Početna strana > Debate > Crkva i politika > O titulama naših arhijereja
Crkva i politika

O titulama naših arhijereja

PDF Štampa El. pošta
Veljko Đurić Mišina   
nedelja, 06. mart 2011.
Ustav Srpske pravoslavne crkve proglašen 1947. i koji je dopunjen i izmenjen 1957, 1970. i 1985. godine, je jasan, da jasniji ne može da bude.

Tako u članu 13. piše da na čelu svake eparhije stoji eparhijski arhijerej, a u članu 14. su navedena imena eparhija i njihova središta. Shodno tome, primera radi, u Eparhiji raško-prizrenskoj stoluje episkop raško-prizrenski, u Zahumsko-hercegovačkoj zahumsko-hercegovački i tako dalje. I nikako drugačije! Član 16. izričito kaže da odluke o nazivu donosi Sveti arhijerejski sabor.

U novijoj istoriji bivalo je nekoliko promena imena eparhije. Tako je, na primer, 1959. godine preimenovana eparhija Pakračka u Slavonsku, a naslov episkopa je promenjen iz pakračkog u slavonski. Sabor održan 1983. godine Mitropoliji zagrebačkoj promenio je ime u Zagrebačko-ljubljanska a 1994. dodao još „i cele Italije“, pa je mitropolit dobio titulu „mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cele Italije“.

Poznato je da se posle Sabora mnoge odluke ne objavljuju, pa je teško kazati da li su i kada promenjena imena još nekih eparhija a shodno tome i titule eparhijskih arhijereja. Da se to radilo, ne bi među vernim narodom bilo nedoumica u pogledu (samo)titulisanja nekoliko arhijereja.

„Proširivanje“ arhijerejske titule su učinila i trojica arhijereja čija imena, slučajno, počinju sa A, i sva trojica slove kao učenici Avve Justina Popovića. (Uzgred, ostalo je zapamćeno da se patrijarh German opirao njihovom izboru za episkope govoreći da će uneti nemir u Srpsku pravoslavnu crkvu.)

Najstariji po monaškom stažu, episkop Artemije Radosavljević, odlukom Sabora sada već bivši episkop, nedugo po izboru za episkopa Raško-prizrenske eparhije počeo je da se predstavlja s titulom „episkop raško-prizrenski i kosovsko-metohijski“. Ni episkop Atanasije Jevtić nije zaostajao pa je od episkopa zahumsko-hercegovačkog postao „episkop zahumsko-hercegovački, tvrdoški i primorski“.

Treći – mitropolit Amfilohije Radović, je, ipak, najdalje otišao. Posle izvesnog boravka u Eparhiji banatskoj, izabran je, za mitropolita crnogorsko-primorskog. (Vredno je pomena da je njegov prethodnik na tronu na Cetinju, Danilo Dajković, izabran 1961. godine dogovorom Patrijaršije i političkog rukovodstva Crne Gore, koje je tražilo arhijereja rođenog isključivo u Crnoj Gori.) Uskoro je počelo „širenje“ titule mitropolita Amfilohoija. Najpre je „mitropolit crnogorsko-primorski“ postao „mitropolit crnogorsko-primorski i zetsko-brdski“, potom je dodao „i skenderijski“, onda „i egzarh Pećkog trona“, zatim „i arhiepiskop cetinjski“. I onda još i „Predsjednik Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori“!

„Širenje“ titule nije od ovih godina, činili su to naši arhijereji i u ranijim vekovima. Tako se, na primer, patrijarh pećki Arsenije IV Jovanović Šakabenta (rođen 1698. godine, bio poglavar 1725-1748), posle neuspelog autrijsko-turskog rata u kome su i Srbi učestvovali, predvodio još jednu seobu Srbalja u krajeve severno od Save i Dunava, okitio titulom od desetak provincija. Jednom rečju, nikad manje uticaja – nikad zvučnije titule! Za to vreme, u Peći je stolovao kao pećki patrijarh Grk Janićije III, po milosti turskoj i volji carigradskog patrijarha.

Reč „egzarh“ znači zamenik. U istoriji srpske Crkve, titulu egzarha pećkog trona nosili su razni arhijereji, mada su istorijsko-kanonsko pravo imali jedino karlovački mitropoliti. Oni su, naime, direktni naslednici pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, koji je 1690. godine u Velikoj seobi Srbalja „poneo“ patrijarško sedište iz Pećke patrijaršije.

Arhijerejski sabor je 1989. godine, posle brojnih zahteva javnosti da se zbog neprilika na Kosovu i Metohiji Beogradska patrijaršija vrati u Peć, odakle je 1690. i 1737. godine i „otišla“ na sever, potvrdivši svoju očinsku brigu za kosovsko-metohijske Srbe, njihovog episkopa, sveštenstvo i monaštvo, koje je spremno „da žive i umiru na svetom kosovskom razbojištu“, središtu i ognjištu srpskog duhovno-kulturnog i nacionalnog bića, odlučio da ubuduće jedan od vikara srpskog patrijarha nosi titulu „episkop skadarski i egzarh Pećkog trona“, sa stalnim boravištem u Pećkoj Patrijaršiji“ i koji će voditi stalnu brigu i o Skadarskom vikarijatu, tj. o pravoslavnim Srbima u Albaniji. („Saopštenje o radu Svetog arhijerejskog sabora SPC“, Glasnik – Službeni list Srpske pravoslavne crkve, broj 7 za juli 1989, strana 145-146.)

Ta odluka Sabora, međutim, nije ostvarena onako kako je zamišljeno. Ostvarena je, doduše, u tituli mitropolita crnogorsko-primorskog!

Pojam „arhiepiskop“ asocira na Svetog Savu, na prvog poglavara autokefalne Crkve, i Pećku patrijaršiju. Zato patrijarh srpski nosi u svojoj tituli i „arhiepiskop pećki“. Posle uzdizanja na viši nivo po želji i milosti kralja Dušana Nemanjića, sa arhiepiskopskog na patrijaršijski, nestalo je za svagda titula arhiepiskopa u srpskoj Crkvi osim kao uspomena u tituli poglavara Srpske pravoslavne crkve. (Druga je stvar u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, gde, pored patrijarha, postoje mitropoliti, arhiepiskopi, episkopi, mitronosni protojereji i igumani.)

Pouka iz novije srpske istorije o tituli „arhiepiskop“ i beloj pankamilavci ima nekoliko.

U razgovorima 1969. godine među arhijerejima Srpske pravoslavne crkve kako obeležiti 750-godišnjicu dobijanja autokefalnosti, bilo je više predloga. Ostalo je zabeleženo da je episkop žički Vasilije Kostić smatrao da bi taj jubilej trebalo obeležiti s najvećom pompom. On je predlagao da se Eparhija žička uzdigne na rang arhiepiskopije, pa bi on dobio titulu arhiepiskopa. Patrijarh German je to odbio rečima da bi, u tom slučaju, arhiepiskop žički bio stariji od poglavara Grčke pravoslavne crkve i Etiopske crkve. Postoji i drugo tumačenje odbijanja predloga: patrijarh ne bi voleo da još neko osim njega nosi belu pankamilavku.[1]

Oslovljavanje i pankamilavka su znaci dostojanstva u jednoj pomesnoj Crkvi.

Onomad, 1968. godine, u hramu Svetog Marka u Beogradu patrijarh carigradski Atinagora oslovio je patrijarha Germana sa „Vaše Blaženstvo“ a neki arhijereji su služili sa kamilavkama a bez mitri na glavi. Patrijarhu su pojedini srpski arhijereji kasnije prigovorili što je dozvolio takvo oslovljavanje s obzirom na to da se zna kako se oslovljava srpski patrijarh. Kada je prigovor zbog služenja bez mitri patrijarh pravdao rečima da je to običaj u Carigradskoj patrijaršiji, odgovoreno mu je da se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi moraju znati i poštovati njeni propisi.[2]

Meni, koji znam kako se oslovljava episkop, kako mitropolit a kako patrijarh ostaje još da zamolim čitaoce da mi pomognu u razrešenju dve male nedoumice. Prvo, kako da oslovim mitropolita crnogorsko-primorskog i arhiepiskopa cetinjskog G. Amfilohija?

Drugo, kada će se pojaviti bela pankamilavka, jer nju, na primer, nosi poglavar Grčke pravoslavne crkve čija je titula „arhiepiskop atinski i cele Grčke“ a oslovljava se sa „Vaše Blaženstvo“.

PS: Ideja o drugoj beloj pankamilanci je rođena. Ostaje nam samo da vidimo na kome će se zabeleti. 


[1] Pismo vojvođanske Komisije za verska pitanja, Str. pov. br. 07-28/69 od 6. marta 1969, Saveznoj komisiji za verska pitanja. U prilogu je „Informacija o poseti prote Veselina Petrovića Komisiji za verska pitanja Pokrajinskog izvršnog veća“ – Arhiv Jugoslavije, 144, 117.

[2] Pi­smo voj­vo­đan­ske Ko­mi­si­je za ver­ska pi­ta­nja, Pov. br. 07-52/968 od 6. ju­na 1968, Sa­ve­znoj ko­mi­si­ji za ver­ska pi­ta­nja. U pri­lo­gu je „In­for­ma­ci­ja o po­se­ti pro­te Ve­se­li­na Pe­tro­vi­ća Ko­mi­si­ji za ver­ska pi­ta­nja Po­kra­jin­skog iz­vr­šnog ve­ća“. – AJ, 144, 111.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner