna principa u organizaciji država koja se moraju uvažavati u njihovoj međusobnoj komunikaciji. To su princip suvereniteta i integriteta. Mnogo bi se moglo govoriti šta oni sami po sebi znače ali je dovoljno reći da se radi o globalnoj tada dogovorenoj zabrani miješanja u unutrašnja pitanja drugih država. Suverenitet države znači da je država odgovorna prema svojim građanima ali ne znači i da su druge države odgovorne prema građanima drugih država „ma bili istog nacionalnog opredjeljenja“. Da li se to može prepoznati u nastupu i predsjednika Srbije ovoga puta, i izjavama predsjednika Vlade Srbije, pitanje je na koje će odgovor dati vrijeme koje slijedi.

Da je pitanje opravdano govori i činjenica da ga „nijesu najbolje razumjeli“ ni njegovi Srbi u liku lidera Nove srpske demokratije. Predsjednik Nikolić je poručio srpskim partijama da ne mogu vječito biti opozicija u Crnoj Gori (teško mu je da kaže ono što je preciznije i tačnije – da budu vječita opozicija Crnoj Gori) već da treba da budu vlast da bi rješavali otvorena pitanja i probleme ove države. Rekao je ako političke stranke Srba tvrde da je vlast u Crnoj Gori separatistička, korumpirana, kriminalna onda treba srpske stranke da uđu u vlasti i da se iz vlasti bore da toga ne bude u državi što je izazvalo konstegnaciju „predstavnika srpskog naroda“, a u stvari političkih ljudi kojima je srpstvo ne nacionalno opredjeljenje lični osjećaj nego zanimanje.

Kada su pitali lidera „Nove“ kako je on shvatio tu poruku, posebno poruku da možda u nekom budućem vremenu srpske stranke trebaju da pokušaju da uđu u koaliciju sa DPS-om i najjačim partijama u Crnoj Gori, počeo je da muca da bi izgovorio da je predsjednik mislio da oni treba na izborima da smijene sadašnju crnogorsku vlast. I nije trebalo na to ništa dodati. Ostalo se podrazumijeva.

I druge izjave gospodina predsjednika Srbije su ostavile prostor za „dodatne analize“ u Crnoj Gori i šire. Na pitanje o sporu u pravoslavnom življu u Crnoj Gori i sukobu Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve, predsjednik Srbije je izgovorio nešto, možda nesmotreno ali u svakom slučaju drugačije nego mnogi pa i iz sadašnje vlasti, dakle njegove, a posebno prvaci Srpske pravoslavne crkve iz Beograda na čelu sa srpskim patrijarhom. Rekao je „da su odnosi Srpske pravoslavne crkve i Crnogorske pravoslavne crkve njihovo unutrašnje pitanje koje one treba da riješe među sobom, a da se u to država ne treba da miješa“. Dakle, u izjavi predsjednika Srbije, Crnogorska pravoslavna crkva je formalna i faktička činjenica u državi Crnoj Gori i nije „takozvana“, nije „nevladina organizacija registrovana u MUP-u“ već pravoslavna crkva u istom rangu sa SPC sa kojom treba ravnopravno i da reguliše međusobne nesporazume.