Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Opozicija i perspektive
Srbija i Crna Gora

Opozicija i perspektive

PDF Štampa El. pošta
Katarina Brajović   
ponedeljak, 15. decembar 2008.

Crna Gora je jedina evropska država u kojoj do smene vlasti nije došlo ni na jednim izborima održanim u minule dve „višestranačke“ decenije. Preciznije, u Crnoj Gori nikada nije ni došlo do smene vlasti na izborima. Takvo istorijsko iskustvo ne postoji. Postoji, međutim, i demokratska i civilizacijska potreba da se čudo neviđeno u političkom životu Crne konačno dogodi. Čak i da je na njenom čelu neki skoro idealni i potpuno dobronamerni režim, bilo bi korisno. Posebno je to neophodno s obzirom na katastrofalne posledice dvodecenijske vladavine Mila Đukanovića i Demokratske partije socijalista. Oni čije pamćenje seže dalje u prošlost znaju da je DPS naslednik Savez komunista Crne Gore, u tranzicijskom međuvremenu pretvoren u aparat poslednje evropske diktature. Đukanovićeva vladavina je toliko izgubila svaki osećaj za meru da sebi dozvoljava ekstravagancije poput državnog kreditiranja banke u kojoj porodica Đukanović kontroliše većinski paket deonica. Vlada je ovu odluku donela javno, s obrazloženjem da kredit od 40 miliona evra podstiče dalji ekonomski razvoj crnogorske privrede, što, bez sumnje, predstavlja vrhunski cinizam.

Dakle, u početku, predstavnici vlasti su kontrolisali samo državno bogatstvo, a sada imaju potpunu kontrolu i nad privatizovanom imovinom, tako da se može smatrati da su apsolutni vlasnici Crne Gore. Osim toga, uspeli su da svoj dominion zaštite i međunarodnopravnim legitimitetom, tako da je sada sva odgovornost za budućnost Crne Gore i njen demokratski razvoj svedena na unutrašnje pitanje, na problem građana i njihovu volju da se zauzmu za promene. Naravno, velika odgovornost je i na predstavnicima opozicije, koji ne mogu očekivati pomoć međunarodne zajednice, pa ni iz Srbije, čak ni na tehničkom nivou, ni kad je reč o kontroli izbornog procesa, a kamoli oko nekih složenijih zahvata.

Crnogorska opozicija biće u prilici da ponovo polaže test zrelosti u 2009. godini, koja je po slovu Ustavnog zakona postala izborna. Prema tom dokumentu, izbori dolaze idućeg septembra. U opozicinim redovima smatraju da je to za vlast najpovoljniji trenutak: u devetom mesecu većina glasača oseća benefite turističke sezone, u ruralnim sredinama podvlače crtu ispod žetve, raspoloženje građana prema vlasti tada je najpozitivnije. No, pri kraju zime i na proleće, kad se potroše zalihe i kad se građani suočavaju s teškoćama priprema za novi reprodukcioni ciklus, ta podrška je znatno niža.

Srpska narodna stranka pokrenula je inicijativu da se izbori održe u martu naredne godine. Zbog nejedinstvenog nastupa opozicije inicijativa je propala, iako je u nju uložen i štrajk glađu Andrije Mandića, predsednika i poslanika SNS. Povod za štrajk bila je nedemokratska odluka crnogorske vlade da prizna albansku državu na teritoriji Srbije, i to samo dan nakon što je u Ujedinjenim nacijama usvojena inicijativa Srbije da se legalnost stvaranja te države ispita pred Međunarodnim sudom pravde.

Dakle, iako ovaj početni korak opozicionih stranaka nije doneo očekivani rezultat, u Srpskoj narodnoj stranci smatraju da od frontalnog nastupa na sledećim izborima ne treba odustati. Posebno zbog toga što je pred opoziciju stavljena još jedna, možda istorijski ne toliko zahtjevna, ali svakako privlačna ponuda. Naime, izgleda da je Demokratska partija socijalista došla do kraja saradnje sa Socijaldemokratskom partijom Ranka Krivokapića, mada o dubini i prirodi sukoba između, do sada veoma skladnog režimskog dvojca nema konkretnijih podataka. Ukoliko sve bude išlo kako treba, neko iz opozicije će morati da se žrtvuje i popuni prazninu od par procenata - do natpolovične većine koja je DPS-u potrebna za nesmetani nastavak vladavine.

Pripremajući se za eventualni izbor novog partnera, Đukanović pred sobom ima čitav spektar rešenja; nema sumnje da će izabrati najjeftinijeg i kontroli najpodložnijeg partnera. Evo te ponude, u kraćim crtama:

Srpska narodna stranka je na čelu široke koalicije Srpske liste. Ona predstavlja okosnicu najjače opozicione stukture u crnogorskom parlamentu, sa svim šansama da taj status pojača na narednim izborima. Zbog složenosti, ovaj politički subjekat je interesantan, jer pruža mogućnost da se pod određenim okolnostima jedan broj poslanika privuče na stranu vladajuće većine, bez formalnog koalicionog sporazuma sa samom strankom. Ipak, Srpska narodna stranka nije dobar partner izbora, jer bi cena za njen ulazak u takvu kombinaciju podrazumevala izmjene Ustava u pravcu priznanja statusa srpskog naroda, a to ne odgovara interesima crnogorskog vrha.

Pokret za promene je stranka koja je na prošlim izborima osvojila prilično veliki broj glasova, budući da im je to bio prvi izborni nastup. No, iznenađenjima tu nije bio kraj. Glasajući za prvi ustav nedavno priznate crnogorske države, ova partija se približila stavovima vlasti i oštro se zamerila dielu svojih birača. Od tada rejting PzP pada. No, sa druge strane, PzP je sklon veoma radikalnim kritikama Đukanovićeve ekipe u ekonomsko-finansijskoj sferi, pa im to dodatno otežava partnerske odnose. Nedavna ostavka potpredsednika i poslanika Gorana Batrićevića svedoči da se o eventualnom ulasku u vladajuću garnituru u ovoj partiji itekako razmišlja, ali da jedinstven stav ne postoji. Drugi potpredsjednik, Branko Radulović, ne krije da bi više voleo koaliciju sa Srbima nego sa lopovima iz DPS-a.

Socijalistička narodna partija, koja sebe smatra nepravedno osujećenom, poštenim krilom DPS-a, od kojeg se odvojila 1998. godine, mogla bi da bude pogodna opcija, tim prije što se na njenom čelu nalazi Srđan Milić, koji ima pozitivno iskustvo saradnje sa vladajućom partijom u Budvi, odnosno sa Svetozarom Marovićem. Time bi i Marović ojačao svoj položaj u DPS-u, gdje je trenutno bez nekog upadljivijeg angažmana. Za razliku od Mila Đukanovića, sa kojim je posle referenduma otišao na zasluženi politički odmor, Marović se još nije sasvim vratio.

Narodna stranka, koju predvodi Predrag Popović, ima samo dva poslanička mandata, osvojena na osnovu koalicionog učešća na listi sa SNP-om. Iako sva istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je ova stranka godinama ispod cenzusa, ne treba zaboraviti da oni za sobom imaju iskustvo vrlo efikasne saradnje sa DPS-om, u čijoj su vladi učestvovali od 1998. do 5. oktobra, kada su napustili Đukanovićevo i prešli u Koštuničino okrilje.

Konačno, u Skupštini Crne Gore nalaziće se i određeni broj predstavnika nacionalnih manjina, sa garantovanim mandatima. Ova opcija je veoma pogodna za Đukanovićevu potrebu da sebe predstavi kao modernog, evropskog državnika, koji, eto, ima mudrosti da vladavinu osloni na dobru volju manjinskih predstavnika. Upravo ovu mogućnost stiču i neki predstavnici Srpske liste, koji su osnovali Srpsko nacionalno veće, kao organ crnogorskog ministarstva za nacionalne manjine i ljudska prava, i time prekinuli napetost međusobnog ignorisanja vlasti i srpske nacionalne zajednice u postreferendumskoj Crnoj Gori. Ukoliko bude dirigovanih mandata, najveći broj pripašće Srbima, jer njih ima najviše.

Proces ujedinjenja opozicije i zajedničkog nastupa na predstojećim izborima, dakle, imaće vrlo oštru konkurenciju u potrebi DPS-a da sebi pribavi novog i pouzdanog partnera. Pritom, opoziciono udruživanje predstavlja veliki rizik, a potčinjavanje vlasti automatsku i neuporedivu ličnu korist.

Provereno gubitničku formulu (slaba finansijska osnova, medijska izolacija, infrastrukturna nedovršenost, jednako poraz na izborima) vođe opozicije moraće da nekom političkom alhemijom pretvore u dobitnu kombinaciju. Predstavnici SNS došli su do zaključka da su promene u sistemu opozicionog organizovanja neophodne.

Srpska lista, kao koalicioni predizborni savez niza partija (SNS, SRS, NSS i DSJ) i nevladinih organizacija (SNV I AA), kroz relativno uspešno parlamentarno delovanje i dosta harmoničan medijski nastup, dokazala je da udruživanje ima smisla, kao i da birači žele konstruktivnost i zajedništvo na delu, umesto da se o tome samo govori. Stoga je bilo sasvim logično da se na dnevni red stavi političko ujedinjenje članica Srpske liste. Srpska narodna stranka mogla je drugim, manjim članicama da ponudi i prisajedinjenje, tj. gašenje postojećih stranaka i utapanje u SNS, ali se procijenilo da je ponuda stvaranja nove stranke, sa novim imenom, korektnija. Na žalost, pokazalo se da ni taj ustupak nije dovoljan; na sam pomen ujedinjavanja tri poslanika osnovala su sopstveni klub.

Nema sumnje da će prosec ujedinjavanja ići svojim tokom i da će se uskoro pred političkom javnošću Crne Gore naći modernija i efikasnija politička stranka, sa inoviranim programom i novim imenom, koja će, u osnovi, nastaviti put Srpske narodne stranke, dokazujući da je za promjene spreman samo onaj koji je u stanju da krene od sebe. Reformisanje unutar najjače srpske stranke u Crnoj Gori neophodno je i zbog jačanja koalicionog kapaciteta, ali i zbog međunarodne zajednice, koja u opoziciji do sada nije prepoznavala realnu alternativu Đukanovićevoj vladavini. Objektivno rečeno, Srpska narodna stranka mora postati poželjniji saradnik, čime bi dobila priliku da interese svojih birača zastupa efektivnije. Svi ovi potezi pokazuju da je rukovodstvo SNS svesno da je srpskom narodu u Crnoj Gori potrebna savremenija i prodornija politička organizacija od one koja im je do sada bila na raspolaganju, kako bi se, konačno, pomerili iz slepog ugla i dobili ono mesto koje im po istorijskom, demografskom i demokratskom pravu pripada.

Više je nego očigledno da do statusnih promjena srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori neće doći pod vladavinom Mila Đukanovića i DPS-a, već da je jedini način da se to postigne što brža i mirna smena vlasti. Zato je SNS spremna da učini i onaj drugi, isto tako neophodan korak u pravcu stvaranja jedinstvene opozicione koalicije, koja bi mogla da se približi ostvarenju čuda sa početka ove priče, onoga što se na maloj i mračnoj crnogorskoj sceni još nije dogodilo.