Srbija i Crna Gora

Trun revolucija

PDF Štampa El. pošta
Branimir Marković   
sreda, 17. decembar 2008.

„Sve tvoje više nije tvoje

Sve tvoje sad je moje.“

Srđan Gojković-Gile

Trećeg decembra oformljen je Srpski nacionalni savet, telo koje će, shodno Zakonu o manjinama, brinuti o potrebama srpskog naroda u Crnoj Gori“, što je složno predstavljeno kao početak rešavanja „problema Srba u Crnoj Gori“ u „evropskom“ duhu. Osnivanje Saveta podržala je (ili bar niko nije imao zamerki) vlast i opozicija u Srbiji i većina „analitičara“ i nebeske i kafanske i salonske Srbije. Gle čuda, oduševljenje sa srbijanskim „nacionalistima“ deli i režim Mila Đukanovića. I sufleri iz raznih EU komisija i domaćih NVO su prezadovoljni. Idilu je pokvarila jedino hercegnovska intelektualka Olivera Doklestić, kad je usred pomenute osnivačke svečanosti manirom deteta iz pripovetke Carevo novo odelo izjavila: Ja bih se rasplakala najradije, srpski narod ni pod austrugarskom nije imao ovakav tretman.

Pristankom na „manjinizaciju“ definitivno je ozvaničeno (i to sa „srpske“ strane) da

a) tekuća“ država Crna Gora nije država srpskog naroda

b) matična država Srba iz Crne Gore (ma koga sve taj pleonazam obuhvatao) je „tekuća“ Srbija a „isti“ su u zemlji koju su stvorili i za koju su ginuli njihovi očevi i đedovi – nacionalna manjina. Sinhronizovanim merama i Crne Gore (selektivno odbijanje jedino državljanima Srbije prava na dvojno državljanstvo) i Srbije (pravo na državljanstvo „Srbima iz Crne Gore“ kao da su srbijanska dijaspora) praktično su Srbi koji žive u Crnoj Gori stimulisani da se isele iz svoje matične u novoproglašenu matičnu državu.

v) zbog navodno definitivne „dihotomije pravoslavnog stanovništva na Srbe i Crnogorce“ koju, osim nekih beogradskih političkih i analitičarskih lidera, vide jedino „pregaoci“ okupljeni oko Srpskog nacionalnog saveta zajedno sa svojim ideološkim negativom braćom Dukljanima, buduća crnogorska pseudonacija može se formirati jedino od pripadnika koji negiraju bilo kakvu pripadnost srpskom narodu i kulturi, tj. od potomaka onih koji su se borili protiv nastanka države Crne Gore za vreme cetinjskih vladika i onih od potomaka, koji se stide borbe svojih „genocidnih i zaostalih“ đedova. Uzmemo li u obzir da se 75% stanovništva izjasnilo da govori srpski, a većina pravoslavnih priznaje kanonsku crkvu (prema tome građana koji baštine srpski identitet ima mnogo više od 35%), „bazu“ novocrnogorske pseudonacije koja bi preuzela sva upravljačka prava čini (i to vrlo „nategnuto“) najviše 30% stanovništva (15% „pravih“ manjina i najviše 15% pravoslavnih koji odbijaju da budu i mrze što su Srbi). Nasuprot 70% ostalih rezidenata, 250 000 državljana Crne Gore koji žive u Srbiji i bar preko milion pripadnika crnogorske dijaspore, državljana drugih zemalja. U skladu sa srpskim tradicijama i interesima, nema šta.

g) crnogorska dijaspora, daleko mnogobrojnija od sadašnjeg stanovništva Crne Gore (većinom državljani Srbije i SAD), „izopštava se“ iz države i nacije novocrnogorske prvenstveno nemogućnošću dobijanja državljanstva Crne Gore, a potom i katastarskim i poreskim smicalicama na nasleđenim nekretninama „kao prema svim strancima“. Eventualne „lude ideje“ mnogih (u Crnoj Gori akutno nedostajućih) visoko obrazovanih i stručnih beogradskih, njujorških, zagrebačkih ili novosadskih frikova o povratku u matičnu zemlju svojih predaka ovim se „imaju sasjeći u korijenu“. Ova ujdurma (u suštini pljačka tuđe imovine) već godinama prolazi bez ikakve reakcija srpske inteligencije, a najtiši su upravo oni koji su svojevremeno opravdano i umesno osmislili i podržavali utemeljenje postojanja republike Srpske na tapijama na zemlju većinski u vlasništvu Srba. Do dana današnjeg upravo taj argument je ostao neoboriv. Uzgred, crnogorski režimski „dužnosnici“su nebrojeno puta upozoravali na „zabrinjavajuću“ činjenicu da je „još uvek“ (i nakon rusko- britanske investitorske invazije) većina zemlje uknjižena na strance, katastarski u vlasništvu državljana Srbije.

Posledice nabrojane pod a), b), v),i g) štetne su za SVE Crnogorce (i one koji se smatraju „vrstom“ Srba i one koji veruju u autohtonost crnogorskog naroda), SVE (ostale) Srbe (iz Srbije, Srpske i sl.) „i ostale građane Crne Gore i Srbije“. Čak i za one manje, dobornamerne, koji svoje Crnogorstvo baziraju isključivo na negiranju svih “natruha“ srpstva posledice a) i b) donose samo privremenu prividnu političku korist, dok su v) i g) nedvosmisleno štetne i za njih. Nije teško zaključiti da političke elite i „jednih“ i „drugih“ rade protiv i „jednih“ i „drugih“. Za koga li rade?

Zamenimo prideve srpski i crnogorski nazivima naroda i nacija koji su u sličnoj situaciji kao Srbi i Crnogorci. Recimo, Austrija nije država nemačkog naroda (Alster – Severna Irska nije država irskog naroda), Austrijanci ne govore nemački; ili - matična država (svih) Arapa (iz Libije, Sirije, Egipta, Iraka, Jemena..) je jedino Saudijska Arabija, jer jedino ona ima ime naroda u svom nazivu, te su ne-saudijski Arapi u svojim državama (Siriji, Libiji..) nacionalne manjine. Novokiparska nacija „ima se oformiti“ jedino od onih koji negiraju grčko poreklo i kulturu i sl. A da ne govorimo šta bi se desilo u Nemačkoj kad bi se primenila „crnogorska“ („kosovska“i „vojvođanska“) ustavna odredba – Nemačka ne bi više bila država nemačkog naroda već svih građana – Nemaca, Turaka, Srba, Nigerijaca i ostalih. A da Srbi zaštite ime i identitet Crne Gore kao što Grci štite ime Makedonije, to je već današnjem pokoljenju Srba špansko selo.

Nepravedno bi bilo kritikovati (ili ismevati) samozvane, slično večnim liderima kosovskih Srba nikad na nekim izborima izabrane, manjinske lidere Srba u Crnoj Gori, kad oni samo dosledno sprovode tri načela oko kojih gotovo da postoji koncenzus u srpskoj, pogotovo beogradskoj intelektualnoj javnosti. To su:

1) od Miloševićeve ere raširen „etimološki“ pristup srpskom nacionalnom pitanju, koji se najkraće može definisati: korisnost za srpski nacionalni interes srazmerna je količini prideva i imenice „srpski“ i „srpstvo“ u konceptu (i decibelima pri izgovoru istih), pa bi po toj metodologiji „osnivanje“ srpske nacionalne manjine u (srpskoj) Crnoj Gori bila pobeda srpstva i „dobro“ za Srbiju;

2) u 20. veku dominirajuće mnenje da je republika Srbija jedina država srpskog naroda, jedini (i večni) Pijemont okupljanja svih Srba u jednoj državi pa tako i jedina nacija srpskog naroda (na ovom sajtu briljantno analizirane u tekstu Ideologija Male Srbije Slavoljuba S. Lekića). Ova koncepcija, osim što je smišljena u „tuđoj“ glavi, nije baš ni istorisjki utemeljena. Srbi (slično Arapima, Nemcima i sl.) gotovo nikada u svojoj istoriji nisu imali samo jednu svoju državu (Raška, Duklja; Bosna, Zahumlje, Travunija, najdugovečnija srpska država - Dubrovačka republika....), pa tako nemaju(mo) ni sada. Oni izabrani politički lideri koji eksplicitno zastupaju srpski identitet Crnogoraca u suštini su suprotnog mišljenja. Tako Andrija Mandić ističe da „Srbi nisu nacionalna manjina u Crnoj Gori, već konstitutivni narod. Pored toga, mi smo i državotvorni narod, jer smo učestvovali u stvaranju Crne Gore...“ (iz čega bi sledilo da je i Crna Gora srpska država, zbog onog „dela“ Crnogoraca koji se deklarišu kao Srbi), dok je Srđan Milić još izričitiji: “Većinski narod je pravoslavni, a Srbi i Crnogorci su isto.“ Naivni bi zaključili da bi tada svi pravoslavni Crnogorci trebalo da budu konstituitivan narod, što Milić (i družina) nikako da izgovori u strahu od anateme podobnih/politički korektnih elita (Beogradske i Podgoričke i Briselske);

3) „primena“ (u korist sopstvene štete) etnokonfesionalizma na sve Srbe, pa tako i na Crnogorce, što je jednostavno nemoguće bez odricanja od velikog dela sopstvene tradicije. 70% od ukupnog spomeničkog fonda Crne Gore pod zaštitom UNESKO je katoličkog porekla, da ne nabrajamo brojne druge istorijske razloge. Geneza ove predgrađansko rainsko-podaničke ideološke zbrke, koja sprečava ponovno formiranje modernih srpskih nacija prikazana je (kao za udžbenike) u tekstu Samo Srbin Sebe Sakati Dragomira Anđelkovića na ovom sajtu.

Tome treba dodati i tipičnu doslednost u nedoslednosti, tj. primenu jednog načela na jednu a dijametralno suprotnog na drugu, gotovo identičnu situaciju od strane – istih ljudi. Brojni su primeri ne-doslednosti, jedan smo već pomenuli – tapije koje na primeru republike Srpske „funkcionišu“, u crnogorsko-bokeškom slučaju (nekretnine na teritoriji Crne Gore u vlasništvu državljana Srbije koje su stekli nasledstvom) ih se niko ne seti, a na Kosovu i Metohiji ih svojevremeno nije bilo uputno pominjati, jer većina zemlje pripada crkvi, što se komunisti Miloševiću tada nikako nije dopadalo. „Legendarna“ je bila i Miloševićeva doslednost u odbrani istorijskog prava Srba na Kosovu i odbacivanja argumenta fakticiteta, da bi istovremeno u srpskoj Krajini odlučno odbacio (inače vrlo upitno) istorijsko pravo Hrvata i založio se za poštovanje faktičkog stanja. Intelektualne elite uglavnom „nisu imale zamjerki“ ili su ih iznosile „u sebi“. Pretposlednja velika ne-doslednost ticala se identitetskih odredbi u ustavima bivših jugoslovenskih država – u Hrvatskoj (izbacivanjem srpskog naroda iz Ustava) i Bosni bile su toliko supstancijalne da su bile neposredan povod za rat, dok su prilikom donošenja crnogorskog ustava, za isti krug ljudi bile – nebitne.

Nova ne-doslednost je trenutno vrlo aktuelna – ono što je „jako loše“ za Srbiju i Vojvodinu istovremeno je „jako dobro“ za Srbe u Crnoj Gori - „vidiš trun u tuđem oku a ne vidiš balvan u svom.“ Reč je o nepristajanju na pretvaranje „... regionalnog i administrativnog u neki (para)nacionalni identitet kod dela većinskog naroda.“ (Đorđe Vukadinović) u slučaju Vojvodine, uz istovremeno protežiranje identičnih ideja na „(para)nacionalni identitet dela većinskog naroda“ tzv Srba u Crnoj Gori, da bi „(para)nacionalnom identitetu dela većinskog naroda“ Crnogorcima-ne-Srbima „crkla krava“ (povezanost crnogorskog i vojvođanskog slučaja prikazao je Đorđe Vukadinović u tekstu „Statut Vojvodine: Više od autonomije – manje od nezavisnosti“ na ovom sajtu, da ne bude zabune, ne-doslednost o kojoj pišem ne odnosi se na ovog autora).

Šta ostaje od demokratskog sistema kad se „zaobiđe“ jedan od njegovih temelja – princip jedan čovek jedan glas, tako što se 53% stanovništva proglasi za neku od nacionalnih manjina? Zašto bi Crnogorcima (slično Srbima u Srbiji), koji su apsolutna većina stanovništva u sopstvenoj državi, bilo u interesu da pravo sopstvenog pojedinačnog glasa suspenduju u korist ne-izabranih glavara „(para)nacionalnih identiteta“ isparcelisanog „ dela većinskog naroda“? Samo zato što opozicija igrajući uz DPS pesmu „zavadi pa vladaj“, uz terciranje beogradskih elita, uporno gubi sve izbore, pa sad demokratija „ne valja“? Ili zato što neki ne razlikuju narod od nacija, pa „bauk neonedićevske Srbije hara srpskim zemljama?“ .

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner