Početna strana > Debate > Crkva i politika > Još jednom o insinuacijama Velibora DŽomića i drugim primedbama na moju knjigu
Crkva i politika

Još jednom o insinuacijama Velibora DŽomića i drugim primedbama na moju knjigu

PDF Štampa El. pošta
Predrag Ilić   
petak, 25. april 2008.

 

Pokušavajući da rezimiram sve ono što je rečeno u drugom krugu ove rasprave, ja moram da pođem od onoga što je i kako je govorio gospodin DŽomić i da se, na žalost, najvećim delom na tome i zadržim.

Magistar DŽomić mi je, naime, uz ostalo, zamerio i to što nisam odgovorio na sve njegove kritičke primedbe i primedbe drugih autora iz redova SPC. Prvo što mi je u vezi sa tom primedbom upalo u oči jeste ono: «naše kritike» i izostanak polemisanja «sa nama». Iako je u nekoliko navrata tvrdio da nema nikakvog orkestriranog napada na mene iz redova SPC, gornje formulacije, ipak, upućuju na suprotan zaključak. Očigledno je da on sebe vidi kao deo jedne grupe učesnika ove rasprave, grupe koja odlučno i hrabro brani ne samo SPC, nego i istorijsku istinu, od mene i nekih drugih učesnika ove rasprave, koji, po njemu, pripadaju drugoj grupi. Ne ulazeći u raspravu o tome kuda ovakvo gledanje na učesnike ovog skupa može da vodi, iznosim još samo utisak da g. DŽomić govori tako kao da sebe smatra liderom, odn. glasnogovornikom grupe kojoj pripada. A upravo mi je on teško zamerio št ga doživljavam kao zvaničnog predstavnika SPC, što ja nisam učinio.

Drugo. Ono što je on danas izgovorio o meni i mojoj knjizi, a pogotovu ono što je ranije objavio u «Svetigori», «Dverima srpskim» i na još dva mesta, to ja ne doživljavam kao pravu i ozbiljnu kritiku, već kao grub i necivilizovan napad, garniran masom neistina, kleveta i insinuacija. na moj račun. Iako sam dugo bio u dilemi da li uopšte treba odgovarati na takvu «kritiku», ja sam, ipak, pokušao da to učinim u prvom delu svog izlaganja. Nevolja je, međutim, u tome što se na takve primedbe, odn. optužbe i diskvalifikacije ne može odogovoriti samo sa «da» ili «ne», niti sa samo dve-tri rečenice, pa sam odgovarao samo na one najgrublje i za ovu raspravu najvažnije. Tako ću, s obzirom na ograničeno vreme, i sada morati da uradim, ostajući dužan odgovora i na neke prave kritičke primedbe i pitanja nekih drugih učesnika u ovoj raspravi.

Ja sam se, recimo, ponadao da više neću trošiti vreme oko njegove krajnje proizvoljne i apsolutno neistinite tvrdnje o nekakvoj vezi između moje knjige i knjige Ljubice Štefan iz 1996, jer sam u vezi sa tim dao pun i jasan odgovor. Gospodin DŽomić, međutim, ne misli tako. Kao da mu je malo ono što je o tome ranije napisao i što je ovde izgovorio u svom prvom izlaganju, on ponovo insistira na tvrdnji da je moja knjiga plagijat one koju je napisala Lj. Štefan. On, doduše, danas nije ponovio sve one klevete i teške uvrede na moj račun, koje je objavio u navedenim glasilima, ali je ostao pri svojoj osnovnoj tvrdnji, odnosno insinuaciji. Ne verujući mi da sam knjigu Štefanove prvi put video pri samom završetku svoje knjige, on me potseća na činjenicu da je ona bila objavljena (u vidu feljtona i pod pseudonimom) još 1989, u katoličkom «Glasu koncila». Kako je siguran da sam ja morao da pročitam taj feljton i da, još od tada, znam stavove Lj. Štefan o zatočeništvu episkopa Nikolaja u Dahauu, on skoro trijumfalno tvrdi da «ne stoji» moja «priča» o tome, te da je moj navodni plagijat nesporan.

Iako mi je već muka od činjenice da je mr DŽomić danas bar 20 puta pomenuo Štefanovu i navodnu vezu između njene i moje knjige, ja, eto, moram još jednom da se pozabavim time.

Najpre o tome da li sam ja, zaista, morao da imam u rukama feljton iz «Glasa koncila» koji pominje mr DŽomić. Vredi li, uopšte, bilo šta govoriti čoveku koji tako kategorički izjavljuje da «niko ne može» da ga «ubedi da do Ilića i tadašnjeg SDB-a nije dolazio «Glas koncila»? Od tog, naizgled, beskorisnog napora ja, ipak, ne odustajem, zbog toga što mi je stalo da svi učesnici ove rasprave, kao i njeni budući čitaoci, znaju punu i pravu istinu i o ovoj DŽomićevoj tvrdnji.

Pokušavajući da održi i «pojača» svoju «argumentaciju» o mom navodnom plagijatorstvu, mr DŽomić se povremeno ponaša kao da je on radio u SDB-u i kao da bolje zna moju tadašnju radnu i naučno-istraživačku situaciju od mene samog. Zbog tako neinteligentnog i samouverenog pristupa, on pravi neke netačne pretpostavke, na osnovu kojih, opet, izvodi olake i potpuno pogrešne zaključke, odn. optužbe na moj račun i račun moje knjige.

Prva netačna pretpostavka je da su «svi crkveni časopisi i sve crkvene knjige svih crkava i verskih zajednica u to vreme...stizali u tajnu komunističku policiju...». U to vreme – a treba li podsećati da je ono neposredno prethodilo razbijanju socijalističke Jugoslavije – već je odavno bila napuštena tako totalitarna i revnosna kontrola verske štampe i verske izdavačke produkcije. Pojedine ustanove SDB su se, doduše, pretplaćivale na tu štampu, ali ne na svu, već samo na onu najznačajniju, posvećujući joj sve manju i manju pažnju u odnosu na neka ranija vremena.

Kada je u pitanju moj pristup verskoj štampi u to vreme, situacija je bila sledeća. Ja sam tada, već godinama bio u Školskom centru SDB SSUP-a, na poslovima koji nisu imali direktne veze sa praćenjem odnosa između države i verskih zajednica. Budući da me je ta problematika i dalje interesovala, pre svega u naučno-istraživačkom smislu, ja sam molio rukovodstvo moje ustanove da se pretplati bar na dva-tri najpoznatija verska glasila u SFRJ i da mi tako omogući njihovo praćenje. Ta mi molba nije bila uslišena, zbog navodnog nedostatka finansijskih sredstava za te svrhe. Zbog toga sam se ja snalazio kako sam znao i umeo. Kada mi je finansijska situacija to dozvoljavala, kupovao sam tu štampu, a kad nije, nisam. Povremeno sam je i pozajmljivao iz nekadašnje Republičke verske komisije, čiji sam bio član, ali mi se, na moju veliku žalost, dešavalo da mnoge brojeve propustim. Tako je i moglo da se desi da propustim ne samo pomenuti feljton, nego i mnoge druge za mene važne tekstove i informacije.

Ali, čak da sam tada i pročitao taj feljton, to ne bi ništa promenilo u meritumu ovog pitanja, jer su decenijama pre Štefanove o «Počasnom bunkeru» i «počasnom tretmanu» patrijarha Gavrila i episkopa Nikolaja u Dahauu pisali mnogi domaći i strani autori. Da je mr DŽomić iole pošten i objektivan, on ne bi smeo da previdi činjenicu da sam u svojoj knjizi citirao tekst dahauskog logoraša Branka Đorđevića o tome, još iz 1945, a zatim i tekstove Bedžiha Hofmana, iz 1946, Jana Domagale, iz 1957, Rudolfa Šnabela, iz 1966, Đoke Slijepčevića iz 1966. i 1981. i Živana Bezića iz 1976. Zašto me, pitao sam to već, mr DŽomić nije optužio da sam plagirao nekog od tih autora, nego baš Štefanovu iz 1989, odnosno 1996.? «Priča», kako on kaže, o «počasnom zatvoreništvu» dvojice velikodostojnika SPC u Dahauu nije «izum» ni Štefanove, ni moj, već prosto konstatovanje jedne činjenice iz njihovog zatočeništva, koju je utvrdilo mnoštvo pomenutih autora i pre nje i pre mene. Ja sam to citirao, na uobičajeni način i komentarisao na svoj način. Ali se nisam zadržao samo na tome. Ja sam pronašao i javnosti predočio i neke izuzetno važne nacističke dokumente, u kojima se, još 1944. govorilo o počasnom tretmanu velikodostojnika SPC u Dahauu. Je li moguće da se mr DŽomić ne seća tog mog doprinosa utvrđivanju prave istine, koga, inače, nema ni kod Štefanove, niti kod bilo kog od pomenutih autora? Pošto sam uveren u negativan odgovor na ovo pitanje, ja mislim da on dovoljno govori o njegovoj neobjektivnosti i nedobronamernosti.

Gospodin DŽomić nema odgovora ni na pitanje kako sam ja to mogao da napišem knjigu od skoro 300 stranica na osnovu jednog dela bilo čije tuđe knjige od svega 5-6 stranica. Kao ni na pitanje zašto bih se brukao da prepisujem nešto što i sam smatram nenaučnom i tendencioznom literaturom, kada iza sebe imam godine napornog naučno-istraživačkog rada i arhivsku dokumentaciju kakvu Štefanova nikada nije imala. Njegove «priče» o pozajmljivanju osnovnih teza, terminologije i metoda rada i zaključivanja Štefanove samo su logičan nastavak već pomenute i opovrgnute osnovne teze o mom navodnom plagijatorstvu. Ja sam, inače, ustanovio ne jednu, već mnoge bitne razlike između te dve knjige, ali bih voleo kada bi svi oni koje interesuje moja knjiga i njena tema, uzeli tu knjigu u ruke i sami je uporedili sa onom koju je napisala Štefanova. Jer, moje je duboko uverenje da su se i mr DŽomić i njegovi istomišljenici ovako obrušili na mene i moju knjigu, pre svega iz straha da bi se i njihovi vernici mogli odlučiti da je pročitaju i da, sami, donose sud o njenoj pravoj vrednosti.

Iako sam u prvom delu svog izlaganja odgovorio na klevetu o nekakvoj mojoj vezi sa navodnim nestankom dosijea episkopa Nikolaja iz UDB-e, odn. BIA-e, mr DŽomić insistira i dalje na njoj. Ja, međutim, smatram da ona ne zaslužuje ni jednu reč više. Kao ni njegova ponovljena nagađanja o mom radnom statusu i zvanju. Umesto da konkretno ukaže na eventualne greške i propuste u mojoj knjizi, on, uz gornje insinuacije, uporno priča o mojoj navodnoj nedobronamernosti, nestručnosti, nenaučnom, necrkvenom i anticrkvenom pristupu Srpskoj crkvi, o veštom služenju ljotićevskom literaturom, o zadržavanju na «poluvekovnim komunističkim, ljotićevskim i ustaškim neistinama» o odnosu episkopa Nikolaja i Dimitrija Ljotića. Posebno mi zamera što, navodno, »guram svetog Nikolaja u ideološko i političko naručje D. Ljotića» i što prećutkujem njegovu (DŽomićevu) «obimnu polemiku sa ljotićevcima», kao da sam ja pisao studiju o odnosima između pomenutih ličnosti, a ne o zatočeništvu episkopa Nikolaja i patrijarha Gavrila u Dahauu.

Nastavljajući tim naopakim putem, mr DŽomić se jako potrudio da me prikaže kao autora koji ne poznaje crkvu o kojoj piše, preporučujući mi, naizgled dobronamerno, da se bavim nekom drugom temom i drugom institucijom. Odbijajući ovaj savet, kao ograničavanje svoje slobode naučnog stvaralaštva, pitam se zašto je njemu toliko stalo da me prikaže u gornjem svetlu, kada se ja, koliko se sećam, nigde nisam ni hvalio nekim svojim posebnim poznavanjem SPC? I, kad za obradu osnovne teme moje knjige i nije potrebno neko specijalno poznavanje te crkve? Ali, kad smo već kod ovog pitanja, ja ne mislim da je neka velika greška to što sam jednom upotrebio izraz «funkcioneri» za označavanje episkopa SPC, kada sam u 99% ostalih slučajeva koristio izraze «velikodostojnici» i «čelnici»? (Taj se izraz nikako ne može dovesti u istu ravan sa izrazom «sveštenici islamske crkve», kako tvrdi gosp. Aleksić.) Ne mislim da su sporni ni izrazi «rukovodstvo SPC», «portabl-oltar» i sl.? A ako je uopšte važno kako sam upoznavao SPC, onda bi mr DŽomić morao da zna da to nisam činio samo kroz svoj profesionalni angažman, već i kroz angažman u radu nekadašnje Republičke i (beo)gradske komisije za odnose sa verskim zajednicama, a najviše kroz proučavanje dela Nikodima Milaša, Nikolaja Velimirovića, Justina Popovića, Đoke Slijepčevića, Dušana Kašića i mnogih drugih autora iz SPC, kao i kroz čitanje «Glasnika SPC», «Bogoslovlja», «Pravoslavlja» i nekih drugih časopisa i listova SPC. Ako je to bio pogrešan put, baš bih voleo da čujem za neki ispravniji i bolji.

Zbog bavljenja gore navedenim diskvalifikacijama i insinuacijama, meni je preostalo vrlo malo vremena za komentarisanje onih primedbi mr DŽomića koje bar liče na pravu kritiku. Telegrafski rečeno, nije tačno da sam zatočeništvo dvojice velikodostojnika SPC u Dahauu postavio «kao centralno pitanje SPC od 1941. do danas». Naprotiv. Već na prvoj stranici svoje knjige označio sam ga samo kao «segment» njihove biografije i sudbine SPC u Drugom svetskom ratu. Nije tačno da sam «Memoare» patrijarha Gavrila tretirao kao svoj ključni «crkveno-istorijski izvor», jer sam ih u nekoliko navrata žestoko kritikovao. Nije tačno da sam namerno preskočio golgotu SPC za vreme tog rata. Drugi deo moje knjige počinje baš sa podacima o toj golgoti. Tačno je da nisam pisao o stradanju SPC u komunističkoj Jugoslaviji, ali to nisam «preskočio». To pitanje, jednostavno, nema nikakve veze sa zatočeništvom sveštenika SPC u jednom nacističkom logoru, pa i nije bilo u mom istraživačkom vidokrugu. To što nisam «ni privirio u arhiv SPC» nije moj propust, već hendikep za koji ne snosimo krivicu ni ja ni moji uvaženi recenzenti. Ja sam pokušao da ostvarim uvid i u taj arhiv, ali mi odgovorni iz njega to nisu dozvolili. A to kako sam nadoknadio taj hendikep nisu nikakvi novi metodi istraživanja, već stari i često korišćeni u istoriografiji – metod intervjua i analize sadržaja.

Primedbu o svojoj velikoj zastupljenosti u medijima posle objavljivanja knjige ne bih ni komentarisao da i u vezi sa njom mr DŽomić nije izrekao nekoliko neistina i ružnih aluzija. Prvo. Ja se zaista ne sećam da sam bilo gde i bilo kada izjavio da je moja knjiga «najoriginalnija», «najbolja» i sl. Drugo. Ja prvi put sada čujem da me neko prikazuje kao nekakvog mučenika, i to većeg od pomenutih velikodostojnika SPC zajedno. Lično se ne osećam kao mučenik, već samo kao čovek koji je grubo i neosnovano napadnut zbog svog naučno-istraživačkog rada i objavljene istine o jednom interesantnom i osetljivom pitanju. Treće. Ako je i tačno da sam ja sam izazvao «reakcije i kritičke osvrte» na svoju knjigu, ja nemam ništa protiv kritike. Ali one prave. Naučne i stručne. Njoj se radujem i zahvaljujem. Protiv sam kleveta i diskvalifikacija koje bi htele da se prikažu kao kritika. Četvrto. Kao što žalim što mi «Pravoslavlje» već godinu dana ne objavljuje odgovor na napad episkopa Atanasija, isto tako mi je žao što «Politika» nije objavila reagovanje mr DŽomića na moj feljton i knjigu (ako je to, naravno, tačno). Da sam konsultovan po tom pitanju, ja bih, bezrezervno, podržao objavljivanje tog reagovanja. I peto. Ako, zaista, ne postoji zvanični stav SPC o mojoj knjizi, kako se, onda, može razumeti odluka Svetog arhijerejskog sinoda SPC da se u «Pravoslavlju» objavi ono ružno, denuncijantsko, pismo Vladimira Božovića patrijarhu Pavlu, u kome je izvršen još jedan težak napad i na moju knjigu i na mene lično u štampi SPC (a koje, inače, mr DŽomić podržava i brani)?

Na kraju ovog svog odgovora mr DŽomiću moram da kažem da mi njegova izjava kako on nema ništa lično protiv mene i da se mi, «u svakom slučaju, ljudski ... možemo poštovati» zvuči sasvim neiskreno i licemerno. Pitam se, naime, kakvo je to poštovanje među nama moguće posle svih gore navedenih i mnogih drugih njegovih kleveta i insinuacija? Ako sve to ne smeta mr DŽomiću da me stvarno poštuje, meni smeta i ja ne mogu da mu uzvratim sličnom izjavom. Toliko sasvim neosnovanih i ružnih uvreda na moj račun čine mi se neprimerenim i žalosnim za jednog sveštenika i intelektualca i za dijalog koji smo danas pokušali da vodimo.

Pošto je većina primedbi mr Aleksića identična sa primedbama mr DŽomića, ja ću se, ovde, osvrnuti samo na onu koja se tiče kvantiteta moje knjige, tj. na konstataciju da je u njoj «evidentno novo samo nekih dvadesetak stranica». Meni je zaista čudno da jedan istoričar može da kaže da je jedna ovako interesantna i osetljiva tema, ma kako bila uska, mogla da se obradi na samo 20-ak stranica. Na šta bi ličio taj «čisti tekst», pitam se, ako on ne bi sadržavao pregled dosadašnje literature, pune najrazličitijih teza i zaključaka? To, međutim, nije obično prepričavanje tuđih tekstova i zaključaka, kako tvrdi mr Aleksić, već njihova kritička analiza. Ja sam se trudio da ona bude krajnje ozbiljna, objektivna i konstruktivna. A da je bila neophodna, u to uopšte ne sumnjam ni posle ove rasprave.

Pitam se, dalje, kako bi se ozbiljno moglo pisati o bilo čijem zatočeništvu u jednom nacističkom logoru, ako se, najpre, ne bi, bar ukratko, opisao taj logor i njegova uloga u stradanju stotina hiljada protivnika nacizma iz čitave Evrope? Na kraju, zašto bih izdvajao sudbine običnih sveštenika SPC u Dahauu, kada je i njihovo zatočeništvo, kao i zatočeništvo patrijarha Gavrila i episkopa Nikolaja, bilo integralni deo nacističke politike prema SPC i srpskom narodu, a ostalo je do danas potpuno neobrađeno? Kada, u stvari, bolje razmislim, ova primedba i nije baš mnogo čudna. Njena je prava svrha da dodatno omalovaži moj dugogodišnji naučno-istraživački rad i njegov rezultat, po svaku cenu i svakakvom nazovi-argumentacijom. Koliko takav pristup mojoj ili bilo čijoj knjizi priliči jednom profesoru budućih sveštenika SPC ostavljam poslenicima te crkve da sami prosude.

Vreme koje mi je preostalo pokušaću da iskoristim za komentarisanje primedaba i pitanja koje mi je uputio gosp. Dimitrijević.

Iako je on jedini autor iz SPC koji je priznao neke vrednosti moje knjige, i on je, na žalost, našao za shodno da najpre uputi «niz oštrih reči» na moj lični račun, pa da tek onda govori o knjizi. Pošto je u svom današnjem izlaganju pomenuo samo neke od tih reči, ja se o njima neću definitivno izjašnjavati dok ne pročitam integralni tekst iz knjige koju je pomenuo. Slutim da to nisu jedine, a možda ni najteže, uvrede koje je izrekao na moj račun. Stim u vezi, nije mi, zaista, jasno otkuda ljudima koji naglašavaju svoje hrišćansko opredeljenje tolika potreba za invektivom i sloboda da vređaju ljude koje ne poznaju lično. Objašnjenja koja je g. Dimitrijević dao u vezi sa tim, u drugom delu svog izlaganja, ne mogu da prihvatim. Ako je neko iz službe u kojoj sam nekada radio učinio bilo kakve zločine, on mora da ima ime i prezime i da bude izveden pred sud. Olako proglašavanje svih ljudi koji su radili u nekadašnjoj UDB-i i SDB-u, ili rade u BIA-i za zločince ili za suodgovorne za bilo kakve zločine nije samo (po)grešno, već i neprihvatljivo i opasno.

Budući da je g. Dimitrijević svoje primedbe na moju knjigu izneo u 13 tačaka, i ja ću pokušati da svoje kratke odgovore formulišem na sličan način:

1). Tačno je da sam ja, u svojoj rekonstrukciji događaja o kojima sam pisao, često upotrebljavao izraze tipa «možda je», «po svemu sudeći» i sl. To sam činio uvek kada za svoje pretpostavke nisam imao dovoljno čvrstih dokaza u arhivskoj i drugoj građi do koje sam došao. Zar g. Dimitrijević misli da je trebalo da donosim kategoričke zaključke i onda kada sam za to imao i onda kada nisam imao osnova? Inače, na pitanje zašto su patrijarh Gavrilo i episkop Nikolaj odvedeni 1944. u Dahau, ja sam u knjizi dao sasvim jasan i nedvosmislen odgovor. 2). I naša i strana istoriografija su iznele na svetlo dana toliko nesumnjivih dokaza o saradnji Draže Mihailovića sa nemačkim okupacionim vlastima, da to, ni za koga objektivnog nije sporno. S druge strane, nije sporno ni to na čijoj su strani bile simpatije dvojice velikodostojnika SPC između 1941. i 1945, zbog čega je Herman Nojbaher onako uporno radio na njihovom angažovanju u borbi protiv jugoslovenskih i sovjetskih komunista. 3). Šta bi se desilo sa patrijarhom i episkopom Nikolajem da su ih oslobodili crvenoarmejci i titovci nije baš tako veliko pitanje kao što misli g. Dimitrijević. Je li patrijarh Gavrilo bio utamničen, mučen ili ubijen kada se vratio u Jugoslaviju? Možda bi i episkop Nikolaj prošao slično? Nema, inače, nikakve sumnje u to da deportovanje dvojice staraca iz Vojlovice u Dahau nije moglo da bude prijatno za njih, ali ni pouzdanih podataka da bi se ono moglo nazvati «pravim mučenjem». 4). Velikodostojnici SPC su bili u Dahauu, ali vrlo kratko i to u «Počasnom bunkeru», pošteđeni mučenja, gladovanja i klasičnog logoraškog tretmana. U vreme «surove zabrane Titovog režima da se Nikolaj, kao «ratni zločinac» u javnosti uopšte pominje», ja sam objavio tekst kojim sam upozorio tu javnost na netačnost i štetnost takve optužbe (što su registrovali i neki meni ne baš naklonjeni crkveni pisci). 5). Tekst episkopa Nikolaja koji pominje g. Dimitrijević potvrđuje moje nalaze o smeštaju dvojice velikodostojnika u «Počasnom bunkeru» i nije pouzdana osnova za zaključivanje o nekom njihovom teškom stradanju u Dahauu. 6). Oni su posle puštanja iz Dahaua bili još izvesno vreme internirani, ali ne i posle januara 1945. 7). Nema nikakvih pouzdanih osnova za zaključivanje o psihičkom maltretiranju velikodostojnika SPC od strane Gestapoa posle puštanja iz Dahaua. Nojbaherovi kontakti sa njima pre su ličili na pregovore i ubeđivanja, nego na bilo kakvo maltretiranje i pritiske. 8). Nojbaherovi izveštaji iz januara i marta 1945. potvrđuju da su patrijarh Gavrilo i episkop Nikolaj, ipak, pristali da se angažuju na ostvarenju njegovog plana o objedinjavanju preostalih srpskih antikomunističkih snaga u proleće 1945. Oni u Sloveniji nisu blagosiljali samo trupe Draže Mihailovića, već i trupe Dimitrija Ljotića, čiji kvislinški karakter niko ozbiljan ne dovodi u pitanje. 9). Niko do sada nije osporio činjenicu da su velikodostojnici SPC kraj rata u Evropi i krah Trećeg Rajha dočekali u hotelu «Grand», u Kicbilu, zajedno sa Milanom Nedićem i drugim poznatim srpskim i balkanskim saradnicima nacista. 10). O ovome je već bilo reči u okviru 3. tačke. 11). Pomenuti tekst episkopa Nikolaja opisuje samo jedan događaj iz njihovog zatočeništva u Dahauu, ostavljajući otvorenim sva važnija pitanja u vezi sa njim. Pisac njegovog formata mogao je, da je hteo, da napiše mnogo informativniji i jasniji tekst o tom zatočeništvu i tako onemogući sve one mistifikacije o kojima sam pisao. 12-14). Ja nisam pisao samo o episkopu Nikolaju, već i o patrijarhu Gavrilu, i to samo o njihovim ratnim sudbinama, sa naglaskom na epizodi iz Dahaua. Za mistifikacije oko te epizode najveću odgovornost snose oni sami i njihovi najbliži saradnici i crkveni istoričari, koji sve do početka 21. veka nisu hteli da objave svedočenja i dokumentaciju koja se čuvala u arhivu Svetog arhijerejskog sinoda o tome (niti da je stave na uvid svetovnim istoričarima). Što se tiče tvrdnje o najvećoj neistini koju sam, navodno, napisao u svojoj knjizi, lično sam se u više navrata uverio u oportunizam državnih organa za odnose sa verskim zajednicama i u njihov strah od naučnog istraživanja svih osetljivih tema iz te oblasti. To, naravno, ne znači da nije bilo i onih predstavnika komunističkog režima koji su insistirali na etiketama «ratni zločinac» i «profašista» za episkopa Nikolaja, iako za to nije bilo osnova. A da je bio «dražinovac», to niko ne spori i ne smatra blaćenjem.

Kad je u pitanju moja tvrdnja da je «režim zatočeničkog boravka u Vojlovici bio vrlo liberalan», ja ostajem pri njoj, uprkos onolikom Dimitrijevićevom pozivanju na svedočenja jeromonaha (i kasnijeg episkopa) Vasilija. Da je g. Dimitrijević bio malo objektivniji ili, bar, pažljiviji, on je u dnevničkim zabeleškama istog autora iz Vojlovice mogao da pronađe mnoštvo dokaza u prilog mojoj tvrdnji. Ali, to nije bila glavna tema moje knjige, pa je, možda, raspravu oko tog pitanja bolje ostaviti za neku drugu priliku.

Sve u svemu, da nije bilo onih diskvalifikacija u stilu «sluga», «stari cinik» i ko zna još čega što, verovatno, sadrži knjiga g. Dimitrijevića, ja bih mu, u stvari, bio veoma zahvalan na onom što je danas izrekao o mojoj knjizi. I to ne samo na priznanjima o njenoj ozbiljnosti, sistematičnosti i otkriću tajne «Počasnog bunkera», nego i na primedbama i pitanjima koje mi je uputio. Ovako mi ostaje da se nadam da će i on i bar neki drugi moji oponenti pokušati da se oslobode prakse neosnovanog etiketiranja i vređanja neistomišljenika i da će stvarno podržati praksu vođenja dijaloga i polemika i po ovom i po drugim interesantnim i važnim pitanjima.

Još jedanput hvala svima koji su došli na raspravu o mojoj knjizi, a posebno njenim organizatorima.

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner